REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3007/25-12

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Juraju Blažičku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-154/08, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. rujna 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika PC, odvjetničkog vježbenika, dana 26. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012014396 od 10. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice EC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna)“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici EC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 125,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 28. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.452,27 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 10. listopada 2006. godine tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu za kupnju garaže broj: 9012014396, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit radi kupnje garaže u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.185,33 CHF, uz rok otplate 177 mjeseci te redovnu kamatnu stopu od 4,38% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je na temelju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici dana 27. listopada 2006. godine nezakonito i nepošteno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 942,19 kuna, jer je odredbom članka 12.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je predmetni Ugovor o kreditu dan tužiteljici na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika te tužiteljica nije dobila nikakve informacije o troškovima obrade kredita, odnosno ugovorena odredba nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, niti koja je njihova svrha, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Nadalje punomoćnik tužiteljice je ističući da je navedena ugovorna odredba suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača, naglasio da je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ista ništetna u smislu odredbe članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9012014396 od 10. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna)“ te naložiti tuženiku platiti tužiteljici iznos od 125,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da se u odnosu na zahtjev za povratom spornih naknada primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, s time da je eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenog na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020. godine, prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena bespredmetno, na što ukazuje i odluka Europskog suda broj C- 561/21, jer nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koje su predmet spora prošlo 19 godina. Naime razdoblje od 19 godina premašuje neki razuman period u kojem je potrošač odnosno tužiteljica mogla steći svijest, saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, konkretno odredbama o ulaznim i izlaznim naknadama, a to tim više što su ulazne naknade plaćene neposredno po sklapanju Ugovora o kreditu, na što je tužiteljica bila upozorena kroz umanjenu isplatu glavnice zbog kompenzacije za iznos ulazne naknade. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući kako nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni Ugovor o kreditu te je dana 27. listopada 2006. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu označenom u tužbi, naglasio da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, pa sporna odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Inače tuženik je kao svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja kredita imao troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, što predstavlja cijenu predmetnog kredita, jer tuženik pruža uslugu kreditiranja, za koju je cijena određena ugovornom kamatom te uslugu obrade tog zahtjeva, za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita. Naime činjenica da obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke ne umanjuje pravo na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, niti spornu odredbu čini ništetnom, već se naprotiv tuženik, koji ima pravo naplatiti svoju uslugu, financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se između ostalog isplaćuju plaće zaposlenika čiji je onda opis poslova i obrada kreditnog zahtjeva. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da ugovaranjem sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužiteljice, jer je u pitanju kredit u iznosu od 11.185,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,00%, a ujedno je tužiteljica o svim relevantnim okolnostima vezanim uz naknadu za obradu kreditnog zahtjeva bila obaviještena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, što znači da nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina od sklapanja Ugovora o kreditu, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako tuženik niti nije bio obvezan u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iskazati strukturu troškova, što čini trošak naknade za obradu kreditnog zahtjeva, s time da je ujedno osporio i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9012014396 od 10. listopada 2006. godine (stranica 5-13 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 14 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 15-24 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 35- 97 i 105-121 spisa) te u iskaz tužiteljice (stranica 124-125 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 10. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, korisnici kredita kredit za kupnju garaže u iznosu od 11.185,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 189 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna, koja je naplaćena dana 17. listopada 2006. godine u iznosu od 942,19 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 125,05 eura. Naprotiv sporno je pitanje da li je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužiteljice korisnice kredita platiti jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00 % od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužiteljice (stranica 124-125 spisa), koja je u bitnom istaknula da su joj u banci prije potpisivanja Ugovora o kreditu rekli da će morati platiti troškove obrade kredita, naknadu, koja se naplaćuje od samog iznosa kredita, ali joj nisu objasnili zašto tu naknadu mora platiti i što konkretno plaća tom naknadom, nego samo da tu naknadu mora platiti ukoliko želi dobiti kredit, s time da joj niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz tu naknadu za obradu kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila garažu u stambenom objektu u Zagrebu, Šetalište 150 brigade, u kojem je kupila i stan, za što je također podigla kredit, a tu garažu je koristio suprug za parkiranje osobnog vozila, koje je koristio u osobne svrhe, nikada ta garaža nije bila iznajmljivana, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u trgovačkom društvu Perfecta dreams d.o.o. kao prodavačica, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva. S obzirom da je dakle tužiteljica kao fizička osoba sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, rezultira time da je tužiteljica potrošač.

9. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

10. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, na način da joj se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je ta naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 12.3. predmenog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužiteljice niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna nakada i to u visini od 1,00 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljice, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu od 10. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza korisnice kredita platiti prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna, kao i za isplatom iznosa od 125,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2006. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

14. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora kao previsoko određenom navodeći da se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 125,05 eura, sud je rješenjem od 18. lipnja 2025. godine sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.452,27 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 125,05 eura, a što ukupno iznosi 1.452,27 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,63 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 25. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 02. srpnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,08 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 26. rujna 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

16. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 12. lipnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 299. a stavka 3. i stavka 4. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je taj podnesak dostavljen na sud tek šest dana prije pripremnog ročišta određenog i održanog dana 18. lipnja 2025. godine, iz kojeg razloga sud isti niti nije uzeo u obzir, a što je i utvrđeno rješenjem od 18. lipnja 2025. godine. Naime predmetnim podneskom punomoćnik tužiteljice se u bitnom očitovao na navode iz odgovora na tužbu od 02. lipnja 2025. godine, koji je uredno zaprimio dana 05. lipnja 2025. godine i to zajedno s pozivom na pripremno ročište određeno za dan 18. lipnja 2025. godine, ali se na te navode punomoćnik tužiteljice očitovao tek podneskom od 12. lipnja 2025. godine, u kojem se ujedno očitovao i vezano za vrijednost predmeta spora, iako je znao, morao znati da sukladno odredbi članka 299 a stavka 3. ZPP-a pisana očitovanja moraju biti dostavljena na sud i protivnoj strani najkasnije osam dana prije ročišta na kojem se trebao raspraviti, iz kojeg razloga sud taj podnesak dakle niti nije uzeo u obzir, a što je utvrđeno rješenjem od 18. lipnja 2025. godine. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 53,08 eura, jer je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, što je tužiteljici i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

17. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

18. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 28. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 26. rujna 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 26. rujna 2025. godine