REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-605/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniciku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 16. lipnja 2025., poslovni broj: P-1802/2024-13, u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 16. lipnja 2025., poslovni broj: P-1802/2024-13.
II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:
„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012049939, sklopljenog 24. listopada 2006. između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao banke i tužitelja ŠL kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno članak 11.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju ŠL iznos od 208,63 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ŠL parnični trošak u iznosu od 1.454,64 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR.“
2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) i zbog odluke o parničnom trošku, predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici. Traži troškove žalbenog postupka.
2.1. U žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno razloge zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome i ništetnosti takve ugovorne odredbe, osobito uzimajući u obzir da je takva naknada bila zakonom priznata i dopuštena, zatim da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 3. stavka 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZZP) i posljedično nije utvrdio da bi među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknade nastala značajna neravnoteža te osim toga ističe da su razlozi prvostupanjske presude izuzetno šturi, nedostatni i da, iako pobijana presuda ima osam stranica, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, već puko citiranje podnesaka parničnih strana i zakonskih odredaba te da sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., prvostupanjski sud nikako ne smije svoju ocjenu o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe temeljiti isključivo na tome da se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na tome da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita pa kako je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost sporne odredbe isključivo u nedostatku pojedinačnih pregovora da jasno proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno proveo test transparentnosti i test poštenosti u odnosu na spornu ugovornu odredbu.
2.2. Dalje tuženica navodi da se fiksni iznos naknade za obradu kredita od 1,50% iznosa kredita, nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe članka 81. stavka 1 ZZP-a, što potvrđuje i presuda Suda EU u predmetu C-621/17, zatim da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti postojanje pretpostavke koja upućuje na to da je tuženica postupala protivno savjesnosti i poštenja, da je u tom dijelu prvostupanjska odluka ostala bez razloga o odlučnim činjenicama pa da je počinjena daljnja bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti zašto je postupanje tuženice u konkretnom slučaju bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, da je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno po Zakonu o obveznim odnosima, da je na tužitelju, kao strani koja se poziva na ništetnost teret dokaza svih pretpostavki za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, teret dokazivanja što je tužitelj propustio učiniti te ujedno niti u jednom trenutku nije naveo na koji način je pokušao utjecati na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i da je tužitelj svjesno sklopio ugovor znajući da mu pojedine ugovorne odredne nisu jasne i ne tražeći pojašnjene sadržaja ugovornih odredaba pa da se tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem jer prosječni potrošač pozorno i savjesno stupa u ugovorne odnose.
2.3. Osim toga, tuženica osporava iskaz tužitelja kao uvjerljiv i iskren s obzirom da se tužitelj i ne sjeća okolnosti koje su se događale u vrijeme sklapanja ugovora, a koje bi ukazivale na izostanak pojedinačnih pregovora, a da je prvostupanjska odluka pretežito utemeljena na iskazu tužitelja pa da postoji proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazu tužitelja danog u postupku i samog zapisnika pa da je i na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, zatim da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju jasno utvrdio da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja i visinom naknade, kao i ekonomskim učincima ugovaranja te naknade i da su time potvrđeni navodi tuženice da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je u konkretnom slučaju riječ o uslugama koje je tuženica sukladno svim tada važećim propisima bila ovlaštena naplatiti i da nije bila dužna detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za naplatu sporne naknade, što je potvrđeno i presudom Suda EU od 3. listopada 2019. broj C-621/17, da je sporna odredba bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da je time zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a pa da prvostupanjskom sudu nije bilo niti dopušteno provoditi test transparentnosti sukladno članku 84. ZZP-a pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
2.4. U odnosu na odbijeni prigovor zastare ističe da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe i da je to jasno utvrdio Sud EU i presudi C-561/21 od 26. travnja 2024., da Vrhovni sud u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024., potvrdio stav da nema mjesta računanju početka zastare od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnosti.
2.5. U odnosu na isplatu zakonskih zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom ističe da se tuženica ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući da je tijekom otplate kredita u svemu postupala u skladu s propisima kojima je regulirano njezino poslovanje, zatim da su pobijanom presudom tuženici povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske i to ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, kao i odredbom članka 6.1. Konvencije jer da je prvostupanjski sud utvrdio samo jednu pretpostavku za utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe pa da je povrijeđeno pravo tuženice na obrazloženu sudsku odluku te pravo na učinkovito pravno sredstvo.
2.6. Zaključno osporava i odluku o parničnom trošku zbog naprijed navedenih razloga, dodatno osporava priznati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer da tužitelj nije ničim dokazao da je predmetni trošak podmirio, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude budući da je na predmetno ročište pristupio odvjetnik tužitelja, a odvjetnici su upoznati s načinom objavljivanja presude na e-oglasnoj ploči pa da navedeni trošak nije bio nužan za vođenje postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP te je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo,
6. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu: broj 9012049939, sklopljenog između tužitelja i tuženice, 24. listopada 2006., iz članka 11.3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita te da se naloži tuženici da na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati tužitelju iznos od 208,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2006. do isplate.
7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, kredit za kupnju vozila, u iznosu od 22.576,45 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i na rok otplate od 72 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita i da je tužitelju prilikom isplate kredita 25. listopada 2006. tuženica naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.571,89 kn. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa.
8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja te na temelju dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj s tuženom u svezi naknade za obradu kredita nije mogao posebno pregovarati i da je ujedno u postupku utvrđeno da se o odredbi članka 11.3. Ugovora i nije pregovaralo, da je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora i da tuženica, sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a, nije suprotno dokazala, da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi i da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) te da činjenica da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju veću naknadu za obradu kredita potvrđuje da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi, koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva i da iako je riječ o ugovornoj odredi koja je jasno i razumljivo sastavljena, sama činjenica da je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi ne znači da je odredba poštena i da ne podliježe testu transparentnosti pri čemu se prvostupanjski sud poziva na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024. Dalje prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba članka 11.3. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, da je iznos naknade odmah umanjen od iznosa uplaćenog kredita te da je tuženica ozbiljno dovela u pitanje položaj potrošača kao slabije ugovorne strane nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima i da odredbama članka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila predviđena niti u tada važećem Zakonu o bankama pa da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredi protivnoj zahtjevu dobre vjere, koja je stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana pa da je navedena odredba ništetna u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.454,64 eura.
9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 11.3. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.
10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“
11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,50% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužitelju, što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 11.3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.
12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
13. S obzirom da tužitelji kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženica u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 1.571,89 kn, odnosno 208,63 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.
14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.
15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.
16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 11.3 Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.
17. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Suprotno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak nazočnost punomoćnika na objavi presude, jer je predviđen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa ), kao i trošak sudskih pristojbi na presudu i tužbu jer je tužitelj pristojbeni obveznik i jer će ga prvostupanjski sud pozvati na podmirenje ovih troškova, a u konkretnom slučaju ne može se primijeniti odredba članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine” broj: 118/18 I 51/23), s obzirom da se ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
18. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.
19. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 29. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
