REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10000 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: Povrv-767/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu tog suda Berislavu Zaninoviću, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TRGOVINA KRK d.d., OIB: 66548420466, Dubašljanska 80, Malinska, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Meštrović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik VL, odvjetnik u [adresa], radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Zorana Badovinca, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tužene VL, odvjetnika u [adresa], **.**.2025.

presudio je

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju javnog bilježnika Estere Poljak posl. br. Ovr-323/2019 od 8. ožujka 2019. te se odbija tužbeni zahtjev.

II. Nalaže se tužitelju TRGOVINA KRK d.d., OIB: 66548420466, Dubašljanska 80, Malinska da tuženiku ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi parnične troškove u iznosu 2.500,00 eura (slovima: dvijetisućepetstoeura) sa zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana od dana donošenja presude.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura (slovima: stodvadesetpeteura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu 3.180,21 eura (slovima: tritisućestoosamdeseteuraidvadesetjedancent) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, podnio je javnom bilježniku bilježnika Esteri Poljak iz Zaprešića, protiv tuženika, ranije ovršenika, prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave, a radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 1.508,80 eura, s pripadajućim kamatama na glavnicu i troškovima postupka.

2. Javni bilježnik je na prijedlog tužitelja donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv- 323/2019 od 8. ožujka 2019., protiv kojeg je tuženik u roku uložio prigovor. U prigovoru tuženik u osporava postojanje pravnog odnosa između stranaka, prigovor zastare potraživanja i osporava visinu utuženog iznosa. Nadalje, navodi da je iz priložene knjigovodstvene kartice razvidno da se radi o potraživanju poslodavca prema radniku na ime naknade štete pa osporava osnov potraživanja jer da poslodavac nije dokazao da je radnik štetu počinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom te da bi osnov za potraživanje mogla biti samo pravomoćna presuda, a ne knjigovodstvena kartica. Smatra da poslodavac mora dokazati postojanje štete i odgovarajući stupanj krivnje radnika putem suda. Osporava i utvrđenje iz priloženog Sporazuma o prestanku ugovora o radu (čl. 3.) i isto smatra ništavim jer radnik ne može dati suglasnost prije nastanka potraživanja, a razvidno je da je potraživanje utvrđeno tek nakon prestanka ugovora o radu 31. prosinca 2018 te se osporava i zahtjev za zatezne kamate od tog datuma. Ističe prigovor zastare jer potraživanje nosi naziv „Polog utrška dug 2016“, a iz priloženih isprava je vidljivo da će se potraživanje konačno utvrđivati nakon prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo 11. veljače 2018. Osporava da je priložena knjigovodstvena kartica vjerodostojna isprava jer da nema sve sastojke propisane čl. 31. Ovršnog zakona. Predlaže da sud po službenoj dužnosti zatraži od Ministarstva financija, Porezne uprave, podatak je li ovrhovoditelj koristio. Predlaže predmetno rješenje o ovrsi staviti van snage.

3. Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovnog broja Povrv- 593/2019-2 od 10. travnja 2019., stavljeno je izvan snage doneseno rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj se podneskom od 14. rujna 2021. očitovao na prigovor tuženika te dostavio daljnju dokumentaciju na kojoj prema navodima tužitelja temelji osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava prigovor da predmetna knjigovodstvena kartica nije vjerodostojna isprava te navodi da je ista rezultat knjižena poslovnih događaja (inventurnog popisa robe u prodavaonici) za koje postoji relevantna knjigovodstvena dokumentacija u fizičkom obliku, a koje nije moguće ispisati na knjigovodstvenoj kartici. Ti podaci su vidljivi na informacijskom sustavu društva te prilaže inventurnu dokumentaciju kojom se navedeni podaci mogu provjeriti i utvrditi. U odnosu na prigovor zastare navodi da utuženi iznos predstavlja preostali dio inventurnog manjka po inventuri od 4. srpnja 2016., a kojeg je tuženica djelomično otplatila uplatom od 5. siječnja 2018. na žiro-račun tužitelja na ime inventurnog manjka te da isto smatra priznanjem duga. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan. Navodi i da je konačni dug utvrđen uplatom od 5. siječnja 2018., a tuženoj je radni odnos prestao 11. veljače 2018. pa činjenica da je knjigovodstvena kartica puštena za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. ne znači da je dug utvrđen 31. prosinca 2018. Osporava i relevantnost prigovora tuženika da je tužitelj možda koristio odbitak pretporeza po predmetnoj tražbini i navodi da takva mogućnost niti ne postoji, već da je na taj iznos bio dužan platiti PDV. U odnosu na odgovornost tuženice za štetu prilaže dokumentaciju i navodi da njezina odgovornost kao poslovođe proizlazi iz odredbi Pravilnika o unutarnjoj organizaciji rada i sistematizaciji poslova i zadataka, točnije, opisa poslova radnog mjesta poslovođe prodavaonice i odredbi pravilnika da je isti odgovoran materijalno za vrijednosti zaliha roba i sredstava rada u prodavaonici.

5. Tuženik se podneskom od 9. studenog 2021. očitovao na podnesak tužitelja. Navodi da je tijekom trajanja radnog odnosa tužena višestruko upozoravala tužitelja na teške uvjete rada, česte krađe, nedostatak osoblja u odnosu na potrebe veličine prostora poslovnice, potrebom za alarmnim sustavom i sustavom video nadzora te načelno boljom zaštitom poslovnice, međutim tužitelj da se oglušio na navedene zahtjeve. Navodi i da je tužitelj kao poslodavac dužan dokazati postojanje činjenica na osnovi kojih bi se utvrdilo da je tuženica postupala s namjerom ili krajnjom nepažnjom te time nanijela tužitelju štetu, odnosno inventurni manjak. Navodi da tužitelj tuženicu tereti isključivo zbog činjenice što je u vrijeme utvrđenog manjka radila kao voditeljica poslovnice na predmetnom prodajnom mjestu, a da pri tom ne navodi činjenice o radnji ili propustu tuženice, dakle štetnoj radnji, koje bi dovele do tog inventurnog manjka ili štete kao i da ne dokazuje postojanje uzročne veze između štetne radnje i utuženog manjka. Smatra da okolnost da iz internog akta poslodavca proizlazi odgovornost tužene za materijalno-financijsko stanje robe, ne otklanja obvezu tužitelja da dokaže pred sudom da je šteta koja mu je prouzročena nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom tužene. Poziva se i na izvještaj (list 26 spisa) u kojem je tužena zabilježila prigovor navodeći: „Manjak je nastao zbog neobračunatog kala. 01.06.2015.-04.07.2016., je predugačko razdoblje za neobračunavanje kala, prostor dućana je sastavljen sa dvije odvojen prostorije, koje omogućavaju krađu, promijenio se preveliki broj personala.“ Navodi da odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima imaju jaču pravnu snagu od tužiteljevog Pravilnika o radu iz 1996. na kojem isti temelji osnov tražbine te da je ista neosnovana jer nije priložen dokaz da je tužena namjerom ili krajnjom nepažnjom uzrokovala štetu. Navodi i da je iz Odluke o terećenju odgovorne osobe za nastali manjak, razvidno da je visina štete utvrđena 4. srpnja 2016. pa je s obzirom na objektivne i subjektivne rokove nastupa zastare za naknadu štete, u cijelosti osnovan prigovor zastare. Osporava da se uplata tužene može smatrati priznanjem duga koji bi prekinuo zastaru, s obzirom na to da je isti uplaćen zbog kontinuiranog mobinga te prijetnji tuženoj da će u slučaju neplaćanja dobiti otkaz ugovora o radu te da je tužitelj arbitrarno od plaće tužene ustezao iznose na ime manjkova.

6. Ukazuje se da je tijekom postupka došlo do prestanka postojanja tužitelja te je postupak nastavljen protiv njegovog pravnog slijednika društva TRGOVINA KRK d.d., OIB: 66548420466, Dubašljanska 80, Malinska.

7. Na ročištu od 12. rujna 2024. stranke su učinile nespornim da se predmetni postupak vodi radi naknade štete (list 183 spisa).

8. Tijekom postupka sud je proveo dokaz čitanjem i uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 5 spisa), opis poslova (list 19-20 spisa), zapisnik (list 21 spisa), odluku (list 23 spisa), zapisnik (list 24 spisa), zapisnik (list 25 spisa), izvještaj (list 26 spisa), rješenje (list 27 spisa), manjak po inventuri (list 28-36 spisa), pravilnik (list 37-46 spisa), prilog pravilniku (list 47-148 spisa), odluka (list 149-150 spisa), sentencu (list 186 spisa), presudu (list 187-194 spisa), uvid u podatke predmeta kroz e-komunikaciju (list 195-198 spisa), saslušao je tuženicu ŽL (list 174-176 spisa), svjedoka ZL (list 181-183 spisa), svjedoka ĐL, svjedoka ĆL i svjedoka TL.

9. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 1.508,80 eura, kao i pripadajuće zatezne kamate, temeljem knjigovodstvene kartice (list 5 spisa), na ime odgovornosti za štetu za nastali inventurni manjak koji se odnosi na zalihe robe i sredstava za rad u prodavaonici „Trgostil d.d.“ broj 123 u Zagrebu.

11. Među strankama nije sporno da se u ovom postupku utužuje tražbina po osnovi naknade štete, da je tuženica u utuženom razdoblju radila za prednika tužitelja kao poslodavca na radnom mjestu poslovođe prodavaonice broj 123 na Svetom Duhu u Zagrebu u kojoj je šteta nastala. Među strankama je sporna osnova i visina tražbine, odnosno, sporno je postoji li odgovornost tuženice za nastalu štetu te uzročno- posljedična veza između postupanja tuženice kao radnice i nastanka štete. Među strankama je, dakle, sporno jesu li ispunjene opće i posebne pretpostavke za naknadu štete. Među strankama je sporno i je li predmetna tražbina u zastari te je li knjigovodstvena kartica tužitelja vjerodostojna isprava koja zadovoljava uvjete za ovrhu.

12. Odredbom članka 219. stavak 1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. Odredbom članka 221.a. ZPP, određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

15. Iz Opisa poslova poslovođe prodavaonice (list 19-20 spisa) proizlazi da je poslovođa materijalno odgovoran, među ostalim, za vrijednost zaliha robe i sredstava rada u prodavaonici kao i za točnost, ažurnost i urednost rada prodavaonice i osoblja u prodavaonici.

16. Iz iskaza tuženice dane na ročištu od 21. ožujka 2024. (list 174-176 spisa) proizlazi da je bila voditelj trgovine Sveti Duh u Zagrebu, a da joj je poslodavac bio prednik tužitelja. Kada se utvrdio veći manjak od dopuštenog uvijek ga je morala plaćati ona kao poslovođa, a ne netko drugi od radnika. Koliko joj se čini u ovom predmetu je riječ o manjku robe na inventuri iz 2016. te da je bila nazočna na predmetnoj inventuri pri čemu je manjak bio utvrđen u minimalnom iznosu, a tek kasnije se utvrdio ovaj iznos. Potvrđuje da je uplatila 12.500 kn za manjak, ali se ne može izjasniti je li to bio manjak za robu ili manjak novčanih sredstava jer je bilo toliko terećenja od strane poslodavca da ne zna o čemu se radi. Navodi i da je sve utrške predavala u banku i nikad nije ništa zadržala za sebe. Navodi da nije imala uvjete za rad jer je u trgovini bio manjak djelatnika, nije bilo kamera, nije bilo zaštitara, često su se mijenjale djelatnice, skladište je bilo u podrumu, ali je istom svatko mogao pristupiti od djelatnika jer nije imalo vrata. Na kraju svakog radnog dana je dodatno prebrojavala novac i onda ga svaki drugi dan išla uložiti u banku. Odgovarajući na posebne upite pun. tužitelja navodi da je radila kao poslovođa kod prednika tužitelja od 2006. do 2011. godine te od 2014. do siječnja 2018. godine kada je dala otkaz. Navodi da je imala manjak i u drugim prodavaonicama gdje je bila poslovođa. Navodi da je kal, rasap ili lom uvijek postojao odlukom poslodavca i kretao se u postotku od utvrđenog prometa te se za taj iznos umanjivao inventurni manjak. Odgovarajući na posebne upite pun. tuženika navodi da kad je otišla iz posljednje poslovnice nije bilo nikakvog manjka. Navodi da je upozoravala poslodavca da postavi kamere, da se angažira zaštitarska služba te da je to bio vapaj u pomoć, ali da od toga ništa nije bilo. Navodi da ju nakon odlaska od prednika tužitelja nitko od drugih poslodavaca nije teretio za manjak i da je bilo više desetaka inventura, ali da je uvijek bila u dozvoljenom manjku. Navodi i da je u dućanu bilo krađa, da ih je nekad uspjela spriječiti, a nekad bi netko pobjegao iz trgovine i onda se postavilo pitanje treba li trčati za njim, ima li oružje, a policija nije htjela doći za male iznose, odnosno male krađe, a i tijekom godina se nakupilo tih malih krađa. Navodi i da o takvoj krađi nije obavještavala poslodavca, nego bi trgovkinje, međusobno, skupile novce i pomirile dug, ali je puno veći problem bio s krađama koje nisu uopće primijetile.

17. Iz iskaza svjedoka ZL saslušane na ročištu od 12. rujna 2024. (list 182-183 spisa) proizlazi da poznaje tuženu jer je radila s njom u poslovnici Sveti Duh i do prije 5 godina je radila u Trgostilu. Navodi da je kao radnik bila nazočna inventurama i da bi tek kasnije saznali koliki manjak bi poslovođa i zamjenik morali snositi. U poslovnici je postojao alarm koji bi radio kad poslovnica nije radila, uvijek je bilo manjka ljudi, nije bilo magnetiziranih bar-kodova i čitača na izlazu koji bi označavali da je proizvod ukraden, odnosno da nije skeniran. Navodi da je skladište bilo u podrumu, ali nije bilo zaključano kao i da su jedno vrijeme postojala vrata, ali nije bilo ključa. Svatko od djelatnika je mogao pristupiti u skladište. Navodi da su tužena i ona tražile uvođenje video-nadzora, ali tom nije udovoljeno. Ne zna je li tužena tražila da se zaključavaju vrata od skladišta. U trgovini nije bio zaštitar. Navodi da je trgovina bila u blizini puče kuhinje te da se događalo da su korisnici te puče kuhinje i drugi dolazili u trgovinu i krali. Nekome su se mogle suprotstaviti, a nekome ne jer su se bojale. Nisu tražile zaštitara od poslodavca. Navodi i da je poslovnica nepregledna te da je na ulazu blagajna i odjel s voćem, a u drugom dijelu su se nalazili mliječni i pekarski proizvodi. Pri tom je postojalo samo jedno ogledalo pa je bilo teško popratiti što se događa u drugom dijelu poslovnice pogotovo ako je netko bio iza police. Navodi i da je ona imala manjak kao poslovođa i da ju ovdje tužitelj tuži za manjak. Odgovarajući na upit pun. tužitelja navodi da je dnevni utržak polagala tako da ga je svaki dan nosila u banku ili poštu, a iznimno bi to učinila sutradan te koliko joj je poznato smatra da je isto činila i tužena. Navodi da je o krađama koje je vidjela uvijek obavještavala poslodavca, a zvali bi i policiju. Nikada nije dobila uputu o prijavljivanju krađa, već bi ih prijavljivali poslodavcu i to gospodinu koji je bio zadužen za manjkove i koji bi govorio da će ih riješiti kroz inventuru, a nekad bi ih i same podmirile svojim novcem jer nisu htjele imati problema kod inventure. Nekad su se otpisivali ukradeni artikli, ali u neznatnim količinama. Ona je poslodavca obavještavala pisanim putem, a misli da je tužena to činila usmenim putem jer je znala govoriti da ih je zvala, ali ih nije uspjela dobiti. Odgovarajući na poseban upit pun. tuženika navodi da se zbog proteka vremena ne može sjetiti kada je radila s tuženom u toj poslovnici. Navodi i da je jedino vidjela tuženu da odlazi kući s artiklima koje je provukla na blagajni i platila i to u količinama za osobnu upotrebu.

18. Sud gore citirane iskaze cijeni kao logične, životne i uvjerljive, a s obzirom da i tužena i svjedok ZL suglasno iskazuju oko otežanih okolnosti i neodgovarajućih uvjeta rada u predmetnoj poslovnici, pokušaja tužene da o istima upozori poslodavca te o čestim krađama koje nisu mogle uvijek spriječiti i otkriti uslijed neodgovarajućih uvjeta rada i manjka osoblja. Osobito se ukazuje kako tužena i svjedokinja suglasnu iskazuju da u poslovnici nisu postojale kamere, nije bilo zaštitara, postojao je manjak djelatnika, a ulaz u skladište nije bio osiguran zaključanim vratima. Svjedokinja dodatno navodi i da se prodavaonica sastoji od dva dijela pri čemu je blagajnici moguće kontrolirati što se događa u drugom dijelu poslovnice samo putem jednog ogledala kao i da nije bilo magnetiziranih bar-kodova i čitača na izlazu koji bi označavali da je proizvod ukraden, odnosno da nije skeniran. Ovi navodi su u skladu i s prigovorom tuženice na Izvještaj od 4. srpnja 2016. (list 26 spisa) kada navodi da prevelika promjena broja djelatnika i podjela poslovnice na dvije odvojene prostorije omogućavaju krađe. Predmetni iskazi suglasni su i u dijelu u kojem je razvidno da je tužena nastojala upozoriti poslodavca na navedene nedostatke kao i da bi nekad i same prodavačice nastale pokriti manjkove uslijed učestalih krađa. Tužena i svjedokinja su suglasne i oko načina na koji se dnevni utržak u poslovnici prebrojavao svakog dana te nosio u banku ili poštu svakog ili svakog drugog dana. Svjedokinja još navodi i kako je u blizini prodavaonice bila pučka kuhinja čiji su korisnici nerijetko znali krasti proizvode iz prodavaonice, a iz oba iskaza proizlazi da su krađe bile učestale i da ih djelatnice iz opravdanog straha nisu uvijek mogle spriječiti. Ukazuje se da su obje u predmetno vrijeme radile u trgovini te da iznose vlastita neposredna opažanja i spoznaje o navedenim okolnostima. Svjedok ZL nije neposredno zainteresirana za ishod ovog spora pa sud vjeruje njenom iskazu u dijelu koji je obrazložen u ovoj točci. Ukazuje se da iskaz svjedoka ZL sadržajno potvrđuje iskaz tužene slijedom čega sud cijeni iskaz tužene kao istinit u dijelu koji je obrazložen u ovoj točki. U preostalom dijelu sud nije cijenio predmetne iskaze jer nisu odlučni za presuđenje.

19. Iz iskaza svjedoka ĐL saslušane na ročištu od 16. prosinca 2024. (list 201-203 spisa) proizlazi da joj je poznato da je tužena bila zaposlenica tužitelja, vidjela ju je nekoliko puta u upravi kada je donosila dokumentaciju. Tužena je poslovođa u nekoliko poslovnica, a zna da ju tužitelj tereti za manjak za poslovnicu 123 Sveti Duh. Nikad nije bila u toj poslovnici i ne zna je li ta poslovnica zaštićena bilo kakvom opremom ili sredstvima protiv krađe. Nije bila u inventurnoj komisiji, njena obveza je, nakon što se obavi inventura, da napravi usklade u knjigovodstvu i eventualne ispravke u ulaznoj dokumentaciji. Npr. moguće je da je poslovođa dva puta zaprimio robu i tome slično, a ako se utvrde takve stvari, onda se korigira i manjak. Može reći da je bilo ispravaka po toj inventuri. Čini joj se da je čak manjak po njihovoj kontroli i povećan, a tužitelj primjenjuje odluku o kalu Hrvatske gospodarske komore iz 2007. godine. Stopa je utvrđena za svaku zasebnu kategoriju artikala. Može reći da je kalo određena količina za koju je umanjuje manjak po utvrđenoj inventuri zato što se smatra da prilikom uobičajenog poslovanja dolazi do gubitka, nestanka ili uništenja određenih artikala, a postotak se primjenjuje u odnosu na promet. Razlika koja ostane jest ono za što se tereti poslovođa, odnosno odgovorna osoba. Može reći da se radi o manjku iz srpnja iz 2016. godine, a dio manjka je tužena otplatila, stoga je utužen preostali iznos. Dio se odnosio na manjak robe, a dio se odnosio na manjak novčanih iznosa. Može reći da se zasebno prate polozi, a zasebno se prati roba. Ne može se očitovati je li plaćen manjak po manjku robe ili po manjku novčanih iznosa jer nakon inventure imaju jedinstveni iznos. Zna da je tužena kasnije otišla i prekinula radni odnos 2018. Tužitelj je 2016. godine imao oko 100 trgovina, a poslovođa je bilo koliko i trgovina. Ne sjeća se koliko je radnika bilo. Tužitelj nije imao police osiguranja protiv krađa jer se takve police, u pravilu, ne mogu dogovoriti s osiguravajućim društvima. Na posebno pitanje pun. tužitelja jesu li se priznavale krađe u smislu opravdanog manjka, ako su bile dokazane, odgovara da su se priznavale. Može reći da, ako su krađe bile utvrđene videonadzorom ili na sličan način, onda su se priznavale, a ne zna je li konkretna poslovnica imala videonadzor. Na poseban upit pun. tužitelja je li tužena kontaktirala nakon uplate 5. siječnja 2018., odgovaram da nije niti je s njom imala bilo kakav kontakt. Na poseban upit pun. tuženika koliko poslovnica ima videonadzor, odgovara da nema tu informaciju. Na poseban upit pun. tuženika koliko je puta svjedok pregledao videonadzor, odgovara da to nije niti jednom, da to nije moj posao, da je to posao internih kontrolora ili informatičara koji su onda, po prijavi, pregledali snimke videonadzora. Na poseban upit pun. tuženika tko onda otpisuje takovu robu za koju je utvrđena krađa videonadzorom, odgovara interni kontrolor, koji dolazi na lice mjesta u trgovini, sastavlja zapisnik te se takva roba otpisuje sa zalihe te ona više nije predmet manjka. Na poseban upit pun. tuženika koliko često se radi inventura, odgovara da je zakonska obveza jedanput godišnje, osim u slučaju primopredajnih inventura ili izvanrednih okolnosti. Nije ograničen broj maksimalnih inventura. Na poseban upit pun. tuženika je li utvrđivan manjak i u ostalim poslovnicama te ako jest, u kolikom postotku, odgovara da je utvrđen manjak i u ostalim poslovnicama i to u cca 50% poslovnica. Oni koji nisu potpisali zapisnik i platili manjak, oni su utuženi. Na posebno pitanje pun. tuženika koji je datum dospijeća tražbine iz knjigovodstvene kartice partnera na listu 5 spisa, odgovara da nema dospijeća. Ističe da u konkretnom slučaju nije potreban datum dospijeća jer se radi o knjigovodstvenoj kartici, a ne o računu. Nije knjižena promjena temeljem fakture, nego temeljem inventurne dokumentacije.

20. Sud cijeni iskaz ovog svjedoka kao neodlučan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari jer svjedok ne iskazuje o činjenicama koje su bitne za odgovornost tužene. Naime, svjedok nema saznanja o uvjetima rada i organizaciji rada u poslovnici gdje je tužena bila poslovođa, a okolnosti o kojima je svjedok iskazivao mogu biti odlučne za dokazivanje visine tražbine ali ne i za dokazivanje odgovornosti tužene za štetu.

21. Iz iskaza svjedoka RL saslušane na ročištu od 9. travnja 2025. (list 209 spisa) proizlazi da se ne može sjetiti tužene. Može reći da je sigurno bila na nekoj inventuri koja je povezana s tuženom jer je tjedno dva puta na inventurama. Zna da je bila poslovnica na Svetom Duhu, ali zbilja nema predodžbu zbog proteka vremena. Koliko se sjeća, ali ne može biti 100% sigurna, ta poslovnica u kritično vrijeme nije imala zaštitare, a misli da nije imala ni videonadzor. Ne zna je li se skladište zaključavalo. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li svjedoku poznato da bi na inventuri te poslovnice, a gdje je tada tužena bila poslovođa, bio utvrđen kakav manjak, odgovara da se sjeća da je bio, ali se ne može sjetiti detalja. Može reći da je tužena bila nazočna inventuri, ali se ne može sjetiti je li potpisala zapisnik s primjedbama ili bez primjedbe.

22. Sud cijeni iskaz ovog svjedoka kao neodlučan za preuđenje u ovoj pravnoj stvari jer svjedok ne iskazuje o činjenicama koje su bitne za odgovornost tužene. Naime, zbog proteka vremena svjedok nije iskazivao o činjenicama bitnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

23. Iz iskaza svjedoka TL saslušane na ročištu od 9. travnja 2025. (list 209 spisa) proizlazi da se sjeća ovdje tužene. Imala je dosta dugovanja, nosila je novce na blagajnu trgovačkog društva jer je imala dugovanja, ne vezano za ovaj spor, nego za prijašnje inventure. Može reći da je tužena bila poslovođa u dućanu broj 123 Sveti Duh. Ne može se sjetiti detalja jer je to bilo prije 9 godina. Ako je po zapisniku bio ustanovljen manjak, onda su taj manjak zasigurno i našli. Ne zna je li tada trgovina, prije 9 godina, imala zaštitara i videonadzor, a što se tiče zaključavanja skladišta, može reći da je nedavno bila upravo u toj poslovnici na inventuri i da skladište ni danas nije zaključano. Može reći da je skladište u podrumu, a stepenice su vrlo strme tako da kupci ne mogu doći do njega. Na posebno pitanje pun. tužitelja kada je bila točno inventura, odgovara da se ne može sjetiti, a možde je čak bila i na više inventura.

24. Iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da potvrđuje iskaz tužene da skladište nije bilo zaključavano. Ukazuje se da je neodlučno mogu li kupci doći do skladišta, već je odlučno je li omogućen pristup skladištu svim osobama koje su zaposlene u toj poslovnici ili samo odgovornim osobama. Naime, po ocjeni ovog suda, a da bi se moglo razmatrati odgovornost osobe koja je zadužena za robu, pretpostavka je da samo odgovorna osoba ili odgovorne osobe imaju pristup robi, a u konkretnom slučaju nije bilo tako. U preostalom dijelu sud cijeni iskaz ovog svjedoka kao neodlučan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari jer svjedok ne iskazuje o činjenicama koje su bitne za odgovornost tužene.

25. Odredbom članka 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO/15), određeno je da je svatko dužan suzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

26. Valja reći da je Zakon o obveznim odnosima definirao opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su 1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, 2. štetna radnja štetnika, 3. šteta, 4. uzročna veza, 5. protupravnost.

27. Da bi tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom koji je usmjeren na naknadu štete mora biti ispunjeno svih pet pretpostavki i to kumulativno, s time da tužitelj sukladno čl. 219. ZPP-a mora dokazati istinitost svojih tvrdnji navedenih u tužbi. To u konkretnom slučaju znači da tužitelj mora dokazati postojanje svih gore navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu.

28. Ukazuje se da čl. 107. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 i 127/17, dalje: ZOR) propisuje da radnik za štetu koju je u radu ili u vezi s radom uzrokovao poslodavcu odgovara samo ako ju je počinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom. Odredbom čl. 135. st. 1. ZOR propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

29. Odredbom članka 1045. stavkom 1. ZOO/15 propisano je načelo presumirane krivnje, a slijedom čega se smatra da je štetnik odgovoran za nastalu štetu pa je na njemu teret dokazivanja da je šteta nastala krivnjom drugog. Međutim, presumira se samo najblaži stupanj krivnje sukladno stavku 2. istog članka, dakle obična nepažnja počinitelja štete za koju radnik ne odgovara s obzirom na prethodno citirani članak 107. stavak 1. ZOR-a.

30. Pretpostavke odgovornosti radnika za štetu su da ista mora biti uzrokovana na radu ili u vezi s radom, mora postojati odgovornost krivnjom radnika, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom, a štetna radnja radnika kojom je prouzročena šteta mora biti u vezi s nastalom štetom.

31. Ukazuje se da je u istovrsnoj i usporedivoj pravnoj stvari Općinski sud u Zaboku u presudi posl.br. Povrv-88/2019-12 od 30. listopada 2020. (list 187-194 spisa) također izrazio navedeno pravno stajalište te da je Županijski sud u Karlovcu u presudi posl. br. Gž-35/2021-2 od 4. siječnja 2023. navedenu presudu potvrdio i također zauzeo navedeni stav, a u odnosu na obvezu tužitelja da dokaže gore opisane opće i posebne pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu. Isti pravni stav zauzet je i u istovrsnoj i usporedivoj pravnoj stvari u presudi Općinskog suda Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić, posl. broj Povrv-389/2023-31 od 12. prosinca 2024. a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-372/2025-3 od 9. srpnja 2025.

32. S obzirom na navedeno, teret dokazivanja u ovom postupku je na tužitelju te je tužitelj kao poslodavac dužan dokazati postojanje činjenica na osnovi kojih bi se moglo smatrati da je tuženica postupala s namjerom ili krajnjom nepažnjom te takvim postupanjem tužitelju nanijela štetu, odnosno inventurni manjak. Tvrdnja tužitelja kojom tereti tuženicu je samo ta da je tuženica radila kao poslovođa, ali ne dokazuje da na strani tuženice postoji propust te krajnja nepažnja ili namjera.

33. Ukazuje se da tužitelj tereti tuženicu za nastalu štetu temeljem odredbi Opisa poslova poslovođe prodavaonice (list 19-20 spisa) te se poziva na odredbu o materijalnoj odgovornosti poslovođe za vrijednost zaliha roba i sredstava rada u trgovini. Tužitelj nijednim dokazom ne ukazuje na konkretnu radnju ili propust tuženice koji bi predstavljali štetnu radnju kao što ne dokazuje niti postojanje uzročne veze s nastalom štetom u vidu inventurnog manjka, već tuženicu tereti za nastalu štetu samo zato što je u vrijeme njezina nastanka radila na radnom mjestu poslovođe predmetne poslovnice. Ponovno se naglašava da teret dokazivanja navedenih činjenica, odnosno štetne radnje tuženice, njezinog odgovarajućeg stupnja krivnje i uzročno-posljedične veze njezine štetne radnje s nastalom štetom, sukladno zakonu počiva na tužitelju. Slijedom navedenog, nije dovoljno da se tužitelj pozove na odredbu svog internog akta o postojanju materijalne odgovornosti tuženice za stanje robe u poslovnici i time sebe oslobodi obveze dokazivanja, već je na njemu da dokaže da mu je tuženica uzrokovala nastalu štetu i to konkretnom radnjom ili propustom učinjenim s namjerom ili krajnjom nepažnjom. U odnosu na navod tužitelja da je tužena potpisala ugovor o radu čime je odgovorna za materijalno poslovanje te je prihvatila pravilnik o odgovornosti, valja reći da se predmetni navod ne može prihvatiti. Naime, sud prihvaća navod tužene da bez obzira na navedeno tužena može odgovarati samo prema odredbama Zakona o radu.

34. Osobito se ukazuje na čl. 9. st. 3. Zakona o radi koji određuje da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Slijedom navedenog u konkurenciji prava valja odabrati za radnika najpovoljnije pravo a to je neprijeporno Zakon o radu i to čl. 107. st. 1. ZOR. Ukazuje se da je pri tome neodlučno je li šteta nastala kao posljedica manjka robe ili kao posljedica nedostatka financijskih sredstava jer kao što je naprijed navedeno za odgovornost radnika moraju biti ispunjene pretpostavke iz čl. 107. st. 1. ZOR što u konkretnoj situaciji nije ostvareno.

35. Iz prethodno analiziranih iskaza tuženice i svjedoka razvidno je kako je tuženica radila u otežanim i neodgovarajućim radnim uvjetima koji nisu pružali stvarnu mogućnost sprječavanja krađa, a koje su mogle dovesti do predmetnog inventurnog manjka. Razvidno je da je tuženica nastojala tužitelju ukazati na probleme koji omogućavaju krađe pismenim prigovorom na izvješće (list 26 spisa) te ga pokušavala usmeno upozoravati na krađe, a kako proizlazi iz iskaza svjedokinje ZL, kao i da su tuženica i ostale djelatnice znale i same podmirivati manjkove uslijed manjih krađa. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženica savjesno, uredno i odgovorno obavljala svoj posao te činjenica da je opisom poslova materijalno odgovorna za stanje roba i zaliha u prodavaonici ne može sama po sebi dovesti do njezine odgovornosti za štetu, a bez dokaza o njezinim konkretnim propustima ili radnjama koje bi bile u uzročno-posljedičnoj vezi s konkretno nastalom štetom.

36. Nastavno se ukazuje da to što tužena nije imala primjedbe na inventurni zapisnik, i što je isti potpisan od tužene, bez nekih posebnih komentara, pogrešno tužitelj tumači kao priznavanje tužene za nastali manjak utvrđen u tom zapisniku. Ovaj sud smatra da potpisivanje zapisnika od strane tužene nije priznavanje odgovornosti tužene za visinu nastale štete tužitelju. Potpisi zapisnika o inventuri od strane tužene je potvrda sadržaju zapisnika, a ne i priznavanju nastale štete, jer iz drugih izvedenih dokaza u ovom postupku je utvrđeno kako je nastala šteta rezultat propusta poslodavca da pravilno organizira rad u prodavaonicama.

37. U odnosu na prigovor tužitelja da je tužena platila dio inventurnog manjka pa da je time priznala odgovornost za utuženu tražbinu valja reći da se predmetni navod ne može prihvatiti. Naime, priznanje duga uvijek mora biti izričito i određeno, bez obzira je li učinjeno na neposredan ili posredan način, budući se plaćanje jednog dijela duga ne smatra i priznanjem ostalog dijela duga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revt 109/2004 od 27. siječnja 2005., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 2016/2017 od 12. lipnja 2020. i Županijski sud u Varaždinu u Gž- 1988/2018 od 22. travnja 2020.).

38. Slijedom navedenog, tužitelj nije dokazao da je tuženica odgovorna za naknadu štete pa na temelju izloženog i utvrđenog činjeničnog supstrata ovaj sud ne nalazi da je tuženica dužna naknaditi štetu tužitelju te je valjalo ukinuti platni nalog u cijelosti sukladno čl. 451. st. 3. ZPP tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki I. izreke.

39. Ukazuje se da se sud nije upuštao u razmatranje daljnjih prigovora stranaka koji se odnose na visinu tražbine, pitanje zastare i podobnosti vjerodostojne isprave za ovrhu jer su isti neodlučni za odluku u ovoj pravnoj stvari, a sve s obzirom na to da tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti tuženice za naknadu štete. Naime, bez dokazivanja odgovornosti tuženice za štetu nije dokazana osnova tužbenog zahtjeva pa je bespredmetno raspravljati o visini istog kao i o drugim navedenim prigovorima. Stoga sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine štete. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženih razloga valjalo odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka te dokaza koji nisu posebno obrazloženi jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

40. Odluka o trošku parničnog postupka donesena je sukladno odredbi članka 155. ZPP-a i 154. stavku 1. ZPP-a.

41. Odluka o trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je uspio u sporu, te mu je valjalo, u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a kao potrebne, u skladu s odredbama Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) i a prema ukupnoj vrijednosti predmeta spora u skladu sa troškovnikom, priznati troškove sastavljanja prigovora od 26. ožujka 2019. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 30. rujna 2021. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, sastava podneska od 9. studenog 2021. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife , zastupanja na ročištu 18. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 21. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 12. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 16. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 9. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, sastav podneska od 23. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 2. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, odnosno ukupno 2.000,00 eura što uvećano za PDV u visini od 25% (500,00 eura) iznosi 2.500,00 eura stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

42. Na trošak parničnog postupka tužitelju je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude do isplate.

43. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114022, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), a o primjeni kamatne stope na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a i teče od dospijeća do isplate.

44. Tuženoj nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, uvećan za 25% PDV-a jer ročište za objavu nije niti nastalo u trenutku sastavljanja ove presude.

45. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tuženu sa zahtjevom za preostali iznos troška u iznosu od 125,00 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

46. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici u cijelosti je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 3.180,21 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa presuđeno kao u točki IV. izreke.

47. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 29. rujna 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.