REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-659/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:, Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo poljoprivrede OIB 76767369197 Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, protiv I. tuženika PL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Bebeku, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, II. tuženika ĆL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Bebeku, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, III. tuženika ZL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Bebeku, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek radi utvrđenja ništetnosti upisa nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj: P-214/2025-2 od 27. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj: P-214/2025-2 od 27. veljače 2025.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Ispravlja se zemljišnoknjižno stanje nastalo na osnovu rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela u Glini broj: Z-5658/2024 od 6. svibnja 2024. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku na način da se na nekretninama označenima: kao k. č. br. [katastarska čestica] šuma tavani površine 5699 m2, k. č. br. [katastarska čestica] šuma tavani površine 7187 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 2198 m2, svima upisanima u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nekretnini označenoj kao: k. č. br. [katastarska čestica] šuma tavani površine 11212 m2 upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te nekretnini označenoj kao: k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak površine 3715 m2 upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uspostavlja zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja Općinskog suda u Sisku Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela Glini broj: Z-5658/2024 od 6. svibnja 2024. te se određuje uknjižba brisanja prava vlasništva tuženika PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i ZL [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist Republike Hrvatske.

II. Nalaže se tuženicima PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužiteljici Republici Hrvatskoj naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 600,00 eura (šestoeura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj da tuženicima PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 900,00 eura (devetstoeura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.“

2. Protiv ove presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 , 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da je obrazloženje pobijane presude nejasno te izreka presude proturječi razlozima presude i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava u spisu. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je iz obrazloženja pobijane presude nejasno kako je sud zaključio da su pravni prednici tuženika samostalno i pošteno posjedovali predmetne nekretnine. Navodi da su predmetne nekretnine predstavljale imovinu zemljišne zajednice, da se stjecanje dijelova te imovine u privatno vlasništvo propisivalo Zakonom o uređenju zemljišnih zajednica iz 1894. kao i Pravilnikom pojedine zemljišne zajednice, na temelju kojih su pojedini ovlaštenici stjecali pravo ovlašteništva pojedinog dijela imovine na zajedničkoj imovini zemljišne zajednice te je za svako raspolaganje ovlašteničkim dijelom bilo potrebno odobrenje zemljišne zajednice. Ovakav način uživanja te imovine ukazuje da posjed pojedinih dijelova imovine nije bio samostalan, jer su posjednici u to vrijeme znali ili morali znati da pojedini dio imovine zemljišne zajednice koriste na temelju zajedničke volje svih zajedničara, kao i da posjed nije bio pošten jer je posjednik u trenutku stjecanja prava na posjed znao da to svoje pravo izvodi iz prava na posjed zemljišne zajednice pa da nije moguće dosjedanje na nekretninama koje su činile imovinu zemljišnih zajednica, jer bivši zajedničari nisu predmetne nekretnine koristili kao vlasnici, već kao uživaoci. Ističe da imovinu zemljišnih zajednica i dalje vrijedi praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na imovini nekadašnjih zemljišnih zajednica, jer je takva imovina prelazila u privatno vlasništvo sukladno propisima kojima su se uređivale zemljišne zajednice i sukladno Zakonu o proglašenju. Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a podredno uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. ZPP.

4. Tuženici su u odgovoru na žalbu u cijelosti osporili žalbene navode tužiteljice i predložili odbiti žalbu te potvrditi prvostupanjsku presudu i tužiteljicu obvezati na naknadu troška žalbenog postupka tuženicima.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za ispravak zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela u Glini broj: Z-5658/2024 od 6. svibnja 2024. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku na način da se na nekretninama označenima: kao k. č. br. [katastarska čestica] šuma tavani površine 5699 m2, k. č. br. [katastarska čestica] šuma tavani površine 7187 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 2198 m2, svima upisanima u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nekretnini označenoj kao: k. č. br. [katastarska čestica] šuma tavani površine 11212 m2 upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te nekretnini označenoj kao: k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak površine 3715 m2 upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe navedenog rješenja te da se odredi uknjižba brisanja prava vlasništva tuženika uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist tužiteljice.

7. Odlučujući o ovom zahtjevu tužiteljice, prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP):

- da je u ispravnom zemljišnoknjižnom postupku udovoljeno prijedlogu predlagatelja ovdje tuženika te je rješenjem Općinskog suda u Sisku, Stalne služba u Glini od 6. svibnja 2024. pod poslovnim brojem Z-5658/2024-33 određeno da se na nekretninama čest. kat. broj 986/2 šuma Tavani od 5699 m2, čest. kat. broj 986/3 šuma Tavani od 7187 m2, čest. kat. broj 997/2 šuma od 2198 m2 iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjižuje pravo vlasništva za korist AL u cijelosti, čest. kat. broj 986/4 šuma Tavani od 11212 m2 iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjižuje se na ime ZL i ML, svakome u ½ dijela, a čkbr. [katastarska čestica] pašnjak od 3715 m2 i z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjižuje se za korist PL;

- da su predmetne nekretnine prije provedbe pojedinačnog ispravnog postupka u zemljišnim knjigama bile upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske, a još prije toga kao vlasništvo zemljišne zajednice sela [adresa];

- da su Zemljišne zajednice prestale su postojati 15. travnja 1947. stupanjem na snagu Zakona o proglašenju zemljišnih zajednica i krajiških imovina općina općenarodnom imovinom te je njihova imovina po sili Zakona postala društveno vlasništvo;

- da su predmetne nekretnine bile u upisane u Katastru zemljišta kao posjed prednika tuženika od revizije Katastra 1953.

- da su predmetne nekretnine od davnina uživali prednici tuženika (još pradjed P, kasnije djed IL i FL i djed ML), a nakon njihove smrti nastavili su ih uživati tuženici, da su iste uživali kao šumu za sječu drva za ogrjev te za gradnju te da tuženike i njihove prednike nikada nitko nije ometao u njihovom posjedu, niti im osporavao pravo korištenja ovih nekretnina a što je dokazano tijekom postupka saslušanjem predloženih svjedoka (VL, OL, ŠL) i samih tuženika.

8. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud zaključuje da je sud u pojedinačnom ispravnom postupku imao zakonite razloge da tuženike uknjiži kao vlasnike odnosno suvlasnike predmetnih nekretnina jer su tuženici stekli pravo vlasništva istih dosjelošću na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96.) kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana, a koja je odredba ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. prosinca 1999. tako da su osobe koje su na dan 1. siječnja 1997. ili neki kasniji dan sve do 14. prosinca 1999. imale ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su se nekada nalazile u društvenom vlasništvu to pravo vlasništva stekle po sili Zakona, pa su stoga tuženici kao pošteni posjednici (jer suprotno tužiteljica nije dokazala) računajući njihov posjed najkasnije od 1953. kada su prilikom revizije Katastra prednici tuženika upisani kao posjednici stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću temeljem samog Zakona, odnosno stupanjem na snagu odredbe čl. 388. st.4. ZV zbog čega se tužba tužiteljica ukazuje neosnovanom te posljedično tome odbija tužbeni zahtjev.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Osim toga, pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu u proturječnosti s izrekom presude ni sa razlozima obrazloženja, niti sa sadržajem spisa, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužiteljica.

11. Također prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za presuđenje u ovoj pravnoj stvari te je odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo.

12. U postupku nije sporno da su predmetne nekretnine bile najprije upisane kao vlasništvo Zemljišne zajednice sela Buzeta, da su na temelju čl. 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine“ broj: 36/47., 51/58. i 13/87. - dalje u tekstu: Zakon o proglašenju) proglašene općenarodnom imovinom koja je Zakonom o poljoprivrednom zemljišnom fondu (Sl. list bivše SFRJ broj: 10/65.) zamijenjena društvenim vlasništvom bez naznake prava upravljanja korištenja ili raspolaganja te su na temelju čl. 16. st.1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine", broj: 41/1990.) i čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj: 34/1991.) upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske.

13. Pogrešno je shvaćanje tužiteljice da na navedenim nekretninama nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer su te nekretnine nekadašnja imovina bivših zemljišnih zajednica pa da iz tog razloga postoje nedostaci u sposobnosti stvari da budu predmet stjecanja vlasništva dosjelošću kao i u samostalnosti i kakvoći, a ne u trajanju posjeda.

14. Naime, predmetne nekretnine su oduzete zemljišnim zajednicama Zakonom o proglašenju te su postale općenarodnom imovinom još 1947. U čl. 3. st. 1. istog Zakona navedeni su izuzeci na koje se Zakon ne odnosi, a to su ona zemljišta koja su na osnovi provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941., kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. Međutim tužiteljica niti ne tvrdi da su predmetne nekretnine bile u smislu naprijed citirane zakonske odredbe izuzete od primjene Zakona o proglašenju, naprotiv, tvrdi je da je na temelju tog Zakona nekretnina postala najprije općenarodnom imovinom, potom društveno vlasništvo, te na temelju čl. 388. st. 4. ZV njezinom imovinom.

15. Kako se dakle, predmetne nekretnine od 1947. vode kao općenarodna imovina, to su suprotno shvaćanju žaliteljice, tuženici mogli, u odnosu na te nekretnine dosjedanjem steći pravo vlasništva. Takvo je pravno shvaćanje VSRH sud izrazio u više svojih odluka, a između ostalog i u odluci poslovni broj Rev-615/2019-2 od 12. svibnja 2020., Rev-736/2022-2 od 9. listopada 2024.) pa je neosnovano pozivanje žaliteljice na odluke VSRH starijeg datuma.

16. Prema izvornoj odredbi čl. 388. st. 4. ZV iz 1996., za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa se i vrijeme posjedovanja prije tog dana. Navedena zakonska odredba bila je na snazi od stupanja na snagu ZV, 1. siječnja 1997. pa sve do 14. prosinca 1999. kada je objavljena odluka Ustavnog suda od 17. studenoga 1999. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997, kojom je ista ukinuta, nakon čega se to vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. više nije moglo uračunavati u rok dosjelosti.

17. U konkretnom slučaju, valja primijeniti pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (dalje: ELJSP), zauzeto u presudama po zahtjevu br. 3528/04 Trgo protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 3528/04, Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 37658/10. Naime, neovisno o činjenici što je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim odlukama od 17. studenog 1999. godine, ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, uračunava i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ELJSP je zauzeo shvaćanje da se u rok dosjelosti uračunava i vrijeme kada je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, ako se time ne vrijeđaju stečena vlasnička prava drugih osoba, osim prava države koja je sama proglasila neustavnom i ukinula prijašnju odredbu čl. 388. st. 4. ZV. 12.4. U primjeni pravnog shvaćanja ELJSP u predmetu Trgo, koje obvezuje nacionalne sudove, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u brojnim odlukama (broj Rev- 291/14 od 17. travnja 2018., Rev-2111/2017 od 8. rujna 2020. i dr.), zauzeo pravno shvaćanje prema kojem u odnosu na stvari koje su bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba ZV.

18. Odredbom čl. 159. st.1. ZV propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari. Prema stavku 2. tog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog posjedovanja, prema stavku 3. tog članka kojem je posjed barem pošten, protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja dok će prema odredbi stavka 4. tog članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i uprave dosjelošću steći pravo vlasništva ukoliko mu je samostalan posjed trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. tog članka.

19. Temeljem odredbe iz čl. 160. st. 2. ZV u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu, a koji je posjed imao obilježja propisana odredbom čl.159. ZV.

20. Odredbom čl. 388. st. 2. ZV propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Ako su rokovi koji su za stjecanje stvarnih prava određeni tim Zakonom počeli teći prije njegovoga stupanja na snagu, dakle prije 1. siječnja 1997., tada oni nastavljaju teći sukladno čl. 388. st. 2. ZV ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen odredbama ZV ako bi počeo teći u trenutku njegovoga stupanja na snagu (čl. 388. st. 3.).

21. U postupku je utvrđeno, a što žaliteljica žalbenim navodima niti ne spori, da su prednici tuženika bili u posjedu predmetnih nekretnina najmanje od 1953. kada su upisani kao posjednici prilikom revizije katastra međutim navodi da njihov posjed nije bio samostalan a posljedično tomu, niti pošten jer da su te nekretnine koristili kao članovi zajednice, kao uživaoci a ne kao vlasnici.

22. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, budući su predmetne nekretnine oduzete zemljišnim zajednicama te su postale općenarodnom imovinom još 1947. Zakonom o proglašenju, to su promašeni prigovori žaliteljice da su tuženici odnosno njihovi prednici posjed predmetnih nekretnina vršili kao članovi zajednice te da nisu bili samostalni posjednici. Nadalje, odredbom čl.18. st. 3. ZV propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Prema stavku 5. tog članka posjed se smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno, dakle poštenje posjeda se pretpostavlja. Sama činjenica da je u zemljišnoj knjizi upisano vlasništvo druge osobe, u konkretnom slučaju općenarodna imovina, odnosno Republika Hrvatska, ne znači nužno da je posjednik nesavjestan, odnosno nepošten. Nepoštenje posjeda treba dokazivati (Vrhovni sud Republike Hrvatske odluke poslovni broj Rev 1519/09 od 23. ožujka 2011, Rev-x 76/14 od 21. listopada 2014., i druge). Teret dokaza je strani koja se ne nalazi u posjedu nekretnina, dakle, u konkretnom slučaju na strani tužiteljice, a tužiteljica dokaze na okolnost nepoštenja posjeda tuženika nije niti predlagala, pa nisu ni izvedeni. Prema ustaljenom shvaćanju viših sudova paušalno negiranje poštenja nije dostatno da bi prestala predmnijeva poštenja.

23. Dakle, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prema činjenicama koje su u postupku utvrđene, pravni prednici tuženika ML i IL bili su u kontinuiranom i samostalnom posjedu predmetnih nekretnina najkasnije od 1953. kada su revizijom katastra upisani kao posjednici, do svoje smrti nakon čega su posjed nastavili AL ovdje tuženik kao nasljednik ĆL koji je umro 2011. te KL koja je naslijedila JL (1988.), iz čega proizlazi da je do stupanja na snagu ZV tj. do 1. siječnja 1997., prošlo više od 40 godina trajanja tog posjeda, koji je bio pošten budući je utvrđeno da prednicima tuženika kao ni kasnije tuženicima, nitko nikad nije osporavao posjed tih nekretnina, a svakako to nije činila tužiteljica kao upisana zemljišnoknjižna vlasnica, te su ML i FL Muždeka na temelju dosjelosti postali vlasnicima predmetnih nekretnina u trenutku stupanja na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. Po smrti KL su to pravo vlasništva u odnosu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] naslijedile 2019. svaka u ½ dijela ŽL i GL koja je svoj udio na temelju kuprodajnog ugovora iz 2021. prodala tuženiku ML.

24. Stoga, kraj nesporne činjenice da osim države, ne postoji treća osoba koja je na spornim nekretninama, stekla vlasnička prava po drugim zakonskim osnovama stjecanja, primjenjujući pravna shvaćanja ELJSP i VSRH u ovom predmetu, u rok dosjelosti valja računati i vrijeme koje je teklo u razdoblju od 1953. do 8. listopada 1991., u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva. Budući su tuženici dokazali da su po prednicima i osobno bili u neometanom, kontinuiranom i poštenom posjedu više od četrdeset godina na dan 1. siječnja 1997. to je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

25. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, uključujući i odluku o parničnom trošku koju tužiteljica pobija u kontekstu odluke o glavnoj stvari bez navođenja konkretnih žalbenih prigovora, i odlučiti kao u izreci.

26. Budući je žalba tužiteljice odbijena, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troška žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP).

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je jer ovaj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 166. st.1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP).

Pula - Pola, 29. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković