REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-559/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, od 25. travnja 2025., poslovni broj: P-487/2021-40, u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, od 25. travnja 2025., poslovni broj: P-487/2021-40, u pobijanoj točki I, II i III izreke presude.
II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom odlukom presuđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužitelju OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 5.304,53 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim:
na iznos od 22,12 EUR počam od dana 28.10.2008. pa do isplate,
na iznos od 11,81 EUR počam od dana 7.11.2008. pa do isplate,
na iznos od 20,53 EUR počam od dana 16.1.2009. pa do isplate,
na iznos od 24,38 EUR počam od dana 18.2.2009. pa do isplate,
na iznos od 16,85 EUR počam od dana 25.3.2009. pa do isplate,
na iznos od 17,91 EUR počam od dana 27.4.2009. pa do isplate,
na iznos od 12,33 EUR počam od dana 26.5.2009. pa do isplate,
na iznos od 9,81 EUR počam od dana 29.6.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,54 EUR počam od dana 27.7.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,67 EUR počam od dana 28.8.2009. pa do isplate,
na iznos od 12,07 EUR počam od dana 29.9.2009. pa do isplate,
na iznos od 9,41 EUR počam od dana 28.10.2009. pa do isplate,
na iznos od 13,79 EUR počam od dana 30.11.2009. pa do isplate,
na iznos od 17,24 EUR počam od dana 29.12.2009. pa do isplate,
na iznos od 19,23 EUR počam od dana 21.1.2010. pa do isplate,
na iznos od 21,49 EUR počam od dana 23.2.2010. pa do isplate,
na iznos od 25,76 EUR počam od dana 12.4.2010. pa do isplate,
na iznos od 24,85 EUR počam od dana 24.5.2010. pa do isplate,
na iznos od 28,51 EUR počam od dana 14.6.2010. pa do isplate,
na iznos od 46,89 EUR počam od dana 14.7.2010. pa do isplate,
na iznos od 42,47 EUR počam od dana 28.8.2010. pa do isplate,
na iznos od 104,78 EUR počam od dana 18.10.2010. pa do isplate,
na iznos od 85,68 EUR počam od dana 12.11.2010. pa do isplate,
na iznos od 71,00 EUR počam od dana 22.12.2010. pa do isplate,
na iznos od 60,78 EUR počam od dana 24.1.2011. pa do isplate,
na iznos od 63,83 EUR počam od dana 18.2.2011. pa do isplate,
na iznos od 58,70 EUR počam od dana 14.4.2011. pa do isplate,
na iznos od 71,92 EUR počam od dana 13.5.2011. pa do isplate,
na iznos od 78,00 EUR počam od dana 15.6.2011. pa do isplate,
na iznos od 89,08 EUR počam od dana 21.7.2011. pa do isplate,
na iznos od 110,6 EUR počam od dana 11.8.2011. pa do isplate,
na iznos od 98,04 EUR počam od dana 21.9.2011. pa do isplate,
na iznos od 89,98 EUR počam od dana 24.10.2011 pa do isplate,
na iznos od 85,53 EUR počam od dana 29.11.2011. pa do isplate,
na iznos od 86,55 EUR počam od dana 16.12.2011. pa do isplate,
na iznos od 90,15 EUR počam od dana 17.1.2012. pa do isplate,
na iznos od 95,07 EUR počam od dana 18.2.2012. pa do isplate,
na iznos od 95,78 EUR počam od dana 23.3.2012. pa do isplate,
na iznos od 91,75 EUR počam od dana 25.4.2012. pa do isplate,
na iznos od 190,72 EUR počam od dana 14.6.2012. pa do isplate,
na iznos od 94,49 EUR počam od dana 18.7.2012. pa do isplate,
na iznos od 67,63 EUR počam od dana 13.9.2012. pa do isplate,
na iznos od 207,46 EUR počam od dana 12.10.2012. pa do isplate,
na iznos od 93,44 EUR počam od dana 12.11.2012. pa do isplate,
na iznos od 94,24 EUR počam od dana 17.12.2012. pa do isplate,
na iznos od 93,35 EUR počam od dana 17.1.2013. pa do isplate,
na iznos od 85,85 EUR počam od dana 15.2.2013. pa do isplate,
na iznos od 91,71 EUR počam od dana 15.3.2013. pa do isplate,
na iznos od 103,92 EUR počam od dana 15.7.2013. pa do isplate,
na iznos od 132,13 EUR počam od dana 14.9.2013. pa do isplate,
na iznos od 132,25 EUR počam od dana 15.10.2013. pa do isplate,
na iznos od 62,24 EUR počam od dana 19.11.2013. pa do isplate,
na iznos od 92,85 EUR počam od dana 13.12.2013. pa do isplate,
na iznos od 92,16 EUR počam od dana 16.1.2014. pa do isplate,
na iznos od 93,61 EUR počam od dana 18.2.2014. pa do isplate,
na iznos od 96,70 EUR počam od dana 13.3.2014. pa do isplate,
na iznos od 95,37 EUR počam od dana 14.4.2014. pa do isplate,
na iznos od 92,82 EUR počam od dana 13.5.2014. pa do isplate,
na iznos od 91,65 EUR počam od dana 14.6.2014. pa do isplate,
na iznos od 91,37 EUR počam od dana 21.7.2014. pa do isplate,
na iznos od 96,23 EUR počam od dana 13.8.2014. pa do isplate,
na iznos od 98,06 EUR počam od dana 12.9.2014. pa do isplate,
na iznos od 1,52 EUR počam od dana 15.10.2014. pa do isplate,
na iznos od 195,26 EUR počam od dana 6.11.2014. pa do isplate,
na iznos od 101,47 EUR počam od dana 12.12.2014. pa do isplate,
na iznos od 100,17 EUR počam od dana 14.1.2015. pa do isplate,
na iznos od 211,69 EUR počam od dana 11.3.2015. pa do isplate,
na iznos od 196,01 EUR počam od dana 13.4.2015. pa do isplate,
na iznos od 160,28 EUR počam od dana 15.5.2015. pa do isplate,
po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika u iznosu od 32,90 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
- 7,09 EUR od dana 01.07.2008. godine pa do isplate
- 8,02 EUR od dana 01.08.2008. godine pa do isplate
- 9,07 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate
- 7,74 EUR od dana 01.10.2008. godine pa do isplate
- 0,97 EUR od dana 01.01.2009. godine pa do isplate
sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.07.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNBa koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.771,90 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 738,10 EUR.“
2. Protiv točke I, II, i III prvostupanjske presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
2.1. Tuženica ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP), navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je nejasan stav prvostupanjskog suda o vraćanju stečenog bez osnova kad osnova u konkretnom slučaju nije otpala i da je prvostupanjski sud propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli te da je ostalo nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud dodijelio tužitelju pravo na povrat navodno stečenog bez osnove, s obzirom da u postupcima kolektivne zaštite potrošača sud nije utvrdio ništetnost konkretnih odredbi konkretnog ugovora, da tužitelj u tužbenom zahtjevu nije niti tražio utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa ih sud nije mogao niti utvrditi, poziva se na članak 84. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano kako nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe poštene, ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive te upućuje na stav Visokog trgovačkog suda RH, koji je sadržan u odluci poslovni broj: Pž-66/22 i da je osim toga prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno da isto uopće nije utvrđivao i nije obrazložio činjenice i zakonske odredbe na temelju kojih je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, već se kratko i paušalno pozvao na presude iz kolektivnog spora u kojem su sudovi samo na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali sporne ugovorne odredbe. Ističe da nije svaka odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, već da je tu činjenicu sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi, a što prvostupanjski sud nije učinio. Osim toga navodi da je nejasno na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da se o odredbama ugovora o kreditu, konkretno o valutnoj klauzuli nije pregovaralo jer sud na navedenu okolnost nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić pa da nije izveden dokaz bitan za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja i da se cijeli dokazni postupak sastojao samo u saslušanju tužitelja i provođenju knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva, dok je osnova tužbenog zahtjeva ostala nedokazana te nadalje navodi da je tužitelj sam izabrao sklopiti upravo takav ugovor s tuženicom, da nije niti u jednom trenutku tražio raskid ugovora niti je osporavao odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, već je upravo suprotno svojim potpisom potvrdio pristanak na sve odredbe predmetnog ugovora i da tužitelj u tijeku postupka nije uspio dokazati da bi imao status potrošača.
2.2. Nadalje u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o visini iznosa koji je tuženica dužna platiti tužitelju i da je tužitelju dosudio veći iznos od iznosa koji je pretplatio jer tužitelj prilikom specificiranja tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF i da ovaj manje plaćeni iznos nije uzeo u obzir niti prvostupanjski sud prilikom donošenja presude, da je tuženica prije zaključenja prethodnog postupka izjavila prigovor radi prijeboja i isti specificirala u podnesku od 8. listopada 2024., sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka i da na strani tuženice postoji tražbina tzv. negativnih razlika na ime ispunjenja preostale činidbe, kao i da prvostupanjski sud nije ovlašten samoinicijativno odbiti prigovor radi prijeboja pozivajući se na članak 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i da isto predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva.
2.3. Tuženica osporava odluku prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor zastare i smatra da obrazloženje prvostupanjskog suda nema uporišta niti u jednoj odredbi materijalnog prava i da je do prekida zastare moglo doći isključivo na temelju tužbe tužitelja, a ne na temelju odluke u postupku kolektivne zaštite, zatim ističe da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud tužitelju dosudio kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos računajući od dana isplate, protivi se utvrđenju da se smatra nepoštenim stjecateljem jer tuženica nikako nije mogla znati da će predmetna osnova prestati uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača te se poziva na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.
2.4. Zaključno ističe da je i odluka o troškovima postupka neosnovana jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke u cijelosti pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio čitav niz apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, slijedom čega se i rješenje o trošku ukazuje u cijelosti neosnovanim.
2.5. Predlaže usvojiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelj na naknadu troškova parničnog postupka, ili da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je za svoje pravne stavove i odlučne činjenice prvostupanjski sud dao jasne razloge, koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima i sadržajem isprava te je prvostupanjska odluka u potpunosti jasna i razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nisu počinjene bitne povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj 538-50-4740957 od 4. ožujka 2008., na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.052,35 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca, da je otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, da je namjena kredita kupnja novog vozila marke opel i da je kredit otplaćen u cijelosti. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, je li tuženica dužna vratiti tužitelju ono što je na temelju odredbe o valutnoj klauzuli primila, zatim je sporna zastara i ka pravo tuženice na negativne tečajne razlike sukladno istaknutom prigovoru prijeboja.
7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu) jer je isti predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, budući se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila, koje prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova nije bilo u vlasništvu obrta ili trgovačkog društva, već u vlasništvu tužitelja od 28. ožujka 2008. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio za kupnju automobila za osobne potrebe, da mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji i da mu kredit u drugoj valuti nije ponuđen, da nije upozoren na moguće rizike ugovaranja kredita u CHF, da ga je u banci već dočekao napisani ugovor i da s djelatnicima banke nije vodio nikakve razgovore u svezi sadržaja ugovora i da nije mogao znati da će tečaj CHF toliko rasti, kao i da je iz ugovora o kreditu razumio koliki mu je iznos kredita odobren i koliko iznosi mjesečna rata.
8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07; dalje u tekstu ZZP) i to slijedeće odredbe:
- odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,
- odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,
- odredba članka 100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,
- odredba članka 101. ZZP-a, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,
- odredba članka 102. ZZP-a, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
9. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i na temelju njegovog iskaza utvrdio da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu nitko nije objasnio što znači valutna klauzula i koji su rizici uzimanjem kredita u CHF, dok je tuženica na ročištu od 26. ožujka 2025., odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnice banke ORI, iako je na njoj teret dokaza da je potrošaču dala sve potrebne obavijesti o valutnoj klauzuli, odnosno da sporne odredbe nisu ništetne. Dakle, u konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženica u postupku, a ni u žalbi ne ukazuje da je tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora, ne osporava da je ona formulirala odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a iz priloženog Ugovora razvidno je da se radi o tipskom ugovoru, koji sadrži odredbu o otplati kredita vezana uz tečaj CHF. Da je teret dokaza navedenih činjenica u potrošačkom sporu na tuženici potvrđuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022. i U-III4424/21. Po ocijeni ovog suda, a i prema stajalištu sudske prakse, nije bilo potrebno provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji tog ugovora nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka i da javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima u svezi sklapanja ugovora o kreditu pa ovaj dokaz ne bi utjecao na utvrđeno činjenično stanje i pravilno je od strane prvostupanjskog suda odbijen.
11. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i saslušao tužitelja, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima i parametrima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženica nije s tužiteljem pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre koji utječu na tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorila korisnika kredita o mogućim rizicima pa je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je sadržan u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
13. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Suprotno žalbenim navodima tuženice valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.
14. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije dokazala da su ugovorne stranke o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale i da je tužitelj dobio sve potrebne obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su predmetne odredbe nepoštene. Osim toga, prvostupanjski sud nije bio dužan u izreci presude utvrđivati ništetnost spornih ugovornih odredbi, nego je o ništetnosti pravilno odlučio kao o prethodnom pitanju u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev.
15. U odnosu na negativne tečajne razlike pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor prijeboja i nije uvažio negativne razlike anuiteta jer prema odredbama ZZP-a ne može tuženica nakon što je kolektivnom presudom utvrđeno je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, ostvariti korist. Plaćanjem predmetnih otplatnih anuiteta tužitelj ništa nije primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primila tuženica
16. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju ni odluka suda o neosnovanosti prigovora zastare, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. te je 14. lipnja 2018. postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. prosinca 2021. za zahtjev tužitelja nije nastupila zastara, kako neosnovano smatra tuženica.
17. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja ugovora, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa. Zakonska zatezna kamata pravilno je dosuđena, uz primjenu članka 29. stavka 2. ZOO-a.
18. O visini zahtjeva za isplatu prvostupanjski sud je osnovano odlučio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koji se žalbom ne osporava, kao niti visina tužbenog zahtjeva te pravilno prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta, plaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora.
19. Stoga je prvostupanjski sud, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno te je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje Tarifa), koja je stupila na snagu 27. studenog 2023. i bila na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Pojedinačne troškove parničnog postupka tuženica nije osporavala, a u donosu na parnični trošak drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
20. Na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I, II i III izreke.
21. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.
22. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 29. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
