REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2312/2025-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Ivani Miloš, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, dana 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9010547114 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 17.05.2005.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:"Iznos kredita:"Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 59.800,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

-članak 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi :Kamata na kredit:" 4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,30% godišnje......4.2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima."

-članak 7 . Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: Otplata kredita: 7.2. Kredit u iznosu od 59.800,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 252 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke.. te u dijelu koji glasi:" U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi...iznos anuiteta."

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9018806449 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 28.10.2014.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:"Iznos kredita:"Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 39.820,15 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita."

-članak 4.10., čl.5., čl.6., Ugovora o kreditu, u dijelovima koji glase:...kamata se obračunava u CHF,....

-članak 7 . Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: Otplata kredita: 7.2. Kredit u iznosu od 39.820,15 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 180 jednakih mjesečnih anuiteta. Mjesečni anuitet za razdoblje ograničenja visine kamatne stope..iznosi 279,42 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke..

te u dijelu koji glasi:" Ukupan iznos za plaćanje koji Korisnik kredita plaća po ovom ugovoru i koji je izračunat na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 50.313,58 CHF."

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova promjene tečaja švicarskog franka, po kreditu br. 9010547114, iznos od 16.259,23 € sa zakonskim zateznim kamatama s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na pojedine iznose po dospijeću, pa do isplate, kako slijedi:

0.47 € sa zzk od 30.06.2005. pa do isplate

0.23 € sa zzk od 10.08.2005. pa do isplate

4.76 € sa zzk od 09.09.2005. pa do isplate

2.47 € sa zzk od 30.09.2005. pa do isplate

2.52 € sa zzk od 02.11.2005. pa do isplate

3.38 € sa zzk od 16.12.2005. pa do isplate

1.82 € sa zzk od 17.01.2006. pa do isplate

7.97 € sa zzk od 03.11.2008. pa do isplate

13.25 € sa zzk od 16.01.2009. pa do isplate

8.64 € sa zzk od 26.03.2009. pa do isplate

11.00 € sa zzk od 02.04.2009. pa do isplate

7.71 € sa zzk od 16.04.2009. pa do isplate

9.52 € sa zzk od 04.05.2009. pa do isplate

5.83 € sa zzk od 09.07.2009. pa do isplate

3.20 € sa zzk od 15.10.2009. pa do isplate

3.20 € sa zzk od 15.10.2009. pa do isplate

5.63 € sa zzk od 16.11.2009. pa do isplate

4.77 € sa zzk od 15.12.2009. pa do isplate

7.26 € sa zzk od 23.12.2009. pa do isplate

10.65 € sa zzk od 18.10.2010. pa do isplate

13.50 € sa zzk od 15.02.2010. pa do isplate

16.86 € sa zzk od 16.04.2010. pa do isplate

32.80 € sa zzk od 16.07.2010. pa do isplate

46.66 € sa zzk od 15.09.2010. pa do isplate

39.96 € sa zzk od 15.11.2010. pa do isplate

49.79 € sa zzk od 15.12.2010. pa do isplate

55.34 € sa zzk od 28.12.2010. pa do isplate

55.35 € sa zzk od 28.12.2010. pa do isplate

55.36 € sa zzk od 28.12.2010. pa do isplate

55.38 € sa zzk od 28.10.2010. pa do isplate

55.38 € sa zzk od 28.12.2010. pa do isplate

56.13 € sa zzk od 28.12.2010. pa do isplate

56.14 € sa zzk od 28.12.2010. pa do isplate

52.85 € sa zzk od 18.01.2011. pa do isplate

54.14 € sa zzk od 01.03.2011. pa do isplate

46.61 € sa zzk od 07.04.2011. pa do isplate

78.01 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

78.75 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

78.77 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

78.78 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

79.53 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

79.54 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

79.55 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

79.55 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

79.56 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

795.97 € sa zzk od 23.01.2012. pa do isplate

672.29 € sa zzk od 30.05.2014. pa do isplate

166.44 € sa zzk od 08.07.2014. pa do isplate

46.92 € sa zzk od 11.07.2014. pa do isplate

13,009.02 € sa zzk od 24.02.2015. pa do isplate

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak 3.738,98 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. rujna 2025. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženik su dana 17.05.2005.g. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010547114 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 59.800,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5.30% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika.

2. Povrat kredita ugovoren je 11 252 mjesečna anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća.

3. Predmetni kredit je otplaćen i zatvoren jednokratnom uplatom ostvarenom novim kreditom 28.10.2014.g.

4. Tužitelj je radi povećanja obveza po kreditu molio tuženika da refinancira postojeći kredit, ali umjesto dodatka ugovora, tuženik sa tužiteljem sklapa novi ugovor o kreditu dana 28.10.2014. kojem je namjena zatvaranje obveza po prvom kreditu, ali isto sa valutnom klauzulom u CHF.

5. U međuvremenu je od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe tuženik povećavao kamatne stope, te je nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

6. (NN 102/15) pristupio konverziji svih ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredite sa valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj nije pristupio sklapanju Dodatka ugovora o kreditu kojim se vršila konverzija u euro.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. koja je donijeta u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošač-I hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Tuženik je opisanim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima između ostalog i predmetni Ugovor broj 9010547114 koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način daje ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih sirana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).

9. Sklapanjem ugovora o kreditu u švicarskim francima tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07. 125/07. 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima. ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na rok duži od deset godina, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri lome prešutio rizik tečajnih razlika.

10. Tuženik tužitelja nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro. ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja kao potrošača o četiri činjenice

- o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu

- o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro

- o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan

- o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11. Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama cl. 81..82. .90. tada važećeg ZZP 03 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

12. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Tužitelj nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužitelj nije imao kreditnu sposobnost, niti uvjete za odobrenje.

13. Slijedom iznesenog nedvojbeno je da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredbe kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak, predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka ništetne. temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrdio i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati- slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne.

14. Zakonom o obveznim odnosima u članku 323. propisano je kao posljedica ništetnosti vraćanje onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju dužan je tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu.

15. Obzirom na ukidnu odluku ŽS u Splitu Gž-996/22 tužiteljica specificira kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva samo u pogledu razlika na ime porasta tečaja CHF sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022 od 31.1.2021. te potražuje iznos od 16.259,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

16. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.

17. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 136.332,76 kn, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno "preplatio" rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita.

18. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati na način da se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu (kao fiksna kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita), te da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju.

19. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

20. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te se očituje kako slijedi.

21. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.

22. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

23. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.

24. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan.

25. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-l 401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima.

26. Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor.

27. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROSAC-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu.

28. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača".

29. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti.

30. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrdivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.

31. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i opreman u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive.

32. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.

33. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen.

34. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan.

35. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

36. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

37. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF.

38. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak", objavljen u Biltenu o bankama br. 12.

39. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cea. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

40. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

41. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

42. Kao što je već navedeno, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

43. Nadalje, iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine proizlazi:

44. „Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Ljovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu , no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tučene banke. "

45. Dakle, jasno je da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Štoviše, bilo bi sasvim iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti.

46. Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj.

47. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

48. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija", već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

49. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o četnu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.

50. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa kx specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

51. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

52. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

53. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

54. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-l 746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominaliziranja na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliknu skalu (čl. 24. ZOO). "

55. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjanje ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale %a protuvrijednost strane valute. "

56. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve.

57. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

58. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

59. Tuženik stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

60. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, obzirom da isti očito zaključuje da je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz iste presude ni na koji način ne proizlazi.

61. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda VTS RH Pž-7129/13 na koju se poziva i to u dijelu rješenja gdje VTS RH ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu.

62. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, ovdje tužitelja, budući da to, kao što je tuženik već više puta istaknuo, ovisi o svakom pojedinom slučaju.

63. U tom smislu, tuženik citira dio iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje parade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

64. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom sudskog postupka po kolektivnoj tužbi, sami sudovi utvrdili su da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude u administrativno promjenjivu kamatnu stopu — kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke".

65. Hrvatska narodna banka ujedno je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. "

66. Stoga, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope.

67. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

68. Što se tiče „nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom".

69. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno daje banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.

70. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da: „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, najam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj a odnosno razdoblje. "

71. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

72. Osim toga, sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.

73. Najbitnije, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

74. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014. god. - dakle, od 01.01.2014. god., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014. god. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala, povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

75. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.

76. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. god. do 14.07.2009. god., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi.

77. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika.

78. Tako u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa.

79. Sto se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke".

80. Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI.

81. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP.

82. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.

83. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.

84. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.

85. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka.

86. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.

87. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

88. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;"....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ako se radi o ..."proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom" (2./točka c. Priloga Direktive 93/13).

89. Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije i^van nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju.

90. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.

91. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak.

92. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagodavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope.

93. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja.

94. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope.

95. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. god.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

96. U odnosu na zahtjev 2a isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi — da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje.

97. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH Pž-7129/13 te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP-a te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.

98. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.

99. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga:

- nastupila je zastara potraživanja tužitelja;

- utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet;

- nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene

presude;

- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

- tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka; )

- nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja,

100. Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.

101. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.

102. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

103. Svojom presudom pod brojem P-1043/20 od 30. lipnja 2022. prvostupanjski sud u cijelosti je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. 104. Navedenu presudu po žalbi tuženika ukinuo je Županijski sud u Šibeniku svojim Rješenjem Gž-996/22-5 od 18. ožujka 2025. iznoseći u obrazloženju glede zastare u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom Odlukom banke prema stavu drugostupanjskog suda zastarom je obuhvaćena preplaćena kamata i obzirom na prigovor tuženika i dopunsko obrazloženje vještaka, nije u cijelosti otklonjen prigovor tuženika, obzirom se radi o kreditu koji je bio neuredan u otplati i posljedično tome otkazan u studenom 2011. g., stoga je potrebno tu nejasnoću raspraviti.

105. Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, analizirano je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o., dopunski je saslušana vještak CĆ i tužiteljica.

106. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

107. Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

108. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.05.2005.g. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010547114 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 59.800,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5.30% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika.

109. Povrat kredita ugovoren je 11 252 mjesečna anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća.

110. Predmetni kredit je otplaćen i zatvoren jednokratnom uplatom ostvarenom novim kreditom 28.10.2014.g.

111. Tužitelj je radi povećanja obveza po kreditu molio tuženika da refinancira postojeći kredit, ali umjesto dodatka ugovora, tuženik sa tužiteljem sklapa novi ugovor o kreditu dana 28.10.2014. kojem je namjena zatvaranje obveza po prvom kreditu, ali isto sa valutnom klauzulom u CHF.

112. Među strankama sporno je pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa uslijed rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita.

113. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.

114. Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopila radi kupnje stana koji je kupljen isključivo radi stanovanja. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu i odlučivanja o valuti u kojoj će ugovor biti sklopljen, u banci joj je objašnjeno da neće biti u mogućnosti sklopiti ugovor niti u EUR niti u HRK, već samo u CHF. Tada je bila zaposlena u HŽ-u i obzirom na njenu plaću, mogla je sklopiti ugovor samo u CHF, drugog izbora nije imala, a stan joj je bio neophodno potreban i bio je egzistencijalno pitanje. Djelatnik banke njen osobni bankar nije joj spominjao nikakve rizike koji bi mogli biti vezani uz CHF tijekom otplate kredita. Doslovno, ugovor joj je bio predočen u smislu "uzmi ili ostavi", a kako nije imala izbora morala je pristati na uvjete koje su joj ponudili. Ugovor u banci joj nije predočen prije potpisivanja, ugovor je sama nosila javnom bilježniku, ali niti javni bilježnik joj nije pojasnio odredbe ugovora. Nakon što su rate krenule, više niti nije bilo mogućnosti promjene, a s vremenom je kamata porasla, a i CHF nakon 6 mjeseci od sklapanja ugovora, a budući je osobno nosila novac u banku, pitala je što se događa s ratama, međutim od banke nije dobila nikakvo objašnjenje. U drugim bankama se nije raspitivala o sklapanju ugovora o kreditu, jer je Privredna banka bila poslovna banka HŽ-a preko koje su dobivali plaću i logično joj je bilo da od nje zatraži kredit.

115. Nakon saslušanja tužiteljice utvrđeno je evidentnim da se sa tužiteljicom nije posebno pregovaralo o uvjetima ugovora o kreditu. Ponuđen joj je isključivo ugovor u CHF, obzirom nije imala uvjete za sklapanje ugovora u drugim valutama, stoga je radi rješenja svog stambenog pitanja bila prisiljena potpisati ponuđeni ugovor. Pri tome nisu joj pojašnjeni eventualni rizici CHF, kao niti promjenjiva kamatna stopa, niti kriteriji po kojima se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita. Isto joj nije pojašnjeno niti kod javnog bilježnika, međutim kako nije imala drugog izbora potpisala je ugovor koji joj banka prije potpisivanja nije predočila. Radi se o ugovoru koji je sastavljala banka, tzv. tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nikako nije mogla utjecati. Na taj način banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne strane kao financijska institucija u odnosu na tužiteljicu koja nema dovoljno saznanja o financijskom poslovanju, time je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u ugovornom odnosu. Banka je takvim postupanjem postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a). 116. Obzirom je tužiteljica ugovor o kreditu sa tuženom sklopila isključivo radi rješenja svog stambenog pitanja odnosno kupnje stana isključivo radi stanovanja, to je nesporno da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom postupku.

117. Predmet ovog spora je zaštita tužiteljice u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

118. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17,u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .

119. Ovdje se ponovno napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. 120. Ponovno sud napominje kako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

121. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

122. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 123. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

124. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

125. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

126. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

127. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

128. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

129. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

130. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

131. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

132. Nakon što je sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva suđena je i visina, temeljem nalaza financijskog vještaka.

133. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je dao mišljenje na postavljene zadatke.

134. Ukupno više plaćeni iznos između većeg tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), iznosi ukupno 122.505,21 kn (stupac '18' Tabela 1).

135. AD 2.) Ugovor o kreditu broj 9018806449, sklopljen dana 28.10.2014.g. 136. S obzirom da za vrijeme otplate kredita nije bilo porasta tečaja u odnosu na tečaj CHF/HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, po osnovi više plaćene tečajne razlike ne proizlazi potraživanje tužitelja (stupac '11' Tabela 2).

137. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik svoje primjedbe izložio u pismenom podnesku. od 30.11.2021 godine. 138. Prvenstveno, tuženik prigovara danom nalazu i mišljenju iz razloga što stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope.

139. Dakle, kamatna stopa koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne može biti fiksna te se iznos eventualne preplate nikako ne može računati u odnosu na početnu kamatnu stopu kroz cijelo ugovorno razdoblje. 140. Stoga, tuženik još jednom napominje da je među stranama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga izračun eventualne preplate nije točan, proturječan je volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima.

141. Naime, u izračun razlike nije uključena razlika nastala zbog smanjenja kamatne stope, tj. razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od inicijalne. Inicijalna kamatna stopa je bila 5,30%, a od 30. lipnja 2006. godine do 31. srpnja 2007. godine se primjenjivala niža kamatna stopa od inicijalne (4,70/4,60) pa bi ova razlika trebala biti uključena u izračun razlike tj. umanjila bi izračunati iznos razlike. Nadalje, u visinu kamate nije uključen popust na kamatu zbog promjene broja grupa proizvoda, kao i što nije uzet u obzir otpis dijela potraživanja kod refinanciranja kredita novim kreditom. Otpisani iznos je iznosio 12.816,50 CHF.

142. Osim toga, u konkretnom slučaju se radi o kreditu koji je bio neuredan u otplati i posljedično tome otkazan u studenom 2011. godine. Radi navedenog tuženik smatra da je jedini ispravni pristup izračunu koristiti stvarno izvršene uplate. Samo na taj način se, u ovakvim slučajevima, mogu iskazati realne razlike.

143. Obzirom da sudski vještak izračunu pristupa na temelju iznosa anuitet koje je tužiteljica trebala plaćati, a nije plaćala, dolazi do značajnih odstupanja u izračunima.

144. Ujedno, tuženik prigovara danom nalazu i mišljenju i s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu. Naime, iznos eventualne preplate ne može se računati niti u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve obzirom na volju ugovornih stranaka.

145. Stoga, tuženik prigovara predmetnom nalazu i mišljenju i u dijelu izračuna razlike nastale zbog fluktuacije tečaja CHF iz razloga što stalni sudski vještak iz izračuna isključuje razdoblja primjene nižeg tečaja od tečaja važećeg na dan korištenja kredita.

146. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da između ugovornih stranaka nije bila ugovorena fiksna kamatna stopa, tuženik predlaže sudu da naloži vještaku dopunu nalaza i mišljenja u skladu sa istaknutim prigovorima tuženika te izračuna kolika bi bila realna kamatna stopa za razdoblje otplate kredita, a na temelju svih elemenata koji utječu na visinu kamatne stope. 147. Vještak CĆ detaljno se pismeno očitovala na prigovore tuženika.

148. Tuženik se u podnesku od 30.11.2021.g. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te prvenstveno navodi da strane prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu već promjenjivu te navodi i da se iznos eventualne preplate na može računati niti u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu već se promjena kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva. 149. Zadatak vještaka je bio izračunati koliki su iznosi preplata kamata u anuitetu, izraženi u kunama, po mjesecima, koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose kamata koje bi platio da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa te koliki su iznosi preplate anuiteta zbog tečajne razlike, izražene u kunama, po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita, po Ugovoru o kreditu br. 9010547114 od 17.05.2005.g., te koliki su iznosi preplate anuiteta zbog tečajne razlike, izražene u kunama, po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita po Ugovoru o kreditu 9018806449 od 28.10.2014.g.

150. Stoga je vještak u skladu s postavljenim mu zadatkom i izvršio sve tražene izračune, ne ulazeći u pravna pitanja.

151. Nadalje, tuženik navodi i da je tužitelju otpisan dio potraživanja prilikom refinanciranja kredita te da je vještak trebao uzeti u obzir i taj iznos. Vještak se očituje da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi otpis bilo kojeg iznosa glavnice niti dospjelih anuiteta tužitelja po bilo kojem od kredita a mogući otpis po osnovu troškova i zateznih kamata vještak nije uzeo u obzir obzirom da nije ni utvrđivao, niti mu je to bio zadatak utvrditi, moguće iznose obračunatih (ili otpisanih) troškova i zateznih kamata.

152. Vještak je u skladu s postavljenim zadatkom uzeo u obzir sve stvarne uplate tužitelja pod pretpostavkom da je istima podmirivao anuitete po kreditu. 153. Da je vještak ispravno izvršio obračune proizlazi i iz dokumentacije tuženika gdje je razvidno (dokumenta Knjigovodstvena kartica partija 7610604428, za koju je tuženik putem elektroničke pošte naveo da se „Podatak o partiji kredita 7610604428 dostavili smo Vam 20.09., gdje smo naveli da se predmetni kredit odnosi na utuženu partiju 9010547114.) da po kreditu 9010547114 glavnica iznosi 39.820,15 CHF što odgovara iznosu glavnice koji i vještak navodi na str 7. nalaza.

154. Nadalje, tuženik predlaže dodatne izračune koji nisu bili naloženi vještaku te prilaže i dokument izrađen od strane Deloitte-a pri čemu nije riječ o dokumentu koji se ne odnosi na stvarni kreditni odnos niti stvarnog tužitelja. Sam dokument navodi i odricanje od odgovornosti autora između ostalog na način da nije riječ o izvještaju vještaka, da se po toj osnovi nema obveza primjene te da rezultati ne predstavljaju pravno mišljenje. Nadalje i sam dokument navodi da opći uvjeti tuženika (iz vremena odobrenja kredita) navode kako varijabilne kamatne stope u kreditnom poslovanju Banka može mijenjati na temelju ponude i potražnje na financijskom tržištu, stope inflacije, međuvalutarnih kretanja i drugih makroekonomskih parametara te rizika naplate. Iz navedenog jasno proizlazi da nisu bili propisani jasni i mjerljivi parametri temeljem kojih se mijenja kamatna stopa općenito a time ni tužitelju.

155. Dokument također navodi da je analiza temeljena na onim parametrima koje smo smatrali značajnim….dakle riječ je samo o procjeni autora dokumenta a ne stvarnim kretanjima stvarnih parametara i u odnosu na konkretnog tužitelja.

156. Naime, iz samog ugovora o kreditu nije razvidan fiksni dio kamatne stope kao ni bilo koji točno mjerljiv parametar kao ni kombinacija mogućih različitih tržišno promjenjivih parametara koji bi bili podloga za promjenu kamatne stope tužitelju te ni sam dokument koji je priložio tuženik također ne navodi bilo koji točno parametar koji bi se primijenio na konkretnog tužitelja na način da bi bilo nedvojbeno kako je utvrđena početna ili bilo koja naknadno primijenjena kamatna stopa. Stoga nije ni moguće izvršiti bilo koji dodatni izračun obzirom da mjerljivi kriteriji promjenjivosti kamatne stope nisu nigdje navedeni (uključivo ni u Općim uvjetima tuženika).

157. U preostalom dijelu podneska riječ je o pravnim pitanjima u koja vještak ne ulazi.

158. Obzirom na ukidno rješenje Županijskog suda u Splitu, sud je ponovno pozvao vještaka CĆ na usmeno obrazloženje svog nalaza. 159. Ostala je u cijelosti pri nalazu i mišljenju od 21.10.2021.g. a vezano za prigovore tuženika navela je kako se već i pisano detaljno očitovala u podnesku od 28.4.2022.g. Posebno treba napomenuti kako je zadatak vještačenja bio utvrditi isključivo preplate, a dok tuženik nije zatražio vještačenje tzv. negativnih razlika. Također isti se odnosi i na otpis dijela potraživanja kod refinanciranja kredita, a ta činjenica sama po sebi nije vezana za tužbeni zahtjev kao niti utječe na utvrđeni iznos preplata po provedenom vještačenju.

160. Nakon ovakvog očitovanja vještaka sud i nadalje prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koji je izrađen po zadatku suda temeljem dokumentacije priložene spisu, vrlo stručno i objektivno. Po prigovoru tuženika vještak CĆ detaljno se očitovala u svom pismenom obrazloženju nalaza po pitanjima tuženika i još dodatno pojasnila svoj nalaz kao i dopunsko očitovanje usmenim obrazloženjem.

161. Obzirom je nalaz izrađen u cijelosti u skladu sa pravilima struke, detaljno obrazložen, sud smatra da je svojim dopunskim očitovanjima vještak CĆ otklonila prigovore tuženika, stoga tuženik nije imao daljnjih prigovora niti prijedloga.

162. Shodno navedenom, utvrđena je visina tužbenog zahtjeva. 163. Nakon ovako detaljnog očitovanja financijskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, kao i dodatno obrazloženje nalaza. Naime vještak je svoj nalaz izradila u skladu s pravilima struke, sukladno postavljenom zadatku od strane suda, kao i utvrđenja u ovom postupku, i još to detaljno i pismeno očitovala se po prigovorima tuženika, te u objektivnost datog nalaza sud nema razloga sumnjati.

164. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužiteljici dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 16.259,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 9.4.2025. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

165. Tuženik je također istakao prigovor zastare potraživanja.

166. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 24.02.2020 godine.

167. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

168. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

169. Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH glede valutne klauzule Pž-6632/17 potječe od 14. lipnja 2018 g. Stoga konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata.

170. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

171. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

172. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

173. Radi navedenog odlučeno je kao u izreci presude

174. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 16.932,16 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 3.1.2021., 16.2.2022., 18.5.2022., 4.6.2025., 11.9.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 2.000,00 €, trošak sastava podnesaka od 15.5.2021., 16.2.2022., 10.5.2022., 9.4.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 2.000,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 625,00 €, predujam za vještačenje 398,17 €, pristojba na tužbu 215,81 €, tako da ukupni trošak iznosi 3.738,98 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 29. rujna 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pismeno u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku