REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-628/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 19. svibnja 2025., poslovni broj: P-1929/2024-11, u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 19. svibnja 2025., poslovni broj: P-1929/2024-11.

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 51404627-5102862818 sklopljenom između tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 dana 22. veljače 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, sadržanu u čl. 10. Ugovora o kreditu, koji glasi: „ Naknada: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita..."

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320 isplatiti tužitelju SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 541,94 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2006. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 1.1.2008. do 31.7.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1.1.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 724,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da ne prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno utvrdio smisao i doseg relevantnih odredbi ZZP/07, koje je primijenio na to činjenično stanje te u pogledu stava prvostupanjskog suda, da je tužitelj kao potrošač morao biti upoznat koji se točno troškovi podmiruju ulaznom naknadom, navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti, već samo pojedine i to iskaze tužitelja i svjedoka pa da tako nije uzeo u obzir da 2006., dakle u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ugovora, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, da je isto uvedeno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj; 143/2013) i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena, predviđena i naknada za obradu kredita pa da je hrvatsko zakonodavstvo samo formaliziralo ono što se već godina ugovaralo u ugovorima o kreditu, zatim da naknade ovise o tarifi, odnosno aktu vjerovnika, da nije relevantno za postupak da je u ugovoru pa tako i razgovoru između službenice i tužitelja trebalo pojasniti tužitelju o kakvim se točno troškovima radi, već je relevantno je li tužitelj prije svega shvatio ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe i je li kao razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao razumno shvatiti o kakvoj se naknadi radi i da je u ovom konkretnom postupku tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja, što tužitelju nije moglo ostati nepoznato, a kad je riječ o visini naknade da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji te da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe i da je osim toga visina same naknade sadržana u ugovoru. Tuženik smatra, uzimajući u obzir sve navedeno, da ja u duhu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, odredba članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu razumljiva i da prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten ocjenjivati nepoštenost navedene odredbe.

2.2. Osim toga, navodi da prvostupanjski sud nigdje ne obrazlaže u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana i da ne provodi test nepoštenosti pa da je u tom dijelu počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zatim da nijedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, štoviše cijeneći letke koji su bili na raspolaganju tužitelju, razgovor sa službenicom banke, kao i činjenicu da se radi o iznosu s čijom visinom je tužitelj nedvojbeno bio upoznat, da je jasno da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.3. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom nije prihvaćen prigovor zastare navodi da je shvaćanje prvostupanjskog suda utemeljeno na shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora i da takvo pravno shvaćanje odstupa od općih pravila obveznog prava i da nije zadaća Vrhovnog suda kreiranje pravnih normi, već ujednačavanje prava. Navodi i da je bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih strana proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom te da i pravna teorija, koju je ujedno tuženik citirao, potvrđuje stajalište tuženika kako je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla potrebno ograničiti na zakonom propisani zastarni rok, koji se računa od dana plaćanja, dakle, u ovom konkretnom slučaju od 2006., a tužitelj je tužbu podnio 2023. Tuženik nadalje smatra, ukoliko bi se pak prihvatio navedeni stav Vrhovnog suda, onda je taj stav potrebno primijeniti i na početak tijeka zatezne kamate pa da je prvostupanjski sud, dosuđujući tužitelju kamate od 2006. počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. te pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo. Tuženik se pri tome poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici od 5. ožujka 2004. i odluku Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Dalje osporava dosuđenu zakonsku zateznu kamatu za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20).

2.4. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti i slijedom toga dosuditi tuženiku parnične troškove te osporava primjenu vrijednosti boda od 2.00 eura, ističući da se Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 može primjenjivati samo na radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmjena Tarife jer bi retroaktivna primjena bila protivna pozitivnim propisima.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama.

5.1. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 51404627-5102862818, sklopljenog između tužitelja i tuženika 22. veljače 2006., sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezao na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora te da se naloži tuženiku da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužitelju iznos od 541,94 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2006. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu (kredit za zatvaranje obveza – iz minusa u plus), u iznosu od 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 144 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 10. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, koja se obračunava na datum ugovora i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženiku iznos od 541,94 eura. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja te na temelju materijalne dokumentacije, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od banke, da isti kredit sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada pa da se po prirodi stvari o ovoj naknadi nije moglo pregovarati, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi nije određena niti odrediva i da je u smislu odredbe članka 270. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) ništetna te da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je ista ništetna i u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 724,54 eura.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, niti je tuženik u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazao da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem te je ujedno i odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje osobne bankarice tužitelja pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 10. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a najmanje 200,00 kn, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na ulaznu naknadu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 2,50% od iznosa kredita, odnosno, minimalno 200,00 kn, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužitelju što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. S obzirom da tužitelji kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženik u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 541,94 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tužena prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03 nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženiku naknadu iz članka 10. Ugovora o kreditu u iznosu od 541,94 eura, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženik odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

17. Žalbeni navodi tuženika da je tužitelju neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata za vrijeme trajanja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20), nisu osnovani jer se isti Zakon primjenjuje samo u ovršnim i stečajnim postupcima.

18. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, kao i primjenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi prvostupanjski sud donio 19. svibnja 2025., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura.

19. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

20. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Slavonski Brod, 29. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić