Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-2823/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Primorcu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko& partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 9. srpnja 2025., u prisutnosti pun. tužitelja, tužitelja osobno te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 2402006/1031262160/51400607- 5102150421 od dana 13.12.2004.g. godine, a koji je zaključen između tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, ništetne odredbe sadržane u čl. 8, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi „...je promjenjiva i u trenutku ugovaranja...“, kao i čl. 8. st.2. istog ugovora, a koji glasi „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati novčani iznos od 247,69 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 1,84 EUR, od 01. veljače 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,84 EUR, od 01. ožujka 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,83 EUR, od 01. travnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,83 EUR, od 01. svibnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,83 EUR, od 01. lipnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,83 EUR, od 01. srpnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,82 EUR, od 01. kolovoza 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,82 EUR, od 01. rujna 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,82 EUR, od 01. listopada 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,82 EUR, od 01. studenog 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,82 EUR, od 01. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,81 EUR, od 01. siječnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,81 EUR, od 01. veljače 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,81 EUR, od 01. ožujka 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 2,05 EUR, od 01. travnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,05 EUR, od 01. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,04 EUR, od 01. lipnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,01 EUR, od 01. srpnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,00 EUR, od 01. kolovoza 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,97 EUR, od 01. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,96 EUR, od 01. listopada 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,94 EUR, od 01. studenog 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,92 EUR, od 01. prosinca 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,89 EUR, od 01. siječnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,87 EUR, od 01. veljače 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,85 EUR, od 01. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,82 EUR, od 01. travnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,80 EUR, od 01. svibnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,79 EUR, od 01. lipnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,76 EUR, od 01. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,73 EUR, od 01. kolovoza 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,71 EUR, od 01. rujna 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,69 EUR, od 01. listopada 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,78 EUR, od 01. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,76 EUR, od 01. prosinca 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,76 EUR, od 01. siječnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,74 EUR, od 01. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,73 EUR, od 01. ožujka 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,72 EUR, od 01. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,82 EUR, od 01. svibnja 2011. godine, pa do isplate;

a koje se određuju od 01. veljače 2008. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. 2402006/1031262160/51400607- 5102150421 od dana 13.12.2004.g. godine, a koji je zaključen između tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, ništetna odredba sadržana u čl. 7 kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, u dijelu koji glasi „VALUTNA KLUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate po osnovi valutne klauzule isplati novčani iznos od 4.226,60 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 0,12 EUR, od 01. svibnja 2005. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1,49 EUR, od 01. siječnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 2,70 EUR, od 01. veljače 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 3,93 EUR, od 01. ožujka 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 0,27 EUR, od 01. travnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 0,02 EUR, od 01. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 0,11 EUR, od 01. siječnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,33 EUR, od 01. veljače 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 3,31 EUR, od 01. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,57 EUR, od 01. travnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 9,00 EUR, od 01. svibnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,72 EUR, od 01. lipnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 30,04 EUR, od 01. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 25,77 EUR, od 01. kolovoza 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 41,50 EUR, od 01. rujna 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 33,70 EUR, od 01. listopada 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 26,56 EUR, od 01. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 46,35 EUR, od 01. prosinca 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 56,45 EUR, od 01. siječnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 48,89 EUR, od 01. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 51,22 EUR, od 01. ožujka 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 44,89 EUR, od 01. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 45,60 EUR, od 01. svibnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 64,49 EUR, od 01. lipnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 67,75 EUR, od 01. srpnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 90,19 EUR, od 01. kolovoza 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 87,01 EUR, od 01. rujna 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 69,40 EUR, od 01. listopada 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 67,57 EUR, od 01. studenog 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 66,36 EUR, od 01. prosinca 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 70,82 EUR, od 01. siječnja 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 75,81 EUR, od 01. veljače 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 75,93 EUR, od 01. ožujka 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,81 EUR, od 01. travnja 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 73,84 EUR, od 01. svibnja 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 75,76 EUR, od 01. lipnja 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 73,93 EUR, od 01. srpnja 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,07 EUR, od 01. kolovoza 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,31 EUR, od 01. rujna 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 68,84 EUR, od 01. listopada 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,84 EUR, od 01. studenog 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 73,98 EUR, od 01. prosinca 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,07 EUR, od 01. siječnja 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 68,28 EUR, od 01. veljače 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,00 EUR, od 01. ožujka 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 73,01 EUR, od 01. travnja 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 70,78 EUR, od 01. svibnja 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 64,50 EUR, od 01. lipnja 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 62,03 EUR, od 01. srpnja 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 65,12 EUR, od 01. kolovoza 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 67,24 EUR, od 01. rujna 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,67 EUR, od 01. listopada 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 69,68 EUR, od 01. studenog 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 71,02 EUR, od 01. prosinca 2013. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,11 EUR, od 01. siječnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 67,78 EUR, od 01. veljače 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 69,78 EUR, od 01. ožujka 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 68,76 EUR, od 01. travnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 66,76 EUR, od 01. svibnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 65,86 EUR, od 01. lipnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 66,26 EUR, od 01. srpnja 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 68,77 EUR, od 01. kolovoza 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 71,33 EUR, od 01. rujna 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 71,10 EUR, od 01. listopada 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,39 EUR, od 01. studenog 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,24 EUR, od 01. prosinca 2014. godine, pa do isplate;

- na iznos od 73,49 EUR, od 01. siječnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01. veljače 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01. ožujka 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01. travnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01. svibnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01.lipnja 2015. godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01. srpnja 2015godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01. kolovoza 2015godine, pa do isplate;

- na iznos od 74,54 EUR, od 01. rujna 2015godine, pa do isplate;

a koje se određuju od 01. svibnja 2005. godine po stopi od 15% godišnje , od 02. listopada 2007. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pogrešno umanjene glavnice dugovanja prilikom provedbe konverzije isplati novčani iznos od 1.727,38 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. rujna 2015. godine, po do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove manje plaćenih kamata i to u iznosu od 342,79 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 3,33 od 02.06.2011. pa do isplate,

EUR 3,32 od 02.07.2011. pa do isplate,

EUR 3,32 od 02.08.2011. pa do isplate,

EUR 3,31 od 02.09.2011. pa do isplate,

EUR 3,28 od 02.10.2011. pa do isplate,

EUR 12,47 od 02.11.2011. pa do isplate,

EUR 12,44 od 02.12.2011. pa do isplate,

EUR 12,41 od 02.01.2012. pa do isplate,

EUR 12,37 od 02.02.2012. pa do isplate,

EUR 12,34 od 02.03.2012. pa do isplate,

EUR 12,30 od 02.04.2012. pa do isplate,

EUR 12,27 od 02.05.2012. pa do isplate,

EUR 12,23 od 02.06.2012. pa do isplate,

EUR 12,20 od 02.07.2012. pa do isplate,

EUR 12,16 od 02.08.2012. pa do isplate,

EUR 12,12 od 02.09.2012. pa do isplate,

EUR 12,09 od 02.10.2012. pa do isplate,

EUR 12,05 od 02.11.2012. pa do isplate,

EUR 12,01 od 02.12.2012. pa do isplate,

EUR 11,97 od 02.01.2013. pa do isplate,

EUR 11,94 od 02.02.2013. pa do isplate,

EUR 11,90 od 02.03.2013. pa do isplate,

EUR 11,85 od 02.04.2013. pa do isplate,

EUR 11,81 od 02.05.2013. pa do isplate,

EUR 11,78 od 02.06.2013. pa do isplate,

EUR 11,74 od 02.07.2013. pa do isplate,

EUR 11,69 od 02.08.2013. pa do isplate,

EUR 11,65 od 02.09.2013. pa do isplate,

EUR 11,61 od 02.10.2013. pa do isplate,

EUR 11,57 od 02.11.2013. pa do isplate,

EUR 11,52 od 02.12.2013. pa do isplate,

EUR 11,43 od 02.01.2014. pa do isplate,

EUR 0,13 od 02.02.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.03.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.04.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.05.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.06.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.07.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.08.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.09.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.10.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.11.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.12.2014. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.01.2015. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.02.2015. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.03.2015. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.04.2015. pa do isplate,

EUR 0,12 od 02.05.2015. pa do isplate,

EUR 0,11 od 02.06.2015. pa do isplate,

EUR 0,11 od 02.07.2015. pa do isplate,

EUR 0,05 od 02.08.2015. pa do isplate,

EUR 0,11 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 878,89 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 4,42 od 02.02.2005. pa do isplate,

EUR 2,45 od 02.03.2005. pa do isplate,

EUR 8,79 od 02.04.2005. pa do isplate,

EUR 8,15 od 02.05.2005. pa do isplate,

EUR 8,84 od 02.06.2005. pa do isplate,

EUR 13,29 od 02.07.2005. pa do isplate,

EUR 14,38 od 02.08.2005. pa do isplate,

EUR 7,88 od 02.09.2005. pa do isplate,

EUR 9,06 od 02.10.2005. pa do isplate,

EUR 9,46 od 02.11.2005. pa do isplate,

EUR 9,71 od 02.12.2005. pa do isplate,

EUR 9,48 od 02.01.2006. pa do isplate,

EUR 11,50 od 02.02.2006. pa do isplate,

EUR 14,90 od 02.03.2006. pa do isplate,

EUR 16,61 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 15,96 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 15,33 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 16,58 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 16,97 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 14,78 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 15,49 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 15,86 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 16,38 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 19,27 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 21,21 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 20,31 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 20,83 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 25,75 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 26,95 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 28,55 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 28,53 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 26,35 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 29,60 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 29,68 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 27,40 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 27,65 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 22,87 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 19,62 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 16,42 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 23,94 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 26,03 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 23,75 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 28,30 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 27,28 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 22,78 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 1,50 od 02.11.2008. pa do isplate,

EUR 17,69 od 02.12.2008. pa do isplate,

EUR 4,08 od 02.06.2009. pa do isplate,

EUR 8,88 od 02.07.2009. pa do isplate,

EUR 6,90 od 02.08.2009. pa do isplate,

EUR 3,43 od 02.09.2009. pa do isplate,

EUR 6,81 od 02.10.2009. pa do isplate,

EUR 7,14 od 02.11.2009. pa do isplate,

EUR 3,12 od 02.12.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.625,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 26. rujna 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102150421 od dana 13. prosinca 2004., a kojim ugovorom mu je tuženik odobrio potrošački kredit u svrhu kupnje nekretnine u iznosu od 62.100,00 CHF. Nakon toga da su stranke zaključile Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102150421 kojim je regulirana konverzija ranije navedenog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik da je kao kreditor utvrdio u aneksu navedenog ugovora da stanje glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 25.312,34 EUR. Naveo je da je navedeni ugovor sklopio kao potrošač, a tuženik kao trgovac. Naveo je da je u članku 8. stavak 2. ugovora ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te da je iz ugovora razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika trgovca o kojoj on kao potrošač nije osobno pregovarao. Naveo je da nije sporno da te odredbu su bile lako uočljive i jasno, ali da je sasvim jasno da iste nikako nisu bile razumljive, a što je glavni preduvjet utvrđenja ništetnosti dijela takvih odredbi. Naveo je da takva ugovorna obveza po kojoj se promjena valutne klauzule obvezuje isključivo za odluku tuženika bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu njega koji je potrošač jer dolazi do situacije da tuženik jednostrano određuje njegove obveze. Naveo je da je nesporno da se o navedenim odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu s njime nije pojedinačno pregovaralo, a niti je on imao utjecaj na njihov sadržaj. Naveo je da mu je takvim postupanjem tuženika nametnuta obaveza koju nije mogao sagledati kao cjelinu kada je sklapao ugovor te je sve dodatno utjecalo na neravnotežu u pravima i obvezama njega kao potrošača i korisnika kredita. Uzimajući sve navedeno da je jasno da su navedene nepoštene ugovorne odredbe ništetne, a sve uzimajući u obzir da je on u odnosu na tuženika kao trgovca doveden u situaciju uzmi ili ostavi. Naveo je da nepostojanje razumljivih i jasnih i preciznih kriterija temeljem kojih bi prosječni potrošač mogao procijeniti kako će se kamatna stopa mijenjati te sama namjera tuženika kao trgovca da ugovori takve ugovorne odredbe da je vidljiva iz činjenice što isti samoinicijativno, svjesno i namjerno povećavao kamatnu stopu bez jasnih parametara po kojima bi se moglo utvrditi njezina visina. Naveo je da je u članku 7. ugovora ugovorena valutna klauzula te da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Naveo je da tuženik kao trgovac niti u jednom trenutku nije vodio računa da predmetni ugovor sadrži dva odlučna elementa koja su promjenjiva, a to su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa pa da je kreditor odnosno trgovac sukladno načelu savjesnosti i poštenja te pažnji dobrog stručnjaka trebao ocijeniti da li je tužitelj kao potrošač mogao biti svjestan ekonomskih posljedica istodobno ugovaranja oba navedena kriterija. Imajući u vidu navedeno da je jasno da su dva navedena promjenjiva elementa između ostalog uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu njega kao potrošača. Naveo je da ga je tuženik propustio informirati o općem riziku vezanom uz ugovorenu valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena kod CHF valute neusporedivo veći u odnosu na druge valute poput EUR koji je štićena valuta od strane HNB-a. Ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli kao i ugovornu odredbu o nezakonito ugovorenoj kamatnoj stopi da je potrebno podvrći testu poštenosti te da su banke trebalo odnosno morale ocijeniti prije i u trenutku zaključenja predmetnog ugovora da li su takve netočne i nedvosmislene odredbe jasne i razumljive budući on kao prosječni potrošač te slabija ugovorna strana nema nikakva stručna znanja temeljem kojih bi mogao shvatiti u potpunosti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ako ugovori valutnu klauzulu u CHF. Naveo je da je tuženik svjesno i namjerno prešutio sve ranije navedene bitne i odlučne informacije navodeći i uvjeravajući ga da je predmetni ugovor za njega povoljan te da je to za njega najbolja i jedina opcija. Naveo je da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi za navedeni kredit i to zbog povećanja kamatne stope te sve što je primio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naveo je da mu tuženik nikada nije vratio preplaćene iznose po nepravilno obračunatim anuitetima prema nezakonitoj zaštitnoj klauzuli protuvrijednost tečaja HNB za CHF na dan isplate te jednostrano povećanje po kamatnoj stopi. Naveo je da se ništetne odredbe iz ugovora ne mogu konvalidirati zaključenjem aneksa, a niti ugovor može postati valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tuženik da je u aneksu utvrdio stanje neotplaćene / nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2019. u iznosu od 25.312,34 EUR, odnosno 193.185,75 kn. Međutim imajući u vidu prethodne navode u vezi ništetnosti valutne klauzule da je tuženik trebao utvrditi neplaćenu nedospjelu glavnicu po početnom tečaju kredita u iznosu od 36.684,20 CHF, odnosno 180.170,78 kn. Stoga da mu je tuženik dužan nadoknaditi razliku glavnice u iznosu od 13.014,97 kn imajući u vidu da je tuženik na pogrešan način utvrdio iznos neotplaćene nedospjele glavnice.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 9. srpnja 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno precizirao tužbeni zahtjev, sadržaja kao u izreci presude, odnosno napravio je preinaku tužbe, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i to kako osnov tako i visinu te je naveo da ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu od 13. prosinca 2004. u zastari te da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Naveo da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u ovom predmetu je ta da su tužitelj i tuženik 16. veljače 2016. sklopili aneks ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim aneksom da su stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno aneksom da je primijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da je pravovremeno i u skladu s odredbama zakona dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Naveo je da je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno zakonu početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu CHF sa svim njegovim izmjenama i zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eur sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio glavnicu i kamate koje su sastavio dio otplatnog plana kredita. Naveo je da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Naveo je da u odnosu na tužiteljeve navode iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu da ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Naveo je da je on sve svoje potrošače informirao te im dao sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Naveo je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno po njegovom stajalištu da je tužitelj itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Naveo je da on kao banka nije ostvario nikakav ekstra profit jer da je i on imao obveze CHF pa da nije bilo nikakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Naveo je da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista da ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a što da je tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Naveo je da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem. Naveo je da tužitelju pružena zaštita sukladno noveli zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. te da je on sukladno navedenoj obvezi donio metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je isto i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tako da je prema tome već kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužitelju pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Navedeni zakon da je omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjeg. Naveo da je nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Istaknuo je i prigovore radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i s osnova promjenjive kamatne stope

2.1. Tuženik je u podnesku od dana 19. veljače 2025. precizirao prigovore radi prijeboja svoje tražbine s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, sadržaja kao u točki VI. i VII. izreke presude.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 51400607-5102150421, Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 5102150421, otplatni plan, obavijesti o promijeni kamatne stope, zahtjev za kredit, izračun konverzije uz novi otplatni plan, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 51400607-5102150421, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 13. prosinca 2004. na iznos od 62.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Utvrđeno je da je rok otplate bio 240 mjeseci.

3.2. U spornoj odredbi čl.8 st.2 navodi se da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

3.3. U spornoj odredbi čl.7 st.4. ugovorena je Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpis na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama, svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, a kasnije naniže sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,49%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 29.12.2004. do 31.12.2007. iznosila je 5,49%, od 01.01.2008. do 31.03.2009. iznosila 5,55%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,90%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,65%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 5,35%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 5,00% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

5. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stambene nekretnine odnosno nekretnine za stanovanje te da nije predmetni stan davao u najam, zakup ili nešto drugo, da ne da čitavo vrijeme živi u tom stanu i da nije imao registrirano nikakvo trgovačko društvo na adresi predmetnog stana.

6. U svom nalazu i mišljenju od 8. siječnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,49% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a., iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 274,69 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 4.226,60 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,49% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 342,79 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7. Manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 878,89 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 1.727,38 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. U obračunu konverzije tuženik nije uzeo u obzir, odnosno nije umanjio obvezu tužitelju za preplatu utvrđenu ovim vještačenjem u prvoj i drugoj alineji zadaće. Tuženik da je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio manjak u iznosu od 14,47 EUR.

6.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 19. veljače 2025. međutim naveo je da ne traži da se vještak na iste posebno očituje.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 13. prosinca 2004. zaključen ugovor o kreditu br. 51400607-5102150421 predmet kojeg je iznos od 62.100,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 240 mjeseci.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 5,49% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.8.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

10. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od siječnja 2008. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,99% povisivao tako da je kamatna stopa od 01.01.2008. do 31.03.2009. iznosila 5,55%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,90%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,65%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 5,35%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 5,00% dok je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

11. Sporno je između stranaka da li su dio odredbe čl.7. st.4. te odredba čl.8. st.2. koja glasi „Kamatna stopa je promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“ ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od svibnja 2005. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina u iznosu od 274,69 eura, iznosa od 4.226,60 eura te iznosa od 1.727,38 eura postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od također sporna.

12. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 12. prosinca 2004. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

13. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

17. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7. st.4 i čl.8. st.2. predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

21. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 st.4. i čl.8 st.2. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

22. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

24. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 3- tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 st.4. i čl.8 st.2 Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

29. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

30. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

31. O sadržaju odredbi u čl.7 st.4. i čl.8. st.2 Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.7 st.4. i čl.8 st.2 Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

32. Naime sporna odredba čl.8 st.2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,49% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,49%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 st.4. u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

33. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 st.4. i čl.8 st.2. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.7 st.4. i čl.8 st.2 Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 13. prosinca 2004. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.7 st.4. i čl.8 st.2 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

34. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

35. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 st.4. i čl.8 st.2. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

36. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

37. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.7 st.2. i čl.8 st.2 Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

38. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

39. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

40. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.8 st.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.7 st.4. Ugovora o kreditu od dana 13. prosinca 2005.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.7 st.4 i čl.8 st.2 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

42. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.7 st.4 i čl.8 st.2 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i III. izreke presude.

43. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.7 st.4. i čl.8 st.2 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2004. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.7 st.4. i čl.8 st.2. Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

44. Kako je tuženik u razdoblju od svibnja 2005. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 274,69 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 4.226,60 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tuženik osporava u podnesku od dana 19. veljače 2025. navodeći da u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka ističe kako ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka te da ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,49% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO- a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. II. i IV. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

45. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.7 st.4. i čl.8 st.2 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od svibnja 2005. pa do rujna 2015.

46. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 5102150421, dalje Aneks (list 22 spisa).

47. Uvidom u Aneks br.1 utvrđeno je da je isti sklopljen dana 16. veljače 2016. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1.1. ugovoreno da je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da Banka pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u članku 2. (dva) isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK. Utvrđeno je da je čl. 2.1. ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 13.12.2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5102150421 na iznos od 62.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrđeno je da je čl. 6.2. ugovoreno da za vrijeme važenja Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznosi zbroj 6 mjesečnog EURIBOR-a (dalje: Parametar) i 5,112 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale. Sukladno Metodologiji utvrđuje se vrijednost Parametra i obavlja se redovito šestomjesečno usklađivanje stope ugovornih kamata (referentno razdoblje) i to svakog prvog siječnja i svakog prvog srpnja u godini. Utvrđeno je da je čl.6.5. ugovoreno da ugovorne kamate Banka obračunava primjenom jednostavnog dekurzivnog kamatnog računa. Utvrđeno je da je čl.7.1. ugovoreno da potpisnici toga Aneksa suglasno utvrđuju da Banka na da naveden u zaglavlju Aneksa ima ukupno potraživanje s osnove obveza navedenih u članku 5.2. uzimajući u obzir sve izmjene navedene obveze u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja tog Aneksa i s osnove obveza navedenih u čl. 5.3. u ukupnom iznosu od 25.312,34 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koje sklapanjem tog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu, s čime da su potpisnici Aneksa suglasni.

48. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

49. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

50. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

51. Tuženik tvrdi te i u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka navodi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

52. Konverzijom kredita iz kredita s vk u CHF u kredit s vk u EUR izvršeno je izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom u EUR kojeg bi tužiteljica koristila da je ugovorila kredit s vk u EUR, a pritom je konverzija obuhvatila sve kunske uplate po CHF kreditu za namirenje simulirane otplate EUR kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po EUR kreditu. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 62.898,29 HRK (sa 256.084,04 HRK na 193.185,75 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je vještak utvrdio, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR 25.312,34 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF 36.684,20 CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od 1.727,38 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

53. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,49% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 342,79 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7, kao i da manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 878,89 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8.

53.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelju po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

53.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

53.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

53.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovore radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i s osnova promjenjive kamatne stope, a koji su precizirani u podnesku od dana 19. veljače 20245. Međutim valja navesti da na strani samog tužitelja (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati niti valutnu klauzulu, niti promjenjivu kamatnu stopu međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, slijedom čega je valjalo u cijelosti odbiti tuženikove prigovore radi prijeboja i odlučiti kao u točki VI. i VII. izreke presude

54. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

54.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

54.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 11. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od svibnja 2005. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54.4. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Aneksa br.1 Ugovora o kreditu br. 5102150421 sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužitelj napravio u podnesku od dana 4. veljače 2025. valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

56.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio iz podneska od dana 4. veljače 2025. stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

57. Što se tiče navoda tuženika da tužitelj nije potrošač odnosno da nije dokazao osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bio dužan dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stambene nekretnine odnosno nekretnine za stanovanje te da nije predmetni stan davao u najam, zakup ili nešto drugo, da čitavo vrijeme živi u tom stanu i da nije imao registrirano nikakvo trgovačko društvo na adresi predmetnog stana i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača.

58. Valja navesti da je tuženik u podnesku od 27. srpnja 2023. odustao od provođenja personalnih dokaza saslušanjem svjedoka MJ i EJ.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta i to tri u iznosu od 200,00 eura za svako i jedno u iznosu od 100,00 eura (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja četiri podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 425,00 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.625,00 eura.

59.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VIII. izreke ove presude.

U Rijeci, 26. rujna 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika