REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-76/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Krunoslav Gloković, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 50, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojega zastupa opunomoćenica RŠ, službena osoba, radi nepripadno isplaćene mirovine, 29. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140- 03/24-01/03064614433, URBROJ: 341-99-05/3-24-2773 od 23. prosinca 2024. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru KLASA: UP/I 140-03/24-01/03064614433, URBROJ: 341-22-05/3-24-7320 od 22. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-03/24- 01/03064614433, URBROJ: 341-99-05/3-24-2773 od 23. prosinca 2024. odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 140-03/24- 01/03064614433, URBROJ: 341-22-05/3-24-7320 od 22. travnja 2024.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke tužiteljici se utvrđuje nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblja od 16. rujna 2009. do 15. prosinca 2009., od 17. svibnja 2010. do 17. kolovoza 2010., od 3. veljače 2012. do 2. kolovoza 2012., od 1. veljače 2013. do 23. srpnja 2013., od 20. siječnja 2014. do 20. lipnja 2014., od 1. listopada 2014. do 31. prosinca 2014., od 1. lipnja 2016. do 30. kolovoza 2016., od 2. rujna 2016. do 31. srpnja 2017., od 1. studenog 2017. do 31. kolovoza 2018., od 8. studenog 2018. do 31. prosinca 2018., od 12. travnja 2019. do 15. srpnja 2019., od 7. listopada 2019. do 15. prosinca 2019., od 13. ožujka 2020. do 30. travnja 2021., od 1. siječnja 2022. do 30. travnja 2022. u svoti od ukupno 15.247,58 EUR (114.882,89 kn). Točkom II. izreke navedenog rješenja određeno je da je tužiteljica obvezna navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana, računajući od dana primitka toga rješenja, u korist žito računa državnog proračuna navedenog u Uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u prilogu toga rješenja.

2. Tužiteljica u tužbi ističe kako nije točno da se tijekom prethodnog upravnog spora nije očitovala na traženje, odnosno poziv, a što proizlazi iz pismenog očitovanja od 11. ožujka 2024. na koje nije zaprimila nikakav odgovor. Navodi kako u istovjetnoj pravnoj stvari egzistira pravno stajalište iskazano u rješenju od 10. studenog 2020. u kojem je tuženik postupajući po pravomoćnoj presudi Upravnog suda Osijek broj: Us l-761/2020-9, od 7. listopada 2020. zaključio da se radi o stjecanju bez osnove (novčanoj tražbini) za čiju naplatu nisu nadležna upravna tijela, već redovni (Općinski) sudovi. Predlaže da se oglasi ništavim rješenje KLASA: UP/I 140-03/23-01/03064614433, URBROJ: 341-22-05/3-23-16045, od 27. ožujka 2023., a kojem dijelu osporavana odluka ne sadržava obrazloženje, zbog čega se ne može ispitati.

2.1. Osporava primitak rješenja prvostupanjskog tijela od 22. prosinca 1995., zatim 4. travnja 2003. i 21. srpnja 2021. te navodi kako bez dokaza (dostavnica) nema niti zakonite odluke. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-745/2009, od 1. travnja 2010. te smatra da postupak nije bio pravičan. Poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava u odlukama navedenim u tužbi. Dodaje kako je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i onda kada su odluke redovnih sudova proizvoljne. Smatra da pravo na pošteno suđenje treba tumačiti na način da su zajamčena prava praktična i djelotvorna, a ne teorijska ili iluzorna. Nadalje, da se pravo na pošteno suđenje ne može smatrati djelotvornim ako zahtjevi i prigovori stranaka nisu stvarno i smisleno raspravljeni. Ističe kako ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Dalje navodi da redovni sudovi pri interpretaciji i primjeni subjektivnih prava moraju akceptirati ustavnopravna mjerila. Pojašnjava kako je Ustavni sud u svojoj praksi iznio stajalište da pretjerani formalizam u odlučivanju/suđenju postoji kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Navodi i da s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva (odluka broj: U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014.). Poziva se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016.

2.2. Nadalje, navodi kako rješenje o obustavi obiteljske mirovine nema pravne veze s ovim upravnim sporom, jer je to rješenje deklaratorni upravni akt kojim se samo starosna mirovina obustavlja bez daljnjih posljedica, dok sporna rješenja predstavljaju sasvim drugi upravni akt kojim se utvrđuje nepripadna isplata starosne mirovine i nalaže njezina isplata. Smatra neosnovanim zaključak da bi nepodnošenjem žalbe na deklaratorno rješenje o obustavi izgubila pravo ili zakonsku osnovu dokazivati u upravnom sporu nezakonitost prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja. Ističe kako je tijekom postupka tvrdila da nije zaprimila rješenje od 22. prosinca 1995., u kojem dijelu osporavana odluka ne sadržava nikakvo obrazloženje. Pojašnjava kako se materijalno-pravne odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine, broj 26/83., 5/86., 42/87., 34/89., 57/89., 40/90., 9/91., 26/93., 96/93., 44/94. i 59/96.) imaju i dalje primjenjivati, a da one nisu sadržavale obvezu tužitelja da u roku 15 dana prijavi Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava. Tvrdi da rješenje od 22. prosinca 1995. nije zaprimila krivnjom tuženika zbog propusta u osobnoj dostavi, zbog čega je tuženik skrivio štetu za koju je isključivo odgovaran. Napominje kako je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da pogreške nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana, a koje stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Hrvatske od

13. prosinca 2007. zahtjev br.32457/05.

2.3. Dodaje kako o prigovoru o nenadležnosti upravnih tijela, kao i o razlozima odstupanja od prakse u istovjetnom slučaju, tuženik i sudovi nisu dali obrazloženje. Pojašnjava kako pravo svake strane na obrazloženu odluku koje obuhvaća i obvezu suda da raspravi, odnosno obrazloži i sve prigovore predstavlja ustavno pravo svake stranke u postupku. Isto tako, da su sva javnopravna tijela dužna određeno i potpuno obrazložiti donesene odluke, a osobito razloge zbog čega odbijaju prigovore tužitelja, odnosno odstupaju od ranije prakse iz istovjetnih pravnih postupaka, što je neizostavna sastavnica načela pravičnog postupka. Nadodaje kako Ustavni sud Republike Hrvatske naglašava da bi prava zajamčena Ustavom i međunarodnim pravnim aktima bila iluzorna i teorijska, umjesto stvarna i učinkovita, kada ne bi postojala obveza sudbene odnosno upravne vlasti da obrazlože svoje odluke po svim prigovorima istaknutim tijekom postupka. U vezi toga ističe da obveza obrazloženja sadržava i obvezu da se dostatno i relevantno obrazlože činjenični i pravni razlozi zašto se prigovor tužiteljice ne uvažava, odnosno zašto tuženik i Sud odstupaju od vlastite prakse iskazane u analognom predmetu oznake i broja 670330, OB:03064601976. U vezi toga, poziva se na presudu ESLJP- Erkapić protiv Hrvatske i Odluku Ustavnog suda, U-III-4532/2007, od 12. studenoga 2009.

2.4. Tvrdi da tuženik nije dokazao primitak novčanih iznosa, niti visinu. Poziva se na sudsku praksu iskazanu u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj:48921/13 od 26. travnja 2018., uz obvezu prvostupanjskog tijela, ali i tuženika i suda da prilikom svakog zadiranja u imovinu tužitelja provedu test razmjernosti, tim više što se iz dopisa tuženika ne može zaključiti da je tužiteljica doista zaprimila navedene iznose, a osobito ne potraživani. Naglašava kako pravo na pravično suđenje predstavlja skup postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka, za čije restriktivno tumačenje nema opravdanja. Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju, tvrdi da su upravna tijela i sudovi morali provesti test razmjernosti. Smatra da je država zbog pogrešnih uputa i krivnje tuženika propustila objektivnim, točnim i potpunim informiranjem ispuniti svoju pozitivnu obvezu pružanja mjera kojima se štiti pravo podnositelja zahtjeva na učinkovito uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1, a čime je došlo do narušavanja poštene ravnoteže između zahtjeva javnog interesa i potrebe da se zaštite prava podnositelja zahtjeva.

2.5. Ostaje kod prigovora zastare potraživanja, jer je riječ o potraživanju od 16. rujna 2009. do 30. travnja 2022., pa tvrdi da se potraživanja nepripadne koristi moraju specificirati u točnim mjesečnim iznosima, a ne zbirno. Stoga smatra da je nastupila zastara prema članku 227. u vezi članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO). Osporava primitak novčanih iznosa, te visinu, a ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije. Tvrdi kako ne može biti odgovorna za pogreške ili nemar tuženikovih tijela, jer je svoja prava konzumirala, odnosno imala pravo konzumirati, a nije znala niti mogla znati za naknadni gubitak stečenih prava. Također, da svojim radnjama i postupcima nije pridonijela situaciji u kojoj se nije našla svojom krivnjom, a na koje je dužnosti nisu uputila nadležna tijela, niti je postupala u lošoj vjeri. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmetno prvostupanjsko rješenje uz naknadu troška upravnog spora tužiteljici.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako su navodi tužiteljice neosnovani iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Napominje da je u banci podataka doznačenih mirovinskih primanja jasno vidljivo da su tužiteljici isplaćivani iznosi obiteljske mirovine na IBAN koji je sama dostavila. Nadalje, pojašnjava kako je opunomoćenik zaključkom od 28. veljače 2024. pozvan da izvrši uvid u dostavljenu specifikaciju isplaćenih i pripadajućih svota obiteljske mirovine te da prvostupanjskom tijelu dostavi očitovanje vezano za izračun nepripadne isplate obiteljske mirovine, te mu je dostavljen primjerak tablice Obračun mirovinskih primanja. Tvrdi da je navedeni zaključak, zajedno s tablicom, opunomoćenik tužiteljice zaprimio 4. ožujka 2024., premda u svom očitovanju od 11. ožujka 2024. navodi da stranci nije dostavljen obračun mirovinskih primanja. U vezi prigovora nadležnosti upravnih tijela, ističe kako je postupak utvrđivanja i naplate nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove izričito propisan odredbama članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022. - dalje: ZOMO). U vezi tužbenih navoda kojim se osporava primitak rješenja prvostupanjskog tijela od 22. prosinca 1995., 4. travnja 2003. i 21. srpnja 2021. ističe da je prvostupanjsko tijelo uz dopis od 27. ožujka 2024. opunomoćeniku tužiteljice dostavilo preslike navedenih rješenja. U vezi toga navodi kako je prema povratnici pošte koja prileži spisu opunomoćenik tužiteljice navedenih dopis i preslike rješenja zaprimio 2. travnja 2024. Glede prigovora zastare potraživanja ističe kako je prema podacima u spisu tijelo prvog stupnja saznalo za nepripadnu isplatu obiteljske mirovine tužiteljice 13. siječnja 2022. kada je zaprimilo zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu tužiteljice od inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja, uz koji je bila priložena potvrda o razdobljima osiguranja tužiteljice u SR Njemačkoj od 13. prosinca 2021. Stoga smatra kako u skladu s odredbama članka 168. stavka 1. i 2. ZOMO-a nije nastupila zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate kao niti zastara prava na povrat nepripadne isplate. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 8. rujna 2025. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika stranaka.

4.1. Opunomoćenik tužiteljice na raspravi je u cijelosti ostao kod svih navoda iz tužbe. Predložio je usvajanje tužbenog zahtjeva i zatražio naknadu troška upravnog spora prema troškovniku kojega je predao u spis.

4.2. Službena osoba tuženika na raspravi je u cijelosti ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i iz osporavanog rješenja. U vezi saznanja Zavoda za postojanje nepripadne isplate obiteljske mirovine istaknula je kako je isti za to saznao 13. siječnja 2022. kada je Zavod zaprimio zahtjev za starosnu mirovinu tužiteljice inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja iz Republike Njemačke. Dalje je navela kako su iz tog zahtjeva bila razvidna razdoblja osiguranja u Republici Njemačkoj za koje je kasnije utvrđena nepripadna isplata s prekidima. Predložila je odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje su priložene istima.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Upravni postupak utvrđivanja nepripadne isplate koji je prethodio ovome sporu pokrenut je po službenoj dužnosti.

8. U provedenom upravnom postupku utvrđeno je da je tužiteljici rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Osijeku, KLASA: UP/I-140-03/95-01/03064614433, URBROJ: 341-12-03/1-95-001405, broj spisa: MP 341145 od 22. prosinca 1995. priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 14. listopada 1995.

9. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, broj spisa 21763/III od 4. travnja 2003. tužiteljici je uspostavljena obiteljska mirovina s danom 1. travnja 2003. nakon što je navršila 48 godina života.

10. Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 140-03/21-01/03064614433, URBROJ: 341-22-05/3-21-11392, broj spisa 21763, od 21. srpnja 2021. tužiteljici, kao udovici hrvatskog dragovoljca iz Domovinskog rata, određena je obiteljska mirovina prema članku 139. ZOMO-a i odredbama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17. i 98/19., - dalje: ZOHBDR) počevši od 1. svibnja 2021.

11. Tužiteljici je prethodno uvidom u potvrdu o navršenom mirovinskom stažu E205DE od 13. prosinca 2021. nositelja mirovinskog osiguranja u SR Njemačkoj utvrđeno svojstvo osiguranika u Njemačkoj, od 8. travnja 1992. do 31. listopada 1992., od 17. rujna 2009. do 15. prosinca 2009., od 17. svibnja 2010. do 17. kolovoza 2010., od 3. veljače 2012. do 2. kolovoza 2012., od 1. veljače 2013. do 23. srpnja 2013., od 20. siječnja 2014. do 20. lipnja 2014., od 1. listopada 2014. do 31. prosinca 2014., od 1. lipnja 2016. do 30. kolovoza 2016., od 2. rujna 2016. do 31. srpnja 2017., od 1. studenog 2017. do 31. kolovoza 2018., od 8. studenog 2018. do 31. prosinca 2018., od 12. travnja 2019. do 15. srpnja 2019., od 7. listopada 2019. do 15. prosinca 2019., od 13. ožujka 2020. do 30. travnja 2021., od 1. siječnja 2022. od 30. travnja 2022.

12. Shodno navedenome, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 140-03/22-03/03064614433, URBROJ: 341-22-06/2-22-12685, broj spisa 21763, od 3. studenog 2022., tužiteljici je obustavljena isplata mirovine zbog stjecanja svojstva osiguranika u navedenim razdobljima.

13. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 140-03/23-01/03064614433, URBROJ: 341-22-05/3- 23-28233, broj spisa 21763, od 20. prosinca 2023. utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine u svoti ukupno 15.247.58 EUR (114.882,89 kn) zbog stjecanja svojstva osiguranika odnosno zasnivanja ranog odnosa. Tužiteljica je putem punomoćnika uložila žalbu na navedeno rješenje koju je tuženik usvojio.

14. Prema članku 102. ZOMO-a, korisnik prava, opunomoćenik, centar za socijalnu skrb, odnosno ustanova za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba iz članka 101. ovoga Zakona dužni su u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu 15. U skladu s člankom 166. stavkom 1. ZOMO-a, osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, kao i nasljednici te osobe prema propisima o nasljeđivanju dužni su ga vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (nepripadna isplata) postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu; 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće; 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada.

16. Postupajući po citiranim odredbama, prvostupanjsko tijelo je zbog utvrđenih razdoblja o navršenom mirovinskom kod nositelja mirovinskog osiguranja u SR Njemačkoj, odnosno zbog utvrđenog svojstva osiguranika u Njemačkoj, utvrdilo kako je riječ o nepripadno isplaćenoj mirovini u navedenim razdobljima.

16.1. Sud ocjenjuje, suprotno tvrdnjama tužiteljice kako postoji nadležnost upravnih tijela za utvrđivanje nepripadne isplate mirovine, što proizlazi iz članka 166. stavka 3. ZOMO-a, kojim je propisano da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku i razdoblje na koje se nepripadna isplata odnosi.

17. Prigovor zastare je neosnovan jer se suprotno shvaćanju tužiteljice, po pitanju zastare nepripadne isplate ne primjenjuju odredbe ZOO-a, nego odredbe ZOMO-a kao lex specialisa, koji pitanje zastare nepripadno isplaćene mirovine uređuje u članku 168. pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate. Zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata.

17.1. U odnosu na navedeni prigovor, za istaknuti je kako je prvostupanjsko tijelo saznalo za nepripadnu isplatu obiteljske mirovine tužiteljice 13. siječnja 2022. kada je zaprimilo zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu tužiteljice od inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja, uz koji je bila priložena potvrda o razdobljima osiguranja tužiteljice u SR Njemačkoj od 13. prosinca 2021. Stoga nije nastupila zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate kao niti zastara prava na povrat nepripadne isplate iz članka 168. stavka 1. i 2. ZOMO-a jer nije proteklo pet godina od isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate, kao niti pet godina od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata.

18. Napominje se da je u banci podataka doznačenih mirovinskih primanja vidljivo da su tužiteljici isplaćivani iznosi obiteljske mirovine na IBAN koji je sama dostavila. Time je dokazan primitak novčanih iznosa i njihova visina.

19. Iz zaključka prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I 140-03/24- 01/03064614433, URBROJ: 341-22-05/3-24-7320 od 28. veljače 2024., koji je sadržan u dokumentaciji spisa upravnog postupka, proizlazi da se njime poziva odvjetnik Krunoslav Gloković, opunomoćenik tužiteljice, da u roku od 15 dana od primitka tog zaključka izvrši uvid u dostavljenu specifikaciju isplaćenih i pripadajućih svota obiteljske mirovine u predmetu CŠ, te da tom tijelu dostavi očitovanje vezano za izračun nepripadne isplate obiteljske mirovine. Navedeni zaključak, zajedno s tablicom, opunomoćenik tužiteljice zaprimio je 4. ožujka 2024., premda navodi da stranci nije dostavljen obračun mirovinskih primanja.

20. U vezi tužbenih navoda kojim se osporava primitak rješenja prvostupanjskog tijela od 22. prosinca 1995., 4. travnja 2003. i 21. srpnja 2021. ističe se da je prvostupanjsko tijelo uz dopis od 27. ožujka 2024. opunomoćeniku tužiteljice dostavilo preslike navedenih rješenja. Prema povratnici pošte koja je priložena spisu opunomoćenik tužiteljice navedeni dopis i preslike rješenja zaprimio je 2. travnja 2024.

21. S obzirom na to da tužiteljica nije prijavila promjenu koja utječe na pravo odnosno opseg stečenog prava jer nije prijavila da je stupila u radni odnos ili započela obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, nepripadno joj je isplaćena obiteljska mirovina za razdoblja od 16. rujna 2009. do 15. prosinca 2009., od 17. svibnja 2010. do 17. kolovoza 2010., od 3. veljače 2012. do 2. kolovoza 2012., od 1. veljače 2013. do 23. srpnja 2013., od 20. siječnja 2014. do 20. lipnja 2014., od 1. listopada 2014. do 31. prosinca 2014., od 1. lipnja 2016. do 30. kolovoza 2016., od 2. rujna 2016. do 31. srpnja 2017., od 1. studenog 2017. do 31. kolovoza 2018., od 8. studenog 2018. do 31. prosinca 2018., od 12. travnja 2019. do 15. srpnja 2019., od 7. listopada 2019. do 15. prosinca 2019., od 13. ožujka 2020. do 30. travnja 2021., od 1. siječnja 2022. do 30. travnja 2022. u svoti od ukupno 15.247,58 EUR (114.882,89 kn).

22. Slijedom svega navedenog, Sud ne nalazi povrede prava na pravično suđenje, odnosno povrede Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To stoga što su upravna tijela postupala po jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, pri čemu Sud ocjenjuje kako u konkretnom slučaju postupanje nije bilo mehaničko, slijepo ili nefleksibilno, odnosno da upravna tijela nisu postupala s pretjeranim formalizmom. Relevantne odredbe primijenjene su pravilno i smisleno, a ne arbitrarno. Zahtjevi i prigovori stranke su stvarno i smisleno raspravljeni. Stoga sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava na koju se tužiteljica poziva nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovome sporu.

23. Stoga je Sud odbio tužbeni zahtjev i u skladu s odredbom članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

24. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 29. rujna 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku