Poslovni broj: UsI-1674/2025-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić uz sudjelovanje Radojke Ćupurdija, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima iz odvjetničkog društva Aračić i Silić j.t.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, radi određivanja posebne najamnine tijekom Programa mjera, nakon javne rasprave održane i zaključene 8. rujna 2025., objavom odluke na temelju članka 121. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24; dalje ZUS), 26. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske Klasa: UP/I- 371-01/24-13/71 Urbroj: 531-14-3-25-10 od 26. svibnja 2025.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
III. Odbija se tužiteljev prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika Klasa: UP/I-371-01/24-13/71 Urbroj: 531-14-3-25-10 od 26. svibnja 2025.:
- ukida se privremeno rješenje Klasa: UP/I-371-01/24-13/71 Urbroj: 531-01-25- 4 od 5. veljače 2025. (točka I.),
- 1. siječnja 2025. prestao je pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku stana plaćati 50% iznosa prosječne najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 50 % prosječne najamnine (točka II.);
- tužitelj, koji kao zaštićeni najmoprimac, koji s članovima kućanstva ĆA i ČA živi u stanu površine 128 m[2] , na adresi [adresa], 1. kat, dužan je vlasniku stana SA plaćati dio prosječene najamnine u visini od 551,38 eura (točka III.);
- ostali iznos prosječene najamnine u visini od 648,82 eura, vlasniku stana (najmodavcu) isplaćuje Republika Hrvatska počevši od najamnine koja vlasniku pripada od mjeseca lipnja 2025. pa do prestanka statusa zaštićenog najma (točka IV.);
- razliku iznosa prosječene najamnine, iznad iznosa koji prelazi 25% primanja zaštićenog najmoprimca, za razdoblje siječanj, veljača, ožujak, travanj i svibanj 2025. u sveukupnom iznosu od 243,10 eura vlasniku stana (najmodavcu) jednokratno će isplatiti Republika Hrvatska (točka V.);
- iznos prosječne najamnine zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska dužni su plaćati na bankovni račun vlasnika stana (točka VI.);
- ako zaštićeni najmoprimac kasni s plaćanjem svog dijela prosječne najamnine tri mjeseca uzastopno, prijelazni zaštićeni najam stana prestaje, prvi dan mjeseca koji slijedi nakon tromjesečnog razdoblja neplaćanja prosječne najamnine (točka VII.);
- osoba navedena kao vlasnik dužna je u roku od 15 dana od primitka rješenja ili od svake promjene nositelja prava vlasništva, prijaviti tuženiku podatke o novom vlasniku (točka VIII.);
- odbacuje se zahtjev tužitelja od 12. ožujka 2025., jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka (točka IX.);
- nalaže se Upravi za financije, javnu nabavu i strateško planiranje isplata sredstva na način predviđen u točki V. i VI. izreke rješenja (točka IX.).
2. U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj tvrdi da je osporeno rješenje doneseno protivno odredbama članka 6. točka 2. i 3. Zakona o sudovima (Narodne novine, br. 28/13, 36/24) te pravomoćnoj i izvršnoj presudi Općinskog suda u Splitu broj P-360/09. Tuženik ovim rješenjem zapravo ukida pravomoćnu sudsku odluku, kojom je utvrđeno tužiteljevo pravo na zaštićenu najamninu koja se određuje sukladno uvjetima koje određuje Vlada Republike Hrvatske. Ujedno su njime izmijenjeni uvjeti jednog pravnog odnosa (zaštićenog najma) u tranzicijskom razdoblju, i to kroz višestruko povećanje iznosa mjesečne najamnine. Spomenuta presuda je res iudicata i obvezuje, ne samo stranke u sporu, već i treće osobe, uključujući i javna tijela. Tužitelj je opravdano smatrao da je donošenjem pravomoćne presude njegov status trajan i neotuđiv. Osporeno rješenje doneseno je i suprotno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. kojom su ukinute odredbe Zakona o najmu stanova (članci 28a-28n) i članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (Narodne novine, br. 68/18). Ukidanjem tih odredaba nestala je pravna osnova za povećanje zaštićene najamnine.
Primjenom koeficijenta iz Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. izračunato je da bi ukupna mjesečna najamnina iznosila 1.200,00, eura, pri čemu tuženik ni na koji način nije utvrdio vrijednost nekretnine, tržišnu vrijednost najamnine, općenito opće stanje nekretnine iz čega bi se utvrdilo je li nekretnina podobna za najam i stanovanje i kolika bi bila mjesečna cijena najma koja bi odgovarala tržišnim prilikama. Spornim rješenjem sva prava vlasnika u cijelosti su zaštićena, za razliku od tužitelja koji će sva svoja prava morati ostvarivati u sudskim postupcima, uključujući i ulaganja koja su kroz dugi niz godina bila nužna i korisna. Takvom disproporcijom zakonodavac je prekršio načelo jednakosti, ali i odluku Europskog suda za ljudska prava koji je naglasio da Republika Hrvatska mora preuzeti glavni financijski teret rješavanja ovog pitanja. Pored toga, tužitelju je povrijeđeno i pravo na dom u stanu u kojem zajedno s članovima obitelji živi desetljećima. Smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti i odredbu članka 15. stavak 3. predmetnog Zakona jer se pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Ps-58/2022 vodi spor u kojem vlasnik stana spori status zaštićenog najma, traži iseljenje i predaju u posjed. U primjeni te odredbe stan da je trebao dobiti privremeni registarski broj. Izvršenje rješenja kod tužitelja može prouzročiti nenadoknadivu štetu, jer bi plaćanjem najamnine bili dovedeni do ruba egzistencije. Sve su to razlozi zbog kojih se osporeno rješenje predlaže poništiti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, a tužitelju naknaditi troškove upravnog spora.
2.1. Pored toga, predlaže da sud odluči o odgodnom učinku tužbe zbog štete koja tužitelju prijeti izvršenjem osporenog rješenja.
3. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe tijek postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja te ističe da je tužitelj 15. srpnja 2024. podnio zahtjev za unos predmetnog stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojem žive zaštićeni najmoprimci. Iz uz zahtjev priložene dokumentacije u postupku je nesporno utvrđeno da je status zaštićenog najmoprimca, na temelju ranije stečenog prava prvo stekla EA (majka i prednica tužitelja), a nakon njezine smrti tužitelj. To proizlazi iz presude Općinskog suda u Splitu poslovnog broja P-1504/97 koja je zamijenila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u odnosu na EA te presude istog suda poslovnog broja P-360/08 koja je zamijenila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u odnosu na TA. Temeljem takvih utvrđenja tuženik je utvrdio status zaštićenog najmoprimca tužitelju te predmetni stan uvrstio u registar pod stalnim registarskim brojem. Na izričit zahtjev tužitelja iz prigovora na privremeno rješenje, tuženik je izmijenio registarski broj dodijeljen predmetnom stanu iz kategorije stalni u kategoriju privremeni sukladno članku 15. stavak 3. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. Tim je Zakonom uvedeno novo uređenje odnosa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova na način da je ukinut pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 50% iznosa prosječne najamnine, dok ostatak plaća Republika Hrvatska. Tuženik je upravo temeljem presude poslovnog broja P-360/08, na koju se tužitelj poziva, dodijelio stalni registarski broj, smatrajući da parnica radi iseljenja ne može biti od utjecaja na status zaštićenog najmoprimca. Sam tužitelj tražio je da se stanu dodijeli privremeni registarski broj. Kriteriji za obračun visine prosječne najamnine utvrđeni su člankom 18. i ta odredba ne uvodi dodatni kriterij koji bi bio od utjecaja na izračun visine prosječne najamnine, pa tako ni stanje stana kao i zgrade u kojoj se nalazi niti je na bilo koji način predviđeno da se utvrđuje tržišna vrijednost nekretnine. U pogledu navoda da je osporenim rješenje povrijeđeno tužiteljevo pravo na dom (članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama, članak 34. Ustava Republike Hrvatske) uzvraća da je upravo tužitelj svojim ponašanjem uzrokovao dugotrajnu pravnu neizvjesnost. Naime, tuženik je inicijalno predmetnom stanu dodijelio stalni registarski broj prema kojem bi tužitelj imao pravo na preseljenje u jedan u 58 državnih stanova (čija je gradnja započela u proljeće 2025. u Splitu s planiranim završetkom gradnje na ljeto 2026.). Tim preseljenjem tužitelj bi konačno za sebe i članove obitelji mogao riješiti pitanje doma. To tim više što u takvim stanovima, nakon preseljenja zaštićeni najmoprimci imaju pravo otkupa istih po privilegiranoj cijeni (cca 1.434,00 eura/m[2] ) s mogućnošću dodatnih popusta na kupnju (do 30%) te obročnog beskamatnog plaćanja na rok od 20 godina. Tužitelj je izričito zahtijevao da mu se dodijeli privremeni broj, a u takvim situacijama Provedbe mjera (uključujući i Programsku mjeru 3. preseljenje i otkup državnog stana) se odgađa do pravomoćnog okončanja sudskog ili upravnog postupka. Primjećuje da tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz kojima bi potkrijepio svoj prijedlog za odgodni učinak tužbe. Predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.
4. Tijekom spora održana je rasprava (ročište 8. rujna 2025.), bez nazočnosti uredno pozvanog tuženika, na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
5. Opunomoćenik tužitelja ponavlja ranije iznesene navode i primjećuje da sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je donio odluku o upisu u Registar, a ne privremeni registar, koja odluka je suprotna zakonu na koji se poziva. Ujedno je popisao trošak zastupanja upravnog spora.
6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu u kojem je doneseno osporeno rješenje te priloženu tijekom spora.
7. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Predmet spora ocjena je zakonitosti rješenja kojim a) prestaje pravni odnos zaštićenog najma, a započinje odnos prijelaznog zaštićenog najma te b) utvrđuje obveza tužitelja, kao zaštićenog najmoprimca, plaćanja vlasniku stana dijela prosječne najamnine u stanu na adresi [adresa], na način i pod uvjetima određen u izreci tog rješenja.
10. Donošenju osporenog rješenja prethodio je postupak čiji se tijek u nastavku ukratko iznosi:
- tuženik je 5. veljače 2025. donio privremeno rješenje kojim se utvrđuje prestanak pravnog odnosa zaštićenog najma i započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma;
- tužitelj je na to rješenje izjavio prigovor radi broja članova kućanstva; činjenice da se pred Općinskim sudom u Splitu vodi sudski postupak radi iseljenja te načina na koji je izračunata prosječna najamnina.
11. Samo rješenje doneseno je i pozivom na odredbu članka 100. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, u daljnjem tekstu: ZUS) koji predviđa mogućnost donošenja privremenog rješenja na temelju činjenica poznatih u vrijeme njegova donošenja, ako prema okolnostima slučaja prije okončanja postupka treba donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, rješenje će se donijeti na temelju činjenica poznatih u vrijeme njegova donošenja. To rješenje ukinut će se rješenjem kojim se rješava o upravnoj stvari.
12. Pravni položaj i odnos zaštićenih najmoprimaca u stanovima u kojima isti to pravo ostvaruju uređen je Zakonom o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (Narodne novine, br. 36/24; u daljnjem tekstu: Zakon).
13. Sam način izvršenja presuda predviđen je Programom mjera za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr. (u daljnjem tekstu: Program mjera) koji u članku 12. propisuje da u slučaju da mjesečni iznos prijelazne zaštićene najamnine koji je dužan podmiriti zaštićeni najmoprimac prelazi 25 % ukupnih mjesečnih prihoda njegova kućanstva, da je obvezan u roku od 30 dana od primitka rješenja uložiti prigovor na takvo rješenje. Zaštićeni najmoprimac prihode dokazuje potvrdama o ukupnom dohotku u prethodnoj godini izdanom od nadležne ispostave Porezne uprave za članove kućanstva zaštićenog najmoprimca i izjavom pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da on i članovi njegova kućanstva nemaju drugih primanja niti imaju u vlasništvu druge imovine vreće vrijednosti. Dokaze o tim okolnostima zaštićeni najmoprimac obvezan je dostaviti uz prigovor na privremeno rješenje.
14. U pojedinim točkama obrazloženje presude iznose se razlozi zbog koji sud smatra neosnovanim prigovore kojima se dovodi u pitanje zakonitost mjerodavnog Zakona i njegov utjecaj na postojeću pravomoćnu i izvršnu presude (točka 15., 16.) te načina na koji je izračunata zaštićena najamnina (točka 17., 18., 19.).
15. U načelu tužiteljevi se prigovori svode na iznošenje razloga zbog kojeg smatra da odnos zaštićenih najmoprimaca i privatnih vlasnika stanova, država nije uredila na adekvatan način. Iako te tvrdnje nisu predmet ovog spora i nadilaze doseg ocjene zakonitosti osporenog rješenja te su po svom sadržaju usmjerene na ocjenu ustavnosti samog Zakona, sud napominje da je donošenje predmetnog Zakona uvjetovano dobro poznatom presudom Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv Hrvatske iz 2014. kojom je Republika Hrvatska upozorena na obvezu uspostave pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice, odnosno prava zaštićenih najmoprimaca, s jedne strane, te interesa najmodavaca i njihovih vlasničkih prava, s druge strane, jer nema tog općeg interesa zajednice koji bi opravdao tako značajno ograničavanje vlasničkih prava.
16. Novim Zakonom uređen je odnos vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca te se člankom 58. stavku 1., propisuje da 1. siječnja 2025. prestaje važiti glava XIII. Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) te prestaje status zaštićenog najmoprimca osobama koje su to pravo stekle na temelju ZNS-a, a glede rješenja stambenog pitanja i nastojanja postizanja pravične ravnoteže između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja, predviđa kao opću mjeru državnu subvenciju najamnine od 50% visine koja odgovora prosječnoj slobodno ugovorenoj najamnini na tržištu, dok je preostalih 50% zaštićeni najmoprimac dužan plaćati vlasniku. Ovo je pitanje razmatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-I-3343/2024 od 12. studenoga 2024. u kojoj se, između ostalog navodi:
"… Zadaća je zakonodavca bila urediti probleme vezane uz današnji institut zaštićenog najma tako da novo zakonsko uređenje bude u skladu s Ustavom Republike Hrvatske odnosno pravnim stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske, te s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno pravnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava. Drugim riječima, temeljni je cilj osporenog Zakona ustanovljavanje novog zakonodavnog modela koji će biti usklađen s relevantnim sudskim pravnim stajalištima, što ujedno znači i ispravljanje posljedica nepravične raspodjele socijalnog i financijskog tereta uzrokovanog reformom stambenog zakonodavstva iz 1996. godine na štetu vlasnika stanova, uz istodobno stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca. Odredbe Zakona o najmu stanova iz 1996. kojima se uređivao institut 'zaštićenog najma' nalazile su se među prijelaznim i završnim odredbama, iz čega je bila razvidna namjera zakonodavca da takav odnos bude privremen, dok se status tih osoba konačno ne riješi putem sredstava kojima će lokalna samouprava raspolagati nakon prodaje stanova u društvenom vlasništvu. U tom svjetlu treba podsjetiti na utvrđenja Ustavnog suda, sadržana u Odluci i Rješenju broj: U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020., kojom su ukinute odredbe članaka 28.a, 28.b, 28.c, 28.d, 28.e, 28.f, 28.g, 28.h, 28.i, 28.j, 28.k, 28.1., 28.m i 28.n Zakona o najmu stanova (Narodne novine, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18) i članka 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova - ZIDZoNS-a/18 (Narodne novine, br. 68/18.) (u daljnjem tekstu: Odluka Ustavnog suda iz 2020.). U toj je Odluci utvrđeno da su prijelazne odredbe Zakona o najmu stanova iz 1996. godine (a prije njih i odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1991. godine) nedvojbeno imale "tranzicijsko obilježje" jer su promijenile pravno-politički koncept stanarskih prava tako da su kategorije dotadašnjih nositelja stanarskih prava "prevedene" u kategoriju (zaštićenih) najmoprimaca, a njihova prava odnosno obveze inkorporirane su u zakon kojim se uređuje obveznopravni odnos iz ugovora o najmu, uz uvažavanje specifičnosti njihova položaja. Iz navedenih činjenica jasno proizlazi da dio navoda koji se odnosi na stečena prava zaštićenih najmoprimaca predstavlja pravno neodrživu konstrukciju. Zaštićeni najam nije podrazumijevao nikakva vlasnička prava. Da je tome tako dokazuju i brojni slučajevi preminulih zaštićenih najmoprimaca čiji nasljednici nisu naslijedili ili na bilo koji drugi način baštinili pravo zaštićenog najma koje je imao njihov prednik."
17. Dakle, argument o tome da se osporenim Zakonom ne smije mijenjati visina najamnine ako je ona utvrđena pravomoćnom presudom pravno nije osnovan, jer su se te presude donosile primjenom Zakona o najmu stanova iz 1996. godine te se i odnose isključivo na zaštićene najamnine u smislu tog Zakona. U suštini, donošenjem osporenog Zakona prvi put otvara se mogućnost da zaštićeni najmoprimci otkupe stanove po povoljnim uvjetima i tako steknu imovinsko pravo prenosivo i na njihove nasljednike.
18. Ustavni sud Republike Hrvatske u jednoj od svoji odluka U-I-4250/2024, U- I-4945/2024, U-I-5438/2024, U-I-796/2025 od 20. svibnja 2025. bavio se i prigovorima na način na koji se vrši obračun visine najamnine ne nalazeći da je odredbom članka 18. stavak 2. Zakona prema kojoj se visina prosječne mjesečne najamnine utvrđuje množenjem početne visine najamnine (Pn) s koeficijentom položaja stana u zgradi (Kp) i koeficijentom geografske lokacije (Kg).
19. U okolnostima kada je izričitom zakonskom odredbom koja je prethodno bila predmet ocjenom ustavnosti utvrđen način na koji se utvrđuje visine prosječne najamnine nije bilo prostora da se u taj izračun uvrste druge uobičajene metode procjene vrijednosti nekretnina izvan onih propisanih tom odredbom.
20. Sud ne nalazi da je donošenjem osporenog rješenja, nakon prigovora tužitelja, povrijeđen zakon na njegovu štetu. To tim više što je za stanove kojima je u smislu članka 15. stavak 3. Zakona dodijeljen privremeni broj, prema stavku 4. istog članka strankama ostavljena mogućnost u dodatnom rok od šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja ili sudske odluke prijaviti stan u Registar i ostvariti prava koja im po ovom Zakonu pripadaju.
21. Kod izloženog, sud ne nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, zbog čega se u primjeni odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
22. Sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 42. stavak 2. ZUS prema kojoj sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
23. Tužitelj svoj prijedlog za određivanjem odgodnog učinka ne obrazlaže niti predlaže ili prilaže bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da će izvršenjem osporenog rješenja tužitelju ili njegovoj obitelji biti nanesena šteta koja bi se teško mogla popraviti.
24. O troškovima spora odlučeno je u primjeni članka 147. stavak 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
U Splitu 26. rujna 2025.
S U T K I N J A
Miranda Gulišija Jurišić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- tužitelju po opunomoćeniku
- tuženiku
- u spis