REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. P-14/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička Cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 25. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Đurđice Kos, odvjetnice iz Svetog Ivana Zeline i punomoćnika tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, dana 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka članak 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012524360, sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 30, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koji je dana 23. svibnja 2007. potvrđen kod javnog bilježnika Ignaca Vuger iz Sesveta pod posl. br. OV-11264/2007, u dijelu u kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od odobrenog kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička Cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju PS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 439,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 433,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 26. rujna 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 3.1.2025. navodi da je dana 23.5.2007. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012524360 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.633,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojem strane nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Prilikom puštanja kredita u tečaj tuženik je sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila dana 23.5.2007. jednokratno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od odobrenog kredita u iznosu od 279,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti 1.235,30 kn i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% u iznosu od 469,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti 2.075,32 kn. Naplaćivanjem navedenih naknada tuženik je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora čime je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Svojom Odlukom tuženik je nametnuo obveze na plaćanje raznih naknada za koje nema ekonomsko opravdanje, a o istima se nije pregovaralo, već je davanje kredita uvjetovao plaćanjem istih. Toč. 1.1.3 Ugovora koja se odnosila na naplatu naknada sastavni je dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika o kojim odredbama tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj te je navedenim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika – banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Postupajući na navedeni način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist za što nema pravne osnove. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana pozivajući se na odredbe čl. 59 ZZP-a, čl. 2 st. 1 toč. 7 ZPK, čl. 2 ZOO-a, Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, Direktivu 2008/48 EZ i Vijeća od 23.4.2008., Direktivu Vijeća 93/13 EEZ kao i praksu Suda Europske unije. Ističe da je Općim uvjetima poslovanja sa građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu kao i to da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku bile dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke. Tuženik nadalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita te da je tužitelj pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi kao i to da je tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezano uz predmetnu odredbu. Ističe zastaru kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a kako je kondemnatorni dio u zastari tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. Prigovara iskazanoj vrijednosti predmeta spora te slijedom svega izloženog predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu, podneske stranaka, Opće uvjete poslovanja s građanima te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja. Sud nije proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem budući visina naplaćene naknade među strankama nije sporna (ročište 25.9.2025., list 60 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 23.5.2007. godine kojom je određeno zaračunavanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od odobrenog kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,10%.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 23.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012524360, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10% su nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka, tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu, te kao takvom i prihvaćenom od strane ovog suda, naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2007. godine, a radilo se o ugovoru za kupnju automobila za osobne potrebe u koju svrhu je i korišten. Za ugovor u valuti CHF odlučio se iz razloga što mu je to preporučeno kao najpovoljnije za njega, točnije radilo se o kreditu koji je imao najmanju ratu. Koliko se sjeća, sve formalnosti vezano za predmetni kredit obavljene su u autokući tako da ni na koji način nije sudjelovao u sadržajnom kreiranju predmetnog ugovora, već mu je isti samo prezentiran na potpis u autokući. Djelatnik u autokući prije potpisivanja ugovora i kada su razgovarali o ugovoru nije rekao da mora platiti naknade, već su mu one naplaćene i oduzete prilikom isplate kredita. U razgovoru sa djelatnicima autokuće nije stekao dojam da na bilo koji način može utjecati na pojedine odredbe ugovora, pa tako i odredbe koje se odnose na naplatu naknada po ugovoru. Ugovor je prije potpisivanja pročitao i djelatniku autokuće nije postavljao nikakva pitanja. Kredit je u cijelosti i uredno otplaćen.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da ni na koji način nije sudjelovao u sadržajnom kreiranju predmetnog ugovora, već mu je isti samo prezentiran na potpis u autokući kao i to da ni na koji način nije mogao utjecati na odredbe ugovora pa tako ni na odredbe koja se odnosi na naplaćenu naknadu koja je predmet ovog spora.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 469,57 CHF sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.5.2007. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utuženih naknada (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna (ročište 25.9.2025., list 60 spisa). Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1 i 2, Tbr. 9 toč. 1, Tbr. 42 i 48 i 50 imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 439,27 EUR. Naime, vrijednost predmeta spora sukladno ZPP-u predstavlja vrijednost glavnog zahtjeva, a kako isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži točnije u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 439,27 EUR. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova, podnesak 21.3.2025. 25 bodova, podnesak 29.4.2025. 25 bodova, ročište 22.5.2025. 50 bodova te ročište 25.9.2025. 50 bodova ili ukupno 200 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 400,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 433,18 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu budući tužitelj sukladno čl. 11 st. 1 toč. 20 nije obveznik plateža istih.

U Zagrebu, 26. rujna 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.