Poslovni broj: Us I-2041/24-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ĆS iz [adresa] ([adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 29. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/23-03/03008588919, URBROJ: 341-99-06/2-23-5095 od 15. ožujka 2024. godine.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-02/22-03/03008588919, URBROJ: 341-25-06/2-22-77805 od 30. kolovoza 2023. godine, a predmet se vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje je u ponovljenom postupku dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 15. ožujka 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 30. kolovoza 2023. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je u ponovljenom upravnom postupku tužitelju ponovno odbijen zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine.

Tužitelj u tužbi iznosi prigovore koji će biti spomenuti u nastavku ove presude. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvale uredno pozvane stranke. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavano drugostupanjsko rješenje je nezakonito, jer je nezakonito i prvostupanjsko rješenje upravnog tijela.

Sud prvenstveno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, odnosno tužiteljeve radne knjižice, utvrđuje da tužitelj u Republici Hrvatskoj (RH) ima navršenih preko 16 godina radnog staža, i to konkretno: 12. kolovoza 1973. godine, od 12. listopada 1973. godine do 12. travnja 1974. godine, od 14. srpnja 1975. godine do 21. listopada 1975. godine i potom u tadašnjem Sekretarijatu unutrašnjih poslova (SUP) od 22. listopada 1975. godine do 26. kolovoza 1991. godine. Tužiteljev staž u SUP-u je bio na poslovima s beneficiranim radnim stažem (12/16). Iz dostupne materijalne dokumentacije također proizlazi da tužitelj nakon toga ima navršenih gotovo pet godina radnog staža u policiji [adresa] ([adresa]), počevši od 20. lipnja 1992. godine.

Rješenjem nositelja mirovinskog osiguranja u RS (PIO RS) od 19. lipnja 1997. godine je tužitelju počevši od 01. travnja 1997. godine priznato pravo na starosnu mirovinu, po posebnom propisu kao policajcu, pri čemu mu je uračunat staž iz RH, dok mu je staž iz RS utvrđen kao poseban staž u povećanom i dvostrukom trajanju. U spisu upravnog tijela se nalazi i nepečatirano i rukom ispunjeno rješenje PIO RS od 15. travnja 2008. godine, u kojem je navedeno da je tužitelju u postupku prevođenja na temelju međudržavnog ugovora s RH određen novi iznos mirovine počevši od 01. listopada 2002. godine. Također je navedeno da je tužitelju uračunat staž iz RH, ali da on „ne podliježe preračunu jer je pravo na mirovinu stečeno po posebnim propisima“.

Rješenjem PIO RS od 31. listopada 2009. godine je tužitelju od 01. listopada 2009. godine ponovno određena visina mirovine, uz uračunavanje staža iz RH. PIO RS je 08. kolovoza 2023. godine odgovorio domaćem nositelju mirovinskog osiguranja da je tužitelju prilikom određivanja visine mirovine uračunat staž iz RH za razdoblje od 12. listopada 1973. godine do 10. travnja 1991. godine, iz čega bi proizlazilo da PIO RS ne raspolaže podacima o tužiteljevom radnom stažu ostvarenom u RH na dan 12. kolovoza 1973. godine te od 11. travnja 1991. godine do 26. kolovoza 1991. godine.

Tužitelj je ovu pravnu stvar pokrenuo tako što je pred PIO RS 06. kolovoza 2020. godine podnio zahtjev za preračunavanje mirovine po čl. 46. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (NN MU 3/01 - Ugovor).

Prvim prvostupanjskim rješenjem domaćeg nositelja mirovinskog osiguranja od 07. travnja 2021. godine je odbijen tužiteljev zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu, uz utvrđenje da je rješenjem PIO RS od 19. lipnja 1997. godine tužitelju u RS već priznato pravo na starosnu mirovinu, uz uračunavanje radnog staža ostvarenog u RH.

Tuženik je drugostupanjskim rješenjem od 30. lipnja 2021. godine poništio spomenuto prvostupanjsko rješenje od 07. travnja 2021. godine, uz obrazloženje da je tužitelju pred PIO RS staž iz RH uzet u obzir samo u pogledu ispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pa da stoga na temelju Ugovora nema zapreke da mu se u RH ne prizna pravo na starosnu mirovinu na temelju ostvarenog radnog staža u RH. Iz navedenog obrazloženja tuženika bi proizlazio jasan stav o tome da je tužitelju radni staž iz RH pred PIO RS uzet u obzir samo u pogledu ispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, ali ne i u pogledu određivanja visine te mirovine.

Novim prvostupanjskim rješenjem od 28. siječnja 2022. godine je domaći nositelj mirovinskog osiguranja ponovno odbio tužiteljev zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu, uz obrazloženje da je u rješenju PIO RS od 15. travnja 2008. godine navedeno da je tužitelju mirovinski staž iz RH uzet u obzir prilikom određivanja visine mirovine. U ovom rješenju je također navedeno da tužitelj u RH nije ostvario radni staž nakon 08. listopada 1991. godine i da stoga nema uvjeta za primjenu čl. 46. Ugovora, te da se čl. 43. Ugovora ne može primijeniti na mirovine ostvarene po posebnim propisima.

Tuženik je svojim novim drugostupanjskim rješenjem od 25. travnja 2022. godine poništio i ovo prvostupanjsko rješenje od 28. siječnja 2022. godine, uz navod da je PIO RS tužitelju staž iz RH utvrdio samo do 10. travnja 1991. godine, iako su tužitelju u RH evidentirana razdoblja osiguranja do 26. kolovoza 1991. godine, pa stoga s PIO RS treba razjasniti na temelju kojih razdoblja je tužitelju u RS priznato pravo na mirovinu, odnosno određena svota te mirovine.

Novim prvostupanjskim rješenjem od 30. kolovoza 2023. godine je tužitelju odbijen zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine, uz navod da je PIO RS 08. kolovoza 2023. godine potvrdio da je tužitelju u RS mirovina priznata i određena na temelju staža iz RH, ostvarenog od 12. listopada 1973. godine do 10. travnja 1991. godine, i to kao beneficiranog - iako to određivanje tužiteljevog radnog staža iz RH kao beneficiranog nije vidljivo niti iz jednog dostupnog rješenja PIO RS. Ujedno nije dano nikakvo obrazloženje u vezi prethodnog tuženikovog prigovora vezanog uz preostali tužiteljev radni staž ostvaren u RH, koji tužitelju nije uzet u obzir u RS.

Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 15. ožujka 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu, uz obrazloženje da podaci o plaćama na temelju kojih je PIO RS odredio visinu tužiteljeve mirovine nisu u nadležnosti domaćeg nositelja mirovinskog osiguranja te uz obrazloženje da su tužitelju pred PIO RS uračunata razdoblja osiguranja iz RH.

Sud najprije napominje da se tužitelj u tužbi neosnovano poziva na odredbe čl. 43. i 46. Ugovora.

Čl. 46. Ugovora se odnosi na mogućnost ponovnog određivanja mirovine na zahtjev korisnika, ali se ta odredba odnosi samo na korisnika koji je ostvario pravo na mirovinu prema pravnim propisima jedne države ugovornice uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih prema pravilnim propisima druge države ugovornice u razdoblju od 08. listopada 1991. godine nadalje.

Međutim, tužitelju pravo na starosnu mirovinu u RS nije priznato uz uračunavanje razdoblja osiguranja prema pravnim propisima RH u razdoblju od 08. listopada 1991. godine nadalje, jer je nesporno tužitelj još ranije (26. kolovoza 1991. godine) preostao navršavati radni staž u RH.

U konkretnom slučaju se ne može primijeniti niti čl. 43. Ugovora, s obzirom na to da se navedena odredba odnosi na ponovno određivanje mirovina pred onim nositeljem mirovinskog osiguranja koji je već priznao pravo na mirovinu u razdoblju od 08. listopada 1991. godine do stupanja na snagu Ugovora.

Naime, tužitelju je u tom razdoblju (konkretno 19. lipnja 1997. godine) mirovinu priznao nositelj mirovinskog osiguranja u RS, što znači da je upravo taj nositelj mirovinskog osiguranja (PIO RS) nadležan za ponovno određivanje već priznate mirovine na temelju čl. 43. Ugovora.

Zato je i odredba čl. 43. Ugovora u konkretnom slučaju neprimjenjiva pred domaćim nositeljem mirovinskog osiguranja, čak i bez obzira na to što bi iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazila uzajamnost (reciprocitet) između nositelja mirovinskog osiguranja u RH i BiH u tumačenju da se ta odredba ne može primjenjivati u slučaju mirovina ostvarenih po posebnim propisima (što je slučaj kod tužitelja).

Stoga je zapravo u ovoj pravnoj stvari jedino sporno pitanje može li se tužitelju pred domaćim nositeljem mirovinskog osiguranja po domaćim propisima priznati pravo na razmjerni dio starosne mirovine, što je i bila uputa tuženika u njegovom drugostupanjskom rješenju od 30. lipnja 2021. godine.

Sud u tom smislu napominje da usprkos sadržaju dopisa PIO RS domaćem nositelju mirovinskog osiguranja od 08. kolovoza 2023. godine i dalje nije jasno i nedvojbeno utvrđeno je li tužiteljev radni staž iz RH pred PIO RS poslužio samo za načelnu mogućnost priznavanja prava na starosnu mirovinu - ili je pak poslužio i za konkretno određivanje visine te mirovine na način da bi tužitelju visina mirovine pred PIO RS neposredno ovisila o duljini tužiteljevog ostvarenog radnog staža u RH i o plaćama koje je tužitelj ostvarivao u RH.

Naime, iz dopisa PIO RS od 08. kolovoza 2023. godine bi sadržajno proizlazilo da je tužitelju radni staž ostvaren u RH doista poslužio i prilikom određivanja visine tužiteljeve mirovine u RS, ali taj sadržaj dopisa PIO RS od 08. kolovoza 2023. godine ne proizlazi iz sadržaja dostupna tri rješenja PIO RS (od kojih je rješenje od 15. travnja 2008. godine o prevođenju mirovine na temelju Ugovora nepečatirano i ispunjeno rukom).

Stoga i dalje nije nedvojbeno utvrđeno je li tužiteljev staž iz RH neposredno utjecao i na određivanje visine njegove mirovine pred PIO RS. Ako nije, onda ne bi bilo zapreke da se tužitelju pred domaćim nositeljem mirovinskog osiguranja na temelju domaćih propisa prizna pravo na razmjerni dio starosne mirovine na temelju ostvarenog staža u RH.

Zbog svega navedenog sud ne može prihvatiti da je tužitelju pravilno i zakonito odbijen zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine, pa je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN 36/24) tužbeni zahtjev usvojen i rješenja donesena u ponovljenom upravnom postupku poništena. Predmet je potom vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu.

To tijelo će prije svega nadležnom nositelju mirovinskog osiguranja u RS (PIO RS) još jednom potvrditi cjelokupan tužiteljev staž ostvaren u RH, odnosno posebno napomenuti da taj staž obuhvaća i 12. kolovoz 1973. godine i razdoblje od 11. travnja 1991. godine do 26. kolovoza 1991. godine.

Potom će prvostupanjsko upravno tijelo još jednom od PIO RS zatražiti sasvim jasno, precizno, potpuno i detaljno očitovanje o tome je li tom tijelu tužiteljev radni staž iz RH poslužio samo za načelnu mogućnost priznavanja prava na starosnu mirovinu - ili je pak poslužio i za neposredno određivanje visine tužiteljeve starosne mirovine u RS. Zato je također potrebno od PIO RS zatražiti i ishoditi dostavu detaljnog i potpunog izračuna visine tužiteljeve starosne mirovine (počevši od rješenja PIO RS od 19. lipnja 1997. godine nadalje), iz čega bi onda bilo neposredno vidljivo i to je li za određivanje visine tužiteljeve mirovine u RS njegov staž u RH uzet kao beneficiran ili ne.

Ako se na taj način utvrdi da je tužitelju starosna mirovina u RS i u svojoj visini određena (izračunata) na temelju cjelokupnog i to beneficiranog tužiteljevog radnog staža u RH, odnosno na temelju plaća koje tužitelj ostvarivao u RH, onda će doista trebati odbiti tužiteljev zahtjev za priznanje prava na razmjeni dio starosne mirovine pred domaćim nositeljem mirovinskog osiguranja.

Međutim, ako se na kraju utvrdi da je tužiteljev staž ostvaren u RH pred PIO RS poslužio samo kao uvjet za načelnu mogućnost priznanja prava na starosnu mirovinu, onda ne bi bilo nikakve zapreke da se tužitelju na temelju ostvarenog staža u RH pred domaćim nositeljem mirovinskog osiguranja i po domaćim propisima ne prizna pravo na razmjerni dio starosne mirovine, kako je to uostalom tuženik već i naveo u obrazloženju svog ranijeg drugostupanjskog rješenja od 30. lipnja 2021. godine.

U Zagrebu, 29. rujna 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena.

DNA:

1. GS - [adresa]

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3 - uz povrat spisa upravnog tijela