REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4172/2020-69

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Starčević Pavelka, odvjetnici, protiv I-tuženice RČ iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Pečenko, odvjetnici, i II-tuženika FČ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Edinu Muminagiću, odvjetniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. srpnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 29. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrs-296/2012, sada poslovni broj Ovr-11409/2015, nije dopuštena.

II Nalaže se tuženicima da solidarno tužiteljici naknade troškove ovog postupka u visini od € 3.153,95 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je rješenjem Naslovnog suda, posl. br. Ovrs-296/12 od dana 22. svibnja 2014. godine upućena da pokrene parnicu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-970/06 od dana 01.03.2011. godine Rješenjem o ovrsi Naslovnog suda posl. br. Ovrs-296/12, a radi iseljenja II-tuženika iz kuće u [adresa], a koja je sagrađena na dijelu katastarske čestice br. [katastarska čestica] vinograd sa 1191 m2 i dijelu katastarske čestice br. [katastarska čestica], voćnjak sa 1042 m2, obje upisane u posjedovni list 3405 k. o. [katastarska općina], odnosno na dijelu zkčbr. [katastarska čestica] i dijelu 466/2 obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te dijelu zkčbr. [katastarska čestica] i dijelu zkčbr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i predaje predmetne kuće u posjed I- tuženiku slobodne od osoba i stvari, a u dijelu u kojem isto pobija iz razloga navedenih u čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona (dalje: OZ).

U skladu s čl. 60. OZ-a, a u vezi s čl. 59. OZ-a, tužiteljica pokreće parnicu radi proglašenja ovrhe određene Rješenjem o ovrsi posl. br. Ovrs-296/12 nedopuštenom, a koja je određena na predmetu ovrhe, odnosno, udaljenjem ovršenika, ovdje II-tuženika i drugih osoba i uklanjanjem svih njihovih stvari iz kuće u [adresa] sagrađene na dijelu zkčbr. [katastarska čestica], u naravi šuma prebenda u prebendi površine 441 čhv, dijelu zkčbr. [katastarska čestica], u naravi oranica prebenda u prebendi površine 185 čhv obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te na dijelu zkčbr. [katastarska čestica], u naravi šuma prebenda u prebendi, površine 142 čhv i dijelu zkčbr. [katastarska čestica], u naravi oranica prebenda u prebendi, površine 21 čhv obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

Tužiteljica tvrdi kako je vlasnik gore spomenutih nekretnina. Naime, trenutkom smrti ostavitelja, pok. ĐČ, tužiteljica je postala vlasnica nekretnina koje su predmet ovršnog postupka povodom kojeg se pokreće ova parnica. Tužiteljica je kao univerzalni sukcesor naslijedila svu pokretnu i nepokretnu imovinu pok. ĐČ, i to pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju posl. br. O-6201/02 od 04. travnja 2012. godine. Pok. ĐČ je predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem svoje supruge pok. NČ na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju Posl. br. 0-4111/11 od dana 27. kolovoza 2012. godine.

Saznanjem za svoja nasljednička prava, tužiteljica je u dogovoru s II-tuženikom, tadašnjim posjednikom, preuzela posjed gore navedenih nekretnina, odnosno, nekretnina koje su bile predmet nasljeđivanja. Od tada pa do danas tužiteljica se nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, kao valjani i zakonski nasljednik istih.

S obzirom na činjenicu da vlasnička prava na predmetnim nekretninama ima treća osoba, ovdje tužiteljica, te da se ista već duže vrijeme nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, dok II- tuženik već duže vrijeme nema posjed predmetnih nekretnina, jer ga je predao tužiteljici, proizlazi da je postupak provedbe ovrhe pod posl. br. Ovrs-296/12 neprovediv i bespredmetan. Tužiteljica naglašava kako I-tuženik nema ovršnu ispravu u odnosu na tužiteljicu koja je vlasnik predmetnih nekretnina, već u odnosu na II- tuženika, pa je slijedom navedenog ovrha neprovediva.

I-tuženica je u odgovoru na tužbu navela da ovrha određena pravomoćnim rješenjem Naslova poslovni broj Ovrs-296/12 od dana 31.10.2012. donijeta je temeljem ovršne isprave Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-970/06 od dana 01.03.2011., a kojom presudom je naloženo tuženiku, ovdje II-tuženiku SČ iseliti iz kuće tužiteljice, ovdje prvo tužene RČ i to to kuće u [adresa], a koja je sagrađena na dijelu katastarske čestice broj [katastarska čestica] vinograd sa 1191 m2 i dijelu katastarske čestice broj [katastarska čestica] voćnjak sa 1042 m2, obje upisane u posjedovni list 3405 k. o. [katastarska općina] (prema podacima Gradskog zavoda za katastar), odnosno na dijelu zkčbr. [katastarska čestica] i dijelu zkčbr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina], te dijelu zkčbr. [katastarska čestica] i dijelu zkčbr. [katastarska čestica] obje upisane u zk.ul.

5. k. o. [katastarska općina] (prema podacima iz zemljišnih knjiga), i predati predmetnu kuću u posjed ovrhovoditeljici slobodnu od osoba i stvari.

U naznačenom parničnom predmetu sud je priznao aktivnu legitimaciju tj smatrao je da je tužiteljica, ovdje prvo tužena vlasnica predmetne kuće i to dijelova koji se nalaze na čkbr [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica] sukladno načelu jedinstvenosti nekretnine kao z.k. vlasnica tih čestica, a dijela kuće koji se nalazi na čkbr. [katastarska čestica] kao predmnijevana vlasnica sukladno čl. 166 ZV-a.

Tužiteljica pod točkom II) predmetne tužbe neistinito navodi da je vlasnica nekretnina iz ko. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica] obzirom je vlasnica istih isključivo prvo tužena RČ. Tužiteljica nije stekla vlasništvo tih nekretnina nasljeđivanjem iza pok. ĐČ niti je isti te nekretnine mogao steći nasljeđivanjem od pok. NČ obzirom je NČ tim nekretninama raspolagala za života na način da su iste bile predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je kao primateljica uzdržavanja NČ sklopila sa ovdje prvotuženom RČ kao davateljicom uzdržavanja. Dakle, ove nekretnine nisu bile niti su mogle biti ostavina pok, NČ, te ih je časom njezine smrti stekla ovrhovoditeljica. Upravo zbog toga je iza smrti pok. NČ doneseno rješenje Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj O-126/99 od 13.10.2006. kojim je ostavinski postupak obustavljen zbog nedostatka ostavinske imovine. Kako ove nekretnine nisu bile predmet ostavine iza pok. NČ iste mogle postati vlasništvo ĐČ, a slijedom toga niti vlasništvo treće osobe.

Predmetne nekretnine u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju nisu bile naznačene zemljišno knjižnim oznakama, ali su iste bile označene katastarskim oznakama i to kao kčbr. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] i iz sadržaja ugovora je jasna volja primateljice uzdržavanja NČ da su predmet ugovora sve njezine nekretnine u Gračanima.

Između prvo tužene RČ kao tužiteljice i tužiteljice ĆČ kao tuženice (pravnog slijednika pok. NČ i ĐČ) u tijeku ja parnica radi priznanja prava vlasništva na čkbr. [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za koje tužiteljica u ovom predmetu neistinito tvrdi da su njezino vlasništvo, a koji predmet se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-67744/12.

Nadalje tužiteljica neistinito navodi da je u dogovoru sa II tuženikom SČ dogovorila preuzimanje posjeda predmetnih nekretnina, te da se nalazi u posjedu istih. Potvrda koju prilaže je potpisana po BČ, a ne po drugo tuženiku, ista je isključivo iskonstruirana za potrebe ovog spisa, a njezini navodi nisu točni.

Tužiteljica nije u posjedu predmetnih nekretnina niti je bila u posjedu tih nekretnina, a što se može provjeriti uvidom u evidenciju MUP-a obzirom i nadalje na adresi [adresa] prijavljeno prebivalište imaju članovi obitelji BČ i to FČ i EČ, a daljnji dokaz da treća osoba ĆČ nije u posjedu predmetne nekretnine je i njezin zahtjev za intervenciju policije na predmetnoj adresi, a koju intervenciju je ista zatražila potkraj travnja 2014. protiv članova obitelji EČ kao osoba koje žive u navedenoj kući.

Tužiteljica nije dokazala da je vlasnica predmetnih nekretnina, iz z k. izvadaka za čkbr. [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica], obje ko. [katastarska općina] vidljivo je da je upravo prvo tužena RČ knjižna vlasnica tih nekretnina, dok je izvanknjižna vlasnica čkbr. [katastarska čestica] i čkbr [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]. Tužiteljica nije u posjedu predmetnih nekretnina već iste u posjedu drže isključivo FČ i članovi njegove obitelji pa nije točan navod tužiteljice o nemogućnosti provedbe predmetne ovrhe. Slijedom iznijetog, očito je da je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe neosnovan, pa se predlaže isti odbiti i obvezati tužiteljicu na naknadu parničnih troškova prvo tužene.

II-tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno osporava da bi tužiteljica ĆČ kao nasljednica iza pok. ĐČ bila vlasnica nekretnina navedenih u tužbi. Također osporava navode iz tužbe da bi tužiteljici u dogovoru s istom predao nekretnine te osporava da nije u posjedu nekretnina, kako se navodi u tužbi. Predlaže da se u dokaznom postupku provede dokaz saslušanjem II tuženika. Slijedom sveg navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška II tuženiku.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: uvid u ugovor o doživotnom uzdržavanju list 38-39 spisa, rješenje Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode list 47 spisa, rješenje o nasljeđivanju list 55-61 spisa, rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu list 81 spisa, priklopi spisa Ovrs- 11409/15, Ps-970/06 i P-6744/12 list 83-84, saslušanje tužiteljice i II-tuženika list 227- 229 spisa.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tako nije saslušana niti I-tuženica jer je stara i bolesna (l. 227).

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Prvo sporno pitanja na koje je sud ogovorio – da bi mogao odgovoriti na pitanje da li je postupak provedbe ovrhe pod posl. br. Ovrs-296/12 provediv, jest tko je zapravo vlasnik spornih nekretnina – tužiteljica i I-tuženica svaki tvrde da su one vlasnice.

Iz priloženih zemljišnoknjižnih izvadaka sud zaključuje da u trenutku pisanja ove presude, nije niti jedna a niti druga parnična strana upisana kao vlasnik navedene nekretnine.

No, iz dokaznog je materijala početno početno utvrđeno, da je tužiteljica je kod pružatelja komunalnih i drugih usluga evidentirana kao vlasnica i obveznik plaćanja režija za navedenu kuću na adresi [adresa], HEP-a i dr.

Nadalje, konkretnom ovršnom ispravom odlučeno je o iseljenju i predaji posjeda, a ne utvrđenje prava vlasništva I-tuženice, pa pravomoćna odluka nije i ne može biti dokaz vlasništva sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kako to pravilno argumentira tužiteljica. Naime, dokaz vlasništva nekretnine može isključivo biti zemljišnoknjižni izvadak kao dokaz zemljišnoknjižnog vlasništva, zatim ostavinsko rješenje kojim se utvrđuje da je određena osoba u trenutku smrti ostavitelja kao nasljednik istog postala vlasnikom određene imovine ili pak pravomoćna presuda kojom se utvrđuje pravo vlasništva.

U konkretnom slučaju, riječ je o zakonskom nasljeđivanju tužiteljice – temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-4111/11 od 22. ožujka 2012, kojeg u prilogu dostavlja kao (i ispravka navedenog rješenja ranije dostavljenog kao prilog tužbe, iz kojih je evidentno da je ĐČ postao vlasnik zk.č.br. 465/3, 465/4, 466/1 i 466/4 k. o. [katastarska općina]). Tužiteljica je naknado i dostavila zemljišnoknjižne izvatke kojima dokazuje vlasništvo prednika (l. 218 i dalje).

Osim toga, rješenjem o nasljeđivanju iza pok. ĐČ O-6201/02 od 4. travnja 2006, je razvidno da je ista proglašena univerzalnim sukcesorom sve njegove imovine.

Osim toga, I-tuženica je odbijena sa svojim prijedlogom za provedbu ugovora o doživotnom uzdržavanju od 5. travnja 1996., na kojem ista izvodi svoje nepostojeće pravo, u zemljišnim knjigama, u odnosu na čestice zk.č.br. 465/3, 465/4, 466/1 i 466/4 k. o. [katastarska općina], upravo s obrazloženjem da predmetne čestice nisu bile predmet ugovaranja, a iz kojeg razloga su i raspoređene na nasljednika ĐČ.

Dakle, pravilna je argumentacija tužiteljice da tvrdnju I-tuženice o vlasništvu tih nekretnina nisu priznali niti zemljišnoknjižni a ni ostavinski sud, s time daje presudom ovog suda P-7644/12 utvrđeno da je tužiteljica vlasnica kuće, a ne I-tuženica.

Prigovor I-tuženice kojim ističe nedostatnost imovine iza pok. NČ, radi čega je obustavljen ostavinski postupak, je neosnovan. To iz razloga što to uopće nije predmet ovog postupka, uz činjenicu da je nasljednik upravo ĐČ, a upravo je tužiteljica njegov univerzalni sukcesor, kako je prethodno već obrazloženo.

Što se tiče navoda I-tuženice u pogledu posjeda tužiteljice nad predmetnim nekretninama, sud smatra da isti nisu osnovani.

Sama tužiteljica je u vlastitom iskazu – kojem sud vjeruje (uz napomenu da je riječ o osobi visoke životne dobi), navela da nikada nije bila u posjedu navedene nekretnine. Gospođa Ć ili BČ donijela joj je ključeve, tužiteljica je ulazila s tim ključevima u nekretninu, oni su iselili (na pitanje suca na koga misli, odgovara da misli na gđu FČ), išla je tamo kositi travu sa sinom, brali su voće i slično. Nedavno je bila tamo, nisu išli gore, primijetila da je ima nekoga u nekretnini ali ne zna tko jer nije mogla ići gore.

II tuženik nije nikad vidio tužiteljicu, a kada je saznao za postupak nazvao ju je, htio se s njom naći, međutim, mu je odgovorila da to navodno ne dopušta njena odvjetnica pa je pokušao zvati i njenu odvjetnicu koja mu, međutim, nije dala nikakve informacije. Sada mu je jasno zašto je tužen, već je bio iseljen po presudi gđe RČ, iseljen i prognan iz Zagreba. Pravo je završio u Njemačkoj poslije Hrvatskog proljeća. Njegovom iskazu sud također vjeruje samo u manjem dijelu, s time da iz spisa ovog suda poslovni broj Ovrs-296/12 proizlazi da je tuženica, iako je imala ovršni naslov protiv II-tuženika, isti nije bio u posjedu nekretnine.

Sud je uzeo u obzir i činjenicu da iz zapisnika sudskog ovršitelja Ovr- 11409/15 od dana 14.12.2015. proizlazi da je prilikom pokušaja provedbe ovrhe -iseljenja taj dan u predmetnoj kući zatečena kćer ovršenika FČ - BČ, supruga ovršenika EČ i šogorica ovršenika KČ , te je dogovorena odgoda deložacije za dan 12.01.2016. kako bi stigle same iseliti stvari, a do tada se očekivao i oporavak KČ. Iz drugog zapisnika Ovr-11409/15 od dana 12.01.2016. utvrđeno je da su dana 12.01.2016. u predmetnoj nekretnini zatečene kćer ovršenika IČ i supruga EČ, te je ovdje prvo tuženoj kao ovrhovoditeljici predan posjed kuće slobodne od osoba i stvari, predani su joj ključevi, te je sudski ovršitelj u prisutnosti IČ i EČ i ovdje prvo tužene RČ zapisnički utvrdio stanje brojila.

Sud smatra, da je navedeno stanje dokaz stvarnog stanja posjeda predmetne nekretnine koja je u ovršnom postupku predana u posjed prvo tuženoj.

Zaključno, činjenica je da je tužiteljica polaže valjano pravo na stjecanje vlasništva predmetnih nekretnina temeljem pravomoćnih rješenjima o nasljeđivanju iza NČ i R (nom. ĐČ) ĐČ (a I-tuženica je odbijena sa svojom tužbom za utvrđenja vlasništva kako smo naprijed vidjeli). Neosnovani su stoga i navodi I-tuženice o navodnom nedostatku pravnog interesa tužiteljice za ovom parnicom.

S obzirom na činjenicu da vlasnička prava na predmetnim nekretninama ima treća osoba, ovdje tužiteljica, koja se sada očito nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, a II- tuženik već duže vrijeme nema posjed istih (jer ga je predao tužiteljici), za zaključiti je da je postupak provedbe ovrhe pod poslovni br. Ovrs-296/12 neprovediv, uz utvrđenje da samom ovrhom nije iseljen II-tuženik (kao ovršenik) nego je zapravo ovršena tužiteljica, bez obzira na zaključak suda da dogovora između tužiteljice i II-tuženika nije bilo kako ona tvrdi (II-tuženik to ionako osporava) jer je ona bila dogovorila predaju posjeda sa bivšom suprugom i kćeri II-tuženika.

Osim toga, I-tuženica nema ovršnu ispravu u odnosu na tužiteljicu koja je vlasnik predmetnih nekretnina, već u odnosu na II-tuženika, pa je slijedom navedenog ovrha i neprovediva, a tužbeni zahtjev kao takav osnovan.

Odluka o trošku parničnog postupka tuženika temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika : trošak odgovora na tužbu, 1 podneska i zastupanja na 2 ročišta , sve radnje po 100 bodova Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1, što ukupno iznosi 400 bodova, uz PDV-t 25% ukupno €500.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).

Odluka o trošku parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. podnesci: 13.01.2015., 17.02.2015., 11.11.2015., 17.10.2022., 12.07.2024., 18.02.2025., svaki po 100 bodova; žalbe 11.11.2015. i 28.6.2017., svaka po 125 bodova; ročišta: 16.5.2016., 1.6.2017., 4.10.2021., 18.10.2023., 19.10.2023., 19.3.2025 i 7.7.2025., svako po 100 bodova; ročišta: 7.9.2022. i 19.10.2022., oba po 25 bodova, ukupno 1450 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine, iznosi 18.000,00 kuna, uz PDV-t 25% 22.500,00 kn / € 2.988,04. Na ovaj trošak valja dodati € 53,09 pristojbe na tužbu i presudu, i trošak postavljanja privremenog zastupnika €59,73, ukupno € 3.153,95.

Kamate na trošak teku od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Nadalje, iako novčana jedinica kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u € 1/7,53 uzimajući u obzir trenutak početka nastanaka troškova parničnog postupka.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene nije pravilno jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.

Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine, a i dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu iz mjeseca ožujka ove godine.

Tuženici su izgubili ovu parnicu pa nemaju pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 ZPP-a).

U Zagrebu, dana 29. rujna 2025. godine

SUDAC:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. tužitelju po pun. - € 53,09 pristojbe na presudu

2. I-tuženiku po pun.

3. II-tuženiku po pun.