REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-71/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice TO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa pun. Đurđici Kos, odvjetnica u [adresa] protiv tuženika OTP Banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 koju zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja- isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 21. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. rujna 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 5. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 41239/06, zaključen dana 03. svibnja 2006. između pravnog prednika tuženika Societe generale – Splitska banka d.d., kao kreditora i tužitelja TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, tužiteljici TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 165,75 eur-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2006. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

III/ Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 12. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 41239/06 zaključen dana 03. svibnja 2006. između pravnog prednika tuženika Societe generale – Splitska banka d.d., kao kreditora i tužitelja TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je određeno da za prijevremenu otplatu korisnik kredita plaća naknadu određenu aktom kreditora.

IV/ Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 42,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. 4 veljače 2020. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 753,10 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

VI/ U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 19. veljače 2025. navodi da je kao korisnik kredita, s prednikom tuženika, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 41239/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosnom prava vlasništva koji je solemniziran dana 03. svibnja 2006. kod javnog bilježnika Branke Rački iz [adresa] pod posl. brojem OU-103/06. Ugovorom joj je odobren kredit u iznosu od 53.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Namjena kredita je bila adaptacija stana. Prema ugovoru o kreditu najmanje 30% iznosa odobrenog kredita isplatit će se prema priloženim/dostavljenim predračunima dobavljača/izvođača radova, a preostali dio od odobrenog iznosa kredita na račun korisnika kredita uz uvjet pribavljanja svih sredstava osiguranja kredita i izvršene uplate naknada. Prije isplate kredita odbio se i naplatio jednokratni trošak za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita. Sredstva osiguranja kredita su prijenos prava vlasništva na nekretnini u korist tuženika, polica osiguranja nekretnine protiv uobičajenih rizika za cijelo vrijeme trajanja ovog ugovora vinkulirana u korist tuženika, sudužnik, zapljena primanja, zapljena računa, bjanko mjenica korisnika kredita i sudužnika te ugovor o osiguranju korisnika kredita. Ugovor je zaključen na vrijeme od 15 godina a korisnik kredita dužan je kreditoru vratiti kredit u 180 mjesečnih anuiteta i to 179 mjesečnih anuiteta u iznosu od 400,98 CHF, a jedan preostali anuitet u iznosu od 401,07 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koju je tuženik uručio tužitelju. Člankom 5. Ugovora propisano je da nominalna kamatna stopa iznosi 4,20%, a u članku 11. propisano je da je redovna kamatna stopa promjenjiva i da se utvrđuje odlukom kreditora. Tužitelj je dana 25. veljače 2020. u cijelosti prijevremeno otplatio kredit. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je dana 09. svibnja 2006. jednokratno naplatio naknadu u iznosu od 0,50% od traženog iznosa kredita odnosno iznos 1.248,82 kn prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na taj dan (članak 5. stavak 3. Ugovora).

Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05).

Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 5. stavka 3. Ugovora, niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik je tužitelja bio stavio u poziciju „uzmi ili ostavi" te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem naknade.

Isto tako, odredbom članka 12. stavka 1. Ugovora određeno je da tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz plaćanje naknade određenu aktima Kreditora. Da bi mogao prijevremeno otplatiti kredit tužitelj je morao platiti naknadu za prijevremenu otplatu prema obračunu tuženika. Dana 25. veljače 2020. tužitelj je prijevremeno otplatio kredit i platio naknadu u iznosu od 323,91 kn.

Tuženik je naplatio naknadu iako zbog prijevremene otplate kredita nije pretrpio štetu, niti ju je dokazao, što je u suprotnosti i sa odredbom članka 1024. ZOO-a, obzirom da šteta ne može biti apstraktna, već mora biti konkretizirana i dokazana, niti može biti naplaćena kao kamata koju je banka trebala primiti od dana prijevremene otplate pa do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti.

Odluka tuženika o naknadama predstavlja tuženikov interni akt kojeg je ovlašten jednostrano mijenjati, neovisno od tužitelja, a tužitelju nisu bili poznati parametri po kojima se naknade određuju, pa su navedene odredbe ugovora ništetne obzirom da sadrže obvezu tužitelja koje nisu određene niti odredive

Iz tih razloga tužitelj smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužitelj nije mogao sudjelovati.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene.

Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 6-12), potvrdu –solemnizaciju ugovora (str. 13), otplatnu tablicu (list 14-18), obavijest tuženika o visini naplaćene naknade za obradu predmetnog kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (list 19), tečajna lista Splitske banke na dan 9. svibnja 2006. (list 20), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 47).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Naodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5) te Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 5. stavak 3. Ugovora o kreditu te da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 165,75 EUR-a te da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 12. stavak 1. Ugovora o kreditu te da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita od 42,99 EUR-a jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužiteljica i tuženi sklopili dana 3. svibnja 2006. navedeni Ugovor, koji je javnobilježnički solemniziran istog dana te da je ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 53.250,00 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

8. Člankom 5. stavkom 3. Ugovora ugovorena je naknada za obradu kredita od 0,50% jednokratno od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prve isplate kredita, a člankom 12. stavkom 1. Ugovora je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu neotplaćenog iznosa kredita koja se određuje aktima tuženika. Iz potvrda tuženika od 23. siječnja 2025 (list 19 spisa) proizlazi da je tužiteljici na ime naknade za obradu kredita dana 9. svibnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 266,25 CHF dok je na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita tužiteljica dana 25. veljače 2020. platila iznos od 323,91 HRK. Iz otplatnog plana predmetnog kredita (list 14) vidljivo je da je iznos od 266,25 CHF ustegnut tužiteljici od iznosa odobrenog kredita dana 9. svibnja 2026.

9. Tuženik nije posebno osporavao postavljenu visinu tužbenog zahtjeva već je istaknuo da nije dokazana sama osnova tužbenog zahtjeva pa se iz tog razloga protivio provođenju financijskog vještačenja.

10. S tim u vezi ovdje treba navesti da tužiteljica nije ni predložila provođenje financijskog vještačenja već je na okolnost visine tužbenog zahtjeva dostavila potvrde izdane od tuženika iz kojih jasno proizlazi kada i u kojem iznosu je ustegnuta naknada za obradu kredita odnosno plaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita te tečajnu listu tuženika na dan 9. svibnja 2006. iz koje je vidljiv odnos tečaja CHF prema HRK. Dakle visinu tužbenog zahtjeva tužiteljica je postavila u odnosu na potvrdu tuženika, a sud je jednostavnom matematičkom operacijom stavljanja u odnos iznosa i valute ustegnute naknade i naplaćene naknade provjerio pravilnost visine postavljenog tužbenog zahtjeva.

11. Među strankama je prijeporno je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, ima li tužiteljica status potrošača, te jesu li predmetne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene a time i ništetne, te visina tužiteljičinog potraživanja.

12. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja.

13. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. stavka 3. i 12. stavka 1. Ugovora o kreditu.

Nadalje u odnosu na zahtjev za isplatu (točka II i IV tužbenog zahtjeva) radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi (o čemu će sud nastavno detaljno elaborirati) to se tuženikovi prigovori o nastanku zastare potraživanja tužitelja ocjenjuju neosnovanima.

14. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je u vrijeme podizanja kredita bila zaposlenica, da je radila kod poslodavca da je tada obavljala knjigovodstvene poslove i da je kredit podigla radi adaptacije kuće, a što je prema sadržaju Ugovora o kreditu i bila namjena kredita. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (adaptacija kuće), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti to tužiteljica prema shvaćanju ovog suda ima status potrošača.

16. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv ulaznu naknadu tužiteljica je iskazala da je uvjet za dobivanje kredita bilo plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da joj je taj iznos ustegnut od iznosa odobrenog kredita. Nadalje prijevremenu otplatu kredita izvršila je zbog toga što se razboljela a otplatu kredita nije htjela ostaviti djeci. Da bi kredit zatvorila platila je tzv "izlaznu naknadu" onoliko koliko joj je u banci rečeno da treba platiti, a ne zna što je time osim preostale glavnice i kamate platila. Tužiteljica je iskazala da ja ugovor pročitala ali da nema dovoljno financijskog znanja kako bi joj sve odredbe ugovora bile jasne.

17. Ovaj sud iskaz tužiteljice ocjenjuje jasnim i uvjerljivim te ga u cijelosti prihvaća. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica prilikom dizanja kredita, znala da će joj od odobrenog kredita biti ustegnuto 0,50% na ime troška za obradu kredita te da je smatrala da je takvo plaćanje uvjet za odobravanje kredita. No iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da joj je pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 0,50% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve usluge tuženica pruža i naplaćuje u zamjenu za predmetni iznos. Iz dijela iskaza u kojem tužiteljica navodi da je plaćanje naknade za obradu kredita bio uvjet za dobivanje kredita proizlazi i da tužiteljica nije smatrala da oko visine naknade može pregovarati već da je odnos među strankama pri sklapanju pravnog posla postavljen po principu "uzmi ili ostavi". Nadalje iz dijela iskaza tužiteljice da je pri zatvaranju kredita platila onoliko koliko joj je rečeno da treba platiti te da ne zna što je još platila osim kamate i glavnice prema ocjeni ovog suda također govori u prilog tvrdnje tužiteljice da joj nije pojašnjeno što točno plaća naknadom za prijevremenu otplatu kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je čak smatrala da se nikakve naknade banci za prijevremeno zatvaranje kredita ni ne plaćaju. Dakle tužiteljica ni pri prijevremenom zatvaranju kredita nije dobila jasnu i adekvatnu informaciju već samo paušalan navod o nužnosti plaćanja ukupnog iznosa za prijevremenu otplatu kredita.

18. Člankom 59. ZZP/03 propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“

19. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

20. Iz navedenih materijalnih dokaza proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Naime, tuženik na okolnost da se upravo s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo oko visine "ulazne naknade" nije ni predlagao dokaze (npr saslušanje djelatnika banke i sl.) niti je u tom pravcu tužiteljici postavljao pitanja prilikom njenog davanja stranačkog iskaza.

21. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na opće akte banke, odluke banke i dr., a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena odlukom banke o visini naknade.

Iako odredba članka 5. stavka 3. Ugovora omogućava tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 0,50% od iznosa kredita, to ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje. Odredba članka 12. stavak 1. Ugovora kojom je određeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita čija visina se određuje aktom Kreditora a koji akt donosi isključivo kreditor i na sadržaj kojeg potrošač nema nikakav utjecaj tuženici nije mogla biti jasna ni potpuno razumljiva te svakako ne daje potrošaču adekvatne informacije zbog čega tu naknadu treba platiti i što tom naknadom stvarno plaća ili nadoknađuje tuženiku. Iz te odredbe nije jasno koji se to stvarni troškovi banke pokrivaju naknadom za prijevremenu otplatu kredita ni pokriva li tuženik tom naknadom nekakav gubitak jer takav gubitak nije dokazao, a možebitna šteta za tuženika ne može biti apstraktna već ju treba u postupku i dokazati.

22. U daljnjoj fazi postupka ispitana je poštenost predmetnih odredbi Ugovora te u skladu s čankom 81. stavak 1. ZZP ispitati je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača.

23. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužiteljice proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 5. točka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužiteljici pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

24. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužiteljica prihvatila predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu da je znala da o takvoj odredbi može pregovarati te treba biti adekvatno informirana. Osim toga iskazujući tužiteljici jedan ukupni iznos koji treba platiti za trošak zatvaranja kredita bez pojašnjenja i navođenja što čini taj iznos to također upućuje na zaključak da tuženik nije sa sigurnošću mogao očekivati da bi tužiteljica pristala platiti iznos "izlazne naknade" da je očekivala da o tome može pregovarati sa tuženikom.

25. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita od 0,50 % ili pak uzimanjem u obzir samo visine naknade koja je plaćena za prijevremenu otplatu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

Tužiteljici u postupku prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno što plača naknadom za obradu kredita niti iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga i troškovi tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev naprijed citiranog članka 59. stavka 3. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu ni sami po sebi razumljivi. Jednako tako tužiteljici nije pojašnjeno na što se odnose troškovi koje plaća za prijevremenu otplatu kredita, a ni takav trošak nije samorazumljiv niti njegova visina proizlazi iz odredaba ugovora. Ovo i s toga jer troškovi koje navodi tuženi u odgovoru na tužbu tzv. administrativni troškovi (trošak uredskog materijala i sl.) ne bi trebali ovisiti o visini kredita jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Jednako tako tužiteljici nije pojašnjena ni struktura duga koju je platila radi prijevremene otplate kredita, pa joj tako nije pojašnjeno ni što je platila iznosom na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovdje sud smatra potrebnim napomenuti da je u smislu članka 1024 stavak 4. ZOO-a, zabranjeno tuženiku naplatiti gubitak kamate koju bi ostvario da nije bilo prijevremene otplate kredita, a što pravilno navodi tužiteljica u navodima tužbe.

26. Kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja i naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i troškovima to je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne "ulazne" niti "izlazne" naknade uz sve detaljno naprijed navedeno (okolnosti da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da su ugovorne odredbe članka 5. stavka 3. Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i članka 12. stavak 1. Ugovora o kreditu kojim je određeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita koja se određuje prema aktu kreditora ništetna jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužiteljica nije bila adekvatno informirana na što se odnosi naknada niti šta tim naknadama podmiruje niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogla utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I i III izreke.

28. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 5. stavku 3. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, a odredba članka 12. stavka 1. Ugovora u dijelu u kojem je određeno da za prijevremenu otplatu kredita korisnik plaća naknadu određenu aktom kreditora to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom.

29. Iz otplatnog plana i potvrde tuženika koji tužiteljica dostavlja uz tužbu proizlazi da je tužiteljici dana 9. svibnja 2006. jednokratno naplaćena naknada za obradu kredita od 2666,25 CH, a što je prema tečajnoj listi na dan plaćanja (list 20) iznosilo 165,75 EUR-i koji tužiteljica i potražuje točkom II tužbenog zahtjeva pa je stoga tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 165,75 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2006. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

30. Jednako tako iz potvrde koju je izdao upravo tuženik vidljivo je da je tužiteljici naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 323,91 HRK (a što prema tečaju konverzije) odnosno 42,99 EUR-a naplaćena dana 25. veljače 2020. pa je stoga tuženiku naloženo da tužiteljici vrati iznos od 42,99 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. veljače 2020. do isplate također određene na temelju članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

31. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koju je tuženik osporavao u odgovoru na tužbu ovaj sud ocjenjuje da ista proizlazi upravo iz potvrde koju je tuženik izdao u skladu sa evidencijama koje on vodi. Stoga pravilno navodi tužiteljica u podnesku od 9. lipnja 2025. da nije ekonomično na tu okolnost provoditi financijsko vještačenje. Osim toga jednostavnom matematičkom operacijom, koju i sud može osobnim znanjem provjeriti, bilo je moguće iznos ustegnutoga u CHF (ulazna naknada) i naplaćena u HRK (izlazna naknada) pretvoriti u tečaj EUR-a na isti dan. Stoga ni prigovori tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 21. kolovoza 2025. i prema vrijednosti predmeta spora.

33. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužiteljice sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a prema Tbr 7.1. OT te trošak pristupa na pripremno ročište 4. lipnja 2025., u iznosu od 100,00 EURA (Tbr 9.2. OT), trošak pristupa na nastavak pripremnog ročišta i glavnu raspravu 21. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr 9.1. OT) te trošak sastava podneska od 9. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR- a. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR-a (umanjenje od 50% zbog korištenje e-komunikacije. Stoga je ukupni opravdani trošak ovog parničnog postupka koji je trebalo dosuditi tužiteljici 753,10 EUR-a.

U odnosu na dosuđeni trošak za sastav podneska 9. lipnja 2025. ovdje treba napomenuti da tužiteljica u smislu članka 299a ZPP-a nije imala odobrenje za pisano očitovanje, niti ju je sud pozvao na pisano očitovanje no sud je ocijenio da je navedeni podnesak bio svrsishodan za rješavanje ove pravne stvari (299a st.5.ZPP).

34. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu presude jer je, u slučaju nedolaska na to ročište, presuda isti dan, u kratkom roku od objave, dostupna na e-Oglasnoj ploči, pa ovaj trošak nije nužan u smislu člana 155 ZPP-a.

35. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 26. rujna  2025.

S u d a c :

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu

-tuženiku putem punomoćnika