Poslovni broj: Us I-1518/24-11
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Mati Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, Vrbanićeva 20, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 29. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/23-01/03353825454, URBROJ: 341-99-05/3-23-005999 od 27. veljače 2024. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 141-02/23- 01/03353825454, URBROJ: 341-25-05/3-23-194544 od 10. studenog 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 27. veljače 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 10. studenog 2023. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je za razdoblje od 01. siječnja 2014. godine do 31. kolovoza 2017. godine utvrđena nepripadna isplata invalidske mirovine u iznosu od 2.832,33 € i kojim mu je naloženo plaćanje (povrat) tog iznosa.
Tužitelj u tužbi ukazuje na zastaru prava tijela mirovinskog osiguranja na utvrđivanje nepripadne isplate te u tom smislu navodi da navedena zastara ne počinje teći tek od utvrđivanja nepripadne isplate, već još od saznanja tijela mirovinskog osiguranja za nepripadnu isplatu, a to tijelo je u konkretnom slučaju saznanje o pravilnoj primjeni prava (jer su činjenice bile nesporne) imalo još prilikom donošenja ranijih rješenja 2015. godine, pa je prema tome zastara nastupila 2021. godine.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev, navodeći da se do saznanja o nepripadnoj isplati došlo tek u trenutku donošenja rješenja od 19. prosinca 2022. godine, što znači da je zastara počela teći tek 01. siječnja 2023. godine i da prema tome nije nastupila.
Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u upravnom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da se prethodno vodio upravni postupak radi priznavanja prava tužitelju na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti.
U tom upravnom postupku je bilo doneseno više rješenja (pa i 2015. godine, na što ukazuje tužitelj u tužbi) te je postupak ponavljan, ali je tek prvostupanjskim rješenjem od 19. prosinca 2022. godine po prvi put u tom upravnom postupku tužitelju pravo na mirovinu bilo priznato na temelju posebnog - braniteljskog propisa (kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu Domovinskog rata), i to unatrag još od 26. svibnja 2011. godine.
Međutim, prvostupanjsko tijelo mirovinskog osiguranja u navedenom rješenju prilikom izračuna visine tužiteljeve mirovine nije počevši od 01. siječnja 2014. godine izvršilo smanjivanje te mirovine, na temelju čl. 2.a i čl. 3.a Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 71/10, 130/11 i 157/13 - ZSM), iako je dakle tužitelju tada pravo na mirovinu bilo priznato po posebnom (braniteljskom) propisu o mirovinskom osiguranju (čl. 2.a ZSM-a).
Stoga je tuženik kao drugostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 19. travnja 2023. godine poništio prvostupanjsko rješenje od 19. prosinca 2022. godine i predmet vratio na ponovni postupak, uz obrazloženje da po ZSM-u nije bilo izvršeno smanjenje mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2014. godine do 31. kolovoza 2017. godine, odnosno za razdoblje u kojem se po ZSM-u primjenjivalo smanjenje mirovina određenih po braniteljskom propisu, kao posebnom propisu o mirovinskom osiguranju.
Tužitelj je protiv drugostupanjskog rješenja od 19. travnja 2023. godine pokrenuo upravni spor, koji još nije riješen i koji se pred ovim sudom vodi pod brojem UsI-1789/23, ali tužitelj tužbom u tom upravnom sporu osporava samo utvrđene omjere uzročnika njegovog potpunog gubitka radne sposobnosti.
Novim prvostupanjskim rješenjem od 12. listopada 2023. godine je tužitelju ponovno na temelju posebnog - braniteljskog propisa još od 26. svibnja 2011. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, ali sada uz propisano smanjenje te mirovine po ZSM-u za razdoblje od 01. siječnja 2014. godine do 31. kolovoza 2017. godine.
Tuženik je svojim drugostupanjskim rješenjem od 02. veljače 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu protiv tog prvostupanjskog rješenja (a u žalbi je tužitelj također iznosio samo prigovore na utvrđene omjere uzročnika njegovog potpunog gubitka radne sposobnosti).
Tužitelj je i protiv ovog drugostupanjskog rješenja pred ovim sudom pokrenuo upravni spor u predmetu UsI-1229/24, koji još nije riješen, ali je i u toj tužbi tužitelj iznosio samo razloge osporavanja koji se odnose na utvrđene omjere uzročnika njegovog potpunog gubitka radne sposobnosti.
Prema tome, tužitelju je tek na temelju prvostupanjskog rješenja od 19. prosinca 2022. godine po prvi put u pokrenutom upravnom postupku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu po posebnom - braniteljskom propisu, a tim je rješenjem za propisano razdoblje od 01. siječnja 2014. godine do 31. kolovoza 2017. godine bilo propušteno smanjiti tužiteljevo mirovinsko primanje na temelju odredbi čl. 2.a i čl. 3.a ZSM-a.
Stoga je ovdje osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 10. studenog 2023. godine tužitelju za razdoblje od 01. siječnja 2014. godine do 31. kolovoza 2017. godine utvrđena nepripadna isplata invalidske mirovine u iznosu od 2.832,33 € i naložena uplata (povrat) tog iznosa.
Tužitelj u ovom upravnom sporu ne osporava utvrđeni iznos nepripadne isplate invalidske mirovine, ali (kao i u žalbi protiv rješenja od 10. studenog 2023. godine) smatra da je nastupila zastara prava tijela mirovinskog osiguranja na utvrđivanje nepripadne isplate.
Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 27. veljače 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu, uz utvrđenje da zastara nije nastupila jer je pravilna pripadajuća svota tužiteljeve invalidske mirovine utvrđena tek donošenjem prvostupanjskog rješenja od 12. listopada 2023. godine.
Očito je taj navod iz osporavanog drugostupanjskog rješenja u suprotnosti s tuženikovim navodom iz odgovora na tužbu, po kojem je zastara počela teći 01. siječnja 2023. godine, s obzirom na to da je tijelo mirovinskog osiguranja saznanje za nepripadnu isplatu imalo u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja od 19. prosinca 2022. godine.
Na temelju čl. 168. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - ZMO) zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je tijelo mirovinskog osiguranja saznalo za nepripadnu isplatu.
Sud smatra da je tijelo mirovinskog osiguranja saznanje za nepripadnu isplatu moralo steći točno u trenutku kada je pogrešnom primjenom materijalnog prava (propuštanjem primjene ZSM-a) tužitelju odredilo tu isplatu, donošenjem prvostupanjskog rješenja od 19. prosinca 2022. godine. Tim rješenjem je tijelo mirovinskog osiguranja tužitelju po prvi put na temelju posebnog braniteljskog propisa priznalo pravo na invalidsku mirovinu, i to unatrag od 26. svibnja 2011. godine, ali je pritom propustilo primijeniti odredbe ZSM-a o smanjenju takve mirovine, što znači da je upravo u tom trenutku moralo steći saznanje o tome da tužitelju određuje nepripadnu isplatu mirovinskog primanja.
U tom smislu se ne mogu prihvatiti navodi iz osporavanog drugostupanjskog rješenja o tome da je po pitanju zastare relevantan datum 12. listopada 2023. godine, kada je tužitelju novim prvostupanjskim rješenjem određena pravilna pripadajuća svota mirovinskog primanja. Suprotno tome, tuženik je u odgovoru na tužbu pravilno ukazao na to da je po pitanju zastare relevantan trenutak donošenja ranijeg prvostupanjskog rješenja od 19. prosinca 2022. godine i da je stoga na temelju čl. 168. st. 2. ZMO-a zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počela teći 01. siječnja 2023. godine.
S obzirom na to da je u čl. 168. st. 1. ZMO-a propisan zastarni rok od pet godina, jasno je da do zastare u ovom konkretnom slučaju nije došlo niti do donošenja osporavanog drugostupanjskog rješenja od 27. veljače 2024. godine. To drugostupanjsko rješenje je sadržavalo pogrešne razloge, ali je u svojoj izreci pravilno i zakonito odbilo tužiteljevu žalbu protiv osporavanog prvostupanjskog rješenja od 10. studenog 2023. godine.
Zbog svega navedenog sud zaključuje da su osporavana rješenja u svojim izrekama pravilna i zakonita pa je bez obzira na pogrešno obrazloženje drugostupanjskog rješenja tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 29. rujna 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Mate Knezović
2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića
