Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-922/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš- Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marijani Jerković, odvjetnici u Rijeci, Ulica Dolac 9/III., 2. ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Kubatu, odvjetniku u Rijeci, A. Starčevića 11, 3. ŽEI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], osobno i kao nasljednice pok. ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marijani Jerković, odvjetnici iz Rijeci,Ulica Dolac 9/III., protiv tuženica 1. ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. ĆEI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Kereži, odvjetniku u Rijeci, Kalvarija 2 i 2. OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radovanu Periću, odvjetniku u Bakarcu, Turinovo selo 1, radi utvrđenja, odlučujući o žabi tuženica protiv presude Općinskog suda u Crikvenici Stalna služba u Krku poslovni broj P-568/2024-18 od 17. lipnja 2025., 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženica ME i OE kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici Stalna služba u Krku poslovni broj P-568/2024- 18 od 17. lipnja 2025. u točki I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene ME za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 428,09 EUR (četiri stotine dvadeset osam eura devet centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđuje se da na dan 1. prosinca 2002., tj. na dan kada je ostavitelj pok. RE vlastoručno sastavio oporuku koja je proglašena na ročištu 1. srpnja 2004., a nalazi se u spisu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1907/2011, nisu postojali razlozi da se u istoj oporuci isključe iz nasljeđivanja nasljednici prvog nasljednog reda i to ŽE, ŠE i ŽEI. (točka I. izreke), djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužiteljica u dijelu u kojem je navedeno "a nalazi se u spisu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1907/2011" kao neosnovan (točka II. izreke) te se nalaže tuženicama da tužiteljicama ŽE ŠE i ŽEI naknade trošak postupka u iznosu od 1.471,18 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a tužiteljici ĆE trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, dok se preostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa, zahtjev tužiteljica za naknadom troškova postupka, odbija kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženice su izjavile žalbe zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica ME zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 428,09 EUR.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da nisu postojali razlozi za isključenje iz nasljeđivanja nasljednika prvog nasljednog reda ŽE, ŠE i ŽEI.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Izreka presude u pobijanom dijelu je jasna i neproturječna, presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica ME.

5.2. Izvedene dokaze sud je pravilno ocijenio i za svoje uvjerenje naveo potrebne razloge pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također ističe tuženica ME.

5.3. Što se tiče navoda da je ročište 12. svibnja 2025. provedeno u odsutnosti tuženica, iako su izostanak opravdale te da zbog toga nije izveden dokaz njihovim saslušanjem, treba reći da prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno s odredbom čl. 220. st. 1. ZPP, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Stoga, time što nije prihvatio prijedlog tuženica za odgodom navedenog ročišta, već je isto odlučio provesti u odsutnosti tuženica i ne izvesti dokaz njihovim saslušanjem, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 8. i čl. 220. ZPP, na koje sadržajno upiru žaliteljice.

5.4. Budući da ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nema stoga ni povrede čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dallje: Ustav), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana odluka nije arbitrarna niti očito nerazumna niti je sud zakonske odredbe primijenio na način koji bi ugrozio samu bit prava tužitelja na pristup sudu.

6. Međutim, u ovom slučaju prije svega treba ukazati da je rješenjem broj P- 1778/2019 od 21. veljače 2023. (str. 84-86 spisa), kojim je nastavljen ovaj postupak, koji je bio prekinut zbog smrti tužitelja ŠE (točka I. izreke tog rješenja), odbačena tužba tužiteljice OE ''u dijelu koji se odnosu na nju kao 2. tuženicu'' (točka II. izreke navedenog rješenja), kako to navodi i prvostupanjski sud u točki 36. obrazloženja. Navedeno rješenje dostavljeno je OE osobno, njezinom tadašnjem punomoćniku TE (list 29 spisa) i punomoćnici tužitelja Marijani Jerković, a iz stanja spisa ne proizlazi da je protiv tog rješenja podnesena žalba. Stoga je OE tuženica u ovoj pravnoj stvari pa je očito pogrešno sud prvoga stupnja u uvodu presude navodi i na aktivnoj strani (kao 4. tužiteljicu), što nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Izlišni su stoga žalbeni ME, da sud OE ''legitimira što aktivno, što pasivno''.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je ostavinski sud rješenjem broj O-1907/2011 od 14. travnja 2015. prekinuo ostavinski postupak iza pok. RE, umrlog **.**.2004., zbog spora između oporučnih i zakonskih nasljednika te unuke ostavitelja ŽEI koji su oporukom od 1. prosinca 2002. isključeni iz nasljedstva te uputio zakonske nasljednike ŽE, ŠE (sada pok.) i unuku ŽEI da pokrenu parnicu protiv oporučnih nasljednika ĆEI i OE radi utvrđenja da na njihovoj strani nisu postojali uvjeti za isključenje iz nasljedstva, primjenom čl. 225. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03 i 163/03 – dalje: ZN),

- da je pok. RE vlastoručnom oporukom od 1. prosinca 2002. cjelokupnom svojom imovinom raspolagao u korist svoje unuke OE i supruge ĆEI, a svoju djecu ŽE i sina ŠE te unuku ŽEI isključio iz nasljedstva (razbaštinio) jer da su "…bili prema njemu grubi i krajnje nepošteni…", s tim da ga je "jednom sin ŠE fizički napao i tukao, nepravedno tužio i vukao po sudovima, a AE (kćer) i unuka FE lažno svjedočile'' protiv njega,

- da iz sadržaja sudskog zapisnika (list 123 do 126 spisa) nije moguće utvrditi pred kojim sudom je isti sastavljen, kojeg datuma i o kojem se konkretno sudskom predmetu radi (poslovni broj predmetna i pravna narav spora), ali bi iz njegova sadržaja, osobito u dijelu gdje se određuje stavljanje predmeta u kalendar do 9. srpnja 2001., proizlazilo da se radi o sporu koji je pokrenut 2000/2001. godine,

- da iz iskaza stranaka i svjedoka u tom postupku proizlazi da je predmet spora koji se vodio po tužbi ŠE protiv sada pok. SE bila posudba novca vezano uz adaptaciju kuće u [adresa], u kojem je ŠEI, ovdje prvobitno tuženica, sudjelovala također kao tuženica, dok su ŽE i ŽEI, ovdje tužiteljice, bile saslušane u svojstvu svjedoka, kako to proizlazi i iz sadržaja navedenog zapisnika.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da parnični postupak koji je sada pok. ŠE pokrenuo protiv svog oca RE, zbog kojeg je pok. ostavitelj očito morao odlaziti na sud ("vukao ga po sudovima"), a u kojem su tužiteljice ŽE i ŽEI svjedočile protiv oca/djeda, ne predstavlja težu povredu koja bi se mogla smatrati opravdanim razlogom da ih se isključi iz nasljedstva jer se time nisu ogriješili o neku zakonsku ili moralnu obvezu prema pok. ostavitelju, a kamoli da bi se radilo o povredi težeg karaktera u smislu čl. 85. st. 1. ZN. U odnosu na navod ostavitelja iz oporuke da ga je pok. ŠE jednom fizički napao i tukao, prvostupanjski je sud zaključio da postojanje tih razloga tuženice u postupku nisu dokazale te je kao istinite prihvatio iskaze tužiteljica koje su navele da takvih grubosti i sukoba nije bilo te zaključio da tužitelji nisu bili grubi i nepošteni prema pok. RE u vrijeme sastavljanja oporuke i da između njega i pok. ŠE nije bilo fizičkih sukoba.

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci. Iako se sud suvišno poziva i na odredbe Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00 – dalje: ZN), koje se u ovom slučaju ne primjenjuju, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

9. Tuženice u žalbi ponavljaju tvrdnje koje se tiču vođenja parnice protiv ostavitelja, ''lažnog'' svjedočenja, narušenih međusobnih odnosa te izostanka socijalnih kontakata odnosno komunikacije ostavitelja i isključenih nasljednika. No, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskoga suda da povreda zakonske ili moralne obveze prema ostavitelju, da bi se mogla smatrati opravdanim razlogom za isključenje od nasljedstva, mora biti teža te da mora biti utvrđena. Dakle, nije dovoljno utvrditi da postoji povrede zakonske ili moralne obveze nužnog nasljednika prema ostavitelju, već i da je ta povreda po svome karakteru objektivno teža, tako da difamira nasljednika u očima javnosti, odnosno u užem krugu u kojem su ostavitelj i nasljednik živjeli te da i subjektivno predstavlja teže ogrješenje prema ostavitelju, a te činjenice u konkretnom slučaju iz dokaza izvedenih tijekom postupka i svih okolnosti konkretnog slučaja, ne proizlaze.

9.1. Činjenica što je ostavitelj bio povrijeđen pokretanjem postupka radi povrata novca i ljut na svog sada pok. sina ŠE, kako to tvrdi tužiteljica ŽE i po ocjeni ovoga suda ne predstavlja tako tešku povredu moralnih obveza koje proizlaze iz obiteljskog odnosa, osobito s obzirom da ne postoje neke druge okolnosti kao npr. nemoć ili siromaštvo ostavitelja, koje bi činjenicu ne posjećivanja i ne komuniciranja, na kojoj tvrdnji ustraju žaliteljice, mogle činiti teškom moralnom povredom. Naprotiv, iz činjenica iznesenih u spisu toga suda broj P-1052/2005, na koji se poziva tuženica ME i tvrdi da ih sud prvoga stupnja nije uzeo u obzir te da stoga nije cjelovito sagledao predmet spora i pravilno utvrdio činjenično stanje, proizlazi da je ostavitelj sve do smrti 27. travnja 2004., bio dobrog psihičkog, fizičkog i mentalnog zdravlja (list 75 tog spisa), da nije nikada ništa govorio protiv bilo koga iz svoje obitelji i da se uvijek ponosio sa svoje dvije unuke OE i ŽEI, koje su uostalom i njegove jedine unuke (list 46 spisa) te da je i njegova supruga, prvobitno tuženica MEI, u iskazu također potvrdila činjenicu da je, nakon što je ostavitelj došao kući s rasprave u postupku pokrenutom po tužbi svog sina ŠE, poderao do tada postojeću oporuku i sačinio novu, koja je bila predmet tog spora (P- 1052/2005), kako je to u ovom postupku utvrdio i prvostupanjski sud – da je ĐE upravo zbog tog postupka bio ljut na svoju djecu i unuku i da su se tek nakon toga njihovi odnosi pogoršali. Stoga sve okolnosti konkretnog slučaja, neovisno o tome što se odnos ostavitelja s djecom i unukom pogoršao i što nakon toga više nisu komunicirali, koja činjenica također proizlazi iz činjenica utvrđenih u spisu P- 1052/2005, niti se posjećivali, ne daju dovoljnu osnovu za zaključak da bi ta povreda moralne obveze nasljednika prema svom predniku bila tako teške naravi koja bi opravdavala njihovo isključenje iz nasljedstva u smislu čl. 85. st. 1. t. 1. ZN. Osim toga, odnos roditelja i odrasle djece podrazumijeva i međusobno uvažavanje i dvostranu komunikaciju, što je u ovom slučaju, nakon pokretana spora, izostalo i određenim doprinosom ostavitelja.

9.2. Prvostupanjski je sud također pravilno zaključio da u smislu čl. 86. st. 3. ZN, u slučaju spora o opravdanosti isključenja, teret dokaza da je isključenje opravdano, leži na onome koji se na isključenje poziva te da u ovoj parnici tuženici opravdanost tuženikova isključenja nisu dokazali. Suprotno žalbenim navodima tuženice ME, da pozivanjem na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP sud nastoji ''opravdati svoju arbitrarnost, predbacujući tuženicima teret dokaza'', treba reći da ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskoga suda da je, bez obzira na propust ostavinskog suda da uputi oporučne nasljednike na pokretanje ovog parničnog postupka, na temelju čl. 219. st. 1. ZPP, svaka stranka bila dužna dokazati svoje tvrdnje pa su tako i tuženici bili dužni iznijeti činjenice i predložiti dokaze kojim pobijaju navode i dokaze protivnika, tim više što ih na to obvezuje i odredba čl. 86. st. 3. ZN.

9.3. Isto tako, iako su pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj O-1907/2011 od 14. travnja 2015. na pokretanje predmetnog spora pogrešno upućeni zakonski, a ne oporučni nasljednici (čl. 86. st. 3. ZN), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da pogrešna uputa ostavinskog suda (protiv kojeg ni jedna od stranaka nije izjavila žalbu) ne može imati za posljedicu odbacivanje predmetne tužbe jer stranke ne mogu biti sankcionirane zbog greške suda te da stoga legitimacija tužitelja za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari proizlazi iz sadržaja/upute tog rješenja ostavinskog suda.

9.4. Sud je također pravilno ocijenio neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženicu MEI, tj. sada njezinu zakonsku nasljednicu ME, pravilno smatrajući da su rješenjem O-1907/2011 od 14. travnja 2015. tužitelji upućeni da podnesu tužbu upravo protiv ĆEI, kao jedne od oporučnih nasljednica te da stoga pitanje opsega njezine naslijeđene imovine nije od odlučujućeg značaja u ovoj parnici.

9.5. Pravilno je odbijen i prigovor presuđene stvari, uz obrazloženje da se predmet Općinskog suda u Rijeci broj P-1052/05 vodio radi utvrđenja pravne ne/valjanosti oporuke pok. RE, a ne radi utvrđenja opravdanosti isključenja nužnih nasljednika po toj oporuci.

9.6. Isto tako je pravilno odbijen i prigovor zastare i prekluzuje jer tužiteljice predmetnom tužbom ne zahtijevaju predaju ostavine pa se odredba čl. 84. ZN u ovom slučaju ne primjenjuje, kao i prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ove parnice, pozivom na čl. 187. ZPP i rješenje ostavinskog suda O- 1907/2011 od 14. travnja 2015., pri čemu nije odlučno što uz deklaratorni nije postavljen i kondemnatorni zahtjev.

9.7. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

10. Budući da odluku o trošku tuženice ne pobijaju određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

12. Tuženice nisu uspjele sa žalbom pa tuženici ME ne pripada pravo na zatraženu naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

13. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana, kao ni prvostupanjsko rješenje, kojim je odbačena tužba tužiteljice KE u odnosu na tuženicu ME, kao zakonsku nasljednicu ĆEI, kao nedopuštena, zbog nedostatka pravnog interesa (čl. 365. st. 1., u vezi s čl. 381. ZPP).

U Velikoj Gorici, 25. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos