REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-6606/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice BV (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], Bunjak, [adresa], koju zastupa punomoćnica Valentina Božićek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 9. rujna 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice Matije Klokočovnika, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika, GV, odvjetničke vježbenice, 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 166-332/2007 sklopljenog između tužitelja BV, [adresa], 10 382 BUNJAK (SVETI IVAN ZELINA), OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 23.11.2007. godine., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% (jednocijelodvadesetipet posto) iznosa kredita.„

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 platiti tužiteljici BV, [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.186,78 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 23.11.2007. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 809,73 eur sa zateznim kamatama od 26. rujna 2025. do isplate, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je kao korisnik kredita zaključio dana 23.11.2007. sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu br. 166-332/2007 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 159.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita.

Navodi da je čl 5. stavak 2. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, da je predmetna odredba Ugovora ništetna te da je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove, vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita.

Tužitelj smatra da je s obzirom na gore navedeno, aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti troškove obrade kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu od 1,25 % naknade na iznos kredita.

Smatra da je Ugovor po svojoj naravi potrošački i da to jasno proizlazi i iz same namjene kredita- kupovina kuće, da je odredba

čl. 5. stavak 2. Ugovora

o kreditu tipska odredba ugovora koju je sastavio tuženik i o kojoj odredbi nije dana mogućnost pregovaranja tužitelju kao korisniku kredita, te da su navedene okolnosti dovele do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.992,50 CHF, odnosno preračunano po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita 8.941,78 HRK, sada 1.186,78 eur, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 1.186,78 eur, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnost odredbe Ugovora o kreditu broj 166-332/2007 sklopljenog između tužiteljice i tuženika od dana 23.11.2007. godine., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% (jednocijelodvadesetipet posto) iznosa kredita.„ te naložiti tuženiku da tužiteljici vrati naplaćenu jednokratnu naknade za obradu kredita u iznosu od 1.186,78 EUR sa kamatama od 23.11.2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev.

Tuženik ne osporava da je 23. studenog 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 166-332/2007 (dalje: Ugovor) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada. Smatra da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 2. članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12.,56/13., 41/14.) dalje: ZZP/07).

Ističe da navedena odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te da daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Navodi i da je tuženik predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje smatra da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Tuženik ističe da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

Tuženik smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža i da činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom, da je tuženikova djelatnost puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik navodi da se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada da je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva.

Stoga tuženik ističe da kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, da iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Smatra da su troškovi obrade kredita jasno definirani i da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Pritom se poziva na stav izražen u presudi Županijskog suda u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023. kojom se odbija tužbeni zahtjev da se „radi o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Navodi da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen, te da se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da je potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru i tuženik smatra da to samo po sebi ne dovodi do zaključka da se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Ističe da se pregovaračka moć potrošača gleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.

Tuženik smatra da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te da je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i da je tužitelj bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita, ali da je samostalno procjenjujući rizike tužitelj odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

Smatra da tužitelj pogrešno ističe da je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja, pa da je nejasno zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena.

Tuženik ističe da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora i upozorio ga na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže.

Navodi da je Ugovorom odobren i isplaćen iznos od 159.400,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,25 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

Tuženik opreza radi ističe da bi eventualni navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna bili neosnovani, da takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a da ne postoji niti danas.

Osim toga, i da je Sud Europske unije u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate, jer da se sukladno čl. 1115. ZOO- a zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, da nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora.

Tuženik se poziva i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva

Tuženik, ističe prigovor zastare jer da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa da je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, da bi bilo bespredmetno i da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te ga obvezati da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 166-332/2007 od 23.11.2007. godine (list 6-11 spisa), povijesni izvadak za tuženika (list 34-37 spisa), saslušan je tužiteljica na ročištu održanom 9. rujna 2025. (list 115-116 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o potrošačkom kreditu i da ne proizvode pravne učinke u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naplaćene naknade tužitelju.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 166-332/2007 od 23.11.2007. godine za iznos kunske protuvrijednosti kredita 159.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s namjenom kupnje kuće i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, te da je tužiteljici od ugovorenog iznosa kredita prilikom isplate istog 23. studenoga 2007. ustegnut iznos naknade 1,25% od odobrenog kredita, odnosno iznos od 8.941,78 kn/1.186,78 eur.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. jesu li odredbe u spornom dijelu čl. 5. i 8. Ugovora ništetne i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćenih naknada u zatraženoj visini koju je na temelju navedenih odredbi platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te za prijevremenu otplatu kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP), te odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje; Direktiva 93/13).

9. Odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom članka 96. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Navedena zakonska odredba čl. 96. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

13. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

14. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

15. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Konačno, čl. 102. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila klijent Privredne banke i da prema njezinim financijskim mogućnostima u istoj nije mogla dobiti stambeni kredit, pa se obraćala u više banaka i konačno je u tadašnjoj Hypo banci uspjela ostvariti kredit i to u CHF, u iznosu od 159.000 CHF. S obzirom na opće poznatu situaciju s kreditima u valuti CHF i da je stambeni kredit uzela na rok od 30 godina, negdje 2017. obratila se Privrednoj banci te je tamo ishodila kredit u EUR s puno povoljnijom kamatom nego što je bila predmetna, a sve to zbog njezinog rasta tijekom otplate kredita.

Što se tiče ugovora o kreditu iz 2007. sklopljenog s Hypo bankom tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog niti je imala utjecaja na njegov sadržaj, osim što je znala koji iznos kredita ću dobiti, s kojom kamatom i koje je razdoblje otplate, s time da je morala tekući račun otvoriti u Hypo banci da bi joj trajnim nalogom od njezine plaće ustezana mjesečna rata kredita. Za obvezu plaćanja ulazne naknade ništa joj nije rečeno prije sklapanja ugovora, već je za istu saznala čitajući ugovor prije potpisa istog. Službenik u banci rekao joj je da se to mora platiti te ona nije ništa dalje pitala. Tužiteljica nije tu naknadu posebno plaćala već je trošak zahtjeva za obradu kreditu ustegnut od kredita prilikom isplate kredita prodavatelju nekretnine, tako da njoj iznos kredita nikada nije niti isplaćen već direktno prodavatelju. Tužiteljica je nekretninu kupila za svoje osobne potrebe, odnosno za stanovanje, ali obzirom na rast rate kredita na 8.000,00 kn, a njena plaća je bila 6.000,00 kn, tužiteljica je tu nekretninu bila prisiljena prodati, pogotovo što se u međuvremenu bila jako i razboljela. Tužiteljica nije nikada bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta.

Tužiteljica je iskazala da je čitala ugovor prije potpisivanja, da je pitala službenika vezano za naknadu za obradu kredita, ali da je svejedno ugovor potpisala jer nije mogla odustati od kredita kojim je rješavala svoje stambeno pitanje. Bilo joj je jasno što znači 1,25% kredita, ali nije tada znala koliko je to točno u novčanom iznosu koji će morati platiti, odnosno koji će joj biti zadržan od odobrenog kredita.

18. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se u smislu odredbe članka 96. st. 2. ZZP smatra da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je visinu naknada koje je prema Ugovoru obvezan platiti tužiteljica saznala tek kada je došla u banku prednika tuženika radi preuzimanja i potpisa Ugovora, odnosno kada joj je izračunat iznos prijevremene otplate kredita. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada obrade zahtjeva za kredit i da će platiti trošak prijevremene otplate kredita ako se za istu odluči, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknada, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetne naknade u Ugovoru nisu bile određene, niti su bile odredive.

19. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su ugovorne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade, nepoštene, a time u smislu odredbe čl. 102. st. 1 ZZP i ništetne.

21. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

22. Iako tuženik izričito ne osporava tužiteljici svojstvo potrošača, to iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužiteljica potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebila za kupnju kuće za potrebe svojeg stanovanja, osobno je otplaćivala kredit, te da nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, a kuću je bila prisiljena prodati upravo iz razloga rasta tečaja CHF i kamatne stope zbog kojih joj je mjesečna rata otplate kredita narasla većom od mjesečne plaće.

22.1. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 8.941,78 kn/ 1.186,78eur, koji je tuženik nesporno naplatio 23. studenoga 2007. na temelju ništetnih ugovornih odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 23. studenoga 2007., pa je u smislu odredbe čl 1115. ZOO i na taj iznos osnovan zahtjev za zatezne kamate od 23. studenoga 2007. do isplate.

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utuženih tražbina neosnovan.

25. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, te čl. 29. ZOO.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

27. Tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u sporu priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 75 bodova, za pristup na dva ročišta 3. lipnja 2025. i 9. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 75 bodova za svako, za sastav podneska od 28. svibnja 2025. prema Tbr. 8/1 75 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 600 eur, uvećano za 25% PDV 150,00 eur i trošak sudske pristojbe na tužbu 19,91 eur i pristojbe na presudu 39,82 eur ili ukupno 809,73 eur.

28. U konkretnom slučaju tužiteljica je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

29. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 26. rujna 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika