Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-238/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 3. rujna 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i zamjenica punomoćnika stranaka, 29. rujna 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.184,86 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na :

- iznos 10,33 EUR od 31. siječanja 2010.,

- iznos 12,31 EUR od 28. veljače 2010.,

- iznos 16,63 EUR od 31. ožujka 2010.,

- iznos 15,31 EUR od 30. travnja 2010.,

- iznos 17,30 EUR od 31. svibnja 2010.,

- iznos 29,18 EUR od 30. lipnja 2010.,

- iznos 26,72 EUR od 31. srpnja 2010.,

- iznos 33,76 EUR od 31. kolovoza 2010.,

- iznos 33,89 EUR od 30. rujna 2010.,

- iznos 28,58 EUR od 31. listopada 2010.,

- iznos 35,11 EUR od 30. studenoga 2010.,

- iznos 47,40 EUR od 31. prosinca 2010.,

- iznos 39,55 EUR od 31. siječnja 2011.,

- iznos 42,40 EUR od 28. veljače 2011.,

- iznos 38,58 EUR od 31. ožujka 2011.,

- iznos 39,15 EUR od 30. travnja 2011.,

- iznos 54,37 EUR od 31. svibnja 2011.,

- iznos 55,39 EUR od 30. lipnja 2011.,

- iznos 68,52 EUR od 31. srpnja 2011.,

- iznos 62,15 EUR od 31. kolovoza 2011.,

- iznos 55,13 EUR od 30. rujna 2011.,

- iznos 54,26 EUR od 31. listopada 2011.,

- iznos 53,64 EUR od 30. studenoga 2011.,

- iznos 56,72 EUR od 31. prosinca 2011.,

- iznos 59,96 EUR od 31. siječnja 2012.,

- iznos 60,21 EUR od 29. veljače 2012.,

- iznos 58,03 EUR od 31. ožujka 2012.,

- iznos 59,11 EUR od 30. travnja 2012.,

- iznos 60,13 EUR od 31. svibnja 2012.,

- iznos 58,51 EUR od 30. lipnja 2012.,

- iznos 59,06 EUR od 31. srpnja 2012.,

- iznos 58,15 EUR od 31. kolovoza 2012.,

- iznos 55,84 EUR od 30. rujna 2012.,

- iznos 58,28 EUR od 31. listopada 2012.,

- iznos 59,62 EUR od 30. studenoga 2012.,

- iznos 59,15 EUR od 31. prosinca 2012.,

- iznos 53,91 EUR od 31. siječnja 2013.,

- iznos 58,38 EUR od 28. veljače 2013.,

- iznos 58,59 EUR od 31. ožujka 2013.,

- iznos 56,72 EUR od 30. travnja 2013.,

- iznos 51,74 EUR od 31. svibnja 2013.,

- iznos 51,61 EUR od 30. lipnja 2013.,

- iznos 52,68 EUR od 31. srpnja 2013.,

- iznos 54,70 EUR od 31. kolovoza 2013.,

- iznos 57,78 EUR od 30. rujna 2013.,

- iznos 56,32 EUR od 31. listopada 2013.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom dana presuđenja do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 3. svibnja 2023. podnijela ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 2.184,86 EUR, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. U tužbi je navela da je kao korisnik kredita s tuženikom 5. listopada 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012005311. Isti ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek, pod brojem OU-1246/2006-1 5. listopada 2006. Nadalje je navela da joj je temeljem ugovora odobren i isplaćen kredit u iznosu od 18.130,11 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Nadalje je navela da je odredbom čl.4. Ugovora o kreditu ugovoreno "„Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,17% (slovima: pet cijelih sedamnaest posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“, te da je odredbom čl. 6.2. ugovoreno "„Kredit u iznosu od 18.130,11 CHF (slovima: osamnaesttisućastotrideset CHF i jedanaest C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Oba obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“ Tvrdi da su navedene ugovorne odredbe, imajući u vidu pravomoćne sudske odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Gž 7129/13, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., ništetne. Dakle tužiteljica tvrdi da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i kojom je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak ništetne. Pozvala se na odredbu iz čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, te da je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se u ovoj tužbi poziva. Navela je da temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ima pravo da joj tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Navela je da je otplatila predmetni kredit, te da je samostalno obračunala iznos preplate po kreditu s osnova promjene tečaja CHF, međutim, u slučaju da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, predlaže da sud u nastavku postupka provede vještačenje po vještaku financijske struke koji će uzeti u obzir činjenicu ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu. Tužiteljica je predložila da sud nakon provedenog postupka naloži tuženiku da joj isplati iznos od 2.184,86 EUR, s pripadajućim zakonskim kamatama pojedinačne mjesečne iznose preplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je naveo da kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga da da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Naveo je da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužiteljica kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Pozvao se na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi. Tuženik tvrdi da je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljicom, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužiteljicu s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu te da je tužiteljica u cijelosti prihvatila sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Naveo je da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala mogućnost izbora jer je u navedeno vrijeme u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu te da je između svega ponuđenog tužiteljica svjesno odabrala upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama, kao i da je tužiteljici ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Naveo je kako u ovom sporu treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. Naveo je i da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu te da su sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita. Istaknuo je i prigovor zastare te naveo da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog potraživanja. Naveo je da se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložila tužiteljica, s obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu. U slučaju da vještačenje bude određeno predložio je da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj te da sve i kad bi se eventualno utvrdila visina tužbenog zahtjeva na način kako to predlaže tužiteljica, je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate. Tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica je tijekom postupka predlagala da se izvede dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost razlike između iznosa koji je tužiteljica platila na ime ugovorene, a promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi platila tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i na okolnost razlike između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do toga rasta nije došlo u odnosu na trenutak korištenja kredita – dakle da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita, sve do konačne otplate kredita uz napomenu da vještak razdvoji preplatu s osnova promjene kamatne stope te s osnova promjene tečaja CHF prema HRK. Tuženik je predložio da sudski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno vrijednosti manje od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to: potvrdu primitka od 17.10.2006. (list 6 spisa), dopis Privredne banke Zagreb od 27.7.2007. (list 7 spisa), prijedlog za glavni upis od 13.10.2006. (list 8-9 spisa), Obavijest o konačnoj otplati kredita broj 9012005311 od 14.11.2013. (list 10 spisa), ispravu o zapljeni po pristanku dužnika od 5.10.2006. (list 11 spisa), izvadak računa po kreditu broj 9012005311 za 2006. (list 14-15 spisa), prijedlog za upis brisanja (list 16 spisa), uplate po partiji 9012005311 (list 17-18 spisa), zadužnicu od 5.10.2006. ovjerena po javnom bilježniku pod brojem OV-15379/06 (list 19-20 spisa), solemnizaciju OU-1246/2006-1 i ugovor o kreditu broj 9012005311 od 5.10.2006. (list 21-26 spisa), punomoć za Podružnicu 11 Varaždin od 25.3.2005. (list 27-29 spisa), ponudu AutoPrikratki broj 6000477 od 4.10.2006. (list 30 spisa), informacije o nalogu plaćanja (list 32 spisa), opće uvjete poslovanja s građanima (list 48-56 spisa), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 od 25. 8. 2006. (str. 57-58 spisa). Izveden je i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i saslušana je tužiteljica. Izvođenje drugih dokaza stranke nisu niti predlagale.

5. Valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 30. srpnja 2025. (strana 108-111 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Nataliji Jambrečić, s obzirom na izmjene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i primjeni Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN broj 85/22). Tužiteljica je i dalje konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 2.184,86 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti bili navedeni u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 9012005311. Nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.130,11 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,17 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima te da je tužiteljica kredit otplatila. Naime, iz preslike predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je 5.10.2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 9012005311 između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i ĆE, kao korisnika kredita, da je kredit odobren na iznos 18.130,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dana sklapanja ugovora iznosila 5,17 % godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije pregovarala s bankom o odredbi ugovora o kreditu kojom je vezana glavnica kredita uz valutu CHF, te joj nije mi spominjan termin valuta utočišta niti joj je banka ukazivala na neke rizike povezane s tom valutom, već joj je rečeno da je CHF stabilna valuta. Iskazala je da je službenica banke sastavila ugovor o kreditu nakon što je donijela sve potrebne papire. Iskazala je da joj je bila bitna rata i kamatna stopa, te da je primila otplatni plan iz kojeg je proizlazilo da će joj rata kredita biti oko 1.195,00 kn, te je vjerovala banci i ništa drugo posebno joj nije objašnjavano. Rata kredita joj se mijenjala i o tome je dobivala obavijesti tako da joj je na kraju rata kredita bila oko 1.700,00 kn. Iskazala je da je išla u banku pitati zašto su joj takve rate, te je u banci dobila odgovor da je tako došlo iz Zagreba i da tako sada mora plaćati, a banka joj nije ponudila kredit s valutnom klauzulom u euru nego samo kredit s valutnom klauzulom u CHF i to je prihvatila. Odgovorila je da je pročitala ugovor o kreditu, a na pitanje je li u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znala što znači valutna klauzula odgovorila je da nije znala. Nije znala što znači promjenjiva kamatna stopa. Prvi puta je uzimala kredit. Iskazala je da nije tražila od službenika banke da joj objasni nejasne odredbe, nije baš bila upućena u uzimanje kredita, te nije tražila sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti, a išla je u druge banke pitati za kredit.

9. Što se tiče iskaza tužiteljice te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti tužiteljica sklopila kao potrošač u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužiteljica u tužbi također poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužiteljica i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 5. listopada 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.130,11 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan korištenja kredita te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

15. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita.

16. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan plaćanja tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Valja reći i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), pa se utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi može tražiti čak i za ugovore koji su ispunjeni.

17. U postupku je na prijedlog tužiteljice određeno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđivanja koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio za tu valutu na dan isplate kredita i to razdvojeno, sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu pa do konačne otplate. Dakle, iz zadatka proizlazi da je vještakinji dan nalog i da u obzir uzme tzv. negativne razlike. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je izrađen na osnovu dokumentacije u spisu i naknado pribavljene dokumentacije. Iz zaključka stalne sudske vještakinje proizlazi da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) više platila 2.941,88 EUR i to po osnovi promjene kamatne stope 757,02 EUR, a po osnovi promjene tečaja CHF 2.184,86 EUR. Specificirala je pojedinačne mjesečne iznose preplate kao i datume dospijeća.

18. Tuženik je u podnesku od 10. srpnja 2025. naveo da prigovara nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje te iznio svoje primjedbe pravne prirode navodeći da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na HRK, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Napomenuo je da je među strankama ugovorena valutna klauzula, a što je dopušteno pozitivnim pravnim propisima te da je izračun eventualne preplate proturječan volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima. Tužiteljica je navela da je u potpunosti suglasna s nalazom i zaključkom vještakinje te da nema primjedbi na izračun. Tužiteljica je istim podneskom i konačno precizirala tužbeni zahtjev navodeći da kao vrijednost predmeta spora predstavlja upravo iznos preplate koji je vještakinja utvrdila s osnova promjene tečaja CHF, a sve sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF predmetima. Dakle, tužiteljica ( konačno preciziranim) tužbenim zahtjevom i traži samo preplaćene iznose s osnova promjene tečaja CHF, a ne i po osnovi promjene kamatne stope (s obzirom da je za taj dio preplate nastupila zastara prije podnošenja tužbe).

19. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 3. rujna 2025. Tuženik je izjavio da je imao samo prigovore pravne prirode vezane za nalaz i mišljenje vještaka, na koje nije potrebno da se vještakinja dodatno saslušava i očituje. Valja napomenuti i da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji joj je odredio sud, uz izračun tzv. negativnih razlika i tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Slijedom navedenog sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan.

20. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužiteljica poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. svibnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14.6.2018., tako da od donošenja te presude počinje teći zastara tog potraživanja. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim, uz napomenu da tužiteljica konačno preciziranim tužbenim zahtjevom niti nije preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, već je njezin zahtjev za isplatu iznosa od 2.184,86 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate ostao isti tijekom cijelog postupka.

21. Slijedom navedenoga sud je tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Valja reći da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe, koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Valja ponoviti da je tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na preplatu po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u cijelosti u skladu s nalazom i mišljenjem, stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, koja je uzela u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica uspjela s postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.184,86 EUR i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastav obrazloženih podnesaka od 16.8.2023., 9.1.2024. i 30.7.2025. u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR, za svaki, te za zastupanje na ročištima održanim 9.11.2023. i 3.9.2025. imajući u vidu odredbe tbr. 7.t.1., 8.t.1. i 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi tbr. 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr.9.t.3. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Na priznati trošak u iznosu od 1.300,00 EUR, valja obračunati i PDV sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 325,00 EUR. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je priznato ukupno 1.625,00 EUR. Tužiteljici je priznat i zatraženi trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić u iznosu od 300,00 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.925,00 EUR, odnosno u cijelosti, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

23. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 29. rujna 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu