Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice
S. N., OIB: ..., iz O., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. & Z. j.t.d. u O., protiv tužene banke, OIB: ..., Z., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2023. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice V. S., i punomoćnice tužene u zamjeni A. P., odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu B. T., odvjetnika u O., po objavi 14. rujna 2023.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 2.1. i 2.4. Ugovora o
kreditu broj ... od 15. travnja 2005., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika D. D. iz O. pod brojem OU-467/2005 26. travnja 2005., sklopljen između pravnog prednika tužene banke kao kreditora i tužiteljice S. N., OIB: ..., iz O., kao korisnice kredita, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke.

II. Nalaže se tuženoj banci, OIB: ..., Z., kao pravnoj slijednici banke, isplatiti tužiteljici S. N., OIB: ..., iz O., na ime stečenog bez osnove zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 250,50 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura pedeset centi) / 1.887,38 kn 1 (slovima: tisuću osamsto osamdeset sedam kuna trideset osam lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022.

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi
zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 28,36 kn od 1. travnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 28,03 kn od 2. svibnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 26,41 kn od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 25,46 kn od 1. srpnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 25,31 kn od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,
- na iznos od 24,95 kn od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 24,87 kn od 1. listopada 2008. pa do isplate,
- na iznos od 28,28 kn od 3. studenoga 2008. pa do isplate,
- na iznos od 22,91 kn od 1. prosinca 2008. pa do isplate,
- na iznos od 52,60 kn od 2. siječnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 50,33 kn od 2. veljače 2009. pa do isplate,
- na iznos od 49,56 kn od 2. ožujka 2009. pa do isplate,
- na iznos od 46,38 kn od 1. travnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 48,43 kn od 2. svibnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 43,57 kn od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 43,32 kn od 1. srpnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 42,54 kn od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,
- na iznos od 41,89 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 63,64 kn od 1. listopada 2009. pa do isplate,
- na iznos od 63,64 kn od 2. studenoga 2009. pa do isplate,
- na iznos od 58,75 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate,
- na iznos od 61,78 kn od 2. siječnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 56,84 kn od 1. veljače 2010. pa do isplate,
- na iznos od 56,74 kn od 1. ožujka 2010. pa do isplate,
- na iznos od 56,19 kn od 1. travnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 57,54 kn od 3. svibnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 49,14 kn od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 58,83 kn od 1. srpnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 52,79 kn od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos od 49,73 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,97 kn od 1. listopada 2010. pa do isplate,
- na iznos od 46,38 kn od 2. studenoga 2010. pa do isplate,
- na iznos od 43,85 kn od 1. prosinca 2010. pa do isplate,
- na iznos od 47,47 kn od 3. siječnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 38,35 kn od 1. veljače 2011. pa do isplate,
- na iznos od 38,78 kn od 1. ožujka 2011. pa do isplate,
- na iznos od 35,69 kn od 1. travnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 34,58 kn od 2. svibnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 31,90 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 30,58 kn od 1. srpnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 29,70 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos od 26,24 kn od 1. rujna 2011. pa do isplate,

3

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

- na iznos od 22,55 kn od 1. listopada 2011. pa do isplate,
- na iznos od 20,44 kn od 2. studenoga 2011. pa do isplate,
- na iznos od 16,32 kn od 1. prosinca 2011. pa do isplate,
- na iznos od 14,74 kn od 2. siječnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 11,19 kn od 1. veljače 2012. pa do isplate,
- na iznos od 8,61 kn od 1. ožujka 2012. pa do isplate,
- na iznos od 5,73 kn od 2. travnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 2,50 kn od 1. svibnja 2012. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 1., 4. i 8. Ugovora o
kreditu broj ... od 15. travnja 2005., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika D. D. iz O. pod brojem OU-467/2005 26. travnja 2005., sklopljen između pravnog prednika tužene banke kao kreditora i tužiteljice S. N., OIB: ..., iz O., kao korisnice kredita, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženoj banci, OIB: ..., Z., kao pravnoj slijednici banke, isplatiti tužiteljici S. N., OIB: ..., iz O., na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 1.093,32 EUR (slovima: tisuću devedeset tri eura trideset dva centa) / 8.237,63 kn (slovima: osam tisuća dvjesto trideset sedam kuna šezdeset tri lipe) zajedno sa.zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. prosinca 2007. po godišnjoj kamatnoj stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 0,17 kn od 1. rujna 2005. pa do isplate,

- na iznos od 18,32 kn od 3. studenoga 2008. pa do isplate, - na iznos od 16,53 kn od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 30,82 kn od 2. veljače 2009. pa do isplate, - na iznos od 37,66 kn od 2. ožujka 2009. pa do isplate, - na iznos od 26,44 kn od 1. travnja 2009. pa do isplate, - na iznos od 22,30 kn od 2. svibnja 2009. pa do isplate, - na iznos od 4,59 kn od 1. lipnja 2009. pa do isplate, - na iznos od 8,08 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,24 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate, - na iznos od 21,18 kn od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,04 kn od 1. veljače 2010. pa do isplate, - na iznos od 40,17 kn od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

4

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

- na iznos od 72,58 kn od 1. travnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 63,02 kn od 3. svibnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 87,44 kn od 1. lipnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 172,97 kn od 1. srpnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 153,48 kn od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos od 233,56 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate,
- na iznos od 194,69 kn od 1. listopada 2010. pa do isplate,
- na iznos od 165,73 kn od 2. studenoga 2010. pa do isplate,
- na iznos od 261,18 kn od 1. prosinca 2010. pa do isplate,
- na iznos od 315,01 kn od 3. siječnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 282,48 kn od 1. veljače 2011. pa do isplate,
- na iznos od 288,16 kn od 1. ožujka 2011. pa do isplate,
- na iznos od 261,33 kn od 1. travnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 271,68 kn od 2. svibnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 376,07 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 391,68 kn od 1. srpnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 505,15 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos od 467,74 kn od 1. rujna 2011. pa do isplate,
- na iznos od 407,75 kn od 1. listopada 2011. pa do isplate,
- na iznos od 408,19 kn od 2. studenoga 2011. pa do isplate,
- na iznos od 405,35 kn od 1. prosinca 2011. pa do isplate,
- na iznos od 430,05 kn od 2. siječnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 459,06 kn od 1. veljače 2012. pa do isplate,
- na iznos od 462,40 kn od 1. ožujka 2012. pa do isplate,
- na iznos od 449,28 kn od 2. travnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 374,06 kn od 1. svibnja 2012. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj banci, OIB: ..., Z., naknaditi tužiteljici S. N., OIB: ..., iz O., prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu 1.172,94 EUR (slovima: tisuću sto sedamdeset dva eura devedeset četiri centa) / 8.837,50 kn (slovima: osam tisuća osamsto trideset sedam kuna pedeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

i

r i j e š i o j e

I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u O., kao neosnovan.

II. Prekida se postupak u ovoj pravnoj stvari.

III. Prekinuti postupak se nastavlja sa Hrvatskom poštanskom bankom d.d., OIB:
..., Z., kao tuženom u ovom predmetu.

5

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. svibnja 2022. navodi da je kao korisnica kredita s
pravnim prednikom tužene, banke kao kreditorom 15. travnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj ..., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika D. D. iz O. pod brojem OU-467/2005 26. travnja 2005. Navedenim ugovorom pravni prednik tužene obvezao se tužiteljici staviti na raspolaganje novčani iznos od 19.101,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate kredita, dok se tužiteljica obvezala vratiti naveden iznos, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica je navedeni kredit u cijelosti otplatila 17. svibnja 2012. Tužiteljica se obvezala iznos kredita otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 274,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća anuiteta. Odredbom članka 2.1. Ugovora tužiteljica se obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je određena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50% godišnje.
Tužena je tijekom ugovornog odnosa, umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi
od 5,50%, jednostranom odlukom, u više navrata mijenjala kamatnu stopu, a čime je
došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita.
Navedenim jednostranim promjenama kamatne stope mijenjao se dužni iznos
mjesečnog anuiteta, čime je tužiteljica temeljem razlike u kamati pretplatila mjesečne
anuitete u ukupnom iznosu od 1.887,38 kn, koji iznos je dobiven usporedbom
početno ugovorene kamatne stope od 5,50% i svake promijenjene kamatne stope.
Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženoj promjenu ugovorene kamate
činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzorkovan nepovoljan
položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu
tužiteljice. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati
jasan sporazum između stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj
tužiteljice na njezinu promjenu, a što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o
obveznim odnosima. Navedena odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja
promjene kamatne stope te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje
dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske
posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tužena se kao financijska
institucija nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik nego je ugovaranjem predmetne
odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužiteljicu u neravnopravan položaj, iz
čega proizlazi kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.
Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici
nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta
uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutnu
klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom i ona kao
prosječni potrošač nije mogla znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislila
da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik koji
je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama
prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom banke. Uslijed navedenih promjena, tužena je temeljem ništetne odredbe o
valutnoj klauzuli, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekla ukupan iznos
od 8.237,63 kn, što zajedno s razlikom nastalom jednostranom promjenom kamatne
stope iznosi ukupno 10.125,01 kn. Prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj

26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je djelomično potvrđena

6

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/13 od 13.
lipnja 2014. utvrđeno je kako su poslovne banke, među kojima i ovdje tužena banka,
odnosno njezini pravni prednici: ”u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca

2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu
pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametar i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da su time
banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007. i
to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07.,
133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim
odnosima. Na taj način, navedenim presudama utvrđeno je da je navedeno
jednostrano određivanje visine kamatne stope od strane tužene nepošteno te su
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim. Nadalje, presudom
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
i u dijelu kojim je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koju
je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora
potrošači od strane Banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe
kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim. Sukladno navedenim
odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske nedvojbeno je kako je tužena na štetu tužiteljice neosnovano naplatila,
odnosno stekla bez osnove iznos od 10.125,01 kn, a sve na osnovu ništetnosti
ugovornih odredbi koje uređuju valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i
promjenjivu kamatnu stopu. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i
56/13.), sada određeno odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“, broj 41/14., 110/15.) određeno je da odluka suda donesena u postupku
zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje
ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Sukladno odredbi članka 502c,
a u vezi s člankom 502a stavka 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se
fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog
spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta
osoba na njih pozvati. S obzirom na navedeno, predmetne presude iz kolektivnog
spora u ovom slučaju odnose se i na ugovorni odnos između tužiteljice i tužene i
imaju se primijeniti i u ovoj parnici. Stoga tužiteljica predlaže naslovnom sudu da
nakon provedenog postupka donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 2.1. i 2.4. Ugovora o
kreditu broj ... od 15. travnja 2005., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika D. D. iz O. pod brojem OU- 467/2005 26. travnja 2005., sklopljen između pravnog prednika tužene banke kao kreditora i tužiteljice S. N., iz O.,

7

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

OIB: ... kao korisnice kredita, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke.

II. Nalaže se tuženoj kao pravnom sljedniku banke isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.887,38 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako proizlazi iz točke II. izreke presude.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 1., 4. i 8. Ugovora o
kreditu broj ... od 15. travnja 2005., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika D. D. iz O. pod brojem OU-467/2005 26. travnja 2005., sklopljen između pravnog prednika tužene banke kao kreditora i tužiteljice S. N., iz O., OIB: ... kao korisnice kredita, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženoj kao pravnom sljedniku banke isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 8.237,63 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako proizlazi iz točke IV. izreke presude.

V. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužiteljici prouzročene troškove parničnog
postupka s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja
prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2. Tužena prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovara mjesnoj
nadležnosti Općinskog suda u O., naime, člankom 11.3. Ugovora o kreditu broj ..., sklopljenog 15. travnja 2005. ugovorena je nadležnost suda u Z. za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91. - 89/14., dalje: ZPP) dozvoljava odredbom sadržanom u članku 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tužiteljica ničim nije potkrijepila svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužiteljica nije dokazala postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tužena predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1. Nadalje, tužena u cijelosti osporava tužbu kao neosnovanu. Pošto je tužiteljica
predmetni parnični postupak pokrenula 11. svibnja 2022., tužena ističe prigovor
zastare i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima
("Narodne novine" – 29/18., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja
tužiteljice. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete,
primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za
naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za
osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta
nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir
činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 15. travnja 2005. za očekivati je
da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta
protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih
anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da
tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog
pojedinog davanja. Kod predmetnog ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su
tuženoj plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine

8

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za
tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja
ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina
od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir da je predmetni ugovor o
kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi
pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja
ugovora o kreditu.

2.2. Tužena iznosi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz
parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji
učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom
odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji
način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se
preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na
„prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju
individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i
ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog
potrošača. U individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri
načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici,
primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom
sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki
pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom. Načelo zaštite potrošača i njenih
dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno
dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

2.3. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta
izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz
Presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve
relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Nesporno je da su tužiteljica i pravni prednik
tužene 15. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u
iznosu od 19.101,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora
kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te
da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50% godišnje, člankom 4. da
je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na
način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća.
Također, a u osvrtu na navode tužiteljice o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice
Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“, broj 41/14.), članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“, broj 79/07. - 56/13.) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, tužena
smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljičinih navoda
kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije
bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog
postupka. Naime, odredbe navedenih članka stupile su na snagu znatno kasnije od
sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

2.4. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe
ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene
ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen
na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna
klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svog zahtjeva tužiteljica
opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepila niti jednim
dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu

9

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

tužiteljica se uzgredno pozvala na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na
konkretan spor nije obrazložila, a kamoli dokazala, pri čemu tužena smatra kako to
nije niti mogla učiniti s obzirom na tužiteljičino evidentno zanemarivanje relevantnih
činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S
druge strane, tužiteljica uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu
bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice
Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač.
Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna
odredba prema kojoj tužena ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr.
promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja
odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena
visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužiteljica je
neosnovano proširila opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti
kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U
kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i
sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno
utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Članak 26. ZOO-
a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa
takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih
kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene
ugovorne kamatne stope. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja
Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je
predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača tako i
Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 112/12., 143/13., 147/13.,
9/15.). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila
čak i najmanja sumnja da je tužena u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj.
protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

2.5. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do
neravnoteže među strankama. Tužiteljica je dužna dokazati kako osnovu tako i visinu
svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi
ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi
nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili
teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i
da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Tužena smatra da niti jedna od navedenih
pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije
otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Materijalno
pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno
pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa
mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za
promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke,
što je interni akt tužene i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti
kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne
strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom
tužene (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužiteljica u svakom trenutku bila
slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni
na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna,

10

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

uočljiva i lako razumljiva, pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni
moguće utvrđivati. Tužena napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se
kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih
strana niti nepoštenom postupanju tužene u ugovornom odnosu nje i tužiteljice.
Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, pod kojima
se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita,
regulatorni uvjeti te rizik na tržištu. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa
donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu
bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene, a pri tome se
rukovodila kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske
krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe
percipirala su kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno
skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim,
globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na
jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske
aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na
stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja
svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne
monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na
međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila
znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni
čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka.
Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na
zaduživanje u inozemstvu. Jasno proizlazi da tužena ni na koji način nije donosila
jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti
potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tužena
mijenjala kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane
odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju
biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje
(kriterije) je tužena dokazala da nije postupala niti suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, niti da bi svoje odluke donosila bez valjanog razloga. Slijedom toga, tužena
tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu
savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih
strana.

2.6. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti
i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača (članak 81. ZZP). Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit
odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti.
Odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da
će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti,
prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta.
Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako
uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama
napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti
valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao
savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i
eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz
Ugovora. Prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih
službenika tužene u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i

11

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je
pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu
reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme
pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje
temelji. Informacije koje je tužena objavljivala u marketinške svrhe prije ili prilikom
sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko
oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne
odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.
Kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna,
lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti
ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod
pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u
konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka

81. ZZP, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tužena
postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna
neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice. Iako je teret dokaza ove činjenice na
tužiteljici, tužena u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tužena,
unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja
tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i
rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR
uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su
tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008.,
na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice
Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez
presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa
niti tužena. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome
smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tužene, ako ne i nezakonitim. U
vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i
podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri
sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u
kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme
sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tužena u ugovornom
odnosu s tužiteljicom nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time
prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba
mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja
neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula
prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je
odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost
valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist
bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane
(ovdje tužiteljice - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.
Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne
smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene
valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tužena, imali jednake i
ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Tužena je, kao i sama tužiteljica, bila
izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF.
Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj
strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja

12

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužena ističe da, iako osporava osnovu
tužbenog zahtjeva i iako nije suglasna s anticipiranom metodom izračunavanja visine
tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava. Tužena predlaže
naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi
tuženoj troškove parničnog postupka.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti
Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne
novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,
2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. –
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi
nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog
čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi
unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka

87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"
broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća
93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima
(nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu
vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o
dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama
stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj
odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač
nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog
standardnog ugovora (stavak 2.).

3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi
tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno
zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje
potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim
odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao
nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li
se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni
slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i
Penzugyi Lizing (C-137/08).

3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj
mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu
obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena

13

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača
u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora
povjeri sudu u Z. (ustvari sudu sjedišta tužene) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tužene u O., tužiteljica je osoba sa prebivalištem u O., pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski građanski sud u Z.) koji je znatno udaljen (oko 300 km) od mjesta prebivališta tužiteljice (O.) za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana
prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59.
ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu
jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored
suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi,
te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana
općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu broj
735074 od 15. travnja 2005. i iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopljen u Podružnici
pravnog prednika tužene u O., da je prema podacima iz izvatka iz sudskog registra pravni prednik tužene bankeimao registriranu Podružnicu za bankarske poslove u O., da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan
Općinski sud u Osijeku. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1.
ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski građanski sud
u Zagrebu. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili
Općinski građanski sud u Z, odnosno Općinski sud u O. Pošto se tužiteljica opredijelila za Općinski sud u O., to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točci I. izreke rješenja.

4. Nadalje, uvidom u elektronske podatke registra Trgovačkog suda za banku, OIB: ..., Z., utvrđeno je da je temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023., Rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023. te Odluke Glavne skupštine banke. od 14. lipnja 2023. ista pripojena trgovačkom društvu banka, OIB: ..., sa sjedištem u Z. 4, te da je pripajanje upisano kod registarskog suda preuzimatelja.

4.1. Pošto je tužena pripajanjem prestala postojati kao pravna osoba sukladno
članku 522. stavku 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj:
111/93., 34/99., 121/99., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11. i
68/13.) to je, temeljem odredbe članka 212. stavka 1. točka 4. ZPP-a, valjalo riješiti
kao pod točkom II. izreke rješenja.

14

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

4.2. Obzirom je pripajanjem tužene banke, OIB: ..., banci, OIB: ..., tužena prestala postojati, a banka, je preuzela ovaj postupak, to je temeljem odredbe članka 215. stavak 1. ZPP-a valjalo nastaviti postupak sa bankom, OIB: ..., kao tuženom u ovom predmetu i odlučiti kao pod točkom III. izreke rješenja.

5. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao
Ugovor o kreditu broj ... od 15. travnja 2005. (stranica 10-15 spisa), izvadak iz sudskog registra (stranica 17-20 spisa), otplatnu tablicu (stranica 21-23 spisa),
prometnu karticu po kreditu broj 735074 (stranica 24-32 spisa), iskaz tužiteljice
(stranica 64-65 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

5.1. Nije izveden dokaz provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja,
budući je tužiteljica, obzirom je tužena učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva,
na ročištu 3. svibnja 2023. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o
kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopi prema odluci kreditora i koji se
odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan
dospijeća, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita
temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužiteljice za
povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj
klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj ... od 15. travnja 2005. sklopljenom s pravnim prednikom tužene.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 15. travnja 2005. tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik
tužene (banka) kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj ... kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.101,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca time da će se kredit u iznosu

19.101,00 CHF i kamata otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan
dospijeća,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, time da prvi anuitet
dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali
ne kasnije od 120 dana od dana odobrenja kredita,

- da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u cijelosti,

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,
- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

8. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u
odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za 8. tuženu banku (pravnog prednika

15

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

ovdje tužene) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017
od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u
odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH
broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3.
rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je banka u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u
razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.
kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o
zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i
133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama
Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003.
do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na
način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u
ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim
internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena
kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na
odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju
kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u
razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.
kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to
člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima.

9. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o
promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka
odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita
temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat
preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

16

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

10. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena
ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj
kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u
vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja

2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje
ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja
mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)
– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim
je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede
propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne
osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga
Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni
kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud
biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud
smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću
protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je
to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u
postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu
temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost
sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U
suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez
konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu
svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti
ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u
individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih
odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2
od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za
podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da
zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog
pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih
propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek
imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom

17

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki
trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja

2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u
postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično,
mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između
stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog
ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke,
dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu
citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te
stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu
citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te
stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a
ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u
ovom postupku.

10.6. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom
postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno
kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate
kredita mijenjala kamatnu stopu.

11. Nadalje, tužena je tijekom postupka tvrdila da je prilikom pregovaranja s
tužiteljicom prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o
parametrima promjene kamatne stope i tečaja kao i da se o istima pregovaralo. Na
utvrđenje tih okolnost saslušana je tužiteljica koja je iskazala da ju prilikom sklapanja
ugovora o kreditu nitko nije upozorio da može doći do promjene kamate odnosno do
promjene tečaja švicarskog franka. Ponuđen joj je samo ugovor uz takvu promjenjivu
kamatnu stopu ne navodeći nikakve moguće promjene, odnosno nikakve parametre
koji bi mogli utjecati na promjenu kamatne stope. Što se tiče švicarskog franka rekli
su joj da se radi o valuti, tečaja koji je siguran, kao švicarska i da se radi o sigurnoj
valuti. Nije znala da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj švicarskog franka. Da je od
strane banke na bilo koji način upozorena na eventualne promjene kako u kamatnoj
stopi tako u švicarskog franka sasvim sigurno ne bi sklopila ugovor o kreditu uz
valutnu klauzulu u švicarskim francima. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije
mogla pregovarati niti glede kamatne stope niti glede fiksnog tečaja. Rečeno joj je da
je kamata takva i takva kao i tečaj i da se radi o dobroj ponudi i ona je vjerujući da je
to tako prihvatila tako ponuđeni kredit. Prije sklapanja pročitala je ugovor o kreditu i
bila je svjesna što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ali joj nitko nije
rekao da može doći do tako velike promjene u visini kamatne stope i švicarskog
franka.

11.1. Cijeneći iskaz tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza
o obaviještenosti tužiteljice, prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora
o kreditu nije tužiteljicu informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno
o rizicima tečaja švicarskog franka. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom
pregovaranja s tužiteljicom kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu

18

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim.

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem
pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31.
siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni
rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti
jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju
zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora,
počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi
način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom
slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno
tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od
(naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u
CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom
slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne
učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-
7129/13 od 13. lipnja 2014., je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu,
poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu
primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u
odnosu na osmo tuženika banke, pravnog prednika ovdje tužene, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike
Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo
je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se
odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravo u
odnosu na banku, i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak.

12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-
6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno
da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima kojima je tužena (tamo 8. tužena
Sperbank d.d.) ugovorila redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze
po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene
nepoštene, a time i ništetne, te je tuženoj naloženo prekinuti s opisanim
postupanjem. Stoga zastara iz članka 225. ZOO za preplaćene kamate zbog
povećanja kamatne stope kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na
tuženu teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a
ističe 14. lipnja 2023.

12.3. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. svibnja 2022., ista je
podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO.
za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi

19

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje
primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za
vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti
odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije
potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne
odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano
isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno
da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad
se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne
kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to
proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Kako je tužena priznala visinu postavljenog tužbenog zahtjeva to je istom valjalo u cijelosti udovoljiti.

14. Tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana isplate svake
mjesečne rate pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do

31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope
zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je
sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022.
sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate
sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka

1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno
Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak
zastupanja i to: sastav tužbe u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 142/12.,
103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa), sastav podneska od 28.
ožujka 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 3.
svibnja 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 11.
rujna 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu za
objavu 14. rujna 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife) ukupno 6.750,00
kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 8.437,50 kn. Tužiteljici je
dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 400,00 kn. U smislu
odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne
novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u
postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih
interesa, pa tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe za presudu. Dakle, tužiteljici
je dosuđen ukupan trošak u iznosu 8.837,50 kn na koji iznos joj je dosuđena
pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 14. rujna 2023. pa do isplate.
Stoga je o trošku valjalo odlučiti kao u točci V. izreke presude.

20

Poslovni broj: 98 P-413/2022-11

16. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude i
rješenja.

U O. 14. rujna 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka
može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja
koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se
dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a
uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena
onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP).
Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na
internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana,
računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj
rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11.
ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo S. & Z. j.t.d. u O.

2. Odvjetničko društvo Ž. i P. d.o.o. u Z.