REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5077/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja CĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3- a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja i isplate, dana 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103880193, zaključenog između tužitelja i tuženika 13. ožujka 2008. u dijelu kojim je za tužitelja ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,72% na iznos kredita prije korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju CĆ iznos od 1.683,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 283,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. srpnja 2025. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj je naveo da je 13. ožujka 2008. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103880193, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.136,26 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanje kredita u tečaj (dalje: Ugovor o kreditu). Nadalje je naveo da je u odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,72% na iznos kredita prije korištenja kredita (tzv. ulazna naknada), te da mu je tuženik 25. ožujka 2008., prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita, obračunao i naplatio naknadu u navedenoj visini od 2,72% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 1.683,75 EUR. Tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je još naveo da mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu te je stoga nedvojbeno da se odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Tužitelj je, nadalje, istaknuo da ista odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, s obzirom na to da je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Tužitelj je pojasnio i da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a ni naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, te tužitelj smatra da mu isti nisu predočeni iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već da je samo paušalno odredio da je tužitelj dužan platiti naknadu u visini 2,72% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Isto tako, tužitelj je istaknuo i da mu tuženik na temelju određenih parametara i konkretnih podataka nije predočio otegotnost i opravdanost obveze koju mu je nametnuo nepoštenom odredbom čl. 10. Ugovora, te da stoga nije bio u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Smatra da je tuženik iskoristio svoju poziciju jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje stana, te da mu je nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika i koja u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Isto tako tužitelj je naveo i da je predmetna odredba ništetna i s aspekta odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom na to da je za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, takva obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Pojasnio je da ga je predmetnom odredbom tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tereti tužitelja, odnosno zbog čega upravo taj postotak i koji je konačni iznos, a što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, pa posljedično i nepoštenom i ništetnom.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je za tužitelja utvrđena obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,72% na iznos kredita prije korištenja kredita. Tužitelj, nadalje, tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.683,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2008. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu u roku od 30 dana iako je uredno pozvan rješenjem od 11. kolovoza 2025.

4. Kako su tuženiku tužba i rješenje za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni 25. kolovoza 2025., a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako navedene činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio niti s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su opravdani razlozi tuženika spriječili podnijeti odgovor na tužbu, tako je na temelju odredbe čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) odlučeno kao u t. I. i II. izreke ove presude zbog ogluhe.

5. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

6. Tužitelju je tako na ime troška zastupanja po punomoćniku- odvjetniku dosuđen trošak u iznosu od 250,00 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova - Tbr. 7/1 Tarife), te trošak PDV-a na istu radnju (25%) u iznosu od 50,00 EUR. Tužitelju je isto tako priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭283,18 EUR. Na dosuđene troškove parničnog postupka tužitelju su, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja, odnosno od 29. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.).

‭‭‭‭‭

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude zbog ogluhe.

Zagreb, 29. rujna 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu, koja se podnosi putem ovoga suda. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

Dna:

- tužitelju uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe u iznosu od 16,59 EUR

- tuženiku