REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-325/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Frano Bazina odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupano po punomoćniku Josipu Grošeta odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3804/2024-10 od 28. studenog 2024. na sjednici vijeća održanoj dana 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3804/2024-10 od 28. studenog 2024.

II Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3804/2024-10 od 28. studenog 2024. suđeno je:

" I. Odredba čl. 3. /NAKNADA/, Ugovora o kreditu broj 041-50-3399982 od 12. travnja 2006. godine, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 204,19 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eura (tisućudvjestotridesetjedan euro i osamnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan."

2. Protiv presude tužena je pravovremeno podnijela žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene čl. 326.a ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP. Naslovni sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka. Prihvaćanjem takvog stajališta sud je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP su počinjene jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Tuženik smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tužitelj je nedvojbeno ugovor o kreditu potpisao, dakle pristao je na navedenu ugovornu odredbu. Naslovni sud tek paušalno navodi da ista uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača.

2.1. Sud uopće nije ispitao savjesnost postupanja tuženika u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Sud poziva na odredbu čl. 96. ZZP-a, a da uopće ne provodi test poštenosti kako je naprijed naznačeno jer ne navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.

2.2. Tužena pobija odluku o troškovima. Smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a Predlaže se da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev te dosudi troškove parničnog postupka, kao i trošak ove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

4.1. Među strankama nije sporno da su stranke dana 12. travnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 041-50-3399982 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 9.989,11 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca, a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Sporno je u predmetu da li je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, da li je potraživanje tužiteljice u zastari, kao i tijek zateznih kamata na pojedine iznose.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Tijekom postupka je utvrđeno:

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, koja je određena u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita;

- da je u odnosu na sporne okolnosti sud saslušao tužiteljicu koja je iskazala da joj je kredit bio potreban radi kupnje novog automobila. Otišla je u autosalon PSC, pričala je sa djelatnikom auto kuće i rekla da joj treba kredit za jedan dio iznosa za kupnju auta. Djelatnik auto kuće joj je rekao da je jedina opcija koju ima je taj kredit, nije uopće išla u banku već samo kod javnog bilježnika. Ugovor o kreditu joj je dao javni bilježnik i kratko joj pročitao kredit. Ranije joj je djelatnik auto kuće spomenuo kamatu ali nije objasnio da je promjenjiva, a djelatnik auto kuće nije spomenuo niti objasnio naknadu za obradu kredita, dok se za javnog bilježnika ne sjeća. Nitko joj nije objasnio koji su to troškovi koji ulaze u naknadu za obradu kredita, ni djelatnik banke, jer u banci nije ni bila, a niti djelatnik auto kuće, nije sigurna da li je ugovor pročitala, misli da nije jer im je vjerovala i nije prigovarala plaćanju te naknade.

7. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi. Tuženik je propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

7.1. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. U ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

8. Pogrešno je tumačenje tuženika u dijelu u kojem ističe da tužiteljeva tražbina nije niti dospjela a s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

9. Mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom. Spornom ugovornom odredbom, unatoč tome što je određena u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP). Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

9.1. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, sud je pravilno odlučio kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, pravilno prihvatio i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 204,19 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) za trošak obrade kredita, to tim više što ista visina nije sporna (list 17), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20.4. 2006., kao dana nakon isplate kredita i ujedno naplate iste naknade (list 17), s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja je određena na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

10. U pogledu troškova postupka sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjeva za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22, dalje: OT).

10.1. Neosnovani su žalbeni navodi u pogledu dosude troška ročišta za objavu presude iz razloga što je isti trošak propisan Odvjetničkom tarifom. U konkretnom slučaju iz zapisnika od 28.studenog 2024. proizlazi da je zamjenik punomoćnika tužitelja pristupio na ročište za objavu presude, a što znači da mu sukladno Tbr. 9/3 Odvjetničke tarife pripada i naknada predmetnog troška. Pri tome valja istaknuti, da imajući u vidu da od dana objave presude počinje teći rok za ulaganje žalbe, ne može se smatrati da radnja pristupa na ročište za objavu presude ne bi bila potrebna i u interesu vođenja postupka (čl.155 ZPP-a).

11. Kako svojim žalbenim navodima tužena nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučio kao u točki I izreke presude.

12. Tužena je sukladno odredbi čl. 154.st.1. i 166.st.1. ZPP-a odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa istom nije uspjela.

U Požegi, 29. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević