REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-131/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljice CJ iz [adresa], 4. jul 22/4, Republika Srbija, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III. tužiteljice HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sve zastupane po punomoćniku Dinku Matijaševiću, odvjetniku u Osijeku, protiv I. tuženog SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljice EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III. tuženog AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Dubravku Marjanoviću, odvjetniku u Osijeku, radi prividnog ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-329/2023-15 od 3. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-329/2023-15 od 3. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbijaju se tužba i tužbeni zahtjev I., II. i III. tužiteljice, kao neosnovani u cijelosti, a koji glase:

"Ugovor o zajmu na iznos od 750.000,00 kn, sklopljen između I. -tužitelja SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljice EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojim je zasnovano založno pravo na nekretninama III. -tužitelja AJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], površine 725 m2, u Osijeku, J.J.Strossmayera 41, koji Sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava je upisan u zemljišnim knjigama 17.10.2012.god, br.ov. 473/13, a radi osiguranja povrata novčane tražbine u iznosu od 750.000,00 kn za korist II. -tužiteljice EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prividan je ugovor temeljem čega ne proizvodi pravne učinke.“

II. Nalaže se I., II. i III. tužiteljicama da I., II. i III. tuženicima isplate iznos od 4.512,00 EUR (četiritisućepetstodvanaesteura), i to u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev I., II. i III. tužiteljica za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 6.177,72 EUR (šesttisućastosedamdesetsedameuraisedam desetdvacenta) kao neosnovan.“

2. Tu presudu u cijelosti pravovremenom i dopuštenom žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.–pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23.- dalje: ZPP). Navode da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava čime da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP. Pobijaju zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji nisu aktivno legitimirani pokretati ovaj postupak jer da isti nisu ugovorne stranke. Ističu da su ugovorne stranke postupale s ciljem izbjegavanja naplate tako da je besmisleno da bi iste pobijale radnje koje su poduzele kao ugovorne stranke simuliranog pravnog posla, te da bi takvim stavom, tužitelji bili protivno zakonu, bili onemogućeni ishoditi naplatu po pravomoćnoj presudi. Navode da su I-tuženik i II tužena zaključili prividan (simulirani ili fiktivan) ugovor zasnivanjem založnog prava na nekretninama III. tuženika, te da je isti bez pravnog učinka, sukladno čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno ništetan sukladno čl. 322. st. 1. ZOO. Ističu da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice te da je pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članaka 285. st. 1. ZOO, članak 322.. ZOO, članak 326. ZOO, članak 327. ZOO, članak 328. ZOO. Predlažu uvažiti žalbi i preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev te tuženike obveže na naknadu troškova postupka tužiteljima uvećano za trošak žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se u odnosu na tuženike utvrdi da je Ugovor o zajmu na iznos od 750.000,00 kn, sklopljen između SJ i EJ, kojim je zasnovano založno pravo na nekretninama AJ upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], površine 725 m2, koji Sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava je upisan u zemljišnim knjigama 17.10.2012.god, br.ov. 473/13, a radi osiguranja povrata novčane tražbine u iznosu od 750.000,00 kn za korist EJ, prividan ugovor temeljem čega ne proizvodi pravne učinke.

6. Takav zahtjev temelje na tvrdnji da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja od 10. kolovoza 2015., broj Ovr-3687/2015, određena ovrha na nekretnini III. tuženika, da navedeni Ugovor o zajmu predstavlja pravnu radnju poduzetu na štetu tužitelja kao vjerovnika u smislu čl. 66. st. 2. i čl. 67. ZOO; da je Ugovor o zajmu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama dužnika apsolutno simuliran pravni posao kojim su I. tuženik i II. tuženica sklopili ugovor, ali s namjerom da se u stvarnosti ne proizvedu pravne posljedice koje su predviđene u ugovoru, već da umjesto toga, postoji skriveni dogovor među stranama o nekoj drugoj stvarnoj svrsi, koju žele postići, a koja nije u skladu s onim što je izraženo u ugovoru. Da činjenica da je majka I. tuženika i II. tuženice darovala 90.000,00 eura kćeri, II. tuženici, a ova potom pozajmila novac I. tuženiku, bratu, a ne odmah svome sinu za kojeg je znala u kakvoj je situaciji, da se protiv njega vodi kazneni postupak, kao i postupak naknade štete prouzročene kaznenim djelom, da je taj zajam „realiziran“ 2007. godine, a Ugovor o zajmu zaključen tek 2012. i ovjeren 2013. što samo po sebi govori o svrsi tih raspolaganja tuženika i svjedoči o činjenici da se radi o apsolutno simuliranom pravnom poslu. Osim toga, da se radi o apsolutno simuliranom pravnom poslu svjedoči i činjenica da je II. tuženica pozajmila I. tuženiku 750.000,00 kn 17. listopada 2012., a 12. ožujka 2012. sklopila je Ugovor o stambenom kreditu sa Hrvatskom poštanskom bankom na iznos od 240.000,00 kuna; da je apsolutna simulacija pravnog posla nezakonita i predstavlja kršenje osnovnih pravnih načela u vezi sa sklapanjem ugovora te da se ugovor sklopljen uz apsolutnu simulaciju, smatra ništavim i isti nema pravne posljedice.

7. Prvostupanjski sud je na temelju predloženih i izvedenih dokaza utvrdio;

-da iz ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama dužnika upisanim u zemljišnim knjigama od 17.10.2012., broj Ov-473/13 proizlazi kako je I. tuženik EJ, kao zajmodavateljica dala u zajam II. tuženiku SJ, kao zajmoprimatelju, novčani iznos od 750.000,00 kuna, koji novčani iznos je isti dužan vratiti u jednakim mjesečnim ratama počev od 1. studenog 2012. do najkasnije 1. studenog 2027., te je istim ugovorom, a radi osiguranja potraživanja III. tuženik AJ dopustio zasnivanje založnog prava za korist I. tuženika EJ na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] te da je navedeni ugovor potvrđen kod javnog bilježnika Mandice

Popović iz Osijeka, 1. veljače 2013.;

-da iz zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] proizlazi da je vlasnik predmetne nekretnine III. tuženik AJ, da je na istoj kao teret upisan zalog u iznosu od 155.700,00 CHF za korist Privredne banke Zagreb d.d., te predmetni ugovor o zajmu za korist I. tuženice EJ;

- da iz ugovora o stambenom kreditu broj 9912189293 proizlazi da je I. tužena EJ **.**.2012. podignula stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 240.0000,00 kuna na rok otplate od 120 mjeseci;

- da iz izjave od 21. siječnja 2007. proizlazi kako je ZJB svojoj kćeri, ovdje I. tuženici EJ darovala, bezpovratno iznos od 90.000 eura, kao dio zajedničke ušteđevine;

- da iz prijedloga ovrhe na temelju ovršne isprave od 6. kolovoza 2015. proizlazi kako su KJ, RJ, te ovdje tužitelji pokrenuli ovršni postupak, kao ovrhovoditelji, radi naplate novčane tražbine po ovršnoj ispravi - Presudi Općinskog suda u Osijeku broj P-1931/07 od 6. travnja 2011. protiv III. tuženika AJ, kao ovršenika, i to na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te je Općinski sud u Osijeku, temeljem navedenog prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja, donio rješenje o ovrsi broj Ovr-3687/2015-2 od 10. kolovoza 2015. te da je rješenjem od 11. kolovoza 2015., broj Z-6270/15 zabilježeno rješenje o ovrsi u zemljišnoj knjizi na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina];

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., broj Rev 3255/2018-5 ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku, broj P-1931/07-60 od 6. travnja 2011. i presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gžx-99/11-2 od 25. listopada 2012., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak;

- da je uvidom u eSpis aplikaciju za predmete brojeva Ovr-3687/2015 i Pn 222/21. utvrđeno kako su tužitelji pravomoćno odbijeni u svome tužbenom zahtjevu, te je donijeto i rješenje o obustavi ovršnog postupka, a budući da je otpala presuda temeljem koje je donijeto rješenje o ovrsi.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravostupanjski sud zaključuje da tužitelji nisu aktivno legitimirani isticati prividnost ugovora o zajmu kao razlog ništetnosti a budući da isti nisu stranke tog ugovora, jer da prividnost ugovora kao razloga ništetnosti mogu isticati samo ugovorne stranke, dok treće osobe (što bi u ovome slučaju bili tužitelji), kojih je pravo povrijeđeno ugovorom, mogu to pravo štititi pobijanjem pravnih radnji dužnika, na način propisanim člancima 66. do 71. ZOO i to kao vjerovnici čija je tražbina dospjela na isplate. Pri tome, prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelji nemaju niti tražbinu prema tuženicima (konkretno tuženiku SJ), budući da je njihovo potraživanje temeljem presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1931/07 otpalo i to temeljem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., broj Rev-3255/2018-5 te su u ponovljenom postupku u predmetu broj P-1931/07 (sada Pn-222/21) tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom pa posljedično tomu njihov tuženi zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju u žalbi ističu tužitelji jer presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

11. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, iako je to je valjalo učiniti iz drugih razloga nego je to navedeno u pobijanoj presudi.

12. Osnovano žalitelji ističu da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelji, s obzirom da nisu stranke ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. listopada 2012., ne bi bili aktivno legitimirani tražiti utvrđenje da se radi o prividnom ugovoru te da isti ne proizvodi učinke između ugovornih strana.

12.1. Naime, o tom je pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio ujednačenu sudsku praksu prema kojoj u slučaju prividnog ugovora nije riječ o pobojnom ugovoru, nego o nepostojećem ugovoru, pa se na posljedice sklapanja simuliranog ugovora može pozivati svaka osoba koja ima pravni interes tražiti da sud utvrdi da simulirani ugovor ne proizvodi pravni učinak između ugovornih strana (tako u Rev-2357/2015, Rev-2757/2016-2 od 27. kolovoza 2019., Revd 783/2021-2. 4.5.2021).

12.2. Što se tiče postojanje pravnog interesa, isto sud može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, pa kada je odluka o tužbenom zahtjevu već donesena sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocjenjivati postojanje te procesne pretpostavke (koji pravni stav je iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2620/14).

12.3. Stoga, prema stajalištu ovog suda, unatoč tomu što tužitelji nemaju tražbinu prema tuženicima, kraj činjenice da prvostupanjski sud nije ocjenjivao postojanje pravnog interesa tužitelja za predmetnu tužbu, u ovoj fazi postupka valja zaključiti da tužitelji jesu aktivno legitimirani tražiti da sud utvrdi da je predmetni ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. listopada 2012. prividan ugovor te da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Drugo je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. Prema odredbi čl. 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Prema čl. 249. st.1. volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave, a prema stavku 3. izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.

13.1. Odredbom čl. 285. ZOO propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (st.1.) ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (st.2.).

13.2. Dakle, kod prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje.

14. Polazeći od naprijed citiranih odredaba ZOO prema kojima se ugovor ne može smatrati sklopljenim ako se ugovorne strane nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora

- odnosno, prema kojima prividan ugovor, onaj koji je sastavljen u neskladu s stvarnom voljom potpisnika, nema učinka među ugovornim stranama, a obzirom na pisani Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. listopada 2012. tužitelji su, da bi uspjeli u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebali dokazati postojanje činjenica na koje se pozivaju - da Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. listopada 2012. sačinjen u pisanom obliku ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da u tome sadržaju nije odgovarao stvarnoj volji potpisnika ugovora, jer da su njime potpisnici ugovora htjeli nešto drugo, i to konkretno izbjegavanje plaćanja duga prema tužiteljima, odnosno onemogućavanjem tužitelja da u cijelosti naplate svoja potraživanja.

15. Prema pravilu o teretu dokazivanja sadržanom u odredbi čl. 219. ZPP svaka strana u sporu dužna je dokazati svoje tvrdnje. Naime, tužitelji su u ovome postupku bili dužni iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZPP, dok je prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U smislu citiranih odredbi ZPP, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja, sadržana u odredbi članka 221.a ZPP obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, a te je dokaze dužna predložiti sukladno odredbi članka 299. ZPP.

16. Naime, iz dokaza koje su tužitelji predložili i koje je prvostupanjski sud prihvatio i izveo radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st.2. ZPP) utvrđene su činjenice koje među strankama nisu niti sporne, i to; da je između tuženika sklopljen Ugovora o zajmu sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključen 17. listopada 2012. i solemniziran 1. veljače 2013.; da je iste godine prije spornog ugovora o zajmu, dana 12. ožujka 2012. tužena EJ ishodila stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 240.0000,00 kuna na rok otplate od 120 mjeseci; da je Izjavom od **.**.2007. ZJB majka I. tuženika i II. tužene potvrdila da je kćerki EJ darovala iznos od 90.000 eura, kao dio zajedničke ušteđevine, što je EJ potpisom izjave potvrdila te da je ta Izjava u potpisu ZJB ovjerena od strane javnog bilježnika Mandice Popović (tek) 21. ožujka 2013.; da su ovdje tužitelji uz KJ i RJ kao ovrhovoditelji **.**.2015. pokrenuli ovršni postupak na temelju ovršne isprave – Presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1931/07 od 6. travnja 2011. protiv III. tuženika AJ, kao ovršenika, na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], da je Općinski sud u Osijeku, temeljem navedenog prijedloga za ovrhu donio rješenje o ovrsi broj Ovr-3687/2015-2 od 10. kolovoza 2015. te da je ovrha zabilježena u zemljišnoj knjizi na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Nadalje, ovaj je sud iz spisa predmeta na temelju čl. 373.a st.1. toč.2. ZPP utvrdio da je u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o zajmu sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključen 17. listopada 2012. bila donesena, tada još nepravomoćna, presuda suda prvog stupnja posl. br. P-1931/07 od 6. travnja 2011. kojom je ovdje I. tuženiku ĆJ naloženo da solidarno s ĐJ isplati KJ, RJ, te ovdje tužiteljima iznos od 1.374.304,70 kuna sa zateznom kamatom od 22. ožujka 2011. do isplate i parnični trošak od 217.297,00 kuna u roku od 15 dana, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gžx-99/11-2 od 25. listopada 2012.) te da je nakon pravomoćnosti te presude Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama solemniziran. Međutim, iz predloženih i izvedenih dokaza nije utvrđena činjenična tvrdnja na kojoj tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev – da su tuženici sporni ugovor sklopili „s namjerom da se u stvarnosti ne proizvedu pravne posljedice koje su predviđene u ugovoru, već da umjesto toga, postoji skriveni dogovor među stranama o nekoj drugoj stvarnoj svrsi, koju žele postići, a koja nije u skladu s onim što je izraženo u ugovoru“, sve s ciljem onemogućavanja naplate potraživanja tužitelja.

16.1.Tužitelji osim uvida u navedene isprave nisu predložili saslušanje tuženika kao stranaka spornog ugovora (radi utvrđenja volje stranaka prilikom sklapanja ugovora, da li je iznos iz ugovora o zajmu predan zajmoprimcu, na koji način, za koju namjenu je zajmoprimcu u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potreban navedeni iznos i dr…), niti svjedoka ZJB (na okolnost darovanja iznosa 90.000,00 Eur kćerki EJ).

17. S obzirom na činjenicu da su tuženici osporili istinitost tužiteljevih tvrdnji da je sporni ugovor o zajmu prividan, a na kojima je utemeljen tužbeni zahtjev, tužitelji su trebali dokazati pravno relevantne činjenice u stupnju izvjesnosti jer je izvjesnost zahtijevana razina utvrđenosti činjeničnih pretpostavaka glede kojih je teret dokazivanja na tužitelju. Međutim tužitelji takve činjenične tvrdnje nisu dokazali u stupnju izvjesnosti jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza kada se oni ocjenjuju pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

18. U takvim okolnostima nije bilo materijalnopravne osnove za prihvaćenje tužbenog zahtjeva, slijedom čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

19. Stoga je, iz drugih razloga, žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 373.a st.1.toč.1. i 2. i čl. 368. st. 2. ZPP uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužitelji pobijaju u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari bez navođenja konkretnih žalbenih prigovora.

Pula - Pola, 29. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković