Poslovni broj: Us I-10/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Josip Stanić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu RAČKI I KOLEGE j.t.d. u Zagrebu, Oreškovićeva ulica 6 D/1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, radi ukidanja i oduzimanja vozačke dozvole, 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-211-03/24-10/6388, URBROJ: 511-19-22-24-2, od 28. studenoga 2024.

II Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, da, u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti dostavljene odluke, tužitelju naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 Eura (tisućudvijestotinepedeset eura).

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem poništava se i oduzima, vozačka dozvola, serijskog broja [serijski broj], izdana 3. siječnja 1997. u Policijskoj upravi zagrebačkoj, uz obrazloženje tuženika kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju utvrđeno da tužitelj, uz naprijed navedenu vozačku dozvolu posjeduje i vozačku dozvolu Savezne Republike Njemačke, serijski broj: A4523584, a što tada stvara ovlast tuženiku da dozvolu izdanu po hrvatskim javnopravnim tijelima poništi.

2. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog stava, tužitelj prvenstveno ukazuje kako nije točno utvrđenje sadržano u obrazloženju osporenog rješenja da bi on policijskim službenicima spomenuo da posjeduje vozačku dozvolu Republike Hrvatske. Navodi kako je točno da je zaustavljen po policijskim službenicima, da je nastavno testiran i sproveden na vađenje krvi, a sve u namjeri otkrivanja prisutnosti alkohola u njegovoj krvi, međutim posebno ističe da tom prilikom nikakav razgovor o vozačkim dozvolama nije vođen. Ukazuje i kako je njemačku vozačku dozvolu stekao 15. ožujka 1991., je ranije izdanu vozačku dozvolu nije mogao koristiti, iz kojeg razloga je morao ponovno polagati vozački ispit. Dodaje kako je nastavno u Republici Hrvatskoj napravio prijepis vozačke dozvole iz Bosne i Hercegovine i temeljem te radnje stekao vozačku dozvolu koja se sada poništava. Posebno ističe kako je odredba koju je tuženik u konkretnom primijenio stupila na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji dok da je člankom 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama određeno da se vozačke dozvole važeće na dan stupanja na snagu ovog Zakona mogu koristiti do isteka rokova na koje su izdane, iz kojeg razloga zaključuje kako je ranijim dozvolama stekao prava koja tuženik sada retroaktivno dokida. Predlaže sudu da usvoji navode tužbe, uvaži tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje.

3. Tuženik, u svom odgovoru, navodi kako je njegovo rješenje utemeljeno na članku 220. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a kojim je propisana okolnost da će osobi kojoj je izdano više od jedne vozačke dozvole policija oduzeti one koje su ranije izdane. Iz ovog zaključuje da stečena prava ne amnestiraju vozača od obveze da ranije stečenu vozačku dozvolu, preda policijskoj upravi zagrebačkoj, a kako bi ta dozvola bila vraćena tijelu koje ju je izdalo. Predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev, iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

4. Sud je 24. rujna 2025., održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24,), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika i priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, iz razloga ove presude.

7. U ovom predmetu odlučne činjenice nisu sporne. Naime nije sporno da su u trenutku donošenja osporenog rješenja tužitelju bile izdane dvije važeće vozačke dozvole i to vozačka dozvola Republike Hrvatske, broj 07125455, od 3. siječnja 1997., s rokom važenja do 21. rujna 2032., izdana temeljem prijepisa ranije postojeće, stare vozačke dozvole Bosne i Hercegovine broj 00403528 od 21. prosinca 1985., kao i vozačka dozvola Savezne Republike Njemačke, serijski broj: A4523584, izdana od strane Landrat des Main-Kinzig-Kreises, s rokom važenja trajno i iz čije preslike nije razvidno kada je ta dozvola izdana i temeljem kojeg postupanja. Bez obzira na okolnost da iz dostavljene preslike ovom sudu nije vidljivo kada je vozačka dozvola Savezne Republike Njemačke izdana, Sud navodi kako je tužitelj u svojoj tužbi iskazao kako je ona izdana 15. ožujka 1991., dok tuženik u svom odgovoru potvrđuje da ranije stečeno pravo „ne amnestira vozača od obveze da u tom trenutku, ranije stečenu njemačku dozvolu, preda Policijskoj upravni zagrebačkoj, kako bi bila vraćena tijelu koje ju je izdalo.“ Iz ovog razloga Sud uzima nespornim kako je vozačka dozvola Savezne Republike Njemačke dozvola koja je ranije izdana no vozačka dozvola Republike Hrvatske, od 3. siječnja 1997., a koja se osporenim rješenjem poništava.

8. Člankom 220. stavkom 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj 67/08., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22. - u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da nijedna osoba ne smije imati više od jedne vozačke dozvole.

9. Člankom 220. stavkom 2. Zakona određeno je da, ako je osobi izdano više od jedne vozačke dozvole, policijska uprava, odnosno policijska postaja rješenjem će ukinuti i oduzeti, odnosno oduzeti prije izdane vozačke dozvole.

10. Razmatrajući uspostavljeno činjenično stanje i povodeći isto pod naprijed citirane norme, Sud prvotno navodi kako tuženik uopće nije mogao poništiti vozačku dozvolu Republike Hrvatske, izdanu 3. siječnja 1997., već je istu mogao eventualno ukinuti i/ili oduzeti.

11. Osim naprijed navedenog i znatno važnije, Sud uočava kako je osporenim rješenjem poništena kasnije, a ne ranije, izdana dozvola. Naime, dozvola Republike Hrvatske koja se poništava izdana je 1997. godine, dok je dozvola Savezne Republike Njemačke i koja ostaje na snazi izdana 1991. godine. Stoga proizlazi kako je tuženik primjenom jasne zakonske odredbe poništio kasnije izdanu vozačku dozvolu, a koju temeljem takve odredbe i nije mogao poništiti. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

12. U odnosu na ranije stečena prava, Sud navodi kako je točno da su sve naprijed navedene dozvole donesene prije zakonskog ograničenja kojeg je tuženik u osporenom rješenju primijenio. S tim u svezi Sud ukazuje i na navod tužbe kojim se tvrdi da tužitelj u Saveznoj Republici Njemačkoj nije mogao izvršiti prijenos ranije izdane vozačke dozvole Bosne i Hercegovine, broj 00403528 od 21. prosinca 1985., iz kojeg razloga je iznova polagao vozački ispit, a što mu je dalo pravo da upravlja motornim vozilima na teritoriju te države.

13. Navedeno pravo na upravljanje motornim vozilom je po mišljenju ovog suda pravo stečeno prije promjene Zakona, jednako kao i pravo stečeno temeljem vozačke dozvole koju tuženik osporenim rješenjem poništava, međutim Sud ističe kako to pravo, dakle pravo na upravljanje vozilima na teritoriju neke države, nije jednako pravu na posjedovanje više vozačkih dozvola, a koje su samo način evidentiranja postojećih prava. Budući da tužitelj niti ne tvrdi da bi ukidanjem vozačke dozvole serijskog broja [broj vozačke dozvole], izdane 3. siječnja 1997., izgubio pravo na upravljanje vozilima na teritoriju Republike Hrvatske, Sud takav prigovor, a s obzirom na odluku u ovom sporu i nije ocjenjivao.

14. Trebalo je stoga, temeljem članka 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i poništiti osporeno rješenje.

15. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njegovim troškovnikom od 24. rujna 2025. (list 35 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužitelj je na temelju tbr. 27. točke 1. alineje 2. Tarife, podnio zahtjev za sastav tužbe od 2. siječnja 2025. te na temelju tbr. 27. točka 2. Tarife, podnio zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročištu održanom 24. rujna 2025., u iznosu od 1.000,00 Eura, a što uz uvećanje pripadajućim javnim davanjem iznosi 2.500,00 Eura.

16. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

17. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

18. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništeno rješenje tuženika, Sud zaključuje kako je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelj potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

19. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava tužbe, a kojom je iniciran spor koji je u odnosu na tužitelja povoljno okončan. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.

20. Suprotno ovom Sud navodi kako je ročište u ovom predmetu održano isključivo iz razloga što je tužitelj u svojoj tužbi takvo održavanje izričito zatražio. Budući da je odluka u ovom predmetu utemeljena na stanja spisa, dok je na raspravi održanoj 24. rujna 2025. Sud samo odbio zahtjev opunomoćenice tužitelja za izvođenje danjih dokaza, Sud zaključuje kako se naknada troškova pristupa na takvo ročište ne može smatrati „opravdanim izdatkom učinjenim tijekom ili u povodu spora“, iz naprijed citiranog članka 144. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

Zagreb, 26. rujna 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetničko društvo RAČKI I KOLEGE j.t.d., Zagreb, Oreškovićeva ulica 6 D/1, 2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33,

3. U spis