1                            Poslovni broj Kž-269/2022-4

 

 

 

                                                                                                                                                                                

 

 

Poslovni broj Kž-269/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, suca Miroslava Jukića, predsjednika vijeća, te sudaca Damira Krahuleca i Miroslava Rožca, članova vijeća, uz sudjelovanje Blaženke Livaja, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K., OIB: …, zbog kaznenih djela iz čl. 236. st. 2. i 1. i čl. 278. st. 1. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. K. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku br. K-212/2021-16 od 15. ožujka 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2023. godine,                      

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. D. K. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.              

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Osijeku br. K-212/2021-16 od 15. ožujka 2022. godine, opt. D. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – prijevare iz čl. 236. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 i kaznenog djela krivotvorenja – krivotvorenjem isprave iz čl. 278. st. 1. i 3. KZ/11, sve u vezi čl. 51. KZ/11, pa je opt. D. K. za kazneno djelo prijevare, temeljem čl. 236. st. 2. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave, temeljem čl. 278. st. 3. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te temeljem čl. 51. KZ/11, optuženiku je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a temeljem čl. 57. KZ/11, opt. D. K. izrečena je djelomična uvjetna osuda tako da će se izvršiti dio kazne zatvora od 8 (osam) mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 5 (pet) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

 

1.1. Na temelju 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. - dalje u tekstu ZKP/08), optuženiku je naloženo naknaditi imovinskopravni zahtjev ošt. Držanom proračunu Republike Hrvatske u iznosu od 650.176,02 kn, u roku od 15 dana.

 

1.2. Temeljem čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, opt. D. K. obavezan je na plaćanje  troškova kaznenog postupka i to za vještačenje iznos od 4.000,00 kn, za troškove svjedoka iznos od 2.802,00 kn, te na ime sudskog paušala iznos od 1.000,00 kn, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni (čl. 471. st. 1. ZKP/08), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da optuženiku izrekne strožu zatvorsku kaznu, te opt. D. K. po branitelju I. B., odvjetniku iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede Kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi od optužbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.1. U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, opt. D. K. po branitelju I. B., odvj. iz P., ističe kako je ista neosnovana, s prijedlogom da istu drugostupanjski sud odbije u cijelosti.

 

3. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku svojim podneskom br. KŽ-DO-247/2022 od 3. lipnja 2022. godine, vratilo je spis sudu nakon razgledavanja, na daljnji postupak.

 

4. Žalbe državnog odvjetnika i opt. D. K. nisu osnovane.

 

5. Žalitelj (opt. D. K.) pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer da postoji proturječje između izreke presude i sadržaja iskaza ispitanih svjedoka. Suprotno žalbenom navodu prvostupanjski sud je pozorno ocijenio izvedene dokaze, te u razlozima naveo jasne i provjerljive razloge kako o odlučnim i drugim važnim činjenicama i okolnostima koje čine obilježja terećenih kaznenih djela, te razloge kojima se prvostupanjski sud rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju u žalbi ukazuje žalitelj, a niti koja druga na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, shodno čl. 476. st. 1. ZKP/08.

 

5.1. Žalitelj pobija prvostupanjsku presudu jer da je tijekom postupka povrijeđeno pravo optuženika na pravično suđenje i jednakost oružja. Suprotno žalbenom navodu iz sadržaja zapisnika o raspravama održanim dana 16. ožujka 2016. godine, dana 21. ožujka 2017. godine, dana 10. lipnja 2019. godine prijedlozi obrane glede pozivanja radi neposrednog ispitivanja svjedoka su prihvaćeni i svjedoci su ispitani. Činjenica je da je prvostupanjski sud odbio određene dokazne prijedloge obrane, glede koje odluke je dao jasne i valjane razloge u konačnici nije doveo do povrede optuženikovog prava na pravično suđenje i jednakost oružja, koji stav prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

6. Žalitelj (opt. D. K.) u žalbi ističe osnov pobijanja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer da je prvostupanjski sud iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da su u radnjama optuženika sadržana sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela za koje se tereti. Zapravo žalitelj u žalbi ponavlja navode obrane, te u stvari prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, daje svoju ocjenu svih izvedenih dokaza, predlažući u suštini drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od one ocjene koju je prvostupanjski sud dao u obrazloženju presude.

 

6.1. Prvostupanjski sud je pozorno ocijenio obranu opt. K. koji poriče počinjenje terećenog kaznenog djela, sadržaje iskaza ispitanih svjedoka, posebno materijalnu dokumentaciju koja prileže spisu.

 

6.2. Iz sadržaja iskaza svjedoka  J. F., I. P. i M. Š., koji su radili kao i optuženik u TD P. u D. M. razvidno je da nemaju nikakvih saznanja  da bi optuženik u inkriminiranom razdoblju bio na ratištu u G., kao pripadnik HOS-a.

 

6.3. Iz iskaza svjedoka D. A. i S. B., koji su nesporno bili na ratištu u G. u vrijeme za koje optuženik tvrdi da je bio tamo i koji poznaju optuženika od ranije, razvidno je da optuženika nikada nisu vidjeli na ratištu u G., niti imaju ikakvih saznanja da bi optuženik bio pripadnik HOS-a. Također niti jedan od zapovjednika postrojbi u G. (Ž. M. i G. T.), ne sjeća se imena optuženika.

 

6.4. Jedino je svjedok V. R., koji je u početku Domovinskog rata bio zapovjednik HOS-a do 01. svibnja 1992. godine, iskazao da je upoznao optuženika na bojišnici, te da je isti imao zadatak formirati vezu radi obavještajnih slušanja, te da je istome dao potvrdu o boravku u HOS-u i da zna da je isti doživio dosta trauma, te su ga često morali puštati kući zbog tog stanja i zbog posla. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je iskaz tog svjedoka ocijenio nevjerodostojnim obzirom da je sadržaj iskaza u suprotnosti s činjenicama koje su utvrđene temeljem provođenja personalnih dokaza, a posebno materijalnih dokaza, te koji su doveli u potpunu sumnju vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka.

 

6.5. Naime, iz sadržaja popisa 118. brigade Hrvatske vojske, XIX satnije HOS-a G., vezano za mobilizirane osobe za G. od 18. studenog 1991. godine, razvidno je da na tom popisu nema optuženika, a također isti se ne nalazi na popisu dragovoljaca, dok se na tim popisima nalaze imena D. A., S. B., te D. Đ. koji su iz D. M., kao i optuženik. Osim toga, ime optuženika se ne nalazi na platnim listama iste brigade od rujna 1991. godine pa do siječnja 1992. godine, što proizlazi iz očitovanja Ministarstva obrane RH, Područni odsjek za poslove obrane G., od 14. studenog 2014. godine, kao i uvidom u radnu kartu V.P. …

 

6.6. Iz sadržaja evidencije odrađenih dana rada, godišnjih odmora i bolovanja, te ostalih izostanaka za mjesec kolovoz do prosinca 1991. godine, te za siječanj i veljaču 1992. godine, vezano za radno mjesto optuženika u TD P. proizlazi da je optuženik u kolovozu 1991. godine proveo na godišnjem odmoru dva dana, te da je ostale dane bio na radnom mjestu, cijeli rujan 1991. godine da je proveo na radnom mjestu, u listopadu 1991. godine da je proveo jedan dan na godišnjem odmoru, dok je ostale dane bio na radnom mjestu, u studenom 1991. godine, cijelo vrijeme je

 

boravio na radnom mjestu, kao i u prosincu 1991. godine, dok je u siječnju 1992. godine šest dana bio na godišnjem odmoru, dok je ostalo vrijeme bio nazočan na radnom mjestu, a u veljači 1992. godine koristio je godišnji odmor u trajanju od trinaest dana, a dva dana je bio na službenom putu. Iz navedenih podataka je razvidno da je optuženik kontinuirano cijelo inkriminirano vrijeme, za koje navodi u svojoj obrani da je bio na ratištu u G., zapravo proveo na radnom mjestu u TD P. u D. M., te da nema niti jednog dokaza o boravku optuženika u postrojbama HOS-a u G. ili postrojbama HV.

 

6.7. Glede činjenice liječenja optuženika zbog PTSP-a u Općoj županijskoj bolnici P. i Općoj županijskoj bolnici P., iz iskaza svjedokinje dr. S. G., specijaliste kliničke psihologije, koja je zaposlena u Općoj županijskoj bolnici P., proizlazi da opt. K. nikada nije upisan u protokol bolesnika u ambulanti psihologa, te da nema karton u toj ambulanti, niti da mu je izdan nalaz, za koji je provjera zatražena. Nadalje, iz preslike liječničkog kartona dr. V. B. proizlazi da se optuženik od 1992. godine, pa do 2006. godine, nije liječio od PTSP.

Iz izviješća Dijagnostike konzilijarne zdravstvene zaštite Opće županijske bolnice P. za razdoblje od travnja 1997. do veljače 1998. godine, te od 02. studenog 1999. godine do 01. ožujka 2000. godine, razvidno je da u navedenim protokolima kao pacijent Opće županijske bolnice P., optuženik nije evidentiran.

 

6.8. Imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice prvostupanjski sud je pravilno zaključio da optuženik nije obolio od PTPS-a vezano za sudjelovanje u postrojbama HOS-a u G., jer nije dokazano da bi isti kao pripadnik HOS-a, boravio u G., te na taj način obolio od PTSP-a. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je optuženik na točno neutvrđeni način pribavio krivotvorene liječničke nalaze Opće županijske bolnice P. i Opće županijske bolnice P. u kojima je neistinito navedeno da se od 07. kolovoza 1995. godine liječio od PTSP-a, temeljem koje krivotvorene dokumentacije se počeo liječiti u Neuropsihijatrijskoj bolnici dr. I. B. u P., odnosno da je putem takve krivotvorene dokumentacije (koja je kasnije dopunjena dokumentacijom iz bolnice u P.) lažnim prikazivanjem činjenica ishodio rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u O., te ostvario pravo na invalidsku mirovinu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata od 24. siječnja 2008. godine s pravom na isplatu od 01. studenog 2008. godine. Rezultat takvog inkriminiranog postupanja je da je opt. K. u inkriminiranom razdoblju pribavio za sebe znatnu protupravnu imovinsku korist u iznosu od 650.176,02 kune, za koji iznos je oštetio Državni proračun RH.

 

6.10. Stoga nije osnovana žalba opt. D. K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Drugostupanjski sud slijedom žalbenih navoda ne nalazi da je u smislu čl. 470. st. 2. i 3. ZKP/08, činjenično stanje dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica. Naprotiv, drugostupanjski sud prihvaća razloge koje je o postojanju odlučnih činjenica naveo u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud, jer su ti razlozi jasni i potpuni, pokazuju da je prvostupanjski sud iz sadržaja izvedenih dokaza i nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima izvodio zaključke o dokazanosti pojedinih važnih činjenica, a na koje se upućuje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Žalbeni navodi žalitelja, kojima u suštini predlaže drugačiju ocjenu izvedenih dokaza, ne dovode u sumnju potpunost i pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

7. Žalitelj (opt. D. K.) pobija presudu zbog povrede Kaznenog zakona jer da je povrijeđen Kazneni zakon na štetu optuženika zbog primjene odredbi KZ/11, koje su nepovoljnije za optuženika.

 

7.1. Nije sporno da je prvostupanjski sud u predmetnom slučaju glede kaznenog djela prijevare primijenio odredbe KZ/11. Također nije sporno da je propisana kazna za kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 2. KZ/11, u trajanju od 1 do 8 godine nepovoljnija u odnosu na kaznu zatvora od 6 mjeseci do 5 godina koja je predviđena odredbama KZ/97, koji je vrijedio u vrijeme počinjenja terećenog kaznenog djela. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je primijenio u predmetnom slučaju glede kaznenog djela prijevare sadržaj odredbi opisnih u KZ/11. Naime, propisana kazna po čl. 236. st. 2. KZ/11, nepovoljnija je za optuženika, ali vrsta kazna koja je primijenjena u predmetnom slučaju, a to je djelomična uvjetna osuda, nije bila propisana odredbama KZ/97, ali je propisana odredbama KZ/11, te je i primijenjena u predmetnom slučaju, što ukazuje da je prvostupanjski sud pravilno postupio jer se prilikom donošenja odluke o vrsti i visini kazne u odnosu na optuženika rukovodio načelom konkretnosti. Naime, odredbe KZ/97, su glede propisane kazne za kazneno djelo prijevare blaže u odnosu na kaznu propisanu za isto djelo odredbom čl. 236. st. 2. KZ/11. Međutim, odredbe općeg dijela KZ/11, povoljnije su glede izricanja vrste kazne za to djelo, budući da odredbama KZ/97, nije kao kazna propisana djelomična uvjetna osuda, a koju je prvostupanjski sud primijenio u predmetnom slučaju. Stoga se u tome dijelu žalbeni osnov optuženika ukazuje neosnovanim.

 

7.2. Drugostupanjski sud prihvaća razloge koje je o postojanju odlučnih činjenica naveo u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud, a to je da su u postupanju opt. D. K. sadržana sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 278. st. 3. KZ/11 i kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. KZ/11, navedenih u izreci pobijane presude.

 

8. Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. D. K. zbog odluke o kazni. Prilikom odmjeravanja kazne u odnosu na optuženika prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve okolnosti (olakotne i otegotne) o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne, te o tome naveo jasne i potpune razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se ukazuje radi nepotrebnog ponavljanja. Za istaći je da pri tome prvostupanjski sud nije podcijenio ili precijenio niti utvrđene olakotne, niti utvrđene otegotne okolnosti.

 

8.1. Polazeći od stupnja krivnje optuženika, te društvene opasnosti počinjenih kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim, u okviru granica predviđene kazne za navedeno kazneno djelo, pravilno je prvostupanjski sud optuženiku za počinjeno kazneno djelo prijevare, temeljem čl. 236. st. 2. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave, temeljem čl. 278. st. 3. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a temeljem čl. 51. KZ/11, optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, nakon čega temeljem čl. 57. KZ/11, opt. D. K. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da se izvršava neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od 1

 

 

(jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 5 (pet) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

8.2. Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda takva vrsta i mjera kazne koja je izrečena optuženiku dostatna je da može utjecati na njega i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenog djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno i da takva kazna sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem terećenih kaznenih djela nanio društvu u cjelini (čl. 41.i čl. 47. KZ/11).

 

9. Slijedom navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženika su neosnovane, a ne postoje povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako da je žalbe valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 482. ZKP/08).

 

 

Osijek, 14. rujna 2023.