REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P- 3111/2019-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Mirni Veža kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VN OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa]., zastupana po Ivanu Sumiću odvjetniku u Odvjetničkom društvu MAtulić Sumić & partneri protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima TN, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima u OD Porobija & Porobija, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 1. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 29. rujna 2024., na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu br: 3207762502 solemniziran od strane javnog bilježnika Petra Žanka pod br: OU-337/06 10 studenog 2006 koja se odnosi na valutnu klauzulu sadržanu u članku 2. Ugovora koja glasi : „Korisnik kredita dužena je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 159.000,00CHF (stopedesetdevettisuća švicarskih franaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. … sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja… kredita obvezuj se platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora koja je promjenjiva, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja.“

II Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu br 3207762502 solemniziran od strane javnog bilježnika Petra Žanka pod br ovjere OU-337/06 10 studenog 2006 koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sadržana u članku 7 Ugovora koja glasi :„Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anutietima u kunskoj protuvrijedosti 975,73 CHF (slovima: devetstosedamdesetpet i 73/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važečem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anutieta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anutieta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, [adresa] u roku od 15 dana isplatiti tužitelju VN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 24.398,16 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 22,06 eura od dana 16. studenog 2007.g. pa sve do isplate,

- iznos od 11,46 eura od dana 16. prosinca 2007.g. pa sve do isplate,

- iznos od 29,82 eura od dana 16. siječnja 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 26,88 eura od dana 16. veljače 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 85,00 eura od dana 16. ožujka 2008. pa sve do isplate,

- iznos od 81,10 eura od dana 16. travnja 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 58,99 eura od dana 16. svibnja 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 67,33 eura od dana 16. lipnja 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 60,80 eura od dana 16. srpnja 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 59,41 eura od dana 16. kolovoza 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 59,17 eura od dana 16. rujna 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 84,26 eura od dana 16. listopada 2008.g. pa sve do isplate

- iznos od 99,52 eura od dana 16. studenog 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 77,83 eura od dana 16. prosinca 2008.g. pa sve do isplate,

- iznos od 136,36 eura od dana 16. siječnja 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 136,96 eura od dana 16. veljače 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 117,31 eura od dana 16. ožujka 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 122,48 eura od dana 16. travnja 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 122,71 eura od dana 16. svibnja 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 114,95 eura od dana 16. lipnja 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,31 eura od dana 16. srpnja 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 137,56 eura od dana 16. kolovoza 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 144,45 eura od dana 16. rujna 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 114,90 eura od dana 8. rujna 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 138,25 eura od dana 16. listopada 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 71,80 eura od dana 23. listopada 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 142,75 eura od dana 16. studenog 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 141,77 eura od dana 16. prosinca 2009.g. pa sve do isplate,

- iznos od 158,35 eura od dana 16. siječnja 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 169,00 eura od dana 16. veljače 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 166,69 eura od dana 16. ožujka 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 177,27 eura od dana 16. travnja 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 196,65 eura od dana 16. svibnja 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 200,53 eura od dana 16. lipnja 2010. g. pa sve do isplate,

- iznos od 468,73 eura od dana 9. lipnja 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 798,69 eura od dana 15. lipnja 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 183,10 eura od dana 16. srpnja 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 180,93 eura od dana 16. kolovoza 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 222,17 eura od dana 16. rujna 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 489,97 eura od dana 11. rujna 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 197,18 eura od dana 16. listopada 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 201,64 eura od dana 16. studenog 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 199,53 eura od dana 16. prosinca 2010.g. pa sve do isplate,

- iznos od 201,71 eura od dana 16. siječnja 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 193,02 eura od dana 16. veljače 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 198,28 eura od dana 16. ožujka 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 198,56 eura od dana 16. travnja 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 214,59 eura od dana 16. svibnja 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 248,68 eura od dana 16. lipnja 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 287,47 eura od dana 16. srpnja 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 315,75 eura od dana 16. kolovoza 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 945,90 eura od dana 1. rujna 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 241,65 eura od dana 16. rujna 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 1.034,67 eura od dana 20. rujna 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 210,84 eura od dana 16. listopada 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 212,21eura od dana 16. studenog 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 215,01 eura od dana 16. prosinca 2011.g. pa sve do isplate,

- iznos od 232,55 eura od dana 16. siječnja 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 237,83 eura od dana 16. veljače 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 232,08 eura od dana 16. ožujka 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 231,22 eura od dana 16. travnja 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 234,12 eura od dana 16. svibnja 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 239,19 eura od dana 16. lipnja 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 232,88 eura od dana 16. srpnja 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 231,13 eura od dana 16. kolovoza 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 1.032,35 eura od dana 22. kolovoza 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 206,22 eura od dana 16. rujna 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 214,20 eura od dana 3. listopada 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 504,24 eura od dana 3. listopada 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 219,61 eura od dana 16. studenog 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 215,78 eura od dana 16. prosinca 2012.g. pa sve do isplate,

- iznos od 211,18 eura od dana 16. siječnja 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 209,60 eura od dana 16. veljače 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 207,96 eura od dana 16. ožujka 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 226,05 eura od dana 16. travnja 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 202,56 eura od dana 16. svibnja 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 199,81 eura od dana 16. lipnja 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 201,45 eura od dana 16. srpnja 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 199,72 eura od dana 16. kolovoza 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 498,79 eura od dana 31. kolovoza 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 200,83 eura od dana 16. rujna 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 497,63 eura od dana 19. rujna 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 199,53 eura od dana 16. listopada 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 201,37 eura od dana 16. studenog 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 207,94 eura od dana 16. prosinca 2013.g. pa sve do isplate,

- iznos od 201,31 eura od dana 16. siječnja 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 121,41 eura od dana 16. veljače 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 124,93 eura od dana 16. ožujka 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 122,12 eura od dana 12. travnja 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 425,10 eura od dana 12. travnja 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 115,16 eura od dana 16. svibnja 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,09 eura od dana 16. lipnja 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 119,15 eura od dana 16. srpnja 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 708,48 eura od dana 19. srpnja 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,41 eura od dana 8. kolovoza 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 427,03 eura od dana 8. kolovoza 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 115,42 eura od dana 3. rujna 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 469,28 eura od dana 3. rujna 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 536,17 eura od dana 3. rujna 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 114,81 eura od dana 16. listopada 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 117,93 eura od dana 11. studenog 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 405,30 eura od dana 11. studenog 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 115,97 eura od dana 16. prosinca 2014.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,99 eura od dana 16. siječnja 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,74 eura od dana 16. veljače 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,74 eura od dana 16. ožujka 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,74 eura od dana 16. travnja 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,74 eura od dana 16. svibnja 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,74 eura od dana 16. lipnja 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,74 eura od dana 16. srpnja 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,21 eura od dana 16. kolovoza 2015.g. pa sve do isplate,

- iznos od 116,74 eura od dana 16. rujna 2015.g. pa sve do isplate,

a koje se zakonske zatezne kamate računaju za razdoblje od 16.studenog 2007.g. pa do 31.prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) koja je stupila na snagu 1. srpnja 2002. (po stopi 15% godišnje), za razdoblje od 1.siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1.siječnja 2023.g. do 31.prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.siječnja 2024.g. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 (petnaest) po pravomoćnosti presude naknadi parnični trošak u iznosu od 7.578,79 eur-a zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje na navedeni iznos teku od presuđenja pa do isplate, dok se za više zatraženi iznos na ime parničnog troška i to za iznos od 750,00eur-a, zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je podnesena dana 10. lipnja 2019.navodi se da je tužiteljica 27.listopada 2006. zaključila sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj: br: 3207762502 solemniziran od strane javnog bilježnika Petra Žanka pod br: OU-337/06 ,10 studenog 2006.,na temelju kojeg joj je odobren stambeni kredit u iznosu od 159.000,00 švicarskih franaka (dalje CHF) no da prilikom sklapanja ugovora nije mogla utjecati na odredbe predmetnog ugovora niti da je pojedinačno pregovarala ni kod uglavljene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa da je tuženik nesavjesno postupao uvrtivši ugovorne odredbe u potrošački ugovor koje su nerazumljive time i nepoštene bez ukazivanja tužitlejici kao korisniku kredita na rizike koji su se potom pokazali ostvareni na uštrb imenovane jer su dovele u tešku financijsku situaciju zbog samovoljnog postupanja banke kod ugovaranja što je dovelo i do naplate povećanih mjesečnih anuiteta kod otplate kredita. Tužitlejica se pozivala i na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene kod Visokog trgovaćkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-7129/14od 13 .lipnja 2014. u kojoj je presuđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kod potrošačkih ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i na utvrđenja iz presude VTSRH Šž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ista takva povreda vezana za ugovaranje valutne klauzule, uz koju je vezna glavnica švicarski franak, jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ˝Narodne novine '' broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09, 96/13) i to člancima. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Nadalje, da su odredbe o kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli u prethodno navedenom ugovoru ništetne, te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed povećanja kamata i porasta vrijednost CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Tužiteljica je zatražila i da sud rješenjem naloži tuženiku dostavu dokumentacije kako bi postavio i određeni zahtjev na isplatu jer da je istu zatražio prije utuženja no tuženik da je navedeno odbio slijedom čega postavlja manifestacijski zahtjev.

1.2. Podneskom od 12. lipnja 2019. tužiteljica je za slučaj da sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev postavila i podredni zatraživši novčanu isplatu iznosa od 200.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2005.ovo ako sud iz nekog razloga ocijeni dan isu ostvareni uvjeti za stupnjevitu tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Istaknuo da nije odbio dati isprave već da je za to bilo potrebno vrijeme od min 30 dana, upravo zbog velikog broja istovrsnih zahtjeva. Tuženik osporava osnov i tijek zateznih kamata. Nadalje, tuženik se protivio tužiteljičinom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja. Tuženik je istaknuo kako je tužba tužiteljice i nerazumljiva, neuredna te nepodobna za raspravljanje iz razloga što činjenice i navodi navedeni u tužbi ne podupiru osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik je istaknuo kako je kredit konvertiran, jer da su tužiteljica i tuženik 14. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija, a sve tužiteljeve uplate (s osnove povišenja kamatne stope i povišenja CHF tečaja) da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d.ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor te da su konverzijom riješeni svi pravni odnosi između stranaka slijedom čega je tužbeni zahtjev neosnovan.

2.2. Također tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele do 10. lipnja 2014.

2.3. Tuženik navodi kako je konverzija kredita nastupila: (i) Na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to (ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je

(iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose ( preračunate u EUR ), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu, te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca , tako i od strane interesnih skupina, potrošača, između ostalog, radi ˝trajnog eliminiranje neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF˝ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertirasvoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15, pa time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Tužiteljica da je, dakle svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika da je nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim u ovom sporu da tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanje bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutneklauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF,a da takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava.

2.4. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, da je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom.

2.5. Pravni posao ( dodatak ) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu ( različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije ) temeljem koje su se tužitelj ( dobrovoljno ) i tuženik ( po sili zakona ) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima ( uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope ) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom.

2.6. Kada je tužiteljica razmatrala mogućnost konverzije, najprije je prihvaćala ˝izračun konverzije˝ utemeljen na ˝novom otplatnom planu˝, te predviđen pravilima iz članka 19.c ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate.

2.7. Nakon toga da se sklapao spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR i 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope- prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazuma raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivao na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Iz navedenog da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njenom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo po uvjetima koji su bili striktno propisani ZID ZPK/15. Tužiteljica je, za razliku od tužene banke, imala punu slobodu izbora, kojom se i koristila. Nadalje, navodi se da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, nakon toga razdoblja, kamate su u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Novi otplatni plan˝ iz čl. 19.c stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio ˝početno utvrđeni otplatni plan˝ uključivao je ˝iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa˝, ali i ˝sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta˝ . Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije da su iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Naknadnim podneskom sud je prigovorio i da tužiteljica nije dokazala status potrošača.

3. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 24. siječnja 2025. postavila tužbeni zahtjev u toč III. u skladu s financijsko-knjigovodstvenim nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Lei Rajković dipl.oec od 25. listopada 2021., odnosno dopuni istog, iskazano po pojedinačno mjesečnoj pretplati na način kako je to i prihvaćeno toč III izreke presude.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prvo je za kazati kako je člankom 186.b stavak 3. ZPP-a propisano da u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko- pravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji su mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

5.1. Pravno zaštitni cilj tzv. stupnjevite tužbe je omogućiti utuženje tražbine čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati ili dostupni) odbija priopćiti. Takav je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

5.2. Pri tome je kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a sud najprije dužan odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan, o čemu odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, te ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah odbacujuću ili odbijajuću odluku, već treba donijeti rješenje koje zapravo ima značenje iz članka 109. ZPP-a kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatak svoje tužbe, odnosno kojim se istome nalaže da u određenom roku postavi određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (članak 109. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 106. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavak 2. istog Zakona).

5.3. Budući je tužiteljica u konkretnom slučaju tijekom postupka postavila određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, i to u podnesku od 24. siječnja 2025. čime nije preinačila tužbu, već je na taj način postupila u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP-a, a o kojem zahtjevu je odlučeno pobijanom presudom, to okolnost da eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, a to stoga jer se zbog navedenog predmetna tužba više ne može odbaciti.

6. O podrednom tužbenom zahtjevu na isplatu sud nije odlučivao jer je prihvatio glavni tužbeni zahtjev . Naime, člankom 188. stavak 2. ZPP propisano je da u jednoj tužbi tužitelj može istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da, ako sud prihvati glavni tužbeni zahtjev, smatrat će se da podredni zahtjev nije nikada ni bio postavljen odnosno, o istom uopće neće odlučivati (ni meritorno ni procesno).

7. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i odgovor na tužbu tuženika i to: Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita br: 3207762502 solemniziran od strane javnog bilježnika Petra Žanka pod br: OU-337/06 10 studenog 2006, sudužnik RN, založni dužnik VN, potvrda o primitku zahtjeva za dostavom dokumentacije od 27. svibnja 2029., Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen između istih stranaka 14. lipnja 2016, informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine, pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015, prijedlog izmjene ugovora o kreditu na temelju čl. 19 e Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju; izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti chf, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu od 14.studenog 2015., pregledan je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Lee Rajković od 25. listopada 2021., dopuna istog od 10. lipnja 2022., izveden je dokaz saslušanjem vještakinje na ročištu 6. ožujka 2025., kao i tužiteljice na ročištu 3. veljače 2025.

8. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za isplatom novčanog iznosa stečenog bez osnove, a sve temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli .

9. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine "53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO), koje se primjenjuju temeljem čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZPK/15), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03, dalje: ZZP/03) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).

10. Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF nakon sklapanja istog, već je sporno jesu li predmetne odredbe ugovora ništetne i visina eventualnog potraživanja, tužiteljičin status potrošača, kao i tuženikovo poštenje.

11. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu i to tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita, br: 3207762502, solemniziran od strane javnog bilježnika Petra Žanka pod br: OU-337/06 10 studenog 2006, kojim se stavlja korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti od 159.000,00 CHF (švicarskih franaka) s redovnom kamatnom stopom na dan sklapanja ugovora u visini od 4,90 % godišnje ,u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. uz valutnu kaluzulu,

- da je namjena kredita kupnja stana;

- da je ugovoren rok otplate 264 mjeseci;

-mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti ugovoren je u visini od 976,73 CHF; da korisnik kredita pristaje na izmijenjene anuitete;

- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, 14. siječnja 2015.

12. Prije obrazlaganja merituma postupka, treba kronološki prikazati sudske odluke vezane uz kreditiranje potrošača u valuti CHF na području RH.

13. Dana 4. travnja 2012. je Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena tužba udruge potrošača protiv 8 banaka (među kojima je i tuženik u ovom predmetu) te je 4.srpnja 2013. donesena presuda br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača u svezi kreditiranja u CHF, a ta presuda je dijelom (u pogledu promjenjivih kamatnih stopa) postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske odluke 15.srpnja 2014. Stranke te parnice su dalje nastavile koristiti izvanredni pravni lijek reviziju (predmeti Revt-249/14 i Revt-575/16), podnositi ustavnu tužbu (predmet U-III2521/2015) te se o valutnoj klauzuli pravomoćno presudilo tek 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/17).

13.1. Otprilike u vrijeme prve djelomične pravomoćnosti te presude potrošači su započeli podnositi pojedinačne tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate preplaćenih iznosa. Republika Hrvatska je zatim 18. rujna 2015. donijela ZPK/15 kojim je omogućila građanima s kreditima u CHF da urede svoj odnos s bankama na način koji će im biti manje otegotan. Tako je ustanovljena obveza banaka da ponude građanima konverziju kredita u CHF u kredit u EUR. Za naglasiti je da je u obrazloženju konačnog prijedloga ZPK/15 (dostupan na mrežnoj stranici Hrvatskog sabora) navedeno: "…vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR...", "Također, konverzijom se predviđa raspodjela troška konverzije između vjerovnika i dužnika na način da svaka strana snosi određeni trošak sukladno svojim mogućnostima…" te "Potrošač ima mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF…". Potrošači su, dakle, imali na raspolaganju dvije opcije - odbiti ponuđeno te tužiti banku radi isplate preplaćenog ili prihvatiti ponudu te konvertirati ugovor. Odnosno, može se reći da država potrošačima nije nametnula nikakvu obvezu te su oni slobodnom voljom odlučili pristupiti konverziji.

14. S obzirom na to da su sve do 15. svibnja 2019. postojali sudski postupci u svezi valjanosti odredbi ugovora o kreditu koje su banke davale u spornom razdoblju (kad je i tužitelj podignuo kredit), može se reći da je postojala neizvjesnost o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Utoliko se sklapanje Dodatka (Aneksa) Ugovoru može ocijeniti da je između stranaka ove parnice sklopljena nagodba u pogledu preplaćenog iznosa kojom su stranke određenim popuštanjima otklonile neizvjesnost te odredile svoja prava i obveze (čl.150.st.1.ZOO). Da je bila riječ o popuštanjima obiju stranaka tj. o nagodbi, upućuje i to da je smisao konverzije bio (kako se navodi u citatu iz konačnog prijedloga ZPK/15) da svaka strana snosi određeni trošak, a stranke su upravo temeljem tog propisa pristupile sklapanju Dodatka Ugovora. Za naglasiti je da ovaj Dodatak Ugovoru u pogledu preplaćenog iznosa ne bi bio ništetan samo zato jer su ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Naime, ništetnošću tih odredbi ugovora o kreditu nastalo je potraživanje tužitelja prema tuženiku po odredbama ZOO o stjecanju bez osnove (čl.323.ZOO). Stranke između kojih postoji odnos vjerovnika i dužnika temeljem stjecanja bez osnove zbog ništetnog pravnog posla (ili ništetnosti pojedine odredbe ugovora) imaju pravo nagoditi se o valjanom i zakonitom potraživanju koje se temelji na stjecanju bez osnove.

15. Tužiteljica u ovom postupku traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kredita iz čl. 2. i 7., pozivajući se na utvrđenja ništetnosti temeljem ranije citiranih presuda iz kolektivnog spora, pa ovom tužbom traži isplatu stečenog bez osnove zbog razlike koja je nastala uslijed jednostranih promjena kamatne stope (neposredno prije no što je izvršena konverzija glavnice iz CHF u EUR), a počev od sklapanja uvodno citiranog ugovora, te na ime razlike između protuvrijednosti CHF u kunama, te obračunate i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne kluzule u CHF po ugovoru o kreditu, koji iznos je konačno postavljen nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka, sa kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako je specificirano u postavljenom zahtjevu, pa do isplate, a što je prema mišljenju ovog suda osnovano.

15.1. Prema čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08 , 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 7/19, 80/22, 114/22, 155/23- nastavno ZPP-a,) sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (VSRH, Rev-3142/2018).

16. Što se tiče ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu promjenjivih kamatnih stopa, valja reći sljedeće: Prema članku 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (16. ožujka 2007.), smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81.st.2).

17. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

19. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

20. Neosnovan je i navod tuženika da je na tužitelju teret dokaza o statusu potrošača. Prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku je teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, a predmetni ugovor sam pos sebi predstavlja dokaz do je riječ o tako sastavljenom ugovoru, unaprijed formirnaom obrascu u svezi čijih odredbi tužiteljica nije mogla pregovarati, slijedom čega je neosnovan i prigovor tuženika da konkretno nije riječ o potrošačkom ugovoru, ovo posebno kad se namjena kredita, rješavanje stambenog pitanja,

20.1. Prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je prema točki 2. trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti....“, a iz stanja spisa, posebno sadržaja ugovora te iskaza tužiteljice proizlazi da je svrha predmetnog ugovora o kreditu bila upravo rješavanje stambenog pitanja., slijedom čega je takav prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

21. Naime, u svezi prednjeg, ističe se kako je tijekom postupka izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a iz iskaza imenovane s ročišta od 3. veljače 2025. u bitnom se navodi kako je 2006. godine podigla kredit za potrebe kupnje stana u "švicarcima" u visini od 159.000,00 CHF, na 20 /22 godine; u banku da je došla s namjerom da kredit bude u toj valuti iz razloga što se to nudilo i bio je najpovoljniji kredit s manjim ratama, manjom kamatnom stopom nego li je to primjerice bilo u EUR-ima; no kad je mjesečni anuitet za platiti toliko narastao da je kamata došla dupla, odnosno s ugovorenih 4% na 6% i nešto, da je iznimno otegotno bilo podmirenje istog; da joj je kod sklapanja ovog ugovora djelatnik banke rekao da je to trenutno najpovoljniji kredit i tada nitko nije mogao znati da će" švicarac" tako skočiti. Ona da je vjerovala banci jer sama nije ekonomske struke pa iako je pročitala sadržaj ugovora, shvatila je koliko je to bilo moguće, kao i da ju nitko iz banke nije upoznao sa rizicima uzimanja kredita u CHF , niti da joj je itko objasnio promjene kamatne stope. Nisu pregovarali o sadržaju ugovora, a ona sama da je mogla prihvatiti ponuđeni ugovor kao unaprijed sročen obrazac ili ga odbiti. Naknadno da je banka zvala za konverziju odnosno sklapanje dodatka ovom postojećem osnovnom ugovoru, ali to se odnosilo na manji iznos. Ostalo joj je naime 30.000,00 -35.000,00 EUR-a za otplatu i za taj iznos je izvršena konverzija. Nakon toga plaćanja su se odnosila na valutu EUR i to da je izvršila prije vremena. . Prilikom dizanja kredita nije imala nikakav obrt, ali tamo negdje 2009. bavila sam se turističkim najmom odnosno imala sam dućan (suvenirnica), ali da poslovnu djelatnost nije obavljala u stanu kojeg je kupila novcem od kredita.

21.1. Iz tužiteljičinog iskaza jasno proizlazi kako je namjena podizanja kredita rješenje stambenog pitanja kako je to ugovorom i naznačeno; da tužiteljica nije znala značenje pojma valutna klauzula, ni promijenjena kamatna stopa, svakako da nije ni mogla misliti da bi ugovorena maksimum promjene od 0,1 %, u stvarnosti bila u većem postotku kao što se naknadno uspostavilo. Takva saznanja dobivena iskazom tužiteljice, potvrđuju tužbene navode i zaključke kako je konkretno riječ o potrošačkom ugovoru s nepoštenim odredbama koje imaju za posljedicu ništetnost (čl.81.st.1. i čl. 82. alin. 11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03). Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo i apstraktno te ne sadrži uopće objašnjenje kako i zašto bi se mogla mijenjati kamata nakon sklapanja ugovora. U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4. ZOO-a propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

23. Također, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kaojedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

25. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljicom kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

26. Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljice i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom da je tužiteljici kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta ona plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

27. Što se tiče utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne kaluzule treba reći sljedeće. U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4.7.2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

28. Stoga, imajući direktne učinke odredbi čl.502.a st.1. i 502.c ZPP-a za zaključiti je kako je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli u CHF te se u pogledu tumačenja kako primijeniti navedene odredbe skreće pozornost na sudsku praksu (ŽS Zagreb: Gž- 2511/2021). S tim u vezi se posebno naglašava da u prvostupanjskom postupku koji je prethodio donošenju te drugostupanjske odluke činjenice koje su temelj za utvrđenje ništetnosti (da stranke nisu pojedinačno pregovarale niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga jer nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao sigurne valute za ulaganje banke, a ne korisnika kredita) nisu utvrđene izvođenjem personalnih dokaza već učincima citirane presude donesene u kolektivnom sporu.

29. Također odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

31. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

32. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja kazati da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe (13.lipnja 2014.g.) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u dijelu glede tražbine po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a zastarni rok iznosi 5 godina po čl. 225.ZOO-a. Prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. godine, građanskog odjela Vrhovnog suda RH proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulomu CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom postupku (10. lipnja 2019.) može se reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja.

33. Stoga može se zaključiti da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača- ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli. Također ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u u odnosu na istovrsni ugovor (Rev—3142/2018 od 19.ožujka 2019.) Također se zaključuje ta test poštenosti predmetnih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači- korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze.

34. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako je tuženik iz kolektivnog spora nepošten, jer je znao na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje predstavljaju cijenu kredita (bitan element ugovora o kreditu), tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka.

35. Stoga cijeneći izvedene dokaze i to svaki zasebno i u njihovoj ukupnosti za zaključiti je da je tužiteljica u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da joj se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio.

36. Tužiteljica je u ovom postupku dokazala visinu potraživanja temeljem stjecanja bez osnove. Naime, iz provedenog vještva sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr sc. Lee Rajković, čiji nalaz i mišljenje je dostavljen sudu 25. listopada 2021, a prema točno određenom zadatku vještačenja, proizlazi da zbog promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja u predmetnom razdoblju od isplate kredita pa do otplate kredita, tužitelj je preplatio ukupno kredita u iznosu 138.234,98 kuna.(list 210 spisa) što bi bio iznos koji predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a što je i prikazano u tablici rekapitulacije .Rekapitulacija kamatnih stopa i anuiteta koje je tuženik (banka) primjenjivala za kredit u CHE do konverzije .

37. Tužiteljica je podneskom od 21. veljače 2022. prigovorila navedenom vještvu, kao nepotpunom, jer da vještakinja nije uzela preplate koje je tuženik priznao tužiteljici u trenutku konverzije dok je tuženik uputio niz primjedbi u bitnom navodeći, a pozivajući se na praksu i to Odluku VSRH posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine.; Odluka VSRH posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.; Presuda VSRH posl.br. Rev-637/19-2 od 15. studenog 2022., u kojim odlukama je taj sud zauzeo stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu (u predmetnima u kojima je predmet spora kredit konvertiran iz CHF u EUR valutu temeljem ZID ZPK/15). Pritom se uvažava i akceptira gore navedena ocjena Ustavnog suda kako je ZID ZPK/15 u skladu s Ustavom kao i ranija odluka VSRH iz oglednog spora koji se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 kojom je VSRH potvrdio da su Sporazumi/Dodatci sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke, da vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 47.205,70 kuna te da nije u skladu s pravilima financijske struke uzeta u obzir razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne tečajne razlike .

37.1. Tu je zakazati kako je konačno, suglasnošću stranaka sud pozvao vještakinju u pisanom obliku da da svoje očitovanje odnosno obrazloži nalaz i mišljenje uzimajući u obzir prigovore stranaka posebno tuženikove iz podnesaka od 5. ožujka 2024 i 16 kolvozoa 2022.

37.2. Naime prema mišljenju tuženika vještakinja ni dopunom od 10. lipnja 2022. nije otklonila prigovore pa je vještakinja izradila još jednu pisanu dopunom iz prosinca 2024. (list 304 spisa ) gdje je u bitnom iskazala kako uvažava prigovor kako je pogrešno simulirana uvećana uplata (točka 1.), isključivao uplate u izračunu ukupnih razlika (točka 3.) i pomaknuo sve uplate za jedan mjesec (točka 4.), te priložio tablicu. No stoji pri tom da je koristio točan inicijalan tečaj (točka 2.) o čemu je dao i obrazloženje u dopuni .Ugovorom o namjenskom kreditu br. 3207762502 od 27.10.2006., priložen uz tužbu .(l.s. 613), u čl.21. odobrava se i stavlja kredit na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti od 159.000 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Kredit je isplaćen u dva dijela na dva različita datuma i to 14.11.2006. u iznosu od 154.598,60 CHF, u kunskoj protuvrijednosti od 710.776,81 kn , te na dan 15.11.2006. u iznosu od 4.401,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti od 20.200,41 kn. Stoga je kredit isplaćen u iznosu od 159.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti od 730.977,22 kn, prema inicijalnom tečaju 4,597341 koji je korišten pri izračunu. Pogrešno bi bilo uzeti za inicijalni tečaj koji je utvrđen na dan 14.11.2006. kad je isplaćen samo dio kredita, kako to prigovara tuženik. Slijedom toga, vještak ne uvažava prigovor i dalje stoji pri mišljenju da je koristio točan inicijalan tečaj a koji iznosi 1 CHF = 4,597341 KN. Ukupan iznos koji je tužitelj pretplatio u razdoblju od dana isplate kredita 14.11.2006. godine, do dana 30.09.2015. godine iznosi 24.561,24 EUR (pojedinačno po mjesecima, iznosi iskazani u tablici 3., posljednji stupac „t“). Pretplata je nastala kao razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i kamatnu stopu koju je ugovorio Ugovorom o kreditu, i iznosa anuiteta koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, sa kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao do dana konverzije kredita.

37.3. Ukoliko bi se u ukupan iznos i uključili oni mjeseci kad je tečaj bio niži od inicijalnog, pa je tuženik u tim mjesecima manje platio, ukupan iznos pretplate iznosio bi 24.398,16 EUR (pojedinačno po mjesecima, iznosi iskazani u tablici 3., pretposljednji stupac „s“). Vještak je uvažio prigovor pogrešno simuliranih uvećanih uplate, izračunatih razlika po tim uplatama kao i datume uplata, no i dalje je mišljenja kako je inicijalan tečaj točno izračunat. Priložena je tablica, te dao mišljenje kako je ukupan iznos koji je tužitelj pretplatio u razdoblju od dana isplate kredita 14.11.2006. godine, do dana 30.09.2015. godine 24.561,24 EUR (pojedinačno po mjesecima, iznosi iskazani u tablici 3., posljednji stupac „t“). Ukoliko bi se u ukupan iznos i uključili oni mjeseci kad je tečaj bio niži od inicijalnog, pa je tuženik u tim mjesecima manje platio, ukupan iznos pretplate iznosio bi 24.398,16 EUR (pojedinačno po mjesecima, iznosi iskazani u tablici 3., pretposljednji stupac „s“).

37.4. U odnosu na prigovore prijeboja iznosa dobiven kao pretplata na dan konverzije vještak i dalje stoji pri svom mišljenju ranije navedenom u prethodnoj dopuni, prema kojoj je navela kako je kao vještak u ovom predmetu izračunala visinu pretplate do dana konverzije, a ne na dan konverzije, niti nakon dana konverzije, a sve prema nalogu suda, te priložene tužbe u spisu. Obzirom da se radi o pravnoj tematici, vještak za računovodstvo i financije nije ovlašten davati pravno mišljenje o zakonitosti provedbe navedenog zakona, odnosno dati odgovor da li se ukupno izračunatu pretplatu na dan konverzije trebalo oduzeti kako to prigovara tuženik, osobito zato jer u spisu nije priložen prigovor prijeboja, a razvidno je iz dokumentacije, kako je pretplata prebijena već nakon 30.09.2015. No, kako je sud naložio da se vještak očituje na primjedbe u svezi te pretplate nastale na dan konverzije mišljenje je u okviru njezine ekonomske struke i koje glasi da izračunatu pretplatu na dan konverzije ne treba oduzimati od iznosa pretplate izračunate do dana konverzije, obzirom da je razvidno, kako je izračunata pretplata po svojoj suštini, vezana uz konvertirani kredit, a koji se nastavio plaćati u razdoblju iza dana konverzije, pa i vremena utuženja.

37.5. Ne ulazeći u pravna pitanja, obračun konverzije je propisno napravljen prema čl. 19c. ZIDZPK/15, temeljem čega je tuženik izračunao visinu neotplaćene glavnice u valuti EUR, koju je tužitelj nastavio plaćati nakon 30.09.2015. Predmetna pretplata (u iznosu od 47.205,70 kn) da je izračunata na način da su uplate u kunama prvo konvertirane u valutu Eur, a onda su se tim uplatama zatvarali (podmirivali) mjesečni anuiteti u EUR koji su tada vrijedili za EUR kredite. Navedeni iznos je prebijen izravnim terećenjem budućih anuiteta (dakle, iza dana konverzije, razdoblja tužbe) tako da je 50% anuiteta podmirivano iz pretplate, a 50% izravnim terećenjem tužitelja u razdoblju od 01.02.2016. do 01.06.2019. godine, a što je razvidno iz knjigovodstvene kartice. Dakle, u suštini, konverzijom kredita da se uplate nisu stavljale u odnos na kredit u valuti CHF već da su se s uplatama u kunama „zatvarale“ obveze po kreditu u Eur po tečaju i kamatnoj stopi koje su promjenjive i koje su vrijedile za EUR kredite (iznosi anuiteta do dana konverzije iskazani su u tablici br. 2). Iz svega gore navedenog, vještakinja je mišljenja da su pretplata do dana konverzije izračunata od strane vještaka i pretplata kojom je tuženik došao na dan konverzije u iznosu od 47.205,70 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 6.265,27 Eur) dvije različite kategorije, te da ih ne treba oduzimati.

37.6. Na ročištu 6. ožujka 2025. vještakinja je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja, dopune istog, dodala vezano za prigovore tuženika pa i dalje ustraje u svom mišljenju jer da su neosnovani prigovori što nije uzela efekt konverzije ili pretplatu iznosa koja je nastala izračunom prema Zakonu o konverziji, i da je razloge tomu detaljno navela u dopuni. Odgovarala je i na pitanja stranaka pa tako na upit je li iznos preplate koji je priznat tužiteljici prilikom provođenja konverzije korišten za umanjenje budućih anuiteta odgovorila potvrdno ,a li da je isto korišteno nakon razdoblja utuženja i to od 01. veljače 2016. do 01. lipnja 2019., ali ne i u utuženom periodu.

38. Kako tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun tzv. negativnih tečajnih razlika, ali je imao daljnje primjedbe na dopunski nalaz i mišljenje u pogledu ne priznavanja preplate koja je priznata tužiteljici prilikom provedbe konverzije, ostaje za zaključiti kako je dopunom vještakinja dala očitovanje da je konverzija kredita provedena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN 102/15) koji su stupili na snagu 30. rujna 2015. godine; da je jasno vidljivo da konverzija počiva na potpuno drugačijim pretpostavkama od izračunu više plaćenog temeljem promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule u CHF sa konalčnim zaključkom da je proces konverzije i restrikcija temeljem ništetnih odredbi neusporediv i da se navedena pretplata koja je priznata tužiteljici prilikom konverzije ne može stavljati u prijeboj sa onim što je utvrđeno u postupku temeljem više plaćenog po ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule u CHF, pa je ovaj sud ocijenio nalaz i mišljenje odnosno dopune istog kao logičnu, vjerodostojnu i potkrepljenu jasnim i nedvosmislenim obrazloženjem, zbog čega mu sud u cijelosti poklanja povjerenje.

39. U okolnostima da je sud ocijenio navedeno vještvo kao jasno, argumentirano, detaljno obrazloženo i ničim proturječno, nije bilo daljnje potrebe da sud naloži vještačenje po drugom sudskom vještaku financijske struke, iako tuženik u tom pogledu i nije inzistirao i predlagao drugo cjelovito vještačenje po drugom sudskom vještaku, pri čemu se ističe da sud može odrediti novo vještačenje po drugom sudskom vještaku koji bi trebao uzeti u obzir sve parametre za vještačenje, a ne odrediti drugog vještaka da izradi vještvo u samo određenom segmentu (priznavanje/nepriznavanje preplate),

40. Kako je sud dakle prihvatio nalaz i mišljenje te dopune istog kao relevantno i vjerodostojno, to je stoga sud utvrdio da je tužiteljica dokazala visinu svog potraživanja kako je to sukladno vještvu precizirano u konačnom tužbenom zahtjevu od 24. siječnja 2025. zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

41. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, to je sud i tako postavljen tužbeni zahtjev prihvatio, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik nepošten jer je unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

43. U odnosu na ostale prigovore tuženika iz odgovora na tužbu i istaknute u tijeku postupka, valja kazati da tuženik nije dokazao niti jedan od navedenih prigovora, a osim toga pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa već zauzetom sudskom praksom koja tumači pojedine procesne i materijalno pravne propise. Tu je za kazati kako je i neosnovan prigovor da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana ovo jer nije dokazala da je osobno vršila uplate u poslovnici banke tuženika.

44. Inače što se tiče tzv. negativnih razlika, prema recentnoj sudskoj praksi iste se razlike ne trebaju uzimati u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv. negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.

45. Također Vrhovni sud u pogledu tzv. negativnih razlika zauzeo je svoj stav u recentnoj odluci Rev- 549/2023-4 od dana 18. prosinca 2023. Prošireno vijeće VSRH je istaknulo da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Slijedom toga, da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. Dakle, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

46. Dakle u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

47. Vezano za pravne učinke sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, kao i prigovora tuženika o nepostojanju pravnog interesa da se utvrde ništetnim pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, Vrhovni sud se o postojanju takvog interesa već oglasio u svom rješenju Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g, kada se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Navedeno mišljenje potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos1/2019-36 od 4. ožujka 2020.godine, kada se dao odgovor na postavljeno pravno pitanje, a koji odgovor je:" Sporazum okonverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Jedan od zaključaka iz navedene odluke je da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa- sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu, te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Također se u navedenom mišljenju navodi da osnovanost pojedinih kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja.

48. Sukladno svemu utvrđenom i navedenom, a obzirom na postojanje pravnog okvira koje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom prethodno navedenom mišljenju, uvažavajući da je u ovom konkretnom slučaju provedeno financijsko vještačenje koje dokazuje da je tužiteljica platila više (pretplatio) iznose anuiteta od dana sklapanja kredita do dana izvršene konverzije, zbog povećanja kamatne stope kao i zbog promjene tečaja (utjecaj valutne klauzule), uvažavajući da vještak nije ničim doveo u pitanje da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine " 102/15, dalje ZID ZPK), a posebice što vještak obrazlaže kako utvrđena pretplata ne predstavlja više plaćeno temeljem ništetne odredbe o promjeni kamatne stope i ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule (proces konverzije i restrikcije da su neusporedivi), to je ovaj sud stava da da unatoč izvršenoj konverziji, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je po mišljenju ovog suda tuženik stekao bez valjane osnove, a čija visina je točno utvrđena.

49. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1., čl. 155., te odredbi čl. u svezi s člankom 164 stavak 1 i 2. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine"138/23), sukladno vrijednosti predmeta spora.

50. Tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u postupku, a koja je bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku koji je odvjetnik ,priznat je sljedeći trošak: za sastav tužbe 250 bodova (Tbr.7.t.1.OT), za sastav četiri obrazložena podneska od 12.6.2019., 21.1. 2021., 21. 2. 2022., 24.1. 2025 od po 250 b (Tbr 8 t 1 OT), sastav podneska od 31.1.2022 od 50 b ( Tbr 8. t. 3 OT), zastupanje na ročištima od 14.5. 2021., 22.4. 2024., 19.11. 2024., 3. 2. 2025. 6.3. 2025., 1.9.2025. od po 250 b ( Tbr 9. t 1 u svezi s Tbr 7 t 1 OT) te pristup ročištu od 2. 2. 2021 koje je odgođena od 50 b ( tbr 9 t 5 OT) dakle ukupno 2850 bodova pomnoženo s 2,00 eur-a ( 1 b = 2,00 eur-a po Tbr 54 OT) daje iznos od 5.700,00 eur-a uz PDV 25% ( 1.425,00 eur-a) što daje iznos od 7.125,00 eur-a a kada se doda iznos za trošak vještačenja u visini od 453,79 eura dobije se ukupni iznos 7.578,79 eur-a koliko je naloženo tuženiku platiti u točki IV. izreke presude, dok se za više zatraženi iznos na ime parničnog troška i to za iznos od 750,00eur-a,( 8.328,79 eur-a -7.578,79 eur-a ) zahtjev odbija kao neosnovan.

51. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,/41/08,125/11,78/15.,29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, ZOO).

U Trogiru 29. rujna 2025

Sutkinja

Mirna Veža

UPUTA UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u pisanom obliku u 3 (tri) primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA: pun tužitelja

pun tuženika

u spis