Poslovni broj: 10 Us I-657/2023-6

 

                                                        

 

 

 

 

Poslovni broj: 10 Us I-657/2023-6

 

                                       U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

              P R E S U D A             

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja N. K. „Z.“ sa sjedištem u Z., V. …a, kojeg zastupa opunomoćenik D. G., odvjetnik u Z., N. …, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi ovrhe poreznog duga i drugih javnih davanja, 14. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-415-01/21-01/154, URBROJ: 513-04-22-2 od 1. ožujka 2022. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za naplatu i ovrhu,  KLASA: UP/I-415-02/2020-01/01770, URBROJ: 513-007-01/2020-5 od 7. prosinca 2020.

 

             

Obrazloženje

 

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za naplatu i ovrhu,  KLASA: UP/I-415-02/2020-01/01770, URBROJ: 513-007-01/2020-1 od 7. prosinca 2020., zamijenjeno je rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za naplatu i ovrhu,  KLASA: UP/I-415-02/2020-01/01770, URBROJ: 513-007-01/2020-1 od 14. veljače 2020., tako da je utvrđeno da tužitelj, kao ovršenik na dan 7. prosinca 2020., na temelju ovršnih isprava duguje iznos od 217.262,46 kuna (glavnica + kamate), te je naloženo Financijskoj agenciji da provede ovrhu nad novčanim sredstvima ovršenika sa svih ovršenikovih računa i na oročenim novčanim sredstvima, sukladno Zakonu o provedbi ovrhe nad novčanim sredstvima.

 

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-415-01/21-01/154, URBROJ: 513-04-22-2 od 1. ožujka 2022., obustavio postupak povodom žalbe tužitelja protiv rješenja KLASA: UP/I-415-02/2020-01/01770, URBROJ: 513-007-01/2020-1 od 7. prosinca 2020., u skladu s odredbama članka 101. stavak 7. Općeg poreznog zakona.

 

3. Tužitelj je Upravnom sudu u Zagrebu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika te, u bitnome navodi da je Upravni ugovor je način namirenja poreznog duga, da je tužitelj sklopio upravni ugovor s poreznim tijelom radi namirenja poreznog duga kako se ne bi izložio blokadi poslovnog računa u banci što bi imalo dalekosežne negativne posljedice na njegovo poslovanje, da Upravni ugovor nema snagu priznanja duga u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima, niti da je uvjet za sklapanje ugovora odustanak ili odricanje od žalbe na rješenje o ovrsi koje je doneseno radi prisilne naplate duga za koji se upravni ugovor sklapa, da Upravni ugovor nema snagu odricanja od prava na žalbu niti odustajanja od već izjavljene žalbe u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku, pa da nisu ispunjeni uvjeti za obustavu žalbenog postupka. Tužitelj je stava da je tuženik nezakonito utuženim rješenjem obustavio postupak pokrenut povodom tužiteljeve žalbe izjavljene na rješenje o ovrsi, a to zato jer da o tužiteljevoj žalbi nikada nije raspravljano, a koju je tužitelj izjavio zbog bitnih povreda pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava. Iz obrazloženja rješenja o ovrsi da nesporno proizlazi da je ono donijeto radi prisilne naplate poreznog duga utvrđenog temeljem tužiteljevih prijava poreza na dobit za 2015. i 2016. kao ovršnih isprava iz članka 140. stavak 2. točka 2. u vezi stavka 1. istog članka OPZ-a. U obrazloženju žalbom pobijanog rješenja o ovrsi da se pogrešno navode tužiteljeve prijave poreza na dobit za 2015. odnosno 2016. u kojima su iskazane porezne obveze u iznosu od 67.744,57 kn odnosno 121.502,62 kn (ukupno glavnica duga 189.247,19 kn, kako je navedeno i u izreci rješenja o ovrsi) jer da  je tužitelj  dostavio nadležnoj Ispostavi poreznog tijela ispravke ovih poreznih prijava još 19. prosinca 2019., u kojima da je iskazao obvezu poreza na dobit u iznosu 0,00 kn za 2015. odnosno u iznosu 0,00 kn za 2016. (ukupno glavnica duga 0,00 kn). Tužitelj posebno napominje, opreza radi, da su ispravci poreznih prijava za 2015. i 2016. predani u papirnom obliku budući da sustav e-Porezna ne omogućava podnošenje prijava koja se odnose na ta porezna razdoblja, te da je posljedično neosnovana i prisilna naplata kamata jer da su kamate akcesorno potraživanje. Navodi da je prijava poreza na dobit (obrazac PD) obračunska prijava u smislu odredbe članka 74. OPZ-a, u kojoj porezni obveznik porez obračunava sam, te da je stoga relevantna odredba članka 100. istog Zakona. S obzirom da Zakon o porezu na dobit, kao poseban porezni propis, ne propisuje da se porezna obveza poreza na dobit utvrđuje rješenjem, niti je porezno tijelo donijelo rješenje, u bilo kojem drugom postupku kojim bi utvrdilo drugačiji iznos poreza od onoga koji je tužitelj sam obračunao u iznosima od 0,00 kn i iskazao ga u PD obrascima 2015. i 2016. (kao ispravku ranije podnijetih poreznih prijava), to nespornim da proizlazi da tužitelj nema poreznog duga poreza na dobit. Imajući u vidu sve naprijed navedeno u ovoj točci IV tužbe, a u bitnom istovjetno žalbenim navodima u žalbi izjavljenoj na rješenje o ovrsi, tužitelj je stava da tuženik i zbog ustavnog prava na žalbu i prava na obrazloženu odluku o žalbi, nije mogao obustaviti postupak po izjavljenoj žalbi na rješenje o ovrsi kako je to učinio ovdje utuženim rješenjem, te da u cjelokupnom postupku tužitelj tvrdi i nastoji dokazati da njegov porezni dug poreza na dobit za 2015. i 2016. ne iznosi 189.247,19 kn koliko se prisilno naplaćuje ovdje rješenjem o ovrsi, i to temeljem poreznih prijava koje su naknadno izmijenjene (prije dana donošenja rješenja o ovrsi) i time nisu ovršne isprave, a za koji porezni dug je tužitelj bio primoran sklopiti upravni ugovor kako bi odgodio ovrhu do okončanja žalbenog postupka na rješenje o ovrsi, sve kako je obrazloženo u točci Ill. ove tužbe. Međutim, tuženik da je ovdje utuženim rješenjem obustavio postupak po tužiteljevoj izjavljenoj žalbi na rješenje o ovrsi, tako da o tužiteljevim žalbenim navodima nije raspravljao, već da je u obrazloženju utuženog rješenja tužitelj naveo utvrđenje poreznog tijela iz rješenja o ovrsi i to ono kojem je tužitelj u izjavljenoj žalbi proturječio, te da mu je onemogućen „pristup sudu" jer samo formalno izjavljivanje žalbe o kojoj nikada nije i nikada neće biti riješeno tj. odlučeno, ne znači to da je tužitelju omogućeno Ustavno pravo na žalbu, da je omogućeno tužitelju da žalbu izjavi, ali ne i da se o njoj odluči jer da se žalbeni postupak obustavio iako tužitelj nije odustao od žalbe niti se prije izjavljivanja žalbe odrekao tog svoga prava na redovni pravni lijek, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

 

5. U sporu je održana rasprava 11. rujna 2023. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

6. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

 

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.

 

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da  tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

9. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 7. prosinca 2020., zamijenjeno je rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za naplatu i ovrhu,  KLASA: UP/I-415-02/2020-01/01770, URBROJ: 513-007-01/2020-1 od 14. veljače 2020., tako da je utvrđeno da tužitelj, kao ovršenik na dan 7. prosinca 2020., na temelju ovršnih isprava duguje iznos od 217.262,46 kuna, da je protiv navedenog rješenja tužitelj izjavio žalbu povodom koje je tuženik obustavio predmetni postupak ovrhe.

 

10. Odredbom članka 140. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20; dalje: OPZ), propisano je da se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave. Ovršne isprave iz stavka 1. ovoga članka jesu: 1. rješenje o utvrđivanju poreza,  2. obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza, 3. jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina, 4. druga isprava koja je posebnim zakonom određena kao ovršna isprava, 5. rješenje o ovrsi, 6. upravni ugovor i porezna nagodba.

 

11. Odredbom članka 101. stavak 7. OPZ-a, propisano je da će se sklapanjem upravnog ugovora ovrha na novčanim sredstvima obustaviti samo za iznos poreznog duga obuhvaćenog upravnim ugovorom.

 

12. Sukladno gore citiranoj odredbi OPZ-a, nedvojbeno proizlazi da će se postupak ovrhe obustaviti kada dođe do sklapanja upravnog ugovora, što se u konkretnom slučaju i dogodilo obzirom da je tužitelj 21. prosinca 2020. sklopio upravni ugovor sa Ministarstvom financija, pa je stoga pravilno odlučio kada je obustavio postupak ovrhe pokrenut rješenjem o ovrsi od 7. prosinca 2020.

 

13. Dakle, pojedinačnom odlukom tuženika se ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja, obzirom da je postupak ovrhe obustavljen i rješenje o ovrsi od 7. prosinca 2020. više ne egzistira, pa stoga tuženik nije imao obvezu očitovati se o žalbenim navodima tužitelja.

 

14. U odnosu na ostale navode tužitelja, ističe se da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, u ovom slučaju osporavanog i prvostupanjskog rješenja, slijedom čega Sud ne može u ovome sporu utvrđivati osnovu visine ovršne isprave.

 

15. Slijedom navedenog, Sud utvrđuje da postupanjem javnopravnog tijela nisu povrijeđena prava i pravni interesi tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

 

 

U Rijeci 14. rujna 2023.

 

                                                                                                      

S u t k i nj a

 

                                                                                                             Danica Vučinić,  dipl. iur., v. r.

             

             

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.