REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-1072/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Virovitici, od 30. listopada 2024., poslovni broj: P- 326/2021-29 i rješenja od 30. listopada 2024., poslovni broj: P-326/2021-28, u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2025.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I Žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se:
1. potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, od 30. listopada 2024., poslovni broj: P-326/2021-29 u odnosu na glavno potraživanje (točka I i II izreke),
2. potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici od 30. listopada 2024., poslovni broj: P-326/2021-28 u cijelosti,
3. preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Virovitici, od 30. listopada 2024., poslovni broj: P-326/2021-29, tako da se nalaže tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju LM iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.803,11 eura umjesto iznosa od 3.170,27 eura, u roku od 15 dana.
II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja od 30. listopada 2024., poslovni broj: P-326/2021- 29, odlučeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 538-50-4086882 od 08. svibnja 2007., sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora: i to u članku 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, u članku 1. koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 26.987,70 (dvadesetšesttisuća devetstoosamdesetsedam švicarskih franaka i sedamdesetcenta) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja:“ te u članku 7. koja glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF…“.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od ukupno 4.727,67 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 0,43 eur od 31.08.2007., na iznos od 2,21 eur od 31.01.2008., na iznos od 4,53 eur od 29.02.2008., na iznos od 8,52 eur od 31.03.2008., na iznos od 2,53 eur od 30.04.2008., na iznos od 0,17 eur od 31.05.2008., na iznos od 3,13 eur od 30.06.2008., na iznos od 1,58 eur od 30.09.2008., na iznos od 21,06 eur od 31.10.2008., na iznos od 8,01 eur od 30.11.2008., na iznos od 24,60 eur od 31.12.2008, na iznos od 27,15 eur od 31.01.2009., na iznos od 28,30 eur od 28.02.2009., na iznos od 25,76 eur od 31.03.2009., na iznos od 26,38 eur od 30.04.2009., na iznos od 21,40 eur od 31.05.2009., na iznos od 17,73 eur od 30.06.2009., na iznos od 18,71 eur od 31.07.2009., na iznos od 20,64 eur od 31.08.2009., na iznos od 20,47 eur od 30.09.2009., na iznos od 18,52 eur od 31.10.2009., na iznos od 22,18 eur od 30.11.2009., na iznos od 25,12 eur od 31.12.2009., na iznos od 29,30 eur od 31.01.2010., na iznos od 28,34 eur od 28.02.2010., na iznos od 34,02 eur od 31.03.2010., na iznos od 32,94 eur od 30.04.2010., na iznos od 35,04 eur od 31.05.2010., na iznos od 53,19 eur od 30.06.2010., na iznos od 49,46 eur od 31.07.2010., na iznos od 60,87 eur od 31.08.2010., na iznos od 56,93 eur od 30.09.2010., na iznos od 50,58 eur od 31.10.2010., na iznos od 63,97 eur od 30.11.2010., na iznos od 81,00 eur od 31.12.2010., na iznos od 68,94 eur od 31.01.2011., na iznos od 73,17 eur od 28.02.2011., na iznos od 67,79 eur od 31.03.2011., na iznos od 68,76 eur od 30.04.2011., na iznos od 91,59 eur od 31.05.2011., na iznos od 93,82 eur od 30.06.2011., na iznos od 112,49 eur od 31.07.2011., na iznos od 102,72 eur od 31.08.2011., na iznos od 92,04 eur od 30.09.2011., na iznos od 89,99 eur od 31.10.2011., na iznos od 89,17 eur od 30.11.2011., na iznos od 94,22 eur od 31.12.2011., na iznos od 98,62 eur od 31.01.2012., na iznos od 99,21 eur od 29.02.2012., na iznos od 96,17 eur od 31.03.2012., na iznos od 98,22 eur od 30.04.2012., na iznos od 99,63 eur od 31.05.2012., na iznos od 97,26 eur od 30.06.2012., na iznos od 97,89 eur od 31.07.2012., na iznos od 96,11 eur od 31.08.2012., na iznos od 92,28 eur od 30.09.2012., na iznos od 96,36 eur od 31.10.2012., na iznos od 98,33 eur od 30.11.2012., na iznos 96,95 eur od 31.12.2012., na iznos od 89,24 eur 31.01.2013., na iznos od 95,79 eur od 28.02.2013., na iznos od 96,36 eur od 31.03.2013., na iznos od 93,80 eur od 30.04.2013., na iznos od 85,81 eur od 31.05.2013., na 85,61 eur od 30.06.2013., na iznos od 87,57 eur od 31.07.2013., na iznos od 90,72 eur od 31.08.2013., na iznos od 95,07 eur od 30.09.2013., na iznos od 92,82 eur od 31.10.2013., na iznos od 94,41 eur od 30.11.2013., na iznos od 96,22 eur od 31.12.2013., na iznos od 97,34 eur od 31.01.2014., na iznos od 99,71 eur od 28.02.2014., na iznos od 98,93 eur od 31.03.2014., na iznos od 96,31 eur od 30.04.2014. te na iznos od 95,47 eur od 31.05.2014., računajući iste u periodu od 08.05.2007. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, u periodu od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, u periodu od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017. do 30.06.2017. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09% godišnje u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, u periodu od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, u periodu od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11%, u periodu od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, u periodu od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75%, u periodu od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, u periodu od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, u periodu od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 %, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.170,27 eur, u roku od 15 dana.“
2. Rješenjem suda prvog stupnja od 30. listopada 2024, poslovni broj P-326/2021- 28 odlučeno je:
„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici.“
3. Protiv prvostupanjskih odluka pravodobno se žali tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
3.1. Tuženica prvenstveno ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti, zatim ističe da je rješenje o nenadležnosti nerazumljivo i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se navedeno rješenje ne može ispitati pa da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, s obzirom da je člankom 12. Ugovora o kreditu jasno izražena volja stranka te ugovorena nadležnost tuženice kao sporazumno izabrana mjesna nadležnost. Tvrdi da je nejasno kakvu neravnotežu u pravima i obvezama uzrokuje ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, da tužitelja zastupa kvalificirani punomoćnik, da je tužitelj mogao angažirati punomoćnika sa sjedištem ureda u Zagrebu pa ne bi nastao nikakav dodatni trošak za tužitelja te da su prava i obveze iz ugovora o kreditu i u okviru parničnog postupka za tužitelja jednaki, neovisno o tome zastupa li ga odvjetnik iz [adresa] ili Zagreba, da je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo suprotno svim dokaznim prijedlozima i samim navodima strana potvrđenim u Ugovoru o kreditu, da se nigdje u odluci ne obrazlaže iz kojih je razloga sud došao do utvrđenja da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, odnosno da bi ista bila jednostrano nametnuta pa s tim u vezi ukazuje na odredbe članka 48. ZPP-a, kojim je propisano kako nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe nepoštene, ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive pa da stoga uopće nije bilo mjesta odlučivanju o tome je li takva odredba poštena, zatim da se Direktiva Vijeća 93/19/EEZ od 5. travnja 1993. ne primjenjuje na ugovore o potrošačkom kreditiranju sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, što je potvrdio i Sud EU u odluci C-567/20. Zaključno ističe da kad bi u ovome predmetu eventualno i bila ništetna prorogacijska klauzula, ne bi bio nadležan sud mjesta prebivališta ili boravišta tužitelja, odnosno poslovne jedinice tuženice, nego bi bile mjerodavne odredbe koje određuju općemjesnu nadležnost za tuženicu.
3.2. U odnosu na meritornu odluku tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnim dijela članka 2. Ugovora o kreditu, kojim je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva jer je odredbom članka 187. stavka 1. i 2. ZPP-a propisano da se tužba na utvrđenje može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a tužitelj je tijekom postupka povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope podneskom od 17. lipnja 2024. pa da tužitelj uopće nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu. Stoga ističe da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 288. stavka 2. ZPP-a i odbaciti tužbu u odnosu na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i da je postupajući suprotno, počinio relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a.
3.3. Nadalje navodi da je nejasno iz kojeg razloga je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim je utvrđen isključivo iznos kredita koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti CHF s obzirom da je navedena odredba jasna i razumljiva te osnovana i dopuštena na temelju članka 22. Zakona o obveznim odnosima, zatim da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno da isto uopće nije utvrđivao i nije obrazložio činjenice i zakonske odredbe na temelju kojih je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, već se kratko i paušalno pozvao na presude iz kolektivnog spora u kojem su sudovi samo na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali sporne ugovorne odredbe. Ističe da nije svaka odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, već da je tu činjenicu sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi, da je tužitelj sam izabrao sklopiti upravo takav ugovor s tuženicom, da nije niti u jednom trenutku tražio raskid ugovora niti je osporavao odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, već je upravo suprotno svojim potpisom potvrdio pristanak na sve odredbe predmetnog ugovora.
3.4. Tuženica osporava retroaktivnu primjenu Direktive 93/13 na ugovor koji je predmet ovog postupka, zatim odluku prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor zastare i smatra da obrazloženje prvostupanjskog suda nema uporišta niti u jednoj odredbi materijalnog prava, zatim ističe da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud tužitelju dosudio kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos računajući od dana isplate, protivi se utvrđenju da se smatra nepoštenim stjecateljem jer tuženica nikako nije mogla znati da će predmetna osnova prestati uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača te se poziva na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.
3.5. Zaključno ističe da je i odluka o troškovima postupka neosnovana jer je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, a prvostupanjski sud se na tu činjenicu nije niti osvrnuo, da je tužitelj utužio potraživanja u odnosu na koje je već u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara, odnosno djelomični uspjeh u sporu tužitelja nije posljedica razlike u izračunima vještaka, već je isključivo posljedica postupovne radnje tužitelja, nadalje da podnesak tužitelja od 25. travnja 2022. nije vidljiv u e- spisu i nje dostavljen tuženiku na očitovanje, a prvostupanjski sud je dosudio predmetni trošak te da su tužitelju neosnovano priznati troškovi sudske pristojbe na presudu.
3.6. Predlaže usvojiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelj na naknadu troškova parničnog postupka, ili da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je djelomično osnovana i to u dijelu parničnog troška.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je za svoje pravne stavove i odlučne činjenice prvostupanjski sud dao jasne razloge, koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima i sadržajem isprava te je prvostupanjska odluka u potpunosti jasna i razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
6.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 288. stavak 2. ZPP-a, ne odbacujući tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom da tužitelj, iako nije postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i dalje ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe jer utvrđenje, da obveza tužitelja ovisi od dva bitna promjenjiva elementa (kamatna stopa i valutna klauzula) čine obvezu tužitelja posebno rizičnom i dokazuju da u konačnici tužitelj nije znao kolika će biti njegova kreditna obveza te dodatno potvrđuju kondemnatorni tužbeni zahtjeva za isplatu po osnovi valutne klauzule. Osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje u trenutku sklapanja pravnog posla, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, tužitelj nije povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope podneskom od 17. lipnja 2024., kako u žalbi ističe tuženica, s obzirom da je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu iz članka 186.b ZPP-a, koju je prvostupanjski sud dopustio pa je tužitelj tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 17. lipnja 2024. te je osim toga podneskom od 8. svibnja 2024. predložio da se financijsko vještačenje provede samo u odnosu na pretplatu po osnovi valutne klauzule. Dakle, s obzirom na stupnjevitu tužbu koju je prvostupanjski sud prihvatio, u postupku nije došlo niti do povećanja, niti do smanjenja tužbenog zahtjeva pa nije bilo mjesta niti o odlučivanju o preinaci tužbenog zahtjeva, međutim raspravna odluka kojom je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, koje dakle nije niti bilo jer je tužbeni zahtjev postavljen 17. 6. 2024., nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.
6.2. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.
7. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj 538-50-4086882 od 8. svibnja 2007. na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.987,70 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 rate i uz kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom banke, da je otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, da je namjena kredita kupnja vozila Citroen i da je kredit otplaćen u cijelosti. Nije sporna ni visina postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prema financijskom vještačenju. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke ništetne, je li tuženica dužna vratiti tužitelju ono što je na temelju odredbe o valutnoj klauzuli primila, zatim je sporna zastara, primjena Direktive i Zakona o zaštiti potrošača te naknada parničnog troška.
8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 8. svibnja 2007., dalje ZZP/03) jer je isti predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, budući se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio za kupnju automobila za osobne potrebe i da je u vrijeme sklapanja ugovora bio na dužnosti zamjenika državnog odvjetnika, koja je dužnost nespojiva s obavljanjem bilo koje druge djelatnosti, zatim da te da nije imao mogućnost izbora valute pri podizanju kredita jer mu je ponuđen samo kredit u švicarskim francima, odnosno valuta u švicarskim francima bila je uvjet za podizanje kredita. Nikakvog utjecaja na sadržaj kredita nije imao i nitko mu nije protumačio što pojedine ugovorne odredbe znače.
9. Dakle, na konkretni spor primjenjuju se odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 8. svibnja 2007. i to slijedeće odredbe:
- odredba članka 81. stavka 1. Zakona kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,
- odredba članka 82. Zakona koja propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga,
- odredba članka 87. Zakona koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
9.1. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:
- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,
- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,
- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,
- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,
- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
11. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i na temelju njegovog iskaza utvrdio da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, da je valuta u švicarskim francima bila uvjet za podizanje kredita te da mu nitko nije objasnio na temelju kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa i koji su rizici uzimanjem kredita u CHF, dok je tuženica na pripremnom ročištu od 20. ožujka 2024. odustala od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje ŠM, zaposlenice tuženice, iako je na temelju članka 81. stavka 4. ZZP/03, teret dokaza da sporne odredbe nisu ništetne bio na njoj.
12. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i saslušao tužitelja, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima i parametrima za određivanje promjenjive kamatne stope i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženica nije s tužiteljem pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorila korisnika kredita o mogućim rizicima, te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
14. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Suprotno žalbenim navodima tuženice valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.
15. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene Direktive i zakonskih propisa te slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
16. Nadalje, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule. Naime, u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno članku 225. ZOO-a.
16.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
16.2. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa je Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od 15. lipnja 2018. po pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 2. rujna 2021. i da je podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, zastara potraživanja preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule nije nastupila.
17. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope prema odluci kreditora banke i vezanost otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, naprotiv iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim odredbama nije pregovaralo niti su mu iste bile pojašnjenje u smislu da bi bio upozoren na rizičnost istih, osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta, plaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora.
18. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa žalba u odnosu na prvostupanjsku presudu nije osnovana.
19. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a jer je pravilno utvrdio svoju nadležnost i odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.
19.1. U konkretnom slučaju stranke su člankom 12. Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007., za slučaj spora, ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovog suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi s obzirom na prebivalište u [adresa], tužitelj radi ostvarivanja svojih prava, i davanja iskaza pred sudom trebao putovati na Općinski građanski sud u Zagrebu, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i [adresa], bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se ugovorena odredba jednako ne odnosi na tuženicu s obzirom na njezino sjedište u [adresa]. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. ZZP/03. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
19.2. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
19.3. Kako se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o sudskoj nadležnosti i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. tog Zakona, a tuženica nije dokazala da se o ovoj odredbi pregovaralo i da prema odlukama Suda Europske unije i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., potrošač kao slabija ugovorna strana mora biti zaštićen pravilima o nadležnosti, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti, uvažavajući ujedno i zakonske odredbe o izberivoj nadležnosti.
20. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a jer tužitelj nije povukao dio tužbenog zahtjeva, već je podnio stupnjevitu tužbu i tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 17. lipnja 2024., a kako je u ranijem dijelu ove presude već obrazloženo. Pravilno je prvostupanjski sud visinu naknade odmjerio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje Tarifa), koja je stupila na snagu 27. studenog 2023. i bila na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.
20.1. Međutim, osnovano tuženica navodi da je prvostupanjski sud tužitelju priznao nagradu za sastav podneska od 25. travnja 2022. u iznosu od 200,00 eura, koji se podnesak ne nalazi u sudskom spisu, kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 93,73 eura, iako tužitelj, sukladno članku 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23), nije pristojbeni obveznik budući da se radi o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
20.2. Ostale troškove parničnog postupka tuženica nije osporavala, a u donosu na parnični trošak drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
20. 3. Stoga tužitelju pripadaju troškovi u iznosu od 2.803,11 eura (dosuđeni troškovi u iznosu od 3.170,27 eura umanjeni za iznos od 293,73 eura i PDV na taj trošak u iznosu od 73,43 eura) pa je u ovom dijelu prihvaćena žalba tuženice.
21. Radi svega iznesenog valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na točku I i II izreke te potvrditi rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, sve na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a te žalbu tuženice u odnosu na parnični trošak djelomično odbiti kao neosnovanu, a djelomično prihvatiti i na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a prvostupanjsku odluku o troškovima postupka naznačenu u točki II (pravilno bi trebala biti točka III) izreke preinačiti na način naznačen u izreci ove odluke.
22. Tuženica je na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 5. ZPP-a, odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer je s istom uspjela samo u neznatnom dijelu parničnog troška.
23. Stoga je odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.
Slavonski Brod, 29. rujan 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
