Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-419/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Čačić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-173/2023-12 od 12. veljače 2025., 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-173/2023-12 od 12. veljače 2025. u dijelu kojim je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-173/2023-12 od 12. veljače 2025.:

- u točci I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 75,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate, na način da se odbija tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 75,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. travnja 2020. i

- u točci II. izreke kojom je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 276,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate na način da se odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

IV. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, naloženo tuženici isplatiti tužitelju 75,00 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2022. do isplate dok je preostali dio tužbenog zahtjeva (do zatraženih 345,29 EUR sa zateznim kamatama od 27. veljače 2010. do isplate kao i zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 27. veljače 2010. do 9. travnja 2022.) odbijen. Točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 276,54 EUR sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen i pod točkom II. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijani dio presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženici. Zahtjeva i naknadu troškova sastava žalbe (u žalbi očito pogrešno napisano odgovora na tužbu).

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev djelomično odbijen pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenja. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice je osnovana.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 345,29 EUR sa zateznim kamatama od 27. veljače 2010. do isplate. Taj je zahtjev utemeljen na činjenici da je tužitelj zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru 26. veljače 2010. pretrpio neimovinsku štetu s obzirom na to da je pravomoćnom presudom oslobođen od optužbe za kazneno djelo ubojstva počinjeno na štetu njegove majke. Riječ je o postupku na koji se u skladu s odredbom članka 458. stavkom 1. ZPP-a primjenjuju odredbe o sporu male vrijednosti.

8. Pobijanom je presudom djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen tužbeni zahtjev, s obzirom na to da je sud prvog stupnja uz primjenu članka 1100. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ocijenio da tužitelju zbog povrede prava na slobodu pripada pravična novčana naknada neimovinske štete od 75,00 EUR sa zateznim kamatama koje su tužitelju dosuđene uz primjenu članka 1073. ZOO-a od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Pritom je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Ostatak tužbenog zahtjev je odbijen.

8.1. U žalbenom je stupnju postupka sporna osnovanost prigovora zastare i visina dosuđene satisfakcije za pretrpljenu neimovinsku štetu.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 457. ZPP- a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, vodeći računa o tome da se u skladu s člankom 467. stavkom 1. ZPP-a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona, pritom pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ocjena je drugostupanjskog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska odluka u njegovom žalbom pobijanom dijelu sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje i odlučne razloge koji je opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu nejasni ni proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži razloge o svim odlučnim činjeničnim i pravnim argumentima tužitelja, nema nedostataka na koje se žalitelj u žalbi poziva. Dijelovi obrazloženja koji se odnose na djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva jasni su i određeni po svom sadržaju, iz njih se može utvrditi o čemu je pobijanim dijelovima presude odlučeno i zbog čega. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tužitelj.

10.2. Suprotno žalbenim navodima tuženice, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a zbog toga što sud nije odbacio tužbu u dijelu koji premašuje 66,36 EUR. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj lišen slobode 9. veljače 2010. te da je nakon toga neprekidno boravio u istražnom zatvoru 1240 dana. Nije sporno niti to da se tužitelj zbog boravka u istražnom zatvoru od 1240 dana (uključivo i za dan 26. veljače 2010.) 10. travnja 2020. u skladu s člankom 477. stavkom 2. Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - službeni pročišćeni tekst, 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., dalje: ZKP/1997) u vezi s člankom 573. stavkom 1. točkom 3. Zakona o kaznenom ("Narodne novine" br. 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - službeni pročišćeni tekst, 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 80/2022. i 36/2024., dalje: ZKP) obratio ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa zahtjevom radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade zahtijevajući odštetu od 500,00 kn /66,36 EUR[1] / za svaki dan koji je bio lišen slobode. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, svrha postupka iz članka 477. stavka 2. ZKP/1997 je izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način. U predmetnoj situaciji tužitelj je svoj odštetni zahtjev za postizanje nagodbe koji je odredio u visini od 66,36 EUR dnevno temeljio na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev u postupku pred prvostupanjskim sudom koji je odredio u visini od 345,29 EUR dnevno. Zbog toga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženice da time što na temelju iste činjenične i pravne osnove tužbom zahtijeva viši iznos treba njegovu tužbu za razliku ocijeniti nedopuštenom. Pored činjenice da je odbijen zahtjev za postizanje nagodbe na manji iznos (66,36 EUR), očito je da zahtjev za postizanje nagodbe za veći iznos (345,29 EUR) ne bi bio prihvaćen čak i da je tužitelj u tom zahtjevu tražio taj veći iznos po danu.

11. Osnovano tuženica, međutim, u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio istaknuti prigovor zastare.

11.1. U skladu s člankom 14. stavkom 1. ZKP-a, osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema članku 573. ZKP-a, stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti ZKP/1997, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. toga Zakona (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen.

11.2. Prema članku 480. stavku 1. točci 1. ZKP/1997, pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

11.3. Pravo na naknadu štete u skladu s člankom 477. stavkom 1. ZKP/1997 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda.

11.4. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj I Kž 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., odbijena je žalba državnog odvjetnika te je potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu od 16. listopada 2018. poslovni broj K-13/2018 kojom je tužitelj oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva. Ta je odluka višeg suda dostavljena tužitelju 9. siječnja 2020. To znači da je zastara odštetnog zahtjeva počela teći 10. siječnja 2020.

11.5. Tužitelj je u skladu s člankom 477. stavkom 2. ZKP/1997 10. travnja 2020. zahtijevao od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske sklapanje nagodbe za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog boravka u istražnom zatvoru tražeći 66,36 EUR po danu za svaki dan boravka u istražnom zatvoru.

11.6. Prema članku 478. stavku 1. ZKP/1997, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete koja se u skladu sa stavkom 3. tog članka podnosi protiv Republike Hrvatske. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje taj postupak, ne teče zastara (stavak 2.).

11.7. Imajući na umu da je stavkom 478. stavkom 2. ZKP/1997 propisano da zastare ne teče, očito je da odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu ima za posljedicu zastoj zastarijevanja. Zbog toga je 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare.

11.8. Prema odredbi članka 238. stavka 2. ZOO-a, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ista nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

11.9. Slijedom navedenog, zastarijevanje koje je počelo teći 10. siječnja 2020., prije nego je tužitelj podnio odštetni zahtjev koji je 10. travnja 2020. zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja tog zahtjeva. Naime, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare nije trajao do veljače 2023. kada je nadležno ministarstvo, gotovo tri godine nakon podnošenja odštetnog zahtjeva, ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju tužitelj nije prihvatio, nego je zastoj trajao tri mjeseca jer je to rok u kojem je u skladu s člankom 478. stavkom 1. ZKP/1997 mogla biti donesena odluka o tom zahtjevu. Zbog toga odredbu članka 478. stavka 2. ZKP/1997 koja propisuje da zastara ne teče dok traje postupak u povodu zahtjeva, treba tumačiti na način da, u situaciji kada odluka o zahtjevu, kao u ovom predmetu, nije donesena u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, zastara ne teče tri mjeseca koliko je zakonom predviđeno za trajanje tog postupka.

11.10. Imajući na umu da je podnošenjem odštetnog zahtjeva nadležnom ministarstvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj je zastoj trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu, a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti roku od tri godine propisanom člankom 477. stavkom 1. ZKP/1997. Slijedom navedenog, imajući na umu da je zastara počela teći 10. siječnja 2020., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 10. svibnja 2023., protekom roka od tri godine i tri mjeseca, nepravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 477. stavak 1. ZKP/1997 kada je zaključio da je tužba podnesena prije nego što je protekao tim propisom određeni rok u kojem je tužitelj od tužene mogao zahtijevati ispunjenje obveze na naknadu štete. U skladu s člankom 214. stavkom 1. ZOO-a, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze pa je uz pravilnu primjenu tog propisa tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti.

12. Pritom činjenica da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila pravnu osnovanost tužiteljeva odštetnog zahtjeva i ponudila isplatu odštete od 46.078,40 EUR za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (37,16 EUR po danu), nema značaj (djelomičnog) priznanja duga. Riječ je o ponudi za sklapanje ugovora o nagodbi iz članka 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski (koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen), a ne o priznanju duga iz članka 240.

ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje.

13. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u presudi Rev 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja.

Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

13.1. To je pravno shvaćanje ponovljeno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015.

13.2. Navedena pravna shvaćanja o tome da neprihvaćena ponuda za sklapanje nagodbe nije priznanje duga, donesena su u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete pa ugovor o nagodbi nije sklopljen i podnesena je tužba.

13.3. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima (""Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: ZOO/1991) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a.

14. U presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1209/2015-2 od 29. listopada 2019. odlučeno je u sporu radi naknade tržišne vrijednosti za deposedirane nekretnine od jedinice lokalne samouprave. U toj je odluci izraženo pravno shvaćanje da je dopis kojim je tuženik naveo da „nudi isplatu naknade iznosa “

od 75,00 EUR po m[2] u kunskoj protuvrijednosti zapravo „ponuda za isplatu naknade za prijepornu nekretninu“ kojim je priznat dug i zastara počinje teći iznova od priznanja. Pritom iz obrazloženja te odluke proizlazi i to da je „tuženik obvezan isplatiti tužiteljici ono što je ponudio i što je ona prihvatila“.

15. Imajući na umu navedene odluke revizijskog suda, prema pravnom shvaćanju ovog suda pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama Rev 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. i Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015. primjenjivo je u ovom predmetu jer je riječ o istim pravnim i usporedivim činjeničnim situacijama.

15.1. Najprije, za razliku od predmeta u kojem je donesena odluka Rev 1209/2015-2 od 29. listopada 2019., tužitelj u ovom predmetu, baš kao u predmetima Rev 724/2007- 2 od 30. kolovoza 2008. i Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., nije prihvatio ponudu tuženice.

15.2. Nadalje, za razliku od spora za naknadu zbog deposedirane imovine koji se pokreće protiv jedinice lokalne samouprave i u kojem nije propisano obvezno pregovaranje s ciljem sklapanja nagodbe kao procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, to je pregovaranje propisano odredbom članka 478. stavkom 1. ZKP/1997. To je pregovaranje započelo ponudom tužitelja od 10. travnja 2020. Ta ponuda obvezivala je tužitelja tri mjeseca i zbog šutnje ponuđenika (tuženice) ugovor o nagodbi nije sklopljen. Tužena je 2. veljače 2023. stavila novu ponudu tužitelju – svom prijašnjem ponuditelju. Tu ponudu tužitelj je odbio i stranke nisu zaključile ugovor o nagodbi. Iz navedenog slijedi da je dopis kojim tuženica nudi isplatu odštete od 46.078,40 EUR njezina ponuda za sklapanje ugovora o nagodbi iz članka 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski (koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen), a nije priznanje duga iz članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje. Činjenica da je postupak pregovaranja radi postizanja nagodbe propisan zakonom kao procesna pretpostavka ne mijenja pravnu prirodu pregovaranja odnosno ne znači da se u tom postupku ne primjenjuje načelo slobode ugovaranja, koje uz ostalo, podrazumijeva i to da ponuda koja nije prihvaćena ne obvezuje nikoga pa ni ponuditelja. Osim toga, protivno je toj slobodi kao i ravnopravnosti stranaka u obveznim odnosima i to da se neuspjelo pregovaranje stranaka tumači na način da, s jedne strane, neprihvaćena ponuda iznosa od 37,16 EUR ima za tuženicu kao ponuditeljicu značaj priznanja duga u toj visini, dok, s druge strane, tužiteljeva neprihvaćena ponuda od 10. travnja 2020. na iznos 66,36 EUR nema značaj njegovog odricanja od ostatka potraživanja (utužio je 345,29 EUR). Naposljetku, pravnoj prirodi vođenja pregovora radi sklapanja pravnog posla, osobito ugovora o nagodbi, se protivi to da se u situaciji kad ugovor o nagodbi nije sklopljen, dispozicije pojedinog ugovaratelja tijekom neuspjelog pregovaranja radi postizanja nagodbe tumače, u sudskom postupku koji je uslijedio, na njegovu štetu kao priznanje duga.

16. U skladu s člankom 240. stavkom 2. ZOO-a priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa predmeta ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate. Činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara. To stoga što nastupanjem zastare ne prestaje pravna osnovanost zahtjeva (koja je u ovom predmetu utemeljena na ranije citiranom članku 480. stavku 1. točke 1. ZKP/1997, a što je tuženica u odštetnom zahtjevu i priznala), nego pravo zahtijevati ispunjenje obveze neovisno o tome što je pravno osnovana. Drugim riječima, nastupanjem zastare ne prestaje samo pravo, nego zahtjev za njegovo ostvarenje. Zbog toga činjenica da je tužiteljica priznala pravnu osnovanost odštetnog zahtjeva nema značaj priznanja duga koji bi utjecao na tijek zastare za zahtijevanje ispunjenja obveze.

17. Iz razloga navedenih u točkama 11. do 16. ovog obrazloženja, uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena je točka I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 75,00 EUR sa zateznim kamatama odbijen.

18. Imajući na umu razloge zbog kojih je u povodu žalbe tuženice preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude i izraženo pravno shvaćanje ovog suda o osnovanosti prigovora zastare, neosnovani su žalbeni navodi kojima tužitelj žalbom pobija točku I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov (preostali) tužbeni zahtjev. Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđen je taj dio točke I. prvostupanjske presude.

19. Tužitelju koji je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova (članak 154. stavak 1. ZPP-a). Tuženici bi uz primjenu tog propisa pripadala naknada troškova postupka. Pravilo da „gubitnik plaća”, sadržano u članku 154. stavku 1. ZPP- a, samo po sebi ne može smatrati protivnim pravu na pristup sudu zajamčenom člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: Konvencija) ili pravu na mirno uživanje imovine i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju jer slijedi legitimni javni (opći) cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja i sprečavanje nerazumno visokih troškova. Kod ocjene nameće li odluka o troškovima postupka utemeljena na članku 154. stavku 1. ZPP-a tužitelju prekomjerni teret nespojiv s njegovim pravom na mirno uživanje imovine i na pristup sudu, odlučan je kriterij je li njegova tužba bila lišena izgleda za uspjeh. Imajući na umu, s jedne strane, da je tužbeni zahtjev odbijen jer je ocijenjeno da je tužba podnesena izvan zastarnog roka, s druge strane, da je prekid zastare kod ponude za sklapanje nagodbe podložan tumačenju suda i, s treće strane, da se u ovom obrazloženju navedena praksa revizijskog suda o tumačenju tijeka tog roka ne može ocijeniti ustaljenom i predvidivom, ne može se uzeti da tužiteljeva tužba nije u trenutku podnošenja imala izgleda za uspjeh. Zbog toga je zaključak ovog suda da bi odluka o tome da tužitelj treba platiti troškove zastupanja države koju zastupa državno odvjetništvo, predstavljala nerazmjerni teret za njega. Zbog toga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pa je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, a uz primjenu članka 380. stavka 3. ZPP-a preinačena je odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

U Varaždinu 29. rujna 2025.

Sutkinja

Ivana Čačić