Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-100/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice KRM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 4. rujna 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 26. rujna 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 3209217153 od 24.05.2007.g. sklopljen između tužiteljice KRM, K 18, Varaždin, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg b. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u čl.2., a koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada kreditora.“

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 3209217153 od 24.05.2007.g. sklopljen između tužiteljice KRM, K 18, Varaždin, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg b. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u čl. 23.toč.c), a koji glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. „

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Trg b. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici KRM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos u visini od 2.828,97 €

(dvijetisućeosamstodvadesetosameura i devedesetsedamcenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 424,03 € od 31.05.2007. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29. 12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. 12. 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te na iznos od 2.404,94 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.06.2008. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. 12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.516,29 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 27. veljače 2023. podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 2.841,79 EUR protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. U tužbi je navela da je kao korisnik kredita s tuženikom 24.5.2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 3209217153. Navela je da joj je Ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u CHF u visini od 206.000,00 CHF, a koji se obvezala vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Navela je da je odredbom čl.2. Ugovor o kreditu broj 3209217153 ugovoreno plaćanje naknade i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za kreditora. O navedenoj ugovornoj odredbi unaprijed formuliranom tipskom ugovoru nije imala mogućnosti pregovarati, slijedom čega je stavljena u nepovoljan položaj od druge ugovorne strane. Ugovornom odredbom nisu ni navedeni iznosi koje bi bila u obvezi platiti već su joj samo kod isplate kredita kao ulazna naknada naplaćeni u visini od 720,93 CHF. Temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima na taj način ugovorena naplata ulazne naknade je ništetna. Navela je da je iznos koji je platila kao ulaznu naknadu u iznosima od 720,93 CHF iznos koji ovom tužbom potražuje, zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe. Tvrdi da je navedena ugovorna odredbe koja sadrži obvezu na plaćanje naknade, dakle ugovorna odredba unaprijed sastavljena u tipskom ugovoru o kojoj nije bila dana mogućnost pregovaranja prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na njenu štetu. Nadalje, u Ugovoru o kreditu broj 3209217153 odredbom čl. 23. ugovorena je mogućnost vraćanja kredita prijevremeno uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Tvrdi da i o toj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita nije mogla pregovarati, a tuženik nije ugovorio pravo ni obračunavao naknadu štete, niti štetu prilikom obračuna naknade za prijevremeno zatvaranje nije dokazao, nego je ugovorio naknadu, a što primjenom odredbe čl.1024. Zakona o obveznim odnosima nije bio ovlašten. Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, pri čemu ona kao potrošač nije imala uvida u sadržaj tuženikove odluke o naknadama, je ništetna, što je već i potvrđeno odlukom Vrhovnog suda. Navela je da je prijevremeno zatvorila kredit, a tuženik je u skladu s ugovornom odredbom iz čl.23 obračunao naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s odlukom o naknadama tuženika u iznosu od 4.055,80 CHF. Tvrdi da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Navela je da temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena ulazna i izlazna naknada i isplatu iznosa od 2.841,79 Eur, zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom od dana plaćanja primjenom odredba čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe te da je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naveo je da tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila te da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. U cijelosti je osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice navodeći da je ugovorna odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva te da sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Ukazao je i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Naveo je da tužiteljica ne može tvrditi da nije bila svjesna ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njezina obveza za plaćanjem naknade te da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužiteljica je odmah bila upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naveo je da mu kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja te da je kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, naplaćivao svoje usluge za određenu protutražbinu. Tvrdi da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je od tužiteljice u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu. Naveo je da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ukazao je da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Naveo je da ako sud odluči utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Pozvao se na zaključak Suda EU da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Napomenuo je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Istaknuo je prigovor zastare potraživanje tužiteljice, navodeći da se ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita te da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužiteljice. Predložio je da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane te da joj naloži da mu naknadi troškove postupka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu, i to u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209217153 (stranica 9-15 spisa), promete po kreditu/specifikacija uplate (list 16-17 spisa), pismo namjere od 21.5.2008. (list 28 spisa). Izveden je i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa i saslušana je tužiteljica kao stranka. Izvođenje drugih dokaza stranke nisu niti predlagale.

4. Tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 11. lipnja 2025. (stranica 106-108 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da je zatražila isplatu iznosa od 2.828,97 EUR i to sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 424,03 EUR teče od 31. svibnja 2007., a na iznos od 2.404,94 EUR od 28. lipnja 2008. Dakle, tim podneskom je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 12,82 EUR. Tom smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe tuženik se nije protivio i sud je odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl.2. i čl. 23.točka C) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209217153 sklopljenog između stranaka 24. svibnja 2007. kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora kao i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, kao i isplata iznosa koje je tuženik naplatio tužiteljici na ime te jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Između stranaka je nesporno da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209217153 24. svibnja 2007. kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za refinanciranje stambenog kredita u RBA broj 069-50-3871093 i adaptaciju stana u kunskoj protuvrijednosti od 206.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Navedeno proizlazi iz ugovora o kreditu (stranica 9-15 spisa). Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te da je u čl.23.točka C) ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nije sporno niti da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena naknada za odobrenje kredita, kao i da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit te da joj je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li sporne ugovorne odredbe dijela čl.2. i čl.23.točka C) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209217153 jasne, lako razumljive i lako uočljive, odnosno jesu li iste ništetne, te jesu li uzrokovale znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača, kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije pregovarala s bankom vezano za odredbu kredita prema kojoj je obvezna platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknadi kreditora kao i naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Namjena predmetnog kredita je bilo refinanciranje stambenog kredita za izgradnju i adaptaciju kuće. Iskazala je da je u vrijeme kad je uzimala predmetni kredit radila u županiji i nije u to vrijeme imala nikakav obrt ili trgovačko društvo. Od banke je dobila već unaprijed sastavljeni, napisani ugovor o kreditu. S bankom je mogla pregovarati o iznosu kredita i roku otplate i iznosu anuiteta, odnosno o njenoj kreditnoj sposobnosti. Kada je dobila ugovor o kreditu misli da joj nije bila predočena nikakva Tarifa o naknadama za usluge kreditora, a kada je htjela prijevremeno zatvoriti kredit pokušala je pregovarati s bankom o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Dobila je pismo namjere u kojem je stvarno bila visoka svota te naknade te je rekla da li bi se mogla obratiti nadređenima da se ta naknada barem malo umanji, no odgovoreno joj je da o tome ne može pregovarati. Bila je i u drugim bankama u kojima se informirala o kreditima, no ne sjeća se je li tamo dobila informacije o naknadama. Pojasnila je da je primala plaću u Zagrebačkoj banci i da povoljnije uvijete dobivaš tamo gdje si klijent banke. Ugovor je pročitala prije potpisivanja i odgovorila da su joj odredbe bile razumljive, a o onome što je bilo tipski napisano nije mogla pregovarati. Na pitanje je li se informirala o visini ulazne naknade, odgovorila je da joj je bilo rečeno koliko ista iznosi, ali na visinu iste nije mogla utjecati.

11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornim dijelovima odredbe čl. 2. i čl.23. točka C) Ugovora o namjenskom kreditu. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopila za osobne potrebe, kao i da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunavaju predmetne naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita i na što se uopće ta naknade odnose, kao niti relacija odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i zašto bi baš tužiteljica kao potrošač trebala snositi sve naknade i troškove. Tužiteljici kao potrošaču nije objašnjena niti svrha tih naknada. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12.U postupku je izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa na okolnost koliko je tuženik tužiteljici obračunao i naplatio na ime ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita i naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Stanto-Olđa proizlazi da je 30. svibnja 2007. iz kredita naplaćena naknada za odobrenje kredita od 0,35% kredita u iznosu od 730,83 CHF po tečaju 1 CHF = 4,43161 kuna, odnosno 3.194,87 kn odnosno primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna 424,03 EUR. Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je 27. lipnja 2008. tužiteljica platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 4.053,24 CHF, po tečaju 1 CHF = 4,43161 kuna, odnosno 18.120,01 kunu, odnosno primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna 2.404,94 EUR. Tužiteljica je uskladila zahtjev za isplatu sa nalazom i mišljenje stalne sudske vještakinje i isti prihvatila u cijelosti, a tuženik je u podnesku od 18. lipnja 2025. naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, no da i dalje osporava osnovu potraživanja. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje kao argumentiran, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke.

13. Dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu za koje tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti i to čl. 2. prema kojem je tužiteljica bila obvezna platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada kreditora, kao i čl. 23. točka C) prema kojoj je tužiteljica mogla izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate prema stajalištu suda nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe je sud utvrdio da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koje su time sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne. Kako je već navedeno, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Tuženik je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetne odredbe čl. 2. i 23. točka C) Ugovora o namjenskom kreditu o pravu na naplatu ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita, kao i da tužiteljica može izvršiti konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, odnosno da tuženik jednostrano može odrediti uvjete pod kojima korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja ulazne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita koje je naplatio tužiteljici. Osim što u čl. 2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena ulazna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, te je stoga sud utvrdio ništetnim tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tom osnovu od 424,03 EUR ( s obzirom na Zakon o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( NN broj 57/22), i to temeljem čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zatraženom zateznom kamatom koja teče od dana 31. svibnja 2007., odnosno od dana nakon što joj je naplaćena ulazna naknada(naplaćena je 30. svibnja 2007.) primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Glede dijela odredbe čl. 23. točka C). Ugovora o namjenskom kreditu prema kojoj je tuženik također ovlašten jednostrano odrediti uvjete pod kojima korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita valja reći da je ista prema stajalištu suda također ništetna iz istih razloga jer se o istoj nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik ničim nije dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi prijevremenom otplatom kredita. Navedena odredba je prema stajalištu suda, u suprotnosti sa odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je u st 2. da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je sukladno stavku 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Pri tome valja reći da se radi o prisilnoj zakonskoj odredbi, zbog čega stranke svoje obvezne odnose ne mogu, sukladno općem načelu iz članka 11. ZOO, urediti drugačije odnosno suprotno prisilnim odredbama. Dakle, odredba kojom se korisniku kredita uvjetuje prijevremena otplata kredita plaćanjem naknade i to u visini prema odluci samog kreditora u suprotnosti je s prisilnim odredbama jer pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti uređeno ikakvim uvjetima kreditora suprotnim kogentnoj normi. Tuženik nikakvom konkretnom dokumentacijom nije dokazao nastanak bilo kakvih troškova ili da bi uistinu pretrpio bilo kakvu štetu zbog toga što je tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit. Isto tako valja ukazati da i iz samog sadržaja sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu niti ne proizlazi da bi se tu radilo o bilo kakvoj naknadi štete, niti je definirano na koji način bi se ista izračunavala, već iz sadržaja odredbe proizlazi da se radi o naknadi koju je banka ovlaštena zaračunati prema Odluci o Tarifi naknada kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Slijedom svega navedenoga sud je ocijenio i tu spornu ugovornu odredbu ništetnom i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po toj osnovi od 2.416,95 EUR ( primjenjujući fiksni tečaj konverzije iz Zakona o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

14. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po tim osnovama tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom Sud je tužiteljici imajući u vidu vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.828,97 EUR priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, s pripadajućim PDV-om prema tbr. 46. Tarife u zatraženom iznosu od 250,00 EUR, kao i trošak zastupanja na ročištima održanim 9.11.2023., 17.1.2024. i 4.9.2025. u iznosima od po 250,00 EUR, za svako sukladno tbr. 9.t.1. Tarife u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak sastava podneska od 11.6.2025. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 250,00 EUR, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Dakle za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato 1.250,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 37,43 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 78,86 EUR sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.516,29 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 26. rujna 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o.,

odvjetnicima u Zagrebu