Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-210/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu toga suda Lovorki Grahek, u pravnoj stvari tužitelja NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Muić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 9365157015, potpisanog/sklopljenog dana 11. studenog 2002. godine, od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, MU, kao solidarnog dužnika te EU i FU kao solidarnih jamaca, koji je solemniziran dana 15. studenog 2002. godine od strane javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević pod posl. brojem: OU-1597/2002, kojom je određeno da se korisnik kredita/ovdje tužitelj obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju NU iznos od 450,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 30. studenog 2002. do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem

- 2

kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju NU troškove postupka u iznosu od 1.287,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je naveo da su dana 11. studenog 2002. godine tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita, MU, kao solidarni dužnik te EU i JU kao solidarni jamci, sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: 9365157015, koji je solemniziran dana 15. studenog 2002. godine od strane javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević, pod posl. brojem:

OU-1597/2002, da je sukladno odredbi čl. 11.1. Ugovora o kreditu određeno da se prije korištenja kredita isplati Banci naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3 % (slovima: tri posto) iznosa kredita te da je tužitelju dana 29. studenog 2002. godine naplaćena, sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, navedena jednokratna naknada u iznosu od 450,00 EUR. Naveo je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane te da tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Naveo je da je gornjim odredbama tuženik odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u gore navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, a iz kojih odredbi ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita), odnosno da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Naveo je da je temeljem gornjih odredbi Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik odredio iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora, protivne načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetne. Pozvao

- 3

se na odredbe članka 81. stavak. 1. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje:ZZP) te odredbe članka 1021., 323. stavak 1., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.). Predložio je utvrditi ništetnom odredbu članka 11.1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojom je određeno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 450,00 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 108/2024-4 od 26. travnja 2024. ovaj sud je određen kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu te je spis ustupljen ovom sudu na daljnje postupanje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo da se tužitelj neosnovano poziva na ZZP s obzirom da isti nije donesen niti je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Istaknuo je i prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. U cijelosti je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu te da iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Naveo je da predmetnu ugovorenu naknadu ima pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te da ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, smatra da je očito da navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 450,00 EUR te je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

4. Ovaj sud u postupku je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9365157015 od 11. studenog 2002. ovjerenog kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba pod brojem OU-1597/2002 (str. 7-12 spisa), zahtjev za dostavu dokumentacije (str. 13 spisa), plan otplate (str. 14-30 spisa), dopis tuženika od 24. lipnja 2022. (str. 31-33 spisa), potvrdu tuženika od 22. veljače 2024. (str. 34-35 spisa) i Opće uvjete poslovanja s građanima (str. 55-63 spisa) te je proveo saslušanje tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 9365157015 od 11. studenog 2002. u dijelu kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao prilikom prvog korištenja kredita platiti Banci (tuženiku) za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 450,00 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

- 4

7. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9365157015 od 11. studenog 2002. i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren nenamjenski kredit u iznosu od 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora) te da je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita i 0,50% od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta banke (članak 11.1. ugovora). Nije sporno niti da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 450,00 EUR dana 29. studenog 2002. (što proizlazi iz potvrde tuženika od 22. veljače 2024.).

8. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora provedeno je saslušanje tužitelja koji je u iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio sa Privrednom bankom Zagreb, da se radi o nenamjenskom kreditu koji mu je bio potreban radi plaćanja učešća za kupnju stana u kojem je živio, da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva te da je u to vrijeme bio zaposlen u Kliničkom bolničkom centru Rebro Zagreb. Naveo je da su mu u banci dali već gotov ugovor da ga pročita, da je u tom ugovoru bila i stavka da mora platiti naknadu od 3,5 % iznosa kredita, da je on u banci rekao da on nema taj novac za platiti na što su mu oni rekli da će se taj iznos oduzeti od iznosa kredita. Naveo je da mu nisu rekli na što se ta naknada odnosi i zašto ju mora platiti te su mu rekli da u protivnom ne može dobiti kredit. U to vrijeme bio je podstanar i morao je potpisati takav ugovor. Nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora o kreditu te mu nisu predočili nikakve interne akte banke. Odgovarajući na posebna pitanja zamjenika punomoćnika tuženika tužitelj je naveo da mu je ugovor o kreditu u banci predala službenica na šalteru i da mu je rekla da ga pročita, da ga je pročitao i da je pitao zašto mora platiti tu naknadu, na što mu je ona odgovorila da to mora učiniti ako želi dobiti kredit.

10. Iz iskaza tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je tužitelj iskazivao logično i uvjerljivo te je njegov iskaz u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu, potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba i plaćanje same naknade bila uvjet sklapanja tog ugovora i da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije posebno obrazlagao tužitelju tu odredbu niti mu pojasnio na što se naknada odnosi, a niti je to navedeno u samom ugovoru.

11. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom članka 322. stavak 1. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj

- 5

povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz odredbe članka 11.1. ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (3,00 % od iznosa kredita). Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

13. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 11.1. ugovora) nepoštena i ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a s obzirom da je ista protivna odredbi članka 3. ZOO (načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članka 4. ZOO-a (načelu savjesnosti i poštenja), članka 6. ZOO-a (zabrani zlouporabe prava), članka 7. ZOO-a (načelu jednake vrijednosti činidaba) i članka 8. ZOO-a (zabrani prouzročenja štete).

14. Osim toga, sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo sukladno cilju Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5.4.1993.g. (Sl. list EZ 1993. L95/29) a koja Direktiva je inače implementirana u domaćem pravu kroz Zakon o zaštiti potrošača (koji je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te se isti ne može primijeniti na konkretni pravni odnos).

15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

16. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u

- 6

izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom što rezultira time da ista nije ni jasna niti lako razumljiva, a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za spornu odredbu ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo, tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

17. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 322. stavak 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

18. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

19. Stoga je pod točkom II. izreke tužitelju dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 450,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (30. studenog 2002.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

20. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

21. U odnosu na prigovor tuženika na pogrešno naznačenu vrijednost predmeta spora valja navesti da je odredbom članka 37. stavak 1. ZPP propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužitelj je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 450,00 EUR (točka II. zahtjeva) postavio i zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. zahtjeva) te je kao vrijednost predmeta spora naznačio vrijednost deklaratornog zahtjeva u iznosu od 1.327,01 EUR i vrijednost kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 450,00 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.777,01 EUR.

22. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad

- 7

odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za pribavu isprave za tužitelja – zahtjev od 29. siječnja 2024. 25 bodova (Tbr. 36 toč. 3. Tarife), za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 19. kolovoza 2024. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 21. svibnja 2025. i 10. rujna 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife) i za zastupanje na ročište za objavu 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 475 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 950,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.187,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.287,04 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 26. rujna 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku