Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-353/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, iz Ludbrega, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Dejana Kuharića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice JH, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 29. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103648792, koji je sklopljen 10. kolovoza 2007., između tužitelja ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a solemniziran po Javnom bilježniku M. Ostović, Antuna Nemčića 4, Koprivnica, 14. kolovoza 2007. pod poslovnim brojem OV-8749/07. i to odredba članka 7. u dijelu koji glasi "Iznos anuiteta = 1.891,79 CHF (jednatisućaosmastodevedesetjednaCHFisedamdesetdevet/100)." te u dijelu koji glasi „VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja", a odredba članka 8. u dijelu koji glasi "kamatna stopa je promjenjiva" i "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke." te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, te navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 11. Aneksa broj 3. Ugovora o kreditu broj: 5103648792, sklopljenog između tužitelja ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, koji glasi: ''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju Opće uvjete poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima, Katalog proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode Banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj Aneks i Osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih.'', te u dijelu koji glasi: ''osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK Korisnik kredita nema potraživanja prema Banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i ovog aneksa.'', te navedena odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da plati tužitelju MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 24.883,48 eura, sa zakonskom zateznom kamatom i to po stopi od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

-iznos od 455,00 EUR od 01. srpanj 2011. pa do plaćanja,

-iznos od 589,36 EUR od 01. kolovoz 2011. pa do plaćanja,

-iznos od 487,71 EUR od 01. rujan 2011. pa do plaćanja,

-iznos od 482,39 EUR od 01. listopad 2011. pa do plaćanja,

-iznos od 423,90 EUR od 01. studeni 2011. pa do plaćanja,

-iznos od 430,32 EUR od 01. prosinac 2011. pa do plaćanja,

-iznos od 467,87 EUR od 01. siječanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 486,82 EUR od 01. veljača 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 470,78 EUR od 01. ožujak 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 466,26 EUR od 01. travanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 489,75 EUR od 01. svibanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 482,64 EUR od 01. lipanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 461,95 EUR od 01. srpanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 458,25 EUR od 01. kolovoz 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 429,30 EUR od 01. rujan 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 446,99 EUR od 01. listopad 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 467,99 EUR od 01. studeni 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 459,58 EUR od 01. prosinac 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 466,40 EUR od 01. siječanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 442,90 EUR od 01. veljača 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 434,89 EUR od 01. ožujak 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 465,43 EUR od 01. travanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 438,19 EUR od 01. svibanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 421,69 EUR od 01. lipanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 417,81 EUR od 01. srpanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 428,95 EUR od 01. kolovoz 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 427,55 EUR od 01. rujan 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 442,84 EUR od 01. listopad 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 451,00 EUR od 01. studeni 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 459,57 EUR od 01. prosinac 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 446,99 EUR od 01. siječanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 466,73 EUR od 01. veljača 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 470,87 EUR od 01. ožujak 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 473,62 EUR od 01. travanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 456,16 EUR od 01. svibanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 1.906,36 EUR od 01. lipanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 463,54 EUR od 01. srpanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 473,90 EUR od 01. kolovoz 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 474,82 EUR od 01. rujan 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 484,11 EUR od 01. listopad 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 491,22 EUR od 01. studeni 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 493,01 EUR od 01. prosinac 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 495,05 EUR od 01. siječanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 494,25 EUR od 01. veljača 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 494,25 EUR od 01. ožujak 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 494,25 EUR od 01. travanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 494,25 EUR od 01. svibanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 494,25 EUR od 01. lipanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 222,80 EUR od 01. srpanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 407,99 EUR od 01. kolovoz 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 430,98 EUR od 01. rujan 2015. pa do plaćanja,

sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 4.816,24 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 29. rujna 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podniio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103648792, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 10. kolovoza 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] 14. kolovoza 2007. pod bojem OV-8749/07, i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, zatim radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 11. Aneksa broj 3. Ugovora o kreditu broj 5103648792 sklopljenog između tužitelja i tuženika. U tužbi je tužitelj zatražio isplatu novčanog iznosa od 196.031,02 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose i to kao preplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog ništetnih ugovornih odredbi.

1.1. U tužbi se navodi da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu na iznos od 220.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, rok vraćanja kredita iznosio je 216 mjeseci u vidu anuiteta, a početni anuitet sukladno Ugovoru iznosio je 1.891,79 CHF uz valutnu klauzulu, a kamata je iznosila 7,50% godišnje, promjenjiva.

1.2. Tužitelj navodi da su stranke sklopile više aneksa Ugovora o kreditu i to Aneks koji se odnosi na instrumente osiguranja, Aneks kojim je promijenjen rok vraćanja na 261 mjesečni anuitet i novi iznos anuiteta je 1.761,56 CHF te Aneks kojim je provedena tzv. konverzija.

1.3. Navodi se da je ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo do jednostranog podizanja kamatne stope po tuženiku te snažnog rasta valute CHF pa je došlo do snažnog rasta anuiteta kredita. Kamatna stopa promijenjena je s početnih 7,75% godišnje prvo na 8,70% godišnje, zatim na 8,35% godišnje, a kasnije je pala na 7,53% godišnje.

1.4. Tuženik navodi da je uslijed rasta anuiteta potpisao Aneks Ugovora o kreditu 5. siječnja 2016. kojim je tužitelju priznata preplata od 105.812,88 kn, no tužitelju nije izvršen potpuni povrat iznosa koji je platio tuženiku s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom Banke kao ni s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule. Tužitelj smatra da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se poziva na kolektivni spor tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalih i tuženika, te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna nakon presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2168/2018. od 12. veljače 2019. i presudu suda Europske unije broj C-118/18.

1.5. Tužitelj ističe da sklapanjem Aneksa nije nestao uzrok ništetnosti jer učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita te nije obračunao zakonsku zateznu kamatu niti izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku.

1.6. Tužitelj navodi da je u Aneksu broj 3. Ugovora o kreditu od 5. siječnja 2016., koji je sastavljen tipski kao i osnovni ugovor, u čl. 11. tuženik ugovorio da radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita izričito prihvaća Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima i katalog proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope na kredite i proizvode Banke na koje se obračunava ugovorna kamata koje se primjenjuju na Aneks i osnovni Ugovor u CHF kao i da tužitelj kao korisnik kredita osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije nema potraživanja prema Banci u vezi osnovnog Ugovora u CHF i Aneksa, a tužitelj smatra da navedenim odredbama nije prestao njegov pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u CHF i traženje isplate uslijed ništetnosti ugovornih odredbi.

1.7. Tužitelj navodi da je čl. 11. Aneksa broj 3. Ugovora o kreditu ništetan i ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane jer je tuženik u isti stavio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

1.8. U tužbi se navodi da su ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i ugovorne odredbe čl. 7. kojima je ugovoren iznos anuiteta u CHF i valutna klauzula ništetne jer navedene ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su bile unaprijed formulirane od strane tuženika.

1.9. Pozivom na odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima tužitelj je u tužbi zatražio od tuženika isplatu iznosa od 196.031,02 kn sa zakonskom zateznom kamatom s pozivom na odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

1.10. Tužitelj je podneskom od 12. lipnja 2020. precizirao tužbeni zahtjev u pogledu točke I. – radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu.

1.11. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te je zatražio isplatu iznosa od 24.883,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose preplate.

2. Iako je tuženik na ročištu 11. rujna 2025. naveo da se protivi preinaci tužbe prema podnesku tužitelja od 3. lipnja 2025. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbi ZPP-a jer je tužitelj predmetnim podneskom smanjio tužbeni zahtjev, a prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari, a sud je rješenjem poslovni broj P-353/2019-4 od 20. veljače 2020. odbio tuženikov prigovor kao neosnovan i to je rješenje postalo pravomoćno.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane.

4.1. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

4.2. Tuženik je istaknuo prigovor aktivne legitimacije navodeći da tužitelj nije dokazao da je on vršio uplate po kreditu te da iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je većinu uplata vršio obrt [obrt].

4.3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da se na zahtjev za isplatu primjenjuje trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj izvršio po navodno uvećanim anuitetima. Navodi da je s obzirom na utuženo razdoblje i činjenicu da je tužba podnesena 11. lipnja 2019. cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

4.4. Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva da bi u ovoj pravnoj stvari uživao zaštitu s osnova Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju jer predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački kredit. Navodi da se radi o gotovinskom kreditu kojim je zatvoren raniji eurski kredit za kupnju poslovnog prostora, a činjenica je da se tužitelj bavi poduzetničkom djelatnošću te su očito sredstva kredita korištena u poduzetničke svrhe. Navodi da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstvo potrošača te se tužitelj ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu.

4.5. Tuženik ističe da je odlučna činjenica da su stranke 5. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 3. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Navodi da su tim Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužitelju kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da je tužitelj Aneksom prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog Ugovora, a potpisivanju Aneksa prethodio je prihvat izračuna konverzije koji je tuženik dostavio tužitelju. Navodi da su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate te je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik navodi da je prilikom konverzije sukladno ZID ZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan sa svim njegovim izmjenama zamijenio novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Navodi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu.

4.6. Tuženik ističe da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete u obzir pa je bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj neosnovano.

4.7. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Navodi da su prilikom savjetovanja potrošačima, pa tako i tužitelju, uručivani obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navodi da je tužitelja o valutnoj klauzuli upozoravao i informirao na više načina te je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, a uz to je tužitelj profitirao ugovaranjem oročenog depozita koji je bio iskorišten za prijevremeno zatvaranje kredita. Navodi da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva.

4.8. Tuženik navodi da je sve promjene kamatne stope izmijenio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014., a tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi i donio Metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos.

4.9. Tuženik smatra da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te da su u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa stranke očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa.

4.10. Tuženik osporava da bi na strani tužitelja nastala šteta kao i da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio tuženiku štetu.

5. Rješenjem broj P-353/2019-13 od 22. rujna 2021. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1042/17 podnio zahtjev za prethodnu odluku Suda Europske unije o tumačenju Direktive broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pod poslovnim brojem C-474/2020. Rješenjem broj P-353/19-14 određen je nastavak prekinutog postupka te je određen prekid postupka s obzirom da je Općinski građanski sud u Zagrebu podnio zahtjev za prethodnu odluku suda Europske unije o tumačenju Direktive broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji je zaprimljen pod poslovnim brojem C-567/2020. Rješenjem broj P-353/19-17 od 6. lipnja 2022. nastavljen je postupak u ovom predmetu.

5. Radi utvrđenja relevantnih činjenica tijekom dokaznog postupka pročitane su priložene isprave: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103648792 od 10. kolovoza 2007. (list 10-16), izvršen je uvidu priloge (list 17-19), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103648792 od 21. srpnja 2009. (list 20-21), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103648792 od 15. lipnja 2011. (list 22-23), Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5103648792 od 5. siječnja 2016. (list 24-28), pregled prometa po partiji kredita broj 5103648792 za razdoblje 13. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. (list 29-44), otplatni plan za kredit (list 45-49), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (list 51), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (list 52), otplatni plan (list 53-55), obavijest o kreditu od 16. lipnja 2011. (list 56), obavijest o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. (list 57), otplatni plan od 6. listopada 2011. (list 58-60), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 13. prosinca 2013. (list 61), obavijest o kreditu za razdoblje do 31. prosinca 2014. (list 62), otplatni plan od 2. srpnja 2014. (list 63-65), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015. (list 66-67), otplatni plan od 1. prosinca 2014. (list 68-70), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 20185. do 31. prosinca 2015. (list 71-72), otplatni plan od 6. lipnja 2015. (list 73-75), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. (list 76-77), otplatni plan od 6. prosinca 2015. (list 78-80), izvršen je uvid u priloge tužitelja (list 81-88), izvršen je uvid u priloge tužitelja (list 90-98), izvršen je uvid u priloge tuženika (list 108-119, 120-124, 125-147, 148-155), Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 156-158), izvršen je uvid u priloge tuženika (list 159-160, 161-162, 163, 164-165), Priopćenje za javnost HNB od 21. siječnja 2015. (list. 166-173), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava kamata (list 174-177, 178-181), Priopćenje za javnost HNB od 16. ožujka 2015. (list 182), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2015. (list 183), izvršen je uvid u priloge (list 184-186), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 197-210), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 229-247), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (str. 258-259), obavijest o izračunu konverzije (str. 26-263) s prilozima (str. 264-267, 268-272, 273-274), nacrt aneksa (str. 275-280), letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja eura (str. 281- 282), prilozi (283-291, 292-304), izvršen je uvid u priloge (str. 355-356), pročitani su prilozi tužitelja (str. 385-419), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Nataliji Jambrečić te je pročitan Nalaz i mišljenje financijskog vještaka Natalije Jambrečić od 9. svibnja 2025. (str. 424-442) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave (str. 490).

5.1. Sud je na pripremnom ročištu usvojio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka ČH, no tuženik je od tog dokaznog prijedloga naknadno odustao pa saslušanje svjedoka nije provedeno.

6. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

7. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

8. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 10. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103648792 za iznos kredita od 220.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

9. Nesporno je utvrđeno da su stranke 21. srpnja 2009. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103648792 kojim se mijenja članak 11. osnovnog ugovora u dijelu koji se odnosi na instrument osiguranja

– zalog nekretnine. Također je nesporno da su stranke 15. lipnja 2011. sklopile Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103648792 kojim je mijenjan čl. 6. osnovnog Ugovora na način da je ugovoren rok vraćanja 261 mjesec nakon prijenosa kredita u otplatu te je utvrđen anuitet kredita u iznosu od 1.761,56 CHF pa je u tom dijelu izmijenjen čl. 7. osnovnog Ugovora.

10. Nesporno je da su stranke 5. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5103648792, a iz preambule proizlazi da stupanjem na snagu tog Aneksa nastupaju učinci propisani Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK), a sve promjene u načinu ispunjenja obveza osnovnog Ugovora o kreditu broj 5103648792, Aneksa broj 1 od 21. srpnja 2009 i Aneksa broj 2 od 15. lipnja 2011. primjenjuju se za vrijeme važenja tog Aneksa.

11. Tuženik je istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći da je većinu uplata izvršio obrt [obrt], a tužitelj navedeni prigovor smatra neosnovanim.

12. Tuženik je istaknuo prigovor da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju te da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor. Tužitelj smatra da mu tuženik neosnovano osporava status potrošača s obzirom da je tuženik temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopio s tuženikom Aneks ugovora o kreditu i time mu priznao status potrošača, a iz Ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o hipotekarnom kreditu građana te je vidljivo da je Ugovor o kreditu tuženik sklopio s tužiteljem kao fizičkom osobom, a ne u okviru njegove proizvodne ili neke druge djelatnosti.

13. Sud je na temelju kritičke analize provedenih dokaza utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača.

13.1. Iz Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2007. proizlazi da je ugovorena namjena: hipotekarni krediti građana, gotovinski krediti uz hipoteku.

13.2. Iz uvjerljivog tužiteljevog iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio jer mu je bio potreban novac za adaptaciju kuće njegovih roditelja u [adresa], u kojoj su u to vrijeme uz tužiteljeve roditelje stanovali tužitelj sa suprugom i dvoje djece, a manji dio kredita korišten je za kupnju stana u [adresa] za tužitelja i suprugu odnosno njihovu djecu kad krednu na fakultet. Tužitelj je izričito naveo da poslovna djelatnost nije obavljana u navedenoj kući niti u stanu. Tužitelj ne poriče da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio vlasnik obrta [obrt], no izričito navodi da Ugovor o kreditu nije sklapao vezano uz poduzetničku djelatnost te u Banci nitko nije tražio da Ugovor o kreditu kao ni njegove Anekse ovjeri žigom obrta.

13.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

13.4. Sud je utvrdio da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u okviru svoje poslovne djelatnosti odnosno da nema status potrošača.

14. Također, sud je utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije na strani tužitelja.

14.1. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu, tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe jer je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te tužitelj kao ugovorna stranka svakako ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

14.1. U pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa, utvrđeno je da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe. Uvidom u priložene isprave te provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti kao objektivan i u stručan, utvrđeno je da su u Pregledu prometa po kreditu partije 5103648792 uplate po kreditu evidentirane s opisom "prijenos sa HR 3324020063100149892" i "Kaktus vl. MH", no odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2007. ugovoreno je da je korisnik kredita prije puštanja kredita u tečaj za osiguranje kredita dužan predati izjavu o zapljeni primanja, a što znači da je temeljem iste poslodavac morao uplaćivati obveze po kreditu direktno sa svojeg računa na račun tuženika prilikom obračuna primanja (plaće) korisnika kredita. Osim toga, činjenica je da je tuženik Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu tužitelju priznao preplatu odnosno utvrdio da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos te je utvrđen način korištenja više uplaćenog iznosa. Tuženik je i u odgovoru na tužbu istaknuo da su sve uplate po predmetnom kreditu priznate i uračunate tužitelju.

15. Tužitelj tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke.

16. Također tužitelj tvrdi da je ništetan dio odredbe čl. 11. Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi ''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju Opće uvjete poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d s građanima, Katalog proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode Banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj Aneks i Osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih.'', te u dijelu koji glasi: ''osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK korisnik kredita nema potraživanja prema Banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i ovog Aneksa".

17. Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za ovaj postupak, s obzirom na nespornu činjenicu da su stranke sklopile Aneks broj 3 Ugovora o kreditu kojim su stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutom klauzulom u EUR.

18. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

19. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile način vraćanja kredita otplatom u 216 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, a kredit dospijeva na naplatu svakog 1. u mjesecu te je iznos anuiteta 1.891,79 CHF. Ugovoreno je da će se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, a korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, a potpisom Ugovora korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

20. U čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa, promjenjiva, koja u trenutku ugovaranja iznosi 7,75% godišnje koja se obračunava primjenom proporcionalne metode. Iz navedenog članka Ugovora proizlazi da su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

21. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 10. kolovoza 2007. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, dalje: ZZP/07), kojim je u čl. 96. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Sud je utvrdio da je presuda u tužbi Potrošač primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru kako je to naprijed obrazloženo pa je na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, između ostalih i tuženika, u predmetu P- 1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

23.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

24. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu vezano uz odluku Banke.

25. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je u vezi predmetnog Ugovora o kreditu razgovarao s direktorom tuženikove poslovnice u [adresa] ĐH koji je praktički inzistirao na sklapanju Ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF govoreći da je to za tužitelja najpovoljniji ugovor jer se radi o stabilnoj valuti i kamata je povoljna. Tužitelj je naveo da mu nije ponuđen ugovor o kreditu uz primjenu valutne kredite u EUR kakve je ugovore ranije imao sklopljene s istom Bankom. Navodi da ga u Banci nitko nije upozorio na valutni rizik, a nije imao razloga sumnjati da je za njega najpovoljniji kredit koji mu je predložio ĐH. Tužitelj navodi da je obrtnik, ali nije financijski stručnjak. Ističe da nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe, pa tako ni na odredbe vezane uz kamatnu stopu. Ugovor o kreditu bio mu je pročitan prije potpisivanja i bio je upoznat s ugovornim odredbama pa tako i s visinom kamatne stope u vrijeme potpisivanja ugovora, a nije mu bilo poznato kakva će biti kamatna stopa tijekom otplate kredita. Navodi da mu je u Banci ponuđen gotov obrazac ugovora o kreditu. Nitko ga u Banci nije informirao o rizicima promjene tečaja niti o čemu konkretno ovisi promjena kamatne stope. Tužitelj navodi da je kredit u cijelosti iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom. Navodi da je u početku otplate rata kredita iznosila oko 8.700,00 kn mjesečno, s tim da je novac prebacivao s računa, a ubrzo je rata kredita porasla na 13.500,00 do 14.000,00 kn mjesečno. Tužitelj izričito navodi da predmetni Ugovor ne bi sklopio da je znao za mogućnost takvog rasta rate kredita odnosno da je bio upozoren na mogućnost istog, osobito jer je u navedeno vrijeme uzdržavao dvoje maloljetne djece. Navodi da je Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu produžen rok otplate kredita da bi se smanjila mjesečna rata, a Aneks broj 3 Ugovora o kreditu sklopio je s obzirom na stalni rast tečaja CHF u odnosu na kunu s tim da na pojedine Ugovorne odredbe iz navedenog Aneksa nije mogao utjecati jer se radilo o tipskom ugovoru. Tužitelj izričito navodi da se nije odrekao eventualnih potraživanja prema Banci iz predmetnog Ugovora o kreditu sklapanjem predmetnog Aneksa čije mu ugovorne odredbe nisu posebno objašnjene.

26. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u člancima 2. i 7. Ugovora o kreditu neodređene i nepoštene te da se o njima nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, kako to proizlazi iz sadržaja priložene isprave te uvjerljivog iskaza tužitelja. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano i tuženik je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

27. Prema ocjeni suda i ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope je nepoštena, jer nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja kao prosječnog potrošača nerazumljiva, a tužitelju kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Utvrđeno je da ugovor ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na Banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužitelj kao korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, no nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Na temelju takve ugovorne odredbe osim precizno određene kamatne stope, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena niti odrediva. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

28. S obzirom da su odredbe članka 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom Banke protivne prisilnim propisima, jer je Banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne pa je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.

29. Tužitelj tvrdi da je ništetan dio odredbe čl. 11. Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi da korisnik kredita i drugi korisnici Aneksa izričito prihvaćaju Opće uvjete poslovanja Banke s građanima, katalog proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode Banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na taj Aneks i osnovni Ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih kao i u dijelu u kojem se navodi da osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK korisnik kredita nema potraživanja prema Banci u vezi osnovnog ugovora u CHF i tog Aneksa.

30. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužitelja sklopljen Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5103648792 dana 5. siječnja 2016., a iz čl. 1. st. 1. istog proizlazi da Banka pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz Ugovora opisanog u čl. 2 isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a stupanjem na snagu Aneksa nastupaju učinci propisani ZID ZPK i sve promjene u načinu ispunjenja ugovora opisanog u članku 2. tog Aneksa primjenjuju se za vrijeme važenja tog Aneksa.

30.1. Iz čl. 2 Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu proizlazi da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su 10. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 5103648792 na iznos od 220.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i dana 21. srpnja 2009. Aneks broj 1 te dana 15. lipnja 2011. Aneks broj 2 navedenom Ugovoru o kreditu te potpisnici tog Aneksa suglasno utvrđuju sa će se temeljem Aneksa promijeniti broj partije kredita te će ista glasiti 5114199382 i suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom i bilo kojim ranijim Aneksom osnovnog Ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima.

31. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu jer se radi o tipskom ugovoru niti su mu bile objašnjene pojedine ugovorne odredbe, a predmetni Aneks mogao je sklopiti ili odbiti njegovo sklapanje, no pristao je na njegovo sklapanje s obzirom na stalni rast tečaja CHF u odnosu na kunu, ali se sklapanjem Aneksa broj 3 nije odrekao potraživanja prema Banci iz osnovnog Ugovora o kreditu.

32. Sud smatra da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona pa tako ni odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

32.1.Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. u čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima je to ugovoreno su ništetne.

32.2. Stoga ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Kada bi se tog prava potrošač i mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što proizlazi i iz presude C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče, a što nesporno ovdje nije bio slučaj.

33. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da su ništetne predmetne ugovorne odredbe iz čl. 11. Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu i ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane jer su iste sastavni dio tipskog ugovora koji je sastavio tuženik bez mogućnosti tužitelja da utječe na njihov sadržaj te je bitno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača činjenicom da je tuženik u predmetnom Aneksu naveo da tužitelj nema potraživanja prema Banci u vezi osnovnog ugovora u CHF osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije. Stoga je usvojen i dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi čl. 11. Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu i presuđeno je kao u točki II. izreke ove presude.

34. Tužitelj tužbom traži povrat iznosa koji je više platio tuženiku zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Tuženik smatra da tužitelj nema pravo na bilo kakvo potraživanje s obzirom na provedenu konverziju.

35. Odredbama ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

36. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15.

36.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka Natalije Jambrečić, koji sud prihvaća u cijelosti, proizlazi da je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15: glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja preračunate su u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama Banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Ugovora kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

36.2. Vještačenjem je utvrđeno da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja te je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).

37. Tužitelj ne osporava da je tuženik izvršio konverziju sukladno ZID ZPK/15.

38. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu od 5. siječnja 2016. koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule u CHF te se ne rješava pitanje kamata koje su preplaćene u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

39. S obzirom na sadržaj Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu sklopljenog 5. siječnja 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužitelj predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom i s osnova valutne klauzule i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije.

40. I iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

41. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

41.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Konverzijom tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

42. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Ugovornim odredbama Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu od 5. siječnja 2016. ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

42.1. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga, ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

42.2. Osim toga, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljima koji su izvršili konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

42.3. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnova restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, ne može se smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

42.4. Sklapanjem Aneksa broj 3 osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju novog ugovora.

43. Radi utvrđenja visine tražbine tužitelja, tijekom postupka je provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Nataliji Jambrečić koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2025. te je saslušana na ročištu glavne rasprave.

43.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorio tužitelj, a tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka.

44. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka i priloženih isprava proizlazi da je Ugovorom o kreditu odobren kredit na iznos od 220.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste kreditora važeće na dan isplate kredita uz redovnu kamatnu stopu od 7,75% godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom kreditora i otplatom u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, a 21. srpnja 2009. sklopljen je Aneks broj 1 Ugovora kojim su regulirani instrumenti osiguranja te isti nema utjecaj na izračun, dok je 15. lipnja 2011. sklopljen Aneks broj 2 Ugovora kojim je rok otplate kredita produljen na ukupno 226 mjeseci te je izrađen novi otplatni plan.

44.1 . Vještak je za potrebe izračuna sačinio otplatni plan po početnim parametrima (početna kamatna stopa, tečaj na dan isplate) te je izračunat novi otplatni plan počev od 1. srpnja 2011. s produljenim rokom otplate na ukupno 226 mjeseci. U Tabeli 1 vještak je dao pregled visine anuiteta kakvi bi bili uz produljenje roka otplate da se kredit obračuna po početnoj kamatnoj stopi i tečajem na dan isplate kredita.

44.2. Uvidom u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. nalazom je utvrđeno da je dan isplate kredita od strane Banke bio 30. kolovoza 2007. i kredit je isplaćen po tečaju koji je iznosio 4,480700 kn za jedan CHF te je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 985.754,00 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. listopada 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana s prvim danom u mjesecu. Po kreditu je provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR te je utvrđena preplata u iznosu od 105.812,88 kn (14.043,78 EUR).

44.3. Vještak je u pisanom nalazu u Tabeli 2 dao pregled promjena kamatnih stopa, a izračun razlike anuiteta je u Tabeli 3 nalaza te su specificirane pojedinačne razlike prije umanjenja za iznos priznat u konverziji. Vještak je u nalazu obračunao zatezne kamate do 30. rujna 2015. na razliku utvrđene do 1. srpnja 2011. kako je to prikazano u Tabeli 4 nalaza. U Tabeli 5 nalaza je pregled zatvaranja utvrđenih razlika preplatom u konverziji s obzirom da je tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 14.043,78 EUR prilikom provođenja konverzije.

45. Iz zaključka vještaka proizlazi da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30. rujna 2015. (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji) više platio tuženiku iznos od 33.427,41 EUR, a od tog iznosa po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 4.423,58 EUR, a po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 29.003,83 EUR te je detaljni izračun prezentiran u Tabelama 1-3 pisanog nalaza.

45.1. Preplatom u iznosu od 14.043,78 EUR utvrđenom u konverziji kredita u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 5.499,85 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 8.543,93 EUR te je preostala razlika više plaćenog iznosa od 24.883,48 EUR (33.427,41 – 8.543,93). Detaljni izračun prezentiran je u Tabelama 4 i 5 pisanog nalaza te je u zaključku vještaka prikazana specifikacija pojedinačnih iznosa preplate.

46. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, te citirane ugovorne odredbe iz čl. 11. Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu proizlazi da tužitelj osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

47. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare. Suprotno stajalištu tuženika, tužitelj smatra da je zastara potraživanja prekinuta tzv. kolektivnom tužbom i poziva se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

48. U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

49. U odnosu na tužbeni zahtjev radi plateža u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

50. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare neosnovan.

50.1. Sud je vodio računa o činjenici da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P- 1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 11. lipnja 2019.

50.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

50.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

50.4. Prema ocjeni suda za prigovor zastare nije odlučna činjenica da je tužitelj podneskom od 3. lipnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, s obzirom da tužitelj konačni tužbeni zahtjev nije mogao postaviti prije provedenog vještačenja a tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove navedene u tužbi. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

51. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 11. lipnja 2019., u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

52. Iz naprijed obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev tužitelja radi plateža je usvojen u cijelosti te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.883,48 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja s obzirom na činjenicu da je tuženik u konkretnom slučaju nesavjesni stjecatelj, te primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, s kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

53. Iz obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev radi isplate je usvojen u cijelosti i presuđeno je kao u točki III. izreke presude.

54. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

55. Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 4.816,24 eura, prema priloženom troškovniku (str. 488) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištu 16. lipnja 2020. u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), za zastupanje na ročištu 23. veljače 2021. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. točka 2.),za zastupanje na ročištima 8. prosinca 2022., 4. rujna 2024. i 11. rujna 2025. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 12. lipnja 2020. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu) i 3. lipnja 2025. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 500,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), PDV u iznosu od 843,75 eura (Tbr. 46), pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46), predujam za vještačenje u iznosu od 165,90 eura te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 306,59 eura.

56. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u cijelosti, jer je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

57. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

58. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Koprivnici, 29. rujna 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb