REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4059/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IFČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici I (nom. Č) Petković, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih strana, dana 26. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 628-50- 2213797 od 23.03.2004. u dijelu u kojem se odnose na nezakonite "naknade" koje se nezakonito naplaćuju.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od € 347,58 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.04.2004. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u visini od €1.075, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 23.03.2004. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu br. 628-50-2213797 koji je prijevremeno zatvorila 21.04.2022. te joj je na ime naknade za obradu kredita nezakonito naplaćen iznos od 347,58 € dana 15.04.2004., a i prilikom prijevremene otplate kredita nezakonito je naplaćena naknada u iznosu od 132,72 € 21.4.2022. godine. Odredbe članka 3. i članka 9. st.2. neodređene su i kao takve nezakonite. Zajedničkom presudom od 13.7.2023. poslovni broj U-III-3231/22 Ustavnog suda Republike Hrvatske utvrđena je takva naknada nezakonitom te potrošaču, odnosno konkretno tužiteljici u gornjem predmetu nisu smjeli biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Sukladno navedenom tužiteljica je primorana podnijeti ovu tužbu kako bi ostvarila svoje pravo na vraćanje iznosa nezakonito plaćene naknade uvećane za zatezne kamate od dana naplate naknade, odnosno od 21.04.2022. pa sve do isplate.

Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 12. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tužitelj je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, a tuženik isti dostavlja u prilogu ovog podneska. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB- a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 23.3.2004. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Opreza radi ističe se da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 1.1.2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 1.1.2010. godine. Tuženik u smislu svega navedenog dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom u: potvrdu (list 3 spisa), ugovor o kreditu (list 4-7 spisa), sudsku praksu (list 16-25 spisa), naknade u poslovima kreditiranja građana (list 26-27 spisa).

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je i dio tužbenog zahtjeva - u odnosu na koji je drugostupanjski sud vratio postupak na ponovno suđenje

- osnovan.

Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila sa tuženikom navedeni ugovor o kreditu pobliže označene u izreci ove presude, a zbog prijevremene otplate kredita naplaćena je "naknada" u iznosu od €137,72.

Opet je sporno pitanje za tuženika, da li je ništetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 3., iako je tuženiku jako dobro poznata sudska praksa koja na to pitanje odgovora vrlo jasno – primjer: ŽS Zg Gž-4683/2022 i brojne druge odluke.

Tako, na ovo pitanje ovaj sud – opet - odgovara u cijelosti potvrdno.

O prigovoru zastare valja reći da je isti neosnovan, jer je riječ o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328 ZOO-a).

Utužena visina potraživanja među stranka i dalje nije sporna, sporna je osnova.

Odredbom čl. 3 istog ugovora, piše da cit: "3./TREĆE/ NAKNADA………..1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, isplaćuje se prilikom prvog korištenja." Kraj citata, l. 4 spisa.

Drugostupanjski sud – Županijski sud u Rijeci, u svojoj odluci poslovni broj Gž-703/25 od 14. svibnja 2025. godine smatra - da u prvostupanjskoj odluci ovog suda od dana 28. ožujka 2024. godine nisu bili iznijeti razlozi te činjenice na kojima se temeljio takav zaključak ovog suda te u vezi s tim obveze restitucije.

Čl. 3 tog ugovora, prethodno citiran, sadrži tzv. "naknadu" – jednokratnu, od iznosa kredita 1%, očito za obradu kredita.

Stav ovog suda – a bez iznimke dakle i drugostupanjskih sudova koji su takav stav potvrdili kao pravilan, a što tuženik jako dobro zna ali se i dalje uporno parniči - je slijedeći: tuženik na takvu "naknadu" nema pravo.

Prvo, o samoj se odredbi očito nije pregovaralo – niti se moglo ni na koji način pregovarati što je uostalom, i uobičajeno poslovanje banaka: prezentiranje unaprijed pripremljenog obrasca koji tek potpisom obje strane postaje ugovor, s time da niti u jedinom slučaju koji se dosada vodio pred ovim sudom – sa identičnim činjeničnim stanjem.

Nije uočeno da ikada o ičemu moglo pregovarati sa bankom, jer je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" (engl. take it or leave it).

Nikakvi pregovori oko ikakvih ugovornih odrednica s tuženikom sasvim sigurno nisu niti mogući, nikada kada su u pitanju „obični“ građani – to bi možda bilo jedino moguće kada bi u pitanju bile druge osobe, najčešće pravne osobe poput velikih tvrtki ili države i sl., a tuženik drugačije nije niti dokazao

Drugo, logično je stoga za zaključiti, da nije bilo niti nikakvih pojašnjenja od strane tuženika, koji nije smatrao niti potrebnim uopće razgovarati s tužiteljicom kod sklapanje istog te da je ovaj tip ugovora bez ikakvih iznimaka uvijek – pa tako i tužiteljici, prezentiran kao nešto "uklesano u kamenu" , dakle nešto što ni na koji način nije promjenjivo.

Posebno valja istaknuti, da je sama "naknada" koju je naplatio tuženik odraz tuženikove krajnje želje u kontinuiranom povećanju ostvarivanja profita a na štetu tužiteljice (kao i ostalih osoba odnosno tužitelja na ovom sudu, a koje su se našle u identičnoj situaciji).

Ovom prilikom posebno je važno za istaknuti da je bit cijelog problema da tuženik niti nema nikakvu valjanu pravnu osnovu za naplaćivanja takve naknade.

Zašto? Iz jednostavnih logičkih i juridičkih razloga:

prvo, zaključivanje ugovora o kreditu obavljeno unutar same banke, od djelatnika/djelatnice banke koju banka plaća, a unutar radnog vremena navedenog zaposlenika/ce banke – drugim riječima, sklapanjem tog ugovora nisu banci prouzročeni nikakvi dodatni ili ekstra troškovi koji bi opravdavali potraživanje sporne "naknade";

drugo, banka je već plasiranjem kredita već stekla dobit u obliku kamata koje je tužiteljica plaćala kroz vraćanje pozajmljenog novca, a koji iznos banci očito nije bio dovoljan zbog čega je formulirana i sporna "naknada" (čl. 1021 ZOO-a) – sve uz činjenicu da tužiteljica tu "naknadu" nikada niti nije dobila natrag isplatom kredita već ju je zadržala banka;

i treće, uopće nije jasno što navedena "naknada" predstavlja i na što se odnosi i zašto bi ju tužiteljica uopće trebala platiti, tako da se opet može zaključiti da ne predstavlja ništa drugo nego ekstra profit banke.

Bitno je istaknuti, da sama riječ naknada znači da treba nešto tuženiku navodno nadoknaditi, a uopće nije jasno što bi njemu trebalo nadoknaditi, pa je i sam termin "naknade" očito korišten od strane tuženika potpuno proizvoljno.

U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje uopće i postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit, a tako i u konkretnom slučaju, a sve na štetu tužiteljice.

Može se reći, da je navedena ugovorna odrednica vidljiva u samom ugovoru pa je time i transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no time je ona omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni samo visinu te naknade.

No, to nikako ne znači da je sama odredba poštena. Naplatom iste, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u tome dijelu (čl. 322 ZOO- a). Tim više što, kao je naprijed i napisano, tuženik nema nikakvo uporište u zakonu za uopće naplatu takve "naknade", osim sasvim jasne želje za stjecanjem nepoštenog profila na novčanu štetu tužitelja.

Posljedično, tuženik je dužan i sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, naravno sa kamatama po odredbi čl. 29 ZOO-a, upravo kako je i zatraženo u tužbi od dana naplate naknade (čl. 183. ZOO-a).

Sudska praksa koju je dostavio tuženik u konkretnom slučaju nije od nikakvog značaja na ovaj parnični postupak, uz napomenu da u konkretnom slučaju nije riječ o nikakvoj "zabrani manjeg značenja". To iz razloga što je konkretan utuženi iznos ekonomski potpuno beznačajan u svakom smislu za tuženika kao banku – iako ga međutim ni takvog kakav jest za njega, tuženik ne želi odreći kako smo naprijed vidjeli, ali nije tako za tužiteljicu kao građanku koja živi u ovoj zemlji te joj je sasvim sigurno bitan svaki € za normalan život.

Preostala argumentacija tuženika nije odlučna pa nije niti posebno obrazlagana.

Odluka o trošku parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika: za sastav 3 radnje, tužbe, podneska i zastupanja na ročištu, svaka radnja po Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1, ukupno €600 uz PDV-t 25% iznosi €750, što uz sudske pristojbe na tužbu i presudu od po € 100 iznosi ukupno €950. Iz ponovljenog postupka tužiteljici pripada i trošak zastupanja na ročištu dana 28. 8.2025. godine 100 bodova Tbr. 9/1, ukupno €1.075 (uz uključeni PDV-t).

Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju kamate po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, tekuće od dana donošenja ove odluke pa do isplate.

Tuženik je opet izgubio ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 26. rujna 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika