Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-656/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Križanec odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1995/2024-10 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuju se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1995/2024-10 od 29. svibnja 2025.

II. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1995/2024-10 od 29. svibnja 2025. u dijelu pod točkom II. izreke, kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 62,50 eura i u tom dijelu rješava se:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 62,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2025. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi žalbeni trošak od 44,52 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (Troškovi) Ugovora o kreditu broj: 016-1099/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog/sklopljenog dana 20. lipnja 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, ZN, kao sudužnika, HN (sada MN), kao sudužnika, te BN, kao založnog dužnika, koji je solemniziran dana 21. lipnja 2005. godine od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod posl. brojem: OU-913/2005, u dijelu kojem je određeno da se da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno, te da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u vezi s izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. platiti tužitelju ŠN 366,67 eura s zateznim kamatama od 30. lipnja 2005. godine do isplate i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 582,41 eura s zateznim kamatama od 29. svibnja 2025. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tuženik i tužitelj.

2.1. Tuženik se žali zbog pogrešeno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešene primjene materijalnog prava, te zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te da tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka ili podredno da predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje žalbeni trošak u iznosu od 250,00 eura + 25 % na ime PDV-a u iznosu od 62,50 eura.

2.2. Tužitelj se žali protiv presude u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničkog troška u iznosu od 62,50 eura sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos, zbog žalbenih razloga previđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa člankom 129. stavak 3. i člankom 381. Zakona o parničnom postupku, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je odbio zahtjev tužitelja za pristup na ročište za objavu presude održano 29. svibnja 2025. u iznosu od 62,50 eura. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu tužitelja kao osnovanu, preinači prvostupanjsku presudu na način da tužitelju dosudi daljnji trošak u iznosu od 62,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 29. svibnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana ili podredno da isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 44,52 eura.

3. Na žalbe tuženika i tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a na navode tuženika valja odgovoriti da presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati iznos od 366,67 eura zbog ugovorene ništetne odredbe.

7. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je u banci bilo govora o kreditu i to iznosu kredita i ratama, a o ulaznoj naknadi uopće nije bilo govora. Navodi da o odredbama ugovora nije mogao pregovarati, u to vrijeme je kupovao i adaptirao kuću, trebao je podići kredit. Navodi da je pokušao pregovarati o smanjenju kredita međutim u banci su mu rekli da je to politika banke i da mu je iznos obrade kredita već uračunat u kredit.

8. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, ZZP), slijedom čega je ništava.

9. Odredbom članka 81 stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavkom 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i člankom 220. stavak 1. ZPP-a), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivao niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika.

11. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora.

13. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe članka 81. ZZP-a.

14. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

15. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

16. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su sudovi i raspravili.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

22. Stoga članak 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

24. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO) jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe Ugovora.

25. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

26. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1115. ZOO-a.

27. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

28. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj platio jednokratnu naknadu.

30. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, obiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

31. Pobijajući odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova u iznosu 62,50 eura tužitelj osnovano u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 155. ZPP-a, u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa).

32. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj, odnosno njegov punomoćnik bio prisutan na ročištu za objavu presude dana 29. svibnja 2025., slijedom čega se smatra da ima pravo zahtijevati trošak za ročište za objavu presude prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, sukladno kojoj za ročišta na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 50 % nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova, što prema vrijednosti predmeta spora u ovom slučaju proizlazi da tužitelj ima pravo na trošak u iznosu od 50,00 eura + PDV 25 %, što čini ukupan iznos od 62,50 eura, pa je stoga valjalo usvojiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom II. izreke, na način da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u ukupnom iznosu od 62,50 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

33. S obzirom da je tužitelj uspio u žalbenom postupku ima pravo na naknadu troška toga postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi članka 155. ZPP-a, sve u vezi odredbe Tbr. 10.4 Tarife u iznosu od ukupno 31,25 eura (za sastav žalbe 25,00 eura + 25 % na ime PDV-a 6,25 eura) i trošak sudske pristojbe u iznosu od 13,27 eura, dakle sve ukupno 44,52 eura.

34. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1 ZPP-a).

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Milka Vraneš