REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-485/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev, u pravnoj stvari tužitelja: RN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] Gornji zastupana po punomoćniku Josip Giljanović,odvjetnik u Splitu, uz sudjelovanje umješaća:1. VN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 2. GN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] na strani tužiteljice a zastupani po punomoćniku Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu; protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoje Matić,odvjetnik u Zagrebu; radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 03.rujna 2025.g a objavljene na ročištu dana 08. listopada 2025.godine

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 15. lipnja 2007.g. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 posto iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 1.783,16 Eura uvećan za zatezne kamate tekuće od 29. lipnja 2007. g. do isplate i to po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi trošak postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.“

2.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.533,18 Eura .

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 15. lipnja 2007. g., sada pok. HN kao korisnik kredita, tuženik kao kreditor, tužiteljica kao sudužnik te PN, [adresa], kao založni dužnik sklopili su ugovor o kreditu broj: 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Člankom 5. predmetnog ugovora je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od kreditnog iznosa jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % od kreditnog iznosa. Iz specifikacije isplate kredita razvidno je kako je korisniku kredita naplaćen trošak obrade kredita u iznosu od 13.435,25 kuna dok je preostali iznos od 1.061.228,02 kuna isplaćen na račun založnog dužnika PN.

2. Dana 20. travnja 2011. g. korisnik kredita je preminuo dok su njegovi nasljednici kao što je razvidno iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mire Rubić, O- 2162/11, UPP/OS-75/11, od 29. siječnja 2013. g. tužiteljica kao njegova supruga te sin VN i kćer GN, koji su tužiteljici ugovorom o cesiji ustupili prava koja su im kao nasljednicima korisnika kredita pripadali naspram tuženika temeljem ništetne i nepoštene odredbe čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu.

3. Odredba članka 5. predmetnog ugovora o kreditu protivna je Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora kao i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str.24.) Naime, sukladno čl. 3. Direktive: „Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora“ Predmetna je materija na istovjetan način regulirana i člankom 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica ističe kako je pored naknade od 1,25 % od ukupnog kreditnog iznosa ugovoreno i da će korisnik kredita snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbina iz istog. Nadalje, predmetna naknada od 1,25 % koja je naplaćena u iznosu od 13.435,25 kuna ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku, odnosno tuženik nije imao nikakav trošak a pogotovo nije mogao imati trošak u iznosu koji bi se utvrđivao u postotku od kreditnog iznosa stoga je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna čime je tuženik dužan isplatiti tužiteljici predmetni iznos stečen bez valjane pravne osnove.

4.Pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. g. jest da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.U podnesku tužitelja od 20. svibnja 2021.g isti je uredio točku II tužbenog zahtjeva, a koju točku II tužbenog zahtjeva, s obzirom na uvođenje Eura kao službene valute,konačno uredio 13.svibnja 2025.g.

6.Tužena u odgovoru na tužbu u podnesku od 28.09.2020.g. protivila se istoj u cijelosti ističući da tuženik ne spori da je njegov pravni prednik s prednikom tužiteljice sklopio Ugovor o kreditu broj 216-215/2007 (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tuženik ističe da rješenjem o nasljeđivanju O-216/11 iza pok. HN nije obuhvaćeno i potraživanje prema tuženiku koje je predmet ovog spora. Pored toga, iz rješenja o nasljeđivanju vidljivo je da iza pok. HN postoje tri nasljednika, slijedom čega tužiteljica nema pravo na puni iznos potraživanja prema tuženiku čak kada bi isto bilo i pravomoćno utvrđeno, nego eventualno na 1/3 dijela. Stoga tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Međutim istaknuto je da je tražbina iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka prenesena na društvo EOS MATRIX d.o.o., Horvatova 82, Zagreb, OIB: 76674680107. O provedenom ustupu tužiteljica je uredno obaviještena 5 veljače 2018. Stoga tuženik napominje da, kada je tražbina cedirana na novog vjerovnika, u kojem slučaju tužiteljica svoja prava iz ugovora ne može ostvariti u posebnoj parnici prema ranijem vjerovniku, jer isti više nije stranka iz ugovora te predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, pozivajući se na pravomoćnu sudsku praksu Županijskog suda u Zadru, Gž- 193/2020 od 10. travnja 2020.

7.Što se pak tiče samog tužbenog zahtjeva o ništetnosti odredbe o troškovima obrade kredita tuženik je istakao kako čl. 5 Ugovora o kreditu nije nepošten ni ništetan budući da je jasan, lako razumljiv i uočljiv te ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakon o zaštiti potrošača). Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba., naime, riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj, i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Prednik tužiteljice je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

8.Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikov propust. Tužiteljica samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Direktivi i Zakonu o zaštiti potrošača jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je apsolutno netočno. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovor, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja troškova naknade pa do isplate.

9.Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. U prilog tome govori i Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3811/2017 od 22. siječnja 2020., a ujedno ukazujući i na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004.

10.Istaknut je i prigovor zastare budući da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Stoga su potraživanja tužitelja u zastari. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zastari, zauzeto na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., a na koje se tužitelj poziva, nije primjenjivo u ovom predmetu. Isto jer se ne radi o stajalištu koje se odnosi na pravnu situaciju u ovom parničnom predmetu. Stoga isto nije primjenjivo u ovom predmetu jer bi se time praktično ukinuo institut zastare za kondematorne zahtjeve postavljanjem pro forma zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti, što je apsolutno neprihvatljivo.

11.I uređenom tužbenom zahtjevu tuženik se protivio iz istih razloga.

12.U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 15 lipnja 2007.g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 216-215/2007, pregledano rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Mire Rubić O-2162/11 UPP/OS -75/11 od 29 siječnja 2013.g. , pregledana specifikacija isplate kredita , pregledan Ugovor o cesiji između tuženika i EOS Matrix zaključen dana 25.01.2018.g., pregledana obavijest tužiteljici od strane tužene o ustupu potraživanja od 05.02.2018.g.,pregledan izvadak iz poslovnih knjiga za predmetni kredit od 29.01.2018.g., saslušani svjedoci JN, VN te tužiteljica kao stranka.

13.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5 Ugovora o kreditu broj:216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog dana 15 lipnja 2007.g. kojim je Ugovoreno da se prije isplate kredita odbije iznos jednokratne naknade od 13.435,25 kn koji troškovi u naravi čine 1,2% iznosa kredita a čemu se tuženik protivio prvenstveno ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika i nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja uz protivljenje tužbenom zahtjevu budući da čl. 5 Ugovora o kreditu ne bi bio nepošten kako to tužiteljica tvrdi već je jasan, lak i razumljiv i ne podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača.

14.Naime, uvidom u predmetni ugovor broj 216-215/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenim između HN sada pok. supruga tužiteljice kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i prednika tuženika Hyppo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditora, utvrđeno je da je točkom 5. tog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje u slučaju odustajanja od korištenja kredita prije isplate platiti banci naknadu za odustajanje sukladno Odluci o naknadama za usluge Hyppo Alpe Adria Bank d.d. , te da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, te da se nadalje korisnik kredita obvezuje snositi sve javno bilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbina iz istoga.

15.Iz specifikacija na listu spisa 4 razvidno je da je taj kredit isplaćen 29.srpnja 2007.g. umanjen za jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 13.435,25 Kuna ( 1.783,16 Eura) a što predstavlja 1,25% iznosa ostvarenog kredita.

16.Nadalje, nesporno je da je tuženik tražbinu iz tog ugovora, temeljem Ugovora o cesiji, cedirao u korist Eos Matrix d.o.o. od 25.siječnja 2018.g koji je solemiziran od strane Javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-1006/2018 od 30.siječnja 2018.g što je utvrđeno pregledom istog.

17. S obzirom da je tuženik prigovarao aktivnoj i pasivnoj legitimaciji tužiteljice za kazati je da ne stoji prigovor aktivne legitimacije na strani tužiteljice budući da su zakonski nasljednici UN ovdje saslušani svjedoci, odnosno sada umješači na strani tužiteljice, GN i VN, izjavili da su ustupili prava koji istima pripadaju kao nasljednicima preminulog korisnika kredita svog oca HN.

18.U odnosu na prigovor pasivne legitimacije isti nije osnovan upravo iz razloga što je pregledom sadržaja Ugovora o cesiji tužitelja s Eos Matrix d.o.o utvrđeno da je istim došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu sada, kao novi vjerovnik, ovlašten od tuženika potraživati Eos Matrix d.o.o., no ugovorna strana ugovora o kreditu, dakle nositelj svih prava i obveza iz Ugovora o kreditu ostaje upravo tuženik. Dakle, novi vjerovnik je postao nositeljem prava na tražbinu koja je predmetom cesije i kao takav ima ovlaštenje istu tražiti od nasljednika pok. HN, to jest tužiteljice, no pitanja zakonitosti ugovornih odredbi s tim u svezi pretplaćeno ostaju i dalje vezana za nositelja prava i obveza Ugovora o kreditu to jest tužene, zbog čega je sud prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

19.Tvrdnje tužitelja da je ugovorena naknada ništetna jer je suprotna odredbi Zakona o zaštiti potrošača i direktivi, ne pružajući nikakav dokaz ne stoji, jer je upravo naknada za obradu temeljena na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima kao i posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, gdje je zakonodavac u čl. 1 i čl. 14 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( N.N. 143/2013 ) dao ovlaštenje Ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i gdje je upravo Ministar financija 31 siječnja 2014.g. donio Pravilnik o naknada na potrošačke kredite ( N.N. 15/14) kojim je izrijekom u čl. 3 kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita a vjerovnik i ( tuženik u ovom slučaju ) u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno Tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade a ovisno o vrsti kredita, dok je čl. 3 Pravilnika o naknada na potrošačke kredite ( N.N. 15/2014 ) određeno da za obavljanje usluga o poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz Ugovora o kreditu i sl. a koja obveza plaćanja naknade potrošača odnosno korisnika kredita je uvriježena i u Direktivama 2014/17/ EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04.veljače 2014.g. o Ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i izmjenama direktiva 2008/48 / EZ i 2013/36/EU i Uredbe ( EU ) broj 1093/2010 a što sve ovo pokazuje da je naknada za obradu kredita bila redovan trošak kreditiranja što sve dokazuje da je naknada za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja.

20. Prema čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 96/03 , 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog Ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene Ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, ta odredba je u skladu sa čl. 4 st. 2 direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene , ne odnosi na definiciju glavnog predmeta Ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučenih usluga i robe na drugoj strani sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza naknada za plaćanje za obradu kredita je ugovora jasnim , lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu gdje je i visina naknade jasno i razumljivo određena odredbama o Tarifi naknade za usluge te nema govora dali je predmetna odredba nepoštena. Ova obveza plaćanja naknade kredita ne samo što je jasno određena u općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi ista je dana osobnim bankarima kao uputa temeljem koje izvješćuju korisnike kredita koju naknadu, koliku i za koji kredit se odobrava a što je razvidno iz pregledanih Uputa za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa.

21. Kako je dakle Odluka o naknadi troškova vođenja kredita za ostvarenje kredita i slično uređena Zakonom, odnosno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi, to nema govora da bi se radilo o nepoštenim i ništavim odredbama jer su te odredbe Ugovorene Zakonom i iste su lako uočljive i razumljive i za koju obvezu je korisnik kredita bio upoznat i prije zaključenja spornog kredita pa je zahtjev tužiteljice trebalo u cijelosti odbiti. Naime, proglašenjem ništetnim ovakve odredbe kako je već rečeno ne stoji , nije u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača i Direktivi vijeća 93/13 / EEZ od 05. svibnja 1993.g. budući da je Zakonom Ugovorena naknada troškova za dobivanje kredita i slično a čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene Ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni jer ako su one lako razumljive i lako uočljive za koju obvezu je tužiteljica kao sudužnik i njen suprug kao korisnik kredita bili unaprijed upoznati te da u postupku nije dokazao zašto bi te odredbe bile ništetne.

22. Zbog svega rečenog odlučeno je kao u izreci.

23. Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine " broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 123/08) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05), a odnosi se na trošak punomoćnika tuženika i to sastav podneska od 28.09.2020.g 200,00 Eura, zastupanje na ročištima od 25.03.2021.g, 10.05.2021.g, 31.08.2021.g, 13.05.2025.g i 03.09.2025.g. svako po 200,00 Eura, što daje trošak punomoćnika tuženika od 1.200,00 Eura, odnosno uvećano za iznos PDV-a od 300,00 Eura daje trošak punomoćnika tuženika od 1.500,00 Eura. Kada se tim troškovima pridoda pristojba odgovora na tužbu od 33,18 Eura onda je sveukupni trošak tuženika 1.533,18 Eura koliko je i dosuđeno u točci 2. izreke presude.

U Trogiru, 08. listopada 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun tužitelja

2. pun tuženika

3. spis