REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

Poslovni broj: 45 P-595/2025-5

ranije P-968/2017

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sutkinji Gordani Mirosavljević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Preprotiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKE VODE pravna osoba za upravljanje vodama iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, zastupani po punomoćniku Igoru Arloviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Arlović & Kukilo d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dana 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužitelj UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Utvrđuje se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika HRVATSKE VODE, pravna osoba za upravljanje vodama, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, protiv ovršenika – tužitelja: UM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Ovr-630/17, radi ovršne naplate iznosa od 1.365,00 kn odnosno 181,16 Eura.

2. Tuženik HRVATSKE VODE pravna osoba za upravljanje vodama iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 220, OIB: 28921383001 je dužan tužitelju UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 1.491,54 Eura, sve u roku od 15 dana.".

II Nalaže se tužitelju UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku HRVATSKE VODE pravna osoba za upravljanje vodama iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 578,12 Eura, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu posl.br. Ovr-630/2017 od 21. rujna 2017. upućen da pokrene parnicu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe određen e rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, posl.br. Ovr-630/17 od 19.5.2017. nedopuštenom zbog postojanja razloga iz čl. 50 st. 1 toč. 11 Ovršnog zakona.

Nadalje tužitelj u tužbi navodi da je Ovršna isprava u ovršnom predmetu navedenom u toč. 1 izvršno rješenje tužitelja, Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, Urbroj: 374-3111-2-11-1, od dana 26.8.2011., a kojim je bilo naloženo tužitelju da tuženiku za razdoblje od 1.8.2011. do 31.12.2011. godine plati naknadu za uređenje voda u 1 obrok koji iznosi 105,00 kn do 15.9.2011. godine, a za svaku narednu godinu u 1 obrok u iznosu od 252,00 kn kako slijedi: 15.07. te godine, na naznačeni uplatni račun tužitelja.

Nadalje, tužitelj tvrdi da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti jer tužitelj nije nikada zaprimio istu, budući je adresa tužitelja nije kako se tvrdi u ovršnom prijedlogu i rješenju o ovrsi [adresa], već [adresa].

S obzirom da tužitelj nije nikada zaprimio ovršnu ispravu, jer mu nikada nije dostavljena to ista nije mogla steći svojstvo ovršnosti.

Tužitelj stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, čl. 50. st. 5 OZ-a.

Podredno tužitelj ističe da je u odnosu na ispunjenje obveze tužitelja nastupila zastara za potraživanja tuženika: za 2011. godinu, za iznos od 105,00 kn, za 2013. godinu, za iznos od 252,00 kn te za 2013. godinu, za iznos od 252,00 kn, dakle za ukupan iznos od 609,00 kn, te stoga tužitelj podnosi ovu tužbu.

Tuženik je dana 6. prosinca 2017. dao odgovor na tužbu u kojem u odnosu na tužiteljeve tužbene navode ističe da tužitelj tužbu podnosi ističući primarno prigovor da nije obveznik naknade za uređenje voda i da nema adresu koja je navedena u prijedlogu za ovrhu. Tužitelj u tužbi navodi da nije nikada zaprimio ovršnu ispravu i da mu ista nije nikada dostavljena te stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Podredno ističe prigovor zastare.

Tuženik nadalje na navod tužitelja kako nije obveznik naknade za uređenje voda te kako nema adresu navedenu u prijedlogu za ovrhu ističe kako je iz tužbe vidljivo da tužitelj neosnovano prigovara svojoj pasivnoj legitimacije pogrešno ističući da u ovom predmetu nije ovršenik s obzirom da navedeni prigovor uopće nije ovlašten iznositi u "ovosudnom" parničnom postupku, već je isto bio ovlašten istaknuti isključivo u upravnom postupku donošenja ovršnih rješenja ovrhovoditelja, obzirom da bi odlučivanje ovog suda u tom prigovoru predstavljalo povredu načela res iudicata pro veritate accipitur, odnosno povredu uopćenog i zakonski utvrđenog pravnog standarda kako se presuđena stvar prihvaća kao istinita.

Tuženik nadalje ističe kako je potonji navod tužitelja neosnovan iz razloga što se tužitelj u komunalnoj evidenciji grada Karlovca vodi kao obveznik naknade za uređenje voda za stambeni prostor koji se nalazi na adresi [adresa]. Nadalje tuženik navodi da odredba čl. 14 st. 1 Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva decidirano propisuje kako je "obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine", dok u st. 2 istoga članka određuje kako obveznik naknade za uređenje voda jest svaki drugi zakoniti posjednik nekretnine, "najmoprimac, zakupnik, plodouživatelj, nositelj prava građenja, koncesionar, imatelj drugih prava nad nekretninom koja mu omogućuju zakonit posjed i korištenje nekretnine …".

Tuženik navodi kako je iz konkretnog slučaja evidentno da Grad Karlovac ovršenika vodi kao obveznika plaćanja naknade, što znači da isti u međuvremenu nije izvršio odjavu iz evidencije obveznika naknade za uređenje voda što ej dužna učiniti svaka osoba sukladno čl. 22 st. 7 Zakona o komunalnom gospodarstvu kad dođe do bila kakve promjene u osobi obveznika.

U vezi navoda tužitelja da nikada nije zaprimio ovršnu ispravu i da mu ista nikada nije dostavljena, tuženik ističe da iz navedenog evidentno proizlazi kao su rješenja tuženika kojima se utvrđuje iznos naknade za uređenje voda tužitelju nedvojbeno dostavljena u upravnom postupku, budući da je na predmetnim rješenjima iskazana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti te su slijedom toga i rješenja postala ovršna prema odredbi čl. 25. st. 4 koja propisuje kako "odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak".

U prilog navedenoj tvrdnji ide i najnovija sudska praksa ŽS u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću u Rješenju posl.br. Gž Ovr-402/2016 od 17.10.2016. gdje se zauzima stajalište kako "(…) iz navedenog proizlazi da je rješenje ovrhovoditelja kojim se utvrđuje iznos naknade za uređenje voda ovršenici nedvojbeno dostavljeno u upravnom postupku budući da je u predmetnom rješenju iskazana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti, te je slijedom toga i rješenje postalo ovršno prema odredbi čl. 25 st. 3 OZ-a, koja propisuje da je odluka donesena u upravnom postupku ovršna, ako je postala ovršna po pravilima koja određuju taj postupak.

Slijedom iznesenog, tuženik ističe kako je evidentno da rješenja na koja se ovrhovoditelj poziva u prijedlogu za ovrhu sadržavaju klauzulu ovršnosti te su kao takva u upravnom postupku prethodno nesporno dostavljena tužitelju.

Na navod tužitelja u kojem ističe prigovor zastare ne pozivajući se niti na jednu zakonsku odredbu koji bi svoje navode potkrijepio, tuženik ističe da u ovoj pravnoj stvari zastara nikako nije mogla nastupiti po niti jednom zakonu koji bi bio pravno relevantna u ovoj pravoj stvari.

Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je dana 14.3.2017. podnio naslovnom sudu prijedlog za ovrhu, posl. br. Ovr-630/2017 na temelju Rješenja o utvrđivanju obveznika naknade za uređenje voda, KLASA: UP/I-325-08/11- 07/0619535, Urbroj: 374-3111-2-11-1 od 26. kolovoza 2011. a koje je postalo izvršno dana 29.8.2011. te da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o naplati u obrocima koji su dospjeli na naplatu, a koje potraživanje se temelji na odlukama nadležnog tijela javne vlasti kao ovršnim ispravama.

Nadalje tuženik u odnosu na prigovor zastare ukazuje na odredbu čl. 233 st. 1 ZOO-a kojom je propisano da "zastarni rok iznosi deset godina za tražbine utvrđene pravomoćnom odlukom tijela javne vlasti, čak i onda kada zakon inače predviđa kraći rok zastare.".

Tuženik navodi sudsku praksu koja potvrđuje njegovo stajalište:

- Županijski sud u Zagrebu- Stalna služba u Zlataru u svom rješenju posl.br. Gž Ovr- 7725/2015 od 7.6.2017. navodi: "u konkretnom slučaju radi se o naplati u obrocima koji su dospjeli na naplatu te kako se potraživanje temelji na odlukama nadležnog tijela javne vlasti kao ovršnim ispravama primjenjuje se zastarni rok od 10 godina temeljem odredbe čl. 233 2t.1 ZOO-a.".

- Županijski sud u Karlovcu rješenjem posl.br. Gž-1155/2014 od 3.6.2014. ističe da se "niti jednim od žalbenih navoda ne dovodi u pitanje zakonitost rješenja suda prvog stupnja. To se prije svega odnosi na prigovor zastare, isticanjem da je potraživanje ovrhovoditelja povremeno godišnje potraživanje za koje je zastara jednu godinu, a koji žalbeni prigovor ne stoji jer prema čl. 233 Zakona o obveznim odnosima st. 1, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlati ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. U konkretnom slučaju, u pitanju su rješenja Hrvatskih voda donesena u upravnom postupku a koja su izvršna danom 26. svibnja 2011. pa stoga ovršni prijedlog podnesen i zaprimljen kod Općinskog suda u Karlovcu dana 5. ožujka 2013. je predan, dakle i ovršni postupak je pokrenut unutar netom navedenog općeg zastarnog roka.".

- Općinski sud u Sisku presudom posl.br. P-545/2016 od 15.5.2017. navodi "u ovom konkretnom slučaju se radi o naplati u obrocima koji su dospjeli na naplatu, a potraživanje se temelji na odlukama nadležnog tijela javne vlasti kao ovršnim ispravama pa se u ovom slučaju ima primijeniti zastarni rok od 10 godina temeljem odredbe čl. 233 st. 1 ZOO-a.".

- Općinski građanski sud u Zagrebu presudom posl.br. P-1750/15 ističe "iz predmetnih rješenja tuženice je razvidno da se radi o otplatama u obrocima, a prema odredbi čl. 226 st. 2 ZOO-a zastare od tri godine za povremene tražbine ne vrijedi za otplate u obrocima.".

Tuženik nadalje navodi najnovije stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž-2515/2014 od 24.4.2017. iz kojeg proizlazi kako "zastara nije nastupila jer se ovdje primjenjuje desetogodišnji zastarni rok "čl. 233 st. 1 ZOO-a budući da se ovršuje tražbina utvrđena pravomoćnom odlukom.

Tuženik također ukazuje na odredbu čl. 108 st. 1 Općeg poreznog zakona koja glasi: "pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrha te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći", te na odredbu st. 2 istog članka koja glasi: "Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza".

Podredno tuženik napominje da bi se u ovoj pravoj stvari u slučaju primjene Općeg poreznog zakona, svakako trebao primijeniti Opći porezni zakon (NN 115/2016) koji je stupio na snagu 01.01.2017. (dalje: OPZ). Ovrhovoditelj ističe da sukladno važećem OPZ-u odredbe koje reguliraju zastaru propisuju šestogodišnji zastarni rok, na način da isti počinje teći istekom godine u kojoj je rješenje kojim je utvrđena obveza postalo izvršno, a sve sukladno odredbama čl. 108 i 109 OPZ-a.

Sukladno prijelaznim i završnim odredbama čl. 197 Općeg poreznog zakona koja glasi: "postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona, osim postupaka pokrenuti ha temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona, dovršit će se prema odredbama toga Zakona, nesporna je njegova primjena obzirom je Rješenje temeljem kojeg je postupka pokrenut, postalo izvršno 29.8.2011., a ovršni postupak je pokrenut 2017. odnosno ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu nadležnom sudu 14.3.2017., dakle nakon stupanja navedenog zakona na snagu, a sve unutar zakonom propisanom roka.

Tuženik zaključno navodi da pravilnom primjenom gore navedenih odredbi proizlazi kako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara kako to tužitelj pogrešno navodi u tužbi, stoga je u konkretnom slučaju tuženik pravilno i u skladu sa zakonom utužio dospjela potraživanja prema tužitelju s osnove naknada za uređenje voda, te predlaže da sud donese presudu kojom se odbija tužba i tužbeni zahtjev, te da sud obveže tužitelja na naknadu parničnih troškova.

Na ročištu koje je održano 14. listopada 2019. godine tužiteljska strana je navela da tužitelj nije osoba iz ovršne isprave, te nije mogao biti ovršenik u predmetu posl.br. Ovr-630/17, te ističe da se radi o pogrešci jer se tužiteljev otac zove IM. Nadalje navodi da navedeno rješenje nikad nije zaprimio, niti je u to vrijeme bio vlasnik nekretnine, a njegov otac je bio vlasnik nekretnine, te je tužitelj postao vlasnik nekretnine tek poslije smrti majke i to 2018. godine po rješenju o nasljeđivanju. Sud je pribavio spis Ovr-630/17, a tužiteljska strana je predložila da sud službenim putem zatraži od tuženika spis Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535.

Sud je zaprimio podnesak tuženika 24. listopada 2019. godine.

Tuženik je uz podnesak dostavio rješenje o naknadi za uređenje voda Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, Urbroj: 374-3111-2-11-1 od 26.8.2011.

Tuženik ističe kako je iz dostavljenog rješenja vidljivo kako je za predmetnu nekretninu kao obveznik određen upravo tužitelj - UM, a ne IM (njegov otac). Također iz povratnice je razvidno da je navedeno rješenje o utvrđivanju naknade za uređenja voda uredno dostavljeno tužitelju slijedom čega je rješenje o utvrđivanju naknade za uređenja voda od 26.8.2011. steklo svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti – iskazane klauzule.

Također, iz Očevidnika za komunalnu naknadu, razvidno je kako je upravo tužitelj upisan u Očevidnik a ne IM, za stambeni prostor koji se nalazi na adresi [adresa].

Tuženik nadalje u bitnom ističe kako je tužitelj prigovor pasivne legitimacije mogao istaknuti isključivo u upravnom postupku, a ne u ovosudskom, parničnom postupku.

Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako je tužitelj u predmetu koji se vodi pred drugim sudom, a koji je gotovo identične činjenične i pravne narav, isticao prigovor promašene pasivne legitimacije a kojem prigovoru je odlučio stvarno nadležan sud. Tako je tužitelj u drugom ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, posl.br. ovr-624/17, protiv rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-624/17 također isticao prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći iste prigovore kako i u predmetnom postupku - da nikada nije zaprimio rješenje o utvrđivanju naknade za uređenje voda, da adresa Klinč sela bb ne postoji, te da nikada nije živo na predmetnoj adresi. O navedenom prigovoru odlučio je Županijski sud u Sisku, posl.br. Gž Ovr-368/2017 od 22.8.2017. koji navodi kako je rješenje ovrhovoditelja temeljem kojeg je predložena i određena ovrha ovršna isprava. Nadalje navodi kako je pobijano rješenje o ovrsi doneseno u skladu sa ovršnom ispravom u kojoj je upravo ovršenik. ovdje tužitelj naveden kao obveznik slijedom čega nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

Sud je u ovom predmetu donio prvostupanjsku presudu dana 20. ožujka 2025. kojom je udovoljio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja.

Županijski sud u Karlovcu svojim rješenjem Gž-399/22025 od 4. lipnja 2025. ukinuo je prvostupanjsku presudu.

U obrazloženju predmetnog rješenja Županijski sud u Karlovcu navodi da prema odredbi iz čl. 55 st. 3 OZ-a tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu.

Navedeno znači da je sud u parničnom postupku ograničen raspravljanjem upravo onih razloga (opugnacijskih) zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu, te da ovršeni kao tužitelj u pokrenutoj parnici ne može širiti razloge zbog kojih je u parnicu upućen.

Nadalje Županijski sud u Karlovcu u svom obrazloženju navodi: da je sud prvog stupnja u ovom slučaju bio vezan i mogao raspravljati samo o žalbenom razlogu iz čl. 50 st. 1 toč. 11 Ovršnog zakona, odnosno drugim riječima nije bilo mjesta u parnici raspravljati o navodu tužitelja kako ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti.

Nadalje se navodi da slijedom svega navedenog zbog pogrešnog materijalno pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrđivao niti dao razloge o bitnim činjenicama - početak tijeka zastarnog roka i nastupa zastare (odnosno nije dao razloge o osnovanosti ili neosnovanosti prigovora zastare), pa je na temelju odredbe iz članka 369. stavak 1 ZPP-a valjalo odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje (u fazu glavne rasprave).

Temeljem provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tuženik dana 14. ožujka 2017. podnio naslovnom sudu prijedlog za ovrhu posl.br. Ovr-630/2017 na temelju Rješenja o utvrđivanju obveznika naknade za uređenje voda, KLASA: UP/IU- 325-08/11-07/0619535, URBROJ: 374-3111-2-11-1 od 26.08.2011.g., a koje je postalo izvršno dana 29.08.2011.g. (dalje: Rješenje). Nesporno je da se u ovom konkretnom slučaju radi o naplati u obrocima koji su dospjeli na naplatu, a koje potraživanje se temelji na odlukama nadležnog tijela javne vlasti kao ovršnim ispravama.

Dakle, u postupku je utvrđeno da je ovrha pokrenuta dana 14. ožujka 2017., a temeljem Rješenja o utvrđivanju obveznika naknade za uređenje voda, KLASA: UP/IU- 325-08/11-07/0619535, URBROJ: 374-3111-2-11-1 od 26.08.2011.g., a koje je postalo izvršno dana 29. kolovoza 2011. godine.

Prema mišljenju ovog suda tuženik nije bio u zastari kada je pokrenuo kao ovrhovoditelj ovrhu s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok.

Prema čl. 233 ZOO-a sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

Uobzirujući navedeno ovaj sud smatra da potraživanje tuženika a u predmetu Ovr-630/2017 nije u zastari s obzirom da se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok.

Tako Županijski sud u Karlovcu rješenjem posl.br. Gž-1155/2014 od 3.6.2014. ističe da se "niti jednim od žalbenih navoda ne dovodi u pitanje zakonitost rješenja suda prvog stupnja. To se prije svega odnosi na prigovor zastare, isticanjem da je potraživanje ovrhovoditelja povremeno godišnje potraživanje za koje je zastara jednu godinu, a koji žalbeni prigovor ne stoji jer prema čl. 233 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 i dr., dalje ZOO), stavak 1. sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom presudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina pa i one za koje zakona inače predviđa kraći rok zastare U konkretnom slučaju, u pitanju su rješenja Hrvatskih voda donesena u upravnom postupku a koja su izvršna danom 26. svibnja 2011.g. pa stoga ovršni prijedlog podnesen i zaprimljen kod Općinskog suda u Karlovcu dana 5. ožujka 2013. je predan, dakle i ovršni postupak je pokrenut unutar netom navedenog općeg zastarnog roka.

Uobzirujući sve naprijed navedeno sud je odlučio kao u izreci presude.

Temeljem čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku sud je odlučio o troškovima parničnog postupka imajući pritom u vidu vrijednost predmeta spora u visini od 181,17 Eura što prema jednoj cjelovitoj radnji, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23) iznosi 25 bodova, a kako je 1 bod = 2,00 Eura to jedna cjelovita radnja iznosi 50,00 Eura.

Sud je tuženiku priznao sastav odgovora na tužbu po Tbr. 8 st. 1 u vezi Tbr 7 toč. 1 Tarife u iznosu od 50,00 Eura, zatim pristup na 7 ročišta i to 6 ročišta po Tbr. 9 toč. 1 Tarife i to ročišta 19.11.2018., 14.10.2019., 7.3.2024., 28.11.2024., 10.12.2024., 22.9.2025. (6x50,00 Eura), te jedno ročište 27.9.2023. po Tbr. 9 toč. 5 Tarife u iznosu od 12,50 Eura, zatim sastav dva obrazložena podneska po Tbr. 8 toč. 1 Tarife i to podnesak od 22.10.2019., te 6. studenog 2024. (2 x 50,00 Eura), što sveukupno iznosi 462,50 Eura.

Kad se iznos od 462,50 Eura uveća za PDV od 25% a koji iznosi 115,62 Eura dobije se iznos od 578,12 Eura.

U Samoboru, 26. rujna 2025.

SUDAC:

Gordana Mirosavljević

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelj po pun. Krešimir Preprotić, odvjetnik

2. tuženik po pun. Igor Arlović, odvjetnik iz OD Arlović & Kukilo d.o.o.