REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž R-40/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Močiću, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-300/2023-19 od 11. veljače 2025. u sjednici vijeća dana 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene Republike Hrvatske se prihvaća kao osnovana, a presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-300/2023-19 od 11. veljače 2025. se preinačava u pobijanom dijelu pod točkama I i III i sudi:

1. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I/ Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju DP iznos od 1.808,47 EUR-a zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na pojedinačno određene iznose kako slijedi:

- na iznos od 49,17 EUR-a od 15.02.2021. godine

- na iznos od 92,45 EUR-a od 15.03.2021. godine

- na iznos od 97,42 EUR-a od 15.04.2021. godine

- na iznos od 96,20 EUR-a od 15.05.2021. godine

- na iznos od 95,99 EUR-a od 15.06.2021. godine

- na iznos od 92,71 EUR-a od 15.07.2021. godine

- na iznos od 99,33 EUR-a od 15.08.2021. godine

- na iznos od 94,55 EUR-a od 15.09.2021. godine

- na iznos od 96,20 EUR-a od 15.10.2021. godine

- na iznos od 93,83 EUR-a od 15.11.2021. godine

- na iznos od 94,60 EUR-a od 15.12.2021. godine

- na iznos od 97,40 EUR-a od 15.01.2022. godine

- na iznos od 49,82 EUR-a od 15.02.2022. godine

- na iznos od 60,66 EUR-a od 15.04.2022. godine

- na iznos od 90,45 EUR-a od 15.05.2022. godine

- na iznos od 97,71 EUR-a od 15.06.2022. godine

- na iznos od 101,85 EUR-a od 15.07.2022. godine

- na iznos od 100,79 EUR-a od 15.08.2022. godine

- na iznos od 101,99 EUR-a od 15.09.2022. godine

- na iznos od 104,75 EUR-a od 15.10.2022. godine

pa do isplate po stopi određenoj za razdoblje od navedenih datuma dospijeća do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tužitelju da plati tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 EUR-a, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.565,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11.veljače 2025. do isplate.

II Nalaže se tužitelju da plati tuženoj trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju DP plati iznos od 1.808,47 EUR-a zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na pojedinačno određene iznose kako je to točno određeno u točki I presude. U točki II izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće kao neosnovan. U točki III naloženo je tuženiku da plati tužitelju na ime parničnih troškova ukupan iznos od 1.565,45 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tužena pobija presudu u točkama I i III izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je propustio ocijeniti narav i vrstu rada tužitelja. Tužitelj je zaposlen kao vozač te mu je tuženik/poslodavac povjerio obavljanje poslova vozača koji poslovi ne odstupaju od onih koje tužitelj uobičajeno treba i obavljati. Iz iskaza saslušanih svjedoka je tako razvidno da tužitelj a tako i drugi vozači istog poslodavca ne vrše dostavu paketa (to obavljaju duge službe/pošta i dr.), pa se postavlja pitanje koje bi vozačke poslove isti obavljali da nisu obavljali one povjerene po uputi poslodavca. Nije u nadležnosti suda da presudom usklađuje pitanje različite regulacije složenosti poslova, već je to pitanje kolektivnog pregovaranja u postupku usklađenja poslova u državnoj upravi. Sud nije obrazložio razloge zbog čega smatra da je tužitelj obavljao poslove više složenosti koji zahtijevaju veće stručne sposobnosti i vještine od onih koje posjeduje tužitelj. Predlaže presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva, a tužitelja obvezati na naknadu troškova postupka te troškova sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode iz žalbe. Navodi da tužitelj u ovom postupku ne potražuje razliku plaće zbog razlike u koeficijentu radnog mjesta na koje je tužitelj raspoređen (vozač dostavljač) i radnog mjesta osobnog vozača državnog dužnosnika, već isti traži naknadu za faktično obavljen rad za poslove više složenosti od poslova na koje je raspoređen, a koje poslove po nalogu poslodavca kontinuirano obavlja u razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom, odnosno kontinuirano ih obavlja do današnjeg dana. Jedina razlika u opisu poslova vozača dostavljača od osobnog vozača državnog dužnosnika jest u tome što bi vozač dostavljač trebao obavljati poslove vozača dužnosnika samo po potrebi, a ne stalno. Međutim, tužitelj, iako raspoređen na poslove vozača dostavljača to je činio stalno. Upućuje na 29. Zakona o državnim službenicima, čl.40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te na sadržaj upute Uprave za ljudske potencijale od 27. veljače 2020. Predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje presude, te traži troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba tužene je osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka.

5.1. Međutim, sud prvog stupnja je iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak, te je uslijed toga pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće.

6. Predmet spora je je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće za utuženo razdoblje od siječnja 2021.godine pa do rujna 2022.godine i to razlike između ostvarene plaće u utuženom periodu i pretpostavljenih primanja.

6.1. Među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tužene kao namještenik III vrste raspoređen na radnom mjestu vozača

– dostavljača, te da je primao plaću vozača – dostavljača. Sporna je činjenica da li je tužitelj isključivo obavljao posao vozača – dostavljača ili je obavljao i posao vozača državnog dužnosnika i u kojoj mjeri, te da li istom u tom smislu pripada zatražena razlika plaće.

6.2. U postupku je utvrđeno:

- da iz opisa poslova i podataka o plaći (list 20-21 spisa) proizlazi da se radno mjesto tužitelja i to radno mjesto namještenika III vrste, vozača dostavljača predstavlja radno mjesto na kojem tužitelj obavlja poslove dostave nadležnom državnom tijelu, fotokopiranja, te druge poslove po nalogu nadređenog, te održava i brine se o voznom parku odvjetništva te po potrebi poslove prijevoza dužnosnika i druge poslove po nalogu općinskog državnog odvjetnika, zamjenika općinskog državnog odvjetnika i tajnika, a za navedeno radno mjesto je predviđena odgovarajuća srednja stručna škola prometne struke, te položen ispit za vozača B kategorije, te poznavanje rada na uredskim strojevima;

- da u odnosu na opis radnog mjesta vozača državnog dužnosnika je navedeno da isti upravlja službenim automobilom i obavlja poslove državnih dužnosnika, brine se o redovnom održavanju, pranju i čišćenju službenih automobila, obavlja dnevni preventivni tehnički pregled, predlaže otklanjanje uočenih kvarova na službenom automobilu, po potrebi pomaže u prijevozu drugih osoba i dostavi spisa i pošiljaka, te obavlja druge poslove po nalogu nadređenih;

- da iz podataka o plaći osobnog državnog dužnosnika proizlazi da je koeficijent istog 0,873 te da je taj koeficijent utvrđen člankom 4. stavkom 1., točkom b. podtočkom 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi, a da iz nalaza vještaka proizlazi da je koeficijent radnog mjesta tužitelja 0,7760 za utuženi period;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da kad odlazi u Zagreb radi prijevoza dužnosnika da ima plaćene dnevnice, te da su mu plaćeni prekovremeni rad i dežurstva. Smatra da je problematično to što oni kao vozači dostavljači prevoze državne dužnosnike, a da sam naziv radnog mjesta vozač-dostavljač to ne bi to trebao podrazumijevati već samo prijevoz pošiljaka , a ne i vožnju dužnosnika, dok je upravo vozač dužnosnika taj kojem bi posao trebao biti prijevoz dužnosnika, a da se dogodila situacija da vozači dostavljači kojima to ne bi trebalo biti u opisu radnog mjesta prvenstveno prevoze dužnosnike svakodnevno;

- da je u postupku izveden dokaz vještačenjem po vještaku Ivanu Buljan, a sud je dao zadatak vještaku da izračuna razliku između plaće koju je tužitelj stvarno primao i one koju bi primao po primjeni višeg koeficijenta radnog mjesta sukladno tužbenom zahtjevu.

6.3. Prvostupanjski sud navodi da s obzirom da je tužitelj cijelo utuženo razdoblje bez da je za navedeno imao sklopljen ugovor o radu po nalogu tuženika svakodnevno tijekom i izvan radnog vremena faktički obavljao poslove prijevoza dužnosnika, a navedene poslove je prema opisu radnog mjesta vozača-dostavljača trebao obavljati samo povremeno, a ne pretežiti dio radnog vremena tužena mu je za navedene faktički obavljene poslove bila dužna isplatiti plaću prema koeficijentu složenosti poslova predviđenom za poslove osobnog vozača državnog dužnosnika, a za koje poslove prema Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi pripada koeficijent složenosti poslova 0,917. U navedenom smislu iz svih navedenih razloga sud je mišljenja da tuženik osnovano za utuženo razdoblje potražuje razliku između isplaćenih plaća koje su mu isplaćene sukladno koeficijentu složenosti poslova vozača dostavljača i pretpostavljene plaće koje je trebao dobivati prema koeficijentu složenosti poslova za radno mjesto osobnog vozača državnog dužnosnika budući je isti pretežiti dio radnog vremena faktički obavljao poslove vozača državnih dužnosnika na ODO-u Split po nalozima tužene. U tom smislu sud navodi da u situaciji kad radnik i poslodavac nisu sklopili ugovor o radu za određene poslove koje je radnik po nalogu i uz suglasnost poslodavca faktički obavljao takve poslove ili dio tih poslova, tada bi imao pravo na plaću predviđenu za faktično obavljene poslove.

7. Takva činjenična i pravna utvrđenja ovaj sud ne prihvaća. Tužitelj je raspoređen na radno mjesto vozača dostavljača te u okviru obavljanja poslova tog radnog mjesta, obavlja prijevoz dužnosnika i službenika kada je to potrebno obzirom na utvrđene činjenice da se Općinski sud u Splitu trenutno nalazi na dislociranom mjestu te potrebe raspravnih ročišta zahtijevaju prijevoz zamjenika državnog odvjetnika i državno odvjetničkih savjetnika i to onih koji u svrhu ne koriste osobno vozilo. Obavljanje poslova prijevoza dužnosnika i službenika u skladu je sa opisom polova radnog mjesta tužitelja te je tužena u pravu kada navodi da nema osnove za primjenu kategorizacije i koeficijenata radnog mjesta osobnog vozača, a koje radno mjesto na koncu i nije Pravilnikom o unutarnjem redu propisano niti ustrojeno u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu jer potrebe službe ni ne zahtijevaju permanentnost te vrste radnog mjesta. Tužitelj je zaposlen kao vozač te mu je tuženik/poslodavac povjerio obavljanje poslova vozača koji poslovi ne odstupaju od onih koje tužitelj uobičajeno treba i obavljati.

7.1. Opravdano tuženik postavlja pitanje kome je tuženik/poslodavac trebao povjeriti opisane i navedene poslove (vožnja zamjenika na dislocirani sud, na očevid, na seminar i dr.) ako ne tužitelju. Iz iskaza saslušanih svjedoka je razvidno da tužitelj a tako i drugi vozači istog poslodavca ne vrše dostavu paketa (to obavljaju duge službe/pošta i dr.), pa se opravdano postavlja pitanje koje bi vozačke poslove isti obavljali da nisu obavljali one povjerene po uputi poslodavca. Narav i vrsta rada tužitelja koje je obavljao po nalogu i uputi poslodavca u utuženom periodu ne predstavljaju poslove drugog radnog mjesta kod tog poslodavca. Po mišljenju ovog suda povjereni poslovi ne predstavljaju drugi posao s većom složenosti njegovog obavljanja, viši stupanj znanja ili obučenosti, veće odgovornosti da bi se radilo o poslovima drugog radnog mjesta od onog koji tužitelj uobičajeno obavlja, odnosno poslovi koje je obavljao odnose se na poslove njegovog radnog mjesta.

7.2. Dakle tužitelj je zaposlen i kao vozač te mu je poslodavac povjerio obavljanje poslova vozača koji poslovi ne odstupaju od onih koje tužitelj uobičajeno treba i obavljati. Sud je nepravilno zaključio da je tužitelj obavljao poslove koji mu nisu u opisu radnog mjesta (da obavlja poslove prijevoza službenim vozilom po nalogu poslodavca) kao i da je obavljao poslove koji bi predstavljali poslove drugog radnog mjesta kod tog poslodavca i to veće složenosti od onog za koji je zaposlen. Osim toga, priznavanjem prekovremenog rada, dežurstva i dnevnica tužitelj je ipak dobio naknadu za stvarni trud i obim posla koji je obavljao.

8. Zbog navedenog prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na čl. 7. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14,121/17,98/19,151/22, 46/23, 64/23; dalje ZR) umjesto da upravo pozivom na tu odredbu kao i na odredbe čl. 90.st.2. i čl. 90.b st.3. i 4. ZR, odbio tužbeni zahtjev.

8.1. Neosnovani su navodi tužitelja da isti ne potražuje razliku plaće zbog razlike u koeficijentu radnog mjesta na koje je tužitelj raspoređen i radnog mjesta osobnog vozača s obzirom na činjenicu da je zadatak vještaka bio da izračuna razliku između plaće koju je tužitelj stvarno primao i one koju bi primao po primjeni višeg koeficijenta radnog mjesta sukladno tužbenom zahtjevu.

8.2. Isto tako tužitelj u odgovoru na žalbu skreće se pozornost i na sadržaj upute Uprave za ljudske potencijale od 27. veljače. 2020. godine KLASA: 112-07/19-05/39 URBROJ: 511-01-157-19-1. U spomenutoj Uputi pozornost je skrenuta na članak 29. Zakona o državnim službenicima, kojim se od službenika može zatražiti da u iznimnim i hitnim slučajevima, a najduže do 30 dana neprekidno, sukladno svojim stručnim sposobnostima i vještinama obavlja poslove koji nisu u opisu poslova radnog mjesta na koje je raspoređen, a pri tome zanemaruje činjenicu da iz opisa poslova i podataka o plaći (list 21 spisa) proizlazi da radno mjesto tužitelja i to radno mjesto namještenika III vrste vozača dostavljača predstavlja radno mjesto i prijevoza dužnosnika, tako da nije točno da se radi o opisu poslova radnog mjesta koji nisu u opisu poslova radnog mjesta na koje je raspoređen.

8.3. Zbog navedenog, sud je točku I izreke preinačio u skladu sa odredbom čl. 373.st.1. točka 2. i 3. ZPP-a. U točki II izreke presuda ostaje neizmijenjena.

9. Kako je tužbeni zahtjev odbijen, sud je sukladno odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a naložio tužitelju da plati tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 eura. Troškovi postupka se odnose na trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora Tbr.32.st.1 OT u iznosu od 100 bodova, sastav odgovora na tužbu (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 100 bodova, zastupanja na ročištu od 18.rujna 2023.godine u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9 točka 2. OT-a); zastupanja na ročištu od 27.studenog 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.st.1.OT); zastupanja na ročištu od 20.veljače 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.st.1.OT); zastupanja na ročištu od 16.prosinca 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. točka 1.OT). Ostale zatražene troškove sastava tri podneska sud nije priznao tuženoj jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

9.1. Zbog navedenog, a temeljem odredbe čl. 380. st.1. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

10. Kako je tužena uspjela sa žalbom, zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka sud je prihvatio kao osnovan te je sukladno odredbi čl.154.st.1. i 166.st.1.ZPP-a, dosudio tuženoj trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr.10.točka 1. OT).

U Požegi, 29. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević