Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-373/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R  J  E  Š  E  N J  E

I

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Ivice Raguž, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Srb, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv rješenja i dijela presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj: P-432/2022. od 2. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 29. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj: P-432/2022. od 2. travnja 2025. potvrđuje.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj: P-432/2022. od 2. travnja 2025. u pobijanom dijelu (točke I., II. i IV. izreke) potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj: P- 432/2022. od 2. travnja 2025. dopuštena je preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari sukladno podnesku tužitelja od 26. studenoga 2024.

2. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj: P- 432/2022. od 2. travnja 2025. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 24. travnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka I. izreke).

Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.271,91 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.008,71 EUR-a (točke II. i IV. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 1,09 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom (točka III. izreke).

2. Protiv navedenog rješenja žalio se tuženik u cijelosti, a protiv navedene presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen (točke I., II. i IV. izreke) zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijano rješenje i presuda preinače i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška ili ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 24. travnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a slijedom toga da se tuženiku naloži isplata iznosa od 13.271,91 EUR-a na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi a sve sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća do isplate koje iznose da je tuženik dužan isplatiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od tužitelja u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnim odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.

7. Tužitelj je nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja podneskom od 26. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev ali se tuženik protivio takvoj preinaci.

Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem pravilno dopustio preinaku temeljem odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP) smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

Osim toga na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. zauzeto je pravno shvaćanje da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

8. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (članak 190. i 191. Zakona o parničnom postupku), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S obzirom da je u konkretnom slučaju preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja te se temelji na istoj činjeničnoj osnovi a uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, podnošenjem tužbe u ovom sporu prekinuta je zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe odnosno povećanje zahtjeva.

9. Između stranaka nije sporno da su dana 24. travnja 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 88.260,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od deset godina plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja u svrhu kupnje stana u [adresa].

Također nije sporno da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja iznosila 4,40% godišnje kao i da je ugovorena valutna klauzula.

Nije sporno ni to da je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) između stranaka dana 29. prosinca 2015. sklopljen Dodatak odnosno Sporazum Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom CHF u valutu EURO.

10. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a slijedom toga ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istekao tuženik, kao i ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak odnosno Sporazum Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutom klauzulom u CHF u valutu EURO.

11. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P- 1401/2012. a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.), a od 2. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), te da se prema odredbi članka 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona a sud je u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502c. Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

12. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Prvostupanjski sud je kao neosnovan pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to zastara nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

13. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju između tužitelja i tuženika dana 29. prosinca 2015. sklopljen Sporazum Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita a u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena tužitelj nije u cijelosti namiren pa mu stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka jer to pravo tužitelja proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

14. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502b. Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502a. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502c. Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.) pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

15. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između njega i tuženika dana 29. prosinca 2015. sklopljen Dodatak odnosno Sporazum Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

16. U odnosu na žalbene navode u dijelu u kojem žalitelj ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. treba reći da nije sporno kako to i žalitelj navodi, da je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje kako sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Protivno međutim žalbenim navodima, to ne znači da je isključeno u posebnom sudskom postupku, kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu.

17. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom a tako pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev- 2868/2018. od 2. veljače 2019.

18. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19c. stavak 1. točka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

19. Osim toga, sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovanog ugovora o kreditu.

20. Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenom prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih a iz sadržaja dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva a niti je tako odricanje propisano odredbama navedenog Zakona već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka odnosno Sporazuma Ugovoru o kreditu tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegova sklapanja a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja kojim je utvrđeno da preplata za tečajnu razliku iznosi 12.320,41 EUR-a, dok preplata za kamatnu stopu iznosi 3.205,49 EUR- a što ukupno iznosi 15.525,90 EUR-a a nakon izvršenog uračunavanja preplate priznate u konverziji u iznosu od 7.892,30 EUR-a uz primjenu članka 172. Zakona o obveznim odnosima, pa kako je utvrđeno da zakonska zatezna kamata za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. iznosi 5.638,32 EUR-a proizlazi da potraživanje na ime preplaćenih anuiteta iznosi 13.271,91 EUR-a uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2015.

Na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

22. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

23. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 5. i 155. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

24. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a prvostupanjsko rješenje potvrditi, te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. istog Zakona prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (točke I., II. i IV. izreke) potvrditi, dok je prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu (točka III. izreke) ostala neizmijenjena.

25. Odluka o trošku žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 29. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ivica Raguž