REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-458/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Milanu Rimay odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupan po punomoćnici Andreji Šooš Maceljski odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-389/2024-9 od 6. prosinca 2024. na sjednici vijeća održanoj dana 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 389/2024-9 od 6. prosinca 2024.

II Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 389/2024-9 od 6. prosinca 2024. suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 3585870, sklopljenog dana 16.10.2004. godine, između tužitelja, ŠO iz [adresa] i tuženika, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 4% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, da tužitelju, ŠO iz [adresa], plati iznos od 159,27 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 16.10.2004. godine do isplate, po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate,

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U konkretnom predmetu sud nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknada nastala značajna neravnoteža. Tuženik navodi kako se fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 4,00% od iznosa kredita, nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Da je tome tako, potvrđuje i Sud EU u predmetu broj C-621/19 (NO protiv CIB Bank Zrt.) u kojem je utvrđeno kako je CIB Bank naplaćivala naknadu za upravljanje od čak 2,4% godišnje i to za razdoblje od 20 godina. No, bez obzira na visinu i učestalost naplate navedene naknade, Sud EU iznos takve naknade nije smatrao pretpostavkom za utvrđenje značajne neravnoteže. Sud u obrazloženju pobijane presude zauzima kontradiktoran stav vezano uz informiranost tužitelja o predmetnoj odredbi o spornoj naknadi. Pozivanje suda na stajalište Vrhovnog suda nije moguće jer sporna naknada nije bila predmet kolektivnog spora. Odluka o troškovima postupka iz toč. III pobijane presude prvostupanjskog suda je nezakonita. Predlaže županijskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku. Traži troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

4.1. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 16. listopada 2004. godine sklopili Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu s otplatom putem american express kartice, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelja, korisniku kredita, iznos od tadašnjih 30.000,00 kn na rok otplate 24 mjeseci, uz fiksnu kamatnu stopu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj sukladno odredbi članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 4% na iznos kredita obračunate s datum ugovora, koju naknadu u iznosu od 1.200,00 kn tuženik je naplatio dana 16. travnja 2004. godine, odnosno da dan sklapanja Ugovora.

4.2. Sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetne, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužitelj je u svom iskazu naveo, a nakon što mu je predočen ugovor na listu 6 spisa, da je potpisao taj ugovor. Ugovor je sklopljen u PBZ u Zagrebu, poslovnica Varaždin, na šalteru u poslovnici. Kada je došao ugovor je već bio pripremljen, nitko mu nije objasnio nikakve odredbe ugovora, a za sebe može reći da je financijski nepismen i bilo je po sistemu "uzmi ili ostavi". Pročitao je ugovor, banka ga nije upozorila na što plaća tih 1.200,00 kn, a na kraju je ispalo da na tih 1.200,00 kn plaća zateznu kamatu. Pitao je službenicu na šalteru u čemu je stvar, na što je odgovorila da ne može ulaziti u politiku banke. Ta sredstva trebala su mu za osnovne životne potrebe.

7. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi. Tuženik je propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Isto tako nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika te se ne može smatrati zabranom manjeg značaja.

8. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

9. Sud je pravilno temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 16. listopada 2004. godine, koja glasi: "4 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita” i ujedno naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 159,27 eur (1.200,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2004. godine do isplate zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude.

10. U pogledu troškova postupka sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a imajući u vidu vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

11. Kako svojim žalbenim navodima tuženica nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u točki I izreke presude.

12. Tužena je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa istom nije uspjela temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Požegi, 29. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević