REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3764/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 8. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika II, odvjetničkog vježbenika, dana 26. rujna 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 188-50-3829117 od 6. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u točki 3., koja glasi:

“3./TREĆE/NAKNADA 1,00 (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 188-50-3829117 od 6. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u točki 9., a koja glasi:

“9./DEVETO/OSTALI UVJETI Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.”.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.201,52 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na - 329,13 EUR od 15. prosinca 2006.

- 872,39 EUR od 8. rujna 2010.

do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 829,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 26. rujna 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 188- 50-3829117 dana 6. prosinca 2006. kojim mu je odobren kredit u visini 53.808,12 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Navodi da navedeni Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o naplati tzv. “ulazne i izlazne naknade” za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, te je korisniku obračunat trošak prijevremenog zatvaranja kredita (tzv. izlazna naknada). U točki 3. Ugovora o kreditu je korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. U konkretnom slučaju to je iznosilo tadašnjih 538,08 CHF, odnosno 2.479,80 kn po tadašnjem tečaju za CHF, odnosno, ona iznosi 329,13 EUR i naplaćena je 14. prosinca 2006. Ističe da se o navedenoj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). Navodi da mu nije razjašnjeno koje usluge mu je banka pružila za navedenu naknadu. Nadalje, točkom 9. st. 2. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. U promotivnim uvjetima kreditora važećim za navedeni kredit propisano je:

Prijevremena otplata kredita (djelomična ili konačna) može se obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu, koji su važeći u trenutku prijevremene otplate kredita. Iz knjigovodstvene kartice jasno proizlazi da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita 7. rujna 2010. naplaćeno 6.573,00 kn troškova, a što prema današnjem tečaju EUR za kunu iznosi 872,39 EUR. Tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem tzv. ulazne i izlazne naknade povrijedio njegova prava jer su predmetne odredbe nepoštene i ništetne, obzirom se radi o potrošačkom ugovoru, te je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača a on ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj predmetnog ugovora i ništetnih odredbi niti je mogao pregovarati o posljedicama plaćanja predmetnih naknada koje su išle isključivo na njegovu štetu čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a u koju svrhu je potrebno provesti test poštenosti. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži da sud utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu sadržana u točki 3. i u točki 9., te da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.201,52 EUR zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegov dospijeća do isplate, uz naknadu troška parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u toč. 3. Ugovora o kreditu, a navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u toč. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Osporava da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Navodi da je tužitelj obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 6. prosinca 2006. (stranica 6-9 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica 16 spisa), akcijska ponuda RBA Fleci stambenih kredita (stranica 17-21 spisa), otplatni plan (stranica 23-30 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 31-34 spisa), potvrda o otplati kredita (stranica 35-36 spisa), tarifa naknada u poslovima kreditiranja građana (stranica 132 spisa) i saslušao je tužitelja (stranica 180 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 188-50-3829117 od 6. prosinca 2006.,

- da je toč. 3. tog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini 1% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju ista naplaćena 14. prosinca 2006. u iznosu 329,13 EUR,

- da je toč. 9. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor,

- da je u promotivnim uvjetima kreditora važećim za navedeni kredit propisano je da se prijevremena otplata kredita (djelomična ili konačna) može se obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu, koji su važeći u trenutku prijevremene otplate kredit,

- da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita 7. rujna 2010. naplaćeno 872,39 EUR,

- visina tražbine tužitelja.

6. Prijeporno je:

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 1% od iznosa kredita (toč. 3. Ugovora o kreditu), kao i u toč. 9. Ugovora ništetna, te posljedično tomu,

- ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je naplaćen na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita i na temelju odredbe o prijevremenoj otplati kredita,

- je li tražbina tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je zaključio ugovor o kreditu s tuženikom kojom prilikom uopće nije bio u mogućnosti pregovarati sa službenikom tuženika o visini kako ulazne, tako i izlazne naknade. Njemu je službenik rekao da će morati platiti naknadu za obradu kredita, kao i naknadu za eventualnu prijevremenu otplatu, ali mu nije objasnio na što se ista naknada odnosi i zašto se uopće plaća. Prilikom podnošenja kredita platio je ulaznu naknadu, a prilikom zatvaranja kredita je platio izlaznu naknadu.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje naknade za obradu kredita, kao i eventualno naknade za prijevremenu otplatu.

11. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 188-50-3829117 od 6. prosinca 2006. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu (čl. 3. tog Ugovora o kreditu) kojom je ugovorena naknada u visini 1,00% od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. U toč. 9. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, a u promotivnim uvjetima kreditora važećim za navedeni kredit propisano je da se prijevremena otplata kredita (djelomična ili konačna) može se obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu, koji su važeći u trenutku prijevremene otplate kredit. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu u vrijeme pregovaranja oko uvjeta zaključenja Ugovora o kreditu nisu bili pojašnjeni svi uvjeti odnosno sve stavke toga Ugovora, da o uvjetima nije mogao pregovarati, te da mu nije objašnjeno što ta naknada znači, odnosno iz kojeg razloga se plaća niti je bio upoznat s parametrima koji utječu na visinu te naknade, već je ona bila unaprijed određena.

14. Tuženik niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženika za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora, te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima ugovora.

15. Iz stipulacije spornih odredbi (toč. 3. i 6.2. Ugovora) koja su standardne, evidentno je da se o sadržaju spornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornim odredbama pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenim ugovornim odredbama koja su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

16. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

17. Pri tome se napominje da su predmetne odredbe jasne i razumljive, međutim, ista su iz svih naprijed navedenih razloga nepoštene, te se ne mogu podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

18. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje prijepornih naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i prijevremene otplate kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao ni opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

20. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijepornih ugovornih odredbi, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.201,52 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

23. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 75 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 13.2.2025. i 8.9.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 150 bodova), sastava podneska od 30.8.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 75 bodova), odnosno ukupno 300 bodova ili 600,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 150,00 EUR, što ukupno iznosi 750,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 EUR i presudu 53,09 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 829,64 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

24. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 26. rujna 2025. do isplate.

25. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 26. rujna 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rješenje za platež sudske pristojbe na presudu

- pun. tuženika