REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

STALNA SLUŽBA U IVANIĆ-GRADU

10310 Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj P-351/2022-78

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, OIB: 32284739479, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu toga suda Jasni Grgurić, kao sucu pojedincu u parničnom postupku tužiteljice OČ (ranije TČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Ljiljani Maravić-Pirš, odvj. iz Zagreba, protiv tuženika IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, zastupano po pun. Jošku Biliškovu, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 15. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Ljiljanu Maravić-Pirš, odvj. iz Zagreba te pun. tuženika Joška Biliškova, odvj. iz Zagreba, 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I.1. Utvrđuje se da su ništetni te da ne proizvode pravne učinke:

-Izjava o zaplijeni OV-830/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.), kojima je tužiteljica TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dala neopozivu suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika tuženika IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 507-0100-5070001562 od 21.10.2008.g. zaključenog s tvrtkom STAGRA d.o.o. kao korisnikom kredita i tvrtkom GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnikom, u iznosu od 153.230,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja kredita i kamata, zajedno sa kamatom po stopi od 9,5 % godišnje koja teče od dana korištenja kredita do dospijeća, te zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća do otplate, uvećano za bankarsku naknadu od 1,5 % jednokratno unaprijed, zaplijene svi računi tužiteljice TČ, a osobito svi žiro, tekući, devizni računi, te računi po kunskim i deviznim štednim ulozima, kao i računi oročenih kunskih i deviznih sredstava, kod svih banaka, te da se novčana sredstva s tih računa isplaćuju izravno na žiro račun tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, br. 2492008-1011111116, pozivom na br: 507-0100-5070001562, sve do potpunog namirenja vjerovnika…

-Izjava o zaplijeni OV-833/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.), kojima je tužiteljica TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dala neopozivu suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika tuženika IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 503-0100-5030010038 od 21.10.2008.g. zaključenog s tvrtkom STAGRA d.o.o. kao korisnikom kredita i tvrtkom GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnikom, u iznosu od 698.230,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja kredita i kamata, zajedno sa kamatom po stopi od 9,5 % godišnje koja teče od dana korištenja kredita do dospijeća, te zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća do otplate, uvećano za bankarsku naknadu od 1,5 % jednokratno unaprijed, zaplijene svi računi tužiteljice TČ, a osobito svi žiro, tekući, devizni računi, te računi po kunskim i deviznim štednim ulozima, kao i računi oročenih kunskih i deviznih sredstava, kod svih banaka, te da se novčpana sredstva s tih računa isplaćuju izravno na žiro račun tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, br. 2492008-1011111116, pozivom na br: 503-0100-5030010038, sve do potpunog namirenja vjerovnika…

-Izjava o zaplijeni OV-65/09 od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g.), kojima je tužiteljica TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dala neopozivu suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika tuženika IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 507-0100-5070001860 od 15.01.2009.g. zaključenog s tvrtkom STAGRA d.o.o. kao korisnikom kredita i tvrtkom GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnikom, u iznosu od 180.480,00 USD u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja kredita i kamata, zajedno sa kamatom po stopi od 9,5 % godišnje koja teče od dana korištenja kredita do dospijeća, te zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća do otplate, uvećano za bankarsku naknadu od 1,5 % jednokratno unaprijed, zaplijene svi računi tužiteljice TČ, a osobito svi žiro, tekući, devizni računi, te računi po kunskim i deviznim štednim ulozima, kao i računi oročenih kunskih i deviznih sredstava, kod svih banaka, te da se novčpana sredstva s tih računa isplaćuju izravno na žiro račun tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, br. 2492008-1011111116, pozivom na br: 507-0100-5070001860, sve do potpunog namirenja vjerovnika…

-Sporazum da se na da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 21.10.2008.g., ovjerenog i solemniziranog dana 27.10.2008.g., posl.br. OV- 842/08 kod javne bilježnice Željke Picukarić, između tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – dužnika, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika, tužiteljice TČ iz [adresa], OIB: 14197178456u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke,

-Sporazum da se na da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 15.01.2009.g., ovjerenog i solemniziranog dana 15.01.2009.g., posl.br. OV-63/09 kod javne bilježnice Željke Picukarić, između tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – dužnika I- sudužnika dužnika II, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- dužnika II-sudužnika dužnika I, tužiteljice TČ iz [adresa], OIB: 14197178456u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao

– sudjelujuće stranke.

I.2. Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu posl.br. Ovr-372/15, ranije posl.br. Ovr-1128/15, određena na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Ivanić-Gradu posl.br. Ovr- 578/10 od dana 14.07.2010.g. i rješenja o ovrsi Općinskog suda u Ivanić-Gradu posl.br. Ovr-885/11 od dana 20.09.2011.g.

II.1. Odbija se tužiteljica OČ (ranije DČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s tužbenim zahtjevom kojim se traži utvrđenje da su ništetni i da ne proizvode pravne učinke:

- Ugovor o kratkoročnom kreditu br.: 507-0100-5070001562 u iznosu od 153.230,00 EUR-a zaključenog u Zagrebu, dana 21.10.2008.g. između tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – korisnika kredita, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika,

- Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-5070001562, u iznosu od 698.000,00 EUR zaključenog u Zagrebu, dana 21.10.2008.g. između između tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – korisnika kredita, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika,

- Ugovor o otvaranju akreditiva br. 066/2008/DEV, u iznosu od 162.240,00 EUR zaključenog u Zagrebu, dana 21.10.2008.g. između između tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, kao izdavatelja akreditiva, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – nalogodavca, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika,

- Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-5070001860, u iznosu od 180.480,00 USD zaključenog u Zagrebu, dana 15.01.2009.g. između između tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – korisnika kredita, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika,

- Ugovor o izdavanju garancije za dobro izvršenje posla br. 449-0100- 4490015896, u iznosu od 532.169,06 kuna zaključenog u Zagrebu, dana 19.12.2008.g. između između tužene IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, kao izdavatelja akreditiva, t.d. GP VRHOVEC u svojstvu – nalogodavca, t.d. STAGRA d.o.o. d.o.o. u svojstvu- sudužnika.

II. 2. Odbija se tužiteljica OČ (ranije DČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s tužbenim zahtjevom koji glasi:

''Nalaže se tuženiku IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, da tužiteljici TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete isplati iznos od 1.630.000,00 kuna/ 216.338,18 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, tekućom od dana donošenja presude I. stupnja pa sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.''

II.3. Odbija se tužiteljica OČ (ranije TČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s tužbenim zahtjevom koji glasi:

''Nalaže se tuženiku IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, da tužiteljici TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati sve ono što je temeljem ništetnih isprava navedenih pod točkom I. izreke presude stekao, a ako to nije moguće, da tužena banka tužiteljici izvrši isplatu odgovarajuće naknade u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, koji će se iznos utvrditi i precizirati temeljem provedenog građevinskog odnosno financijskog vještačenja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a koje teku od dana donošenja presude I. stupnja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.''

II.4. Odbija se tužiteljica OČ (ranije TČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sa zahtjevom za isplatu neimovinske štete u iznosu od 1.630,00 kn; kao neosnovanim.

II.5. Odbija se tužiteljica OČ (ranije TČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

''Nalaže se tuženiku IMEX BANKA d.d. Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206, da tužiteljici TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati sve ono što je tuženik neosnovano stekao ovrhama provedenim pred Općinskim sudom u Ivanić-Gradu, posl.br. Ovr-578/10, kasnije Općinskim sudom u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, posl.br. Ovr-1128/15 pa potom posl.br. Ovr-372/15, te pred Općinskim sudom u Crikvenici, posl.br. Ovr-495/10, potom Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, posl.br. Pu Ovr-251/2015, potom Pu Ovr-800/2019, kao i da tužiteljici naknadi štetu koju je zbog toga pretrpjela, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je tuženik kao ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu, uključujući i razliku između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj su predmeti ovrhe unovčeni, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana kada je tuženik kao ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz imovine tužiteljice, odnosno od unovčenja dijelova imovine tužiteljice, a koji će se iznosi kao i tijek zakonskih zateznih kamata precizirati nakon provedenog financijskog i građevinskog vještačenja.''

III. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

1. Iz tužbe tužiteljice TČ sada OČ od zaprimljene 4.2.2022. (pod brojem P-351/22), (list 1-13), tužiteljica prije svega ističe da se kod ovog suda vodi postupak ovrhe posl.br. Ovr-372/2015 koji je tužena banka pokrenula pokrenula protiv tužiteljice, na nekretninama tužiteljice, a koji postupak je se prethodno vodio pod posl.br. Ovr-578/10, te pod posl.br. Ovr-885/11, te posl.br. Ovr-1128/15. Pred Općinskim sudom u Crikvenici u tijeku je postupak ovrhe posl.br. Pu Ovr-800/19 koji je tužena banka pokrenula pokrenula protiv tužiteljice, na nekretninama tužiteljice, a koji postupak se prethodno vodio pod posl.br. Ovr-495/10, kasnije pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici posl.br. Pu Ovr- 251/15, da bi sada postupak bio vođen pod posl.br. Pu Ovr-800/19. Pred javnom bilježnicom Radojkom Galić iz Zagreba, Čikoševa 5, je vođen postupak namirenja tužene banke na nekretninama u vlasništvu t.d. STAGRA d.o.o. i GP VRHOVEC d.o.o., pod poslovnim brojem OU- 46/2010. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu je nad trgovačkim društvom STAGRA d.o.o. proveden stečajni postupak posl.br. St-361/09, u kojem je tužena banka prijavila u svojstvu razlučnog vjerovnika svoju tražbinu i u kojem postupku je također namirila svoju tražbinu. Ističe da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje ove tužbe radi utvrđenja ništetnosti isprava temeljem kojih je tužena banka predložila provođenje ovrhe na nekretninama tužiteljice, i to:

-Izjave o zaplijeni OV-830/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) koja izjava je ništetan pravni posao,

-Izjave o zaplijeni OV-833/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) koja izjava je ništetan pravni posao,

-Izjave o zaplijeni OV-65/09 od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g.) koja izjava je ništetan pravni posao,

-Sporazma da se na da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 21.10.2008.g., ovjerenog i solemniziranog dana 27.10.2008.g., OV- 842/08 kod javne bilježnice Željke Picukarić, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – dužnika, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke,

-Ugovora o kratkoročnom kreditu br.: 507-0100-5070001562 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 153.230,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika,

-Ugovora o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-5070001562, u iznosu od 698.000,00 EUR zaključenog u Zagrebu, dana 21.10.2008.g. između između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – korisnika kredita, t.d. GP

VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika,

-Ugovora o otvaranju akreditiva br. 066/2008/DEV, u iznosu od 162.240,00 EUR zaključenog u Zagrebu, dana 21.10.2008.g. između između tužene banke kao izdavatelja akreditiva, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – nalogodavca, t.d. GP

VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika,

-Sporazma da se na da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 15.01.2009.g., ovjerenog i solemniziranog dana 15.01.2009.g., OV-63/09 kod javne bilježnice Željke Picukarić, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – dužnika I- sudužnika dužnika II, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- dužnika II-sudužnika dužnika I, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke,

-Ugovora o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-5070001860, u iznosu od 180.480,00 USD zaključenog u Zagrebu, dana 15.01.2009.g. između između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – korisnika kredita, t.d. GP

VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika,

-Ugovora o izdavanju garancije za dobro izvršenje posla br. 449-0100- 4490015896, u iznosu od 532.169,06 kuna zaključenog u Zagrebu, dana 19.12.2008.g. između između tužene banke kao izdavatelja akreditiva, t.d. GP VRHOVEC u svojstvu – nalogodavca, t.d. STAGRA d.o.o. d.o.o. u svojstvu- sudužnika.

Pri tom ističe kao ništetnost ne zastarijeva, a da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost isprava, odnosno pravnog posla koji je osnova za predlaganje odnosno određivanje ovrhe, a što je sud u svim do sada pokrenutim i vođenim ovršnim postupcima koje je tužena banka pokrenula protiv tužiteljice propustio učiniti. Tužiteljica posebno ukazuje kako je Vrhovni sud RH dana 24. studenoga 2021.g. zauzeo pravno shvaćanje u revizijskom predmetu posl.br. Rev-3375/2018 da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu) procjenjivati ništetnost pravnog posla na temelju kojeg je određena ovrha. Prema navedenom shvaćanju VSRH pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da se ništetnost pravnog posla na temelju kojega je određena ovrha, može ocjenjivati samo u posebnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti, ali ne i u parnici radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena. To su u konkretnom slučaju, u svim naprijed navedenim ovršnim postupcima, sudovi propustili učiniti. Tužiteljica nadalje ističe da su sporne isprave temeljem kojih je tužena banka predložila provođenje ovrhe na nekretninama tužiteljice, a sudovi usvojili prijedlog tužene banke i proveli ovršne postupke na nekretninama tužiteljice i to:

-Izjave o zaplijeni OV-830/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) koja izjava je ništetan pravni posao,

-Izjave o zaplijeni OV-833/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) koja izjava je ništetan pravni posao,

-Izjave o zaplijeni OV-65/09 od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g.) koja izjava je ništetan pravni posao.

Sporne Izjave o zaplijeni, nadalje navodi, protivne su Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva jer tužiteljica TČ je isključivo u svojstvu fiducijarnog dužnika (a ne osobnog dužnika- čitavom svojom imovinom), pristupila pregovorima sa Imex bankom radi reprograma postojećih obveza t.d. Stagra i GP Vrhovec- koje obveze su na dan 18.03.2009.g. iznosile 17.767.047,95 kuna, TČ nije stranka niti jednog ugovora o kreditu niti je osobno jamčila za dugove navedenih trgovačkih društava. Nadalje, tužiteljica nikada nije pojedinačno pregovarala sa tuženom bankom u smislu osobnog obvezivanja, a posebno nije sa tuženom bankom postigla sporazum da bi ista jamčila svom svojom osobnom imovinom za dugove t.d. Stagra d.o.o. i t.d. GP Vrhovec d.o.o., niti je sporne izjave potpisala u namjeri osobne odgovornosti za dugove navedenih trgovačkih društava. U vrijeme sklapanja spornih izjava i ostalih pravnih poslova t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. GP VRHOVEC d.o.o. su bili klijenti tužene banke koji su koristili kreditna sredstva za svoje poslovanje u koju svrhu su odgovorne osobe za zastupanje društva, potpisivale raznu dokumentaciju i ovjeravale svoje potpise, prvo kod javnog bilježnika Branka Jakića kod kojeg je kao prisjednica radila Željka Picukarić, a kasnije, dolaskom KČ na mjesto osobe ovlaštene za zatsupanje tuženika, sva poslovna dokumentacija se ovjeravala kod javne bilježnice Radojke Galić, dok su samo neki dokumenti ovjeravani kod javne bilježnice Željke Picukarić koja je sestrična KČ, dakle u njezinom je bliskom krvnom srodstvu. Dakle, u vrijeme potpisivanja i ovjere spornih izjava, brojna dokumentacija se ovjeravala u tek novootvorenom javnobilježničkom uredu Željke Picukarić, pa je tako dana 27.10.2008.g. u kasnim popodnevnim satima iza 18:00 sati u javanobilježnički ured Željke Picukarić pristupio ĆČ, FČ, DČ i TČ, dok je KČ kasnila, da bi ista javila telefonom nakon nekoliko minuta da na žalost neće stići na potpisivanje Sporazuma, nakon čega je javna bilježnica rekla nazočnima da oni potpišu pripremljene isprave koji su stajali unaprijed pripremljeni na stolu na kupovima, a da će gospođa KČ kasnije potpisati sve potrebne isprave. Sporno potpisivanje Sporazuma (ne i Izjava od dana 21.10.2008.g. koja je navodno ovjerena dana 27.10.2008.g., je trajalo sve do iza 19,00 sati, na način da su 4 nazočne osobe ĆČ, FČ, DČ i TČ potpisivali i parafirali svaku stranicu od svih dokumenata koje im je bilježnica dodavala, a nakon što su isti potpisali isprave, bilježnica je neuvezane isprave ostavila na stolu da ih kasnije potpiše KČ koja nije stigla u ured bilježnice niti iza 19,00 sati. Ističe da su Javnobilježničku knjigu, u koju se klijenti potpisuju nakon ovjere odnosno solemnizacije isprava su potpisivali svi 4 ĆČ, FČ, DČ i TČ, na bjanko prazne stranice na način da im je bilježnica govorila na koje mjesto se ima koji od nazočnih osoba potpisati. Ističe da tužiteljica nikada prije, sve dok nije dobila rješenja o ovrsi, nije preuzela svoje primjerke solemniziranih isprava odnosno ovjerenih isprava, obzirom je iste isključivo potpisivala u svojstvu fiducijarnog dužnika obzirom je tužiteljica osobno bila vlasnica nekretnine u Ivanić Gradu koja se nalazi između dvije nekretnine koje su dane kao dva kolaterala tuženoj banci koja je na istima imala upisanu fiduciju, dakle u svojstvu fiducijarnog dužnika za čest. zem. [katastarska čestica], ukupne površine 145659 čm, upisen u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a ne da bi tužiteljica sobno jamčila cijelom svojom imovinom za obveze navedenih trgovačkih društava. Dakle, nikada nije bilo govora o tome da bi tužiteljica na bilo koji način osobno jamčila za obveze trgovačkih društava STAGRA d.o.o. te GP VRHOVEC d.o.o., pa su sporne Izjave o zaplijeni ništetne a tužiteljica niti ne može objasniti drugačije nego da ih je tužena banka istoj podmetnula na potpisivanje bez da su o tome vođeni pregovori sa tuženom bankom, a najmanje da bi se tužiteljica obvezala, niti je za tim bilo potrebe, privatnom imovinom obvezivati za dugove trgovačkih društava. Radi se o nepoštenoj praksi tužene banke koja je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva jer je navedeno postupanje tužene banke prijevarno. Nadalje, dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g. broj OV-842/08) je sklopljen Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu

– dužnika, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke. Navedenim Sporazumom tužena banka koja je sastavljala sporni sporazum te sve sporne ugovore o kreditu, u odredbi članka 9. na stranici 5. Sporazuma utvrđuje:….“budući vrijednost opisanih nekretnina u točkama…a na kojima je već prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina na vjerovnika…p r e m a š u j u vrijednost osiguranih novčanih potraživanja vjerovnika…Navedenim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužniku t.d. STAGRA d.o.o. postoji temeljem:

-Ugovora o kratkoročnom kreditu br.: 507-0100-5070001562 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 153.230,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika,

-Ugovora o dugoročnom kreditu br.: 503-0100-5030010038 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 698.000,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika.

-Ugovora o otvaranju akreditiva br.: 066/2008/DEV od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 162.240,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja akreditiva, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika )

Navedenim Sporazumom od dana 21.10.2008.g., koji je ovjeren dana 27.10.2008.g. niti jednom jedinom odredbom nije ugovoreno da će tužiteljica u svojstvu fiducijarnog dužnika dati odnosno potpisati posebnu Izjavu o zaplijeni temeljem odredbe članka 183. Ovršnog zakona, već je odredbom članka 16. navedenog Sporazuma ugovoreno da su dužnik i sudužnik suglasni da se radi naplate osiguranih tražbina vjerovnika, neposredno temeljem navedenog sporazuma zapolijene svi njihovi računi kod svih banaka, dakle nisu radi naplate tražbine tužene banke stranke sporazuma uopće predvidjele potpisivanje Izjave o zaplijeni u smislu odredbe čl. 183. Ovršnog zakona – i fiducijarnog dužnika, odnosno tužiteljice niti je tužena banka sa tužiteljicom o tome pregovarala a još manje je sa tužiteljicom postigla suglasnost da se plijene svi tužiteljičini računi odnosno da ista odgovara svom njezinom imovinom za obveze dužnika t.sd. STAGRA d.o.o. Tužiteljica nije stranka spornih ugovora o kreditu niti je stranka spornih ugovora o otvaranju akreditiva, niti itko ikoga može obvezati na bilo kakvu činidbu pravnim poslom kojega nije stranka. Slijedom navedenog su sporne Izjave o zaplijeni OV-830/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.), Izjave o zaplijeni OV-833/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) te navodi kako smatra da su navedeno ništetni pravni poslovi!

Sporni Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g. broj OV- 842/08), tužiteljica dobila tek naknadno, godinama poslije sklapanja, sadrži nedostatke jer je Sporazum od dana 21.10.2008.g. parafiran na svakoj stranici, nakon 9. stranice na stranici broj se nalazi solemnizacija javne bilježnice Željke Picukarić, iza toga je uvezan Ugovor o kratkoročnom kreditu br.: 507-0100-5070001562 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 153.230,00 EUR-a (ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika), koji nije parafiran niti na jednoj stranici, nije ovjeren od bilježnika, zadnja stranica 5. Ugovora je potpisana od strane KČ u ime tužene banke, te od strane FČ u ime t.d. STAGRA d.o.o. te ŠČ u ime GP VRHOVEC d.o.o., s time da je UČ, u svom iskazu kojeg je dao u sporu koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici, posl.br. P-308/2016, te nebrojeno puta do danas izjavio da nikada nije bilo govora između tužene banke i navedenih trgovačkih društava da bi ugovarala osobna odgovornost tužiteljice za obveze trgovačkih društava STAGRA d.o.o. te GP VRHOVEC d.o.o., stoga su odredbe navedenog ugovora u članku 9. kojima tužena banka, navodno sa t.d. STAGRA d.o.o. te t.d. GP VRHOVEC d.o.o., u g o v a r a da će navedena društva dostaviti Izjave o zaplijeni računa na ime TČ i DČ te ĆČ, ništetne jer nisu rezultat postizanja suglasnosti navedenih osoba sa tuženom bankom, a koje nadalje osobe nisu uopće niti stranke navedenih ugovora.

Ističe se da su ništetene odredbe Sporazuma jer nisu rezultat postizanja suglasnosti tužiteljice sa tuženom bankom, a koja uopće nije sreanka navedenih ugovora, niti itko može u bilo čije ime ugovoriti osiguranje plaćanja a da osoba koja daje osiguranje nije na to pristala. Tužiteljica smatra da je potpuno evidentno da su navedene isprave umetnute u navedeni sporazum od dana 21.10.2008.g. koji nije rezultat pregovora sa tuženom bankom niti je rezultat postizanja suglasnosti ugovornih strana oko bitnih sastojaka navedenih pravnih poslova, slijedom čega svi naprijed navedeni pravni poslovi ne proizvode pravne učinke jer su rezultat nepoštene poslovne prakse tužene banke.

Nadalje, ističe da je dana 04.09.2009.g. (datum ovjere 09.09.2009.g. broj OV- 1216/09) je sklopljen Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- dužnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – sudužnika, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke. Navedenim Sporazumom tužena banka koja je sastavljala sporni sporazum te sve sporne ugovore o kreditu, u odredbi članka 9. na stranici 4. Sporazuma utvrđuje:….“budući vrijednost opisanih nekretnina u točkama…a na kojima je već prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina na vjerovni premašuju vrijednost osiguranih novčanih potraživanja vjerovnika. Navedenim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužniku t.d. GP VRHOVEC d.o.o. postoji temeljem:

-Ugovora o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora br.: 449-0100- 4490016707 od dana 01.09.2009.g. u iznosu od 532.169,06 kuna ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja garancije i t.d. GP VRHOVEC d.o.o. kao nalogodavca, te t.d. STAGRA d.o.o., kao sudužnika). Navedenim Sporazumom od dana 04.09.2009.g., koji je ovjeren dana 09.09.2009.g., ističe tužiteljica, da niti jednom jedinom odredbom nije ugovoreno da će tužiteljica u svojstvu fiducijarnog dužnika dati odnosno potpisati posebnu Izjavu o zaplijeni temeljem odredbe članka 183. Ovršnog zakona, već je odredbom članka 16. navedenog Sporazuma ugovoreno da su dužnik i sudužnik suglasni da se radi naplate osiguranih tražbina vjerovnika, neposredno temeljem navedenog sporazuma zapolijene svi njihovi računi kod svih banaka, dakle nisu radi naplate tražbine tužene banke stranke sporazuma uopće predvidjele potpisivanje Izjave o zaplijeni u smislu odredbe čl. 183. Ovršnog zakona – i fiducujarnog dužnika, odnosno tužiteljice niti je tužena banka sa tužiteljicom o tome pregovarala a još manje je sa tužiteljicom postigla suglasnost da se plijene svi tužiteljičini računi odnosno da ista odgovara svom njezinom imovinom za obveze dužnika t.sd. STAGRA d.o.o. Tužiteljica ističe opetovano da nije stranka spornih ugovora o izdavanju garancije, niti itko ikoga može obvezati na bilo kakvu činidbu pravnim poslom kojega nije stranka. Nadalje, 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g. broj OV-63/09) sklopljen jeSporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – dužnika I-sudužnika dužnika II, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu-dužnika II, sudužnika dužnika I, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke. Sporni sporazum je sklapan pod identničnim uvjetima kao i ranije isprave, isti sporazum je ništetan pravni posao koji ne proizvodi pravne učinke jer nije rezultat pregovora sa tuženom bankom niti je rezultat postizanja suglasnosti ugovornih strana oko bitnih sastojaka navedenih pravnih poslova, slijedom čega svi naprijed navedeni pravni poslovi ne proizvode pravne učinke jer su rezultat nepoštene poslovne prakse tužene banke. Navedenim Sporazumom tužena banka koja je sastavljala sporni sporazum te sve sporne ugovore o kreditu, u odredbi članka 11. na stranici 5. Sporazuma utvrđuje:….“budući vrijednost opisanih nekretnina u točkama…a na kojima je već prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina na vjerovnika…p r e m a š u j u vrijednost osiguranih novčanih potraživanja vjerovnika….. Također, tim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužnikuI-sudužniku dužnika II t.d. STAGRA d.o.o., postoji temeljem Ugovora o kratkoročnom kreditu br.:

507-0100-5070001860 od dana 15.01.2008.g. u iznosu od 180.480,00 USD-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika I., te GP VRHOVEC d.o.o. kao dužnika II. Navedenim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužnikuI-sudužniku dužnika II t.d. GP VRHOVEC d.o.o., postoji temeljem Ugovora o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora br.: 449-0100-4490015896 od dana 19.12.2008.g. u iznosu od 532.169,06 kuna ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja garancije i t.d. GP VRHOVEC d.o.o. kao nalogodavca, te t.d. STAGRA d.o.o., kao sudužnika). Navedenim Sporazumom od dana 15.01.2009.g., koji je ovjeren dana 15.01.2009.g., BROJ ov- 63/09, niti jednom jedinom odredbom nije ugovoreno da će tužiteljica u svojstvu fiducijarnog dužnika dati odnosno potpisati posebnu Izjavu o zaplijeni temeljem odredbe članka 183. Ovršnog zakona, već je odredbom članka 16. navedenog Sporazuma ugovoreno da su dužnik i sudužnik suglasni da se radi naplate osiguranih tražbina vjerovnika, neposredno temeljem navedenog sporazuma zapolijene svi njihovi računi kod svih banaka, dakle nisu radi naplate tražbine tužene banke stranke sporazuma uopće predvidjele potpisivanje Izjave o zaplijeni u smislu odredbe čl. 183. Ovršnog zakona – i fiducujarnog dužnika, odnosno tužiteljice niti je tužena banka sa tužiteljicom o tome pregovarala a još manje je sa tužiteljicom postigla suglasnost da se plijene svi tužiteljičini računi odnosno da ista odgovara svom njezinom imovinom za obveze dužnika t.sd. STAGRA d.o.o. Tužiteljica ističe da nije stranka spornih ugovora o kreditu niti je stranka spornih ugovora o otvaranju akreditiva, niti itko ikoga može obvezati na bilo kakvu činidbu pravnim poslom kojega nije stranka. Slijedom navedenog je sporna Izjava o zaplijeni OV-65/09 od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g.) je ništetan pravni posao kao i Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g. broj OV-63/09). Dakle, niti jednim jedinim pravnim poslom u kojem bi tužiteljica sudjelovala kao stranka nije ugovorena osobna odgovornost tužiteljice za obveze navedenih društava niti je tužiteljica ikada sa tuženom bankom pregovarala o njezinoj osobnoj odgovornosti, u smislu da tužena banka može za obveze navedenih društava plijeniti cjelokupnu imovinu tužiteljice! Ponavlja da se radi se o prijevarnom i nepoštenom postupanju tužene banke prema tužiteljici koja je u odnosu na tuženu banku – potrošač, nije naime tužiteljice trgovačko društvo da bi u ime i za račun pravne osobe dogovarala ishođenje kreditnih plasmana, već je tužiteljica isključivo u svojstvu fiducijarnog dužnika sudjelovala u sklapanju pravnih spolova dok sporne Izjave o zaplijeni je tužena banka ishodila na prijevaran način a da o tome nije sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala. Nadalje tužiteljica ističe da je rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, posl.br. Ovr-1128/15, od dana 20.05.2016.g. tužiteljica TČ upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga podmirenja tražbine iz čl.46. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona, koji spor je još uvijek u tijeku pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici. Tužiteljica je i u navedenom postupku isticala ništetnost spornih isprava o kojim prigovorima sud uopće do sada nije odlučio, a dužan je odlučivati o ništtenosti isprava po službenoj dužnosti. Tužiteljica ističe kako je do sada tužena banka prekomjerno naplatila svoju tražbinu. Smatra da je cilj sklapanja spornih, ništenih isprava tužene banke bio da se u provedenim ovršnim postupcima domogne vrijednih nekretnina tužiteljice, njezina bivšeg supruga DČ te imovine t.d. Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o.- ne samo u prekomjerno i višestruko većim iznosima od iznosa duga – već puno, puno više od toga.

Nadalje, tužiteljica ističe kako je tužena banka u ovršnim postupcima vođenim pred Naslovnim sudom predložila promjenu predmeta i sredstava ovrhe temeljem ništetnih Izjava OV-833/08 i OV-65/09 koje je sudu dostavila u preslikama, a ne u izvornicima, temeljem čega sud uopće nije imao uvjeta odrediti ovrhu na nekretninama tužiteljice jer sud može osnovano odrediti ovrhu na drugom predmetu odnosno sredstvu ako ovrhovoditelj (tužena banka) prethodno dokaže da je ovrhu pokušala provesti na drugom predmetu (ako u ovom ovršnom predmetu traži promjenu predmeta i sredstava ovrhe), primjerice novčanim sredstvima, te da ovrhu nije mogla provesti. Osim toga je i pred Općinskim sudom u Crikvenici također tražila promjenu predmeta i sredstava ovrhe, radi namirenja iste tražbine protiv istoga ovršenika, a da niti jednim jednim pravnim poslom nije ugovoreno da će tužiteljica Izjavom o zaplijeni jamčiti cijelom svojom imovinom za obveze trgovačkih društava prema tuženoj banci. Ističe da postojećom sudskom praksom je već davno zauzet stav da se temeljem ovjerene preslika zadužnice ne može odrediti ovrha na temelju ovršne isprave - zadužnice koja je dostavljena u preslici i ovjerena kod javnog bilježnika jer zadužnica u pravnom prometu može pravno djelovati samo u izvorniku te se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu, Gžovr-3291/10-2, od 31. XI. 2010. "Zadužnica kao ovršna isprava (Čl. 183. Ovršnog zakona - “Narodne novine”, br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08). Ovjerena preslika zadužnice ne smatra se valjanom ovršnom ispravom na temelju koje bi se mogla tražiti ovrha protiv dužnika na drugim predmetima ovrhe u smislu odredbe čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona zato što svojstvo ovršne isprave ima samo izvornik (original) zadužnice." Istovremeno, temeljem istih preslika ništetnih isprava je ovdje tužena banka predlažila i provela ovrhu na drugim nekretninama ovdje tužiteljice pred Općinskim sudom u Crikvenici, posl.br. Ovr-495/10, kasnije kasnije pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici posl.br. Pu Ovr- 251/15, da bi sada postupak bio vođen pod posl.br. Pu Ovr- 800/19. Nadalje, ističe da sudska praksa zauzima stav da ovrha na temelju izjave jamca platca – podrazumijeva i obvezu prilaganja i izjave dužnika (Čl. 183. st. 2. Ovršnog zakona - “Narodne novine”, br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08). Uz prijedlog za ovrhu na temelju izjave jamca platca mora se priložiti i izjava dužnika kad te izjave nisu dane u istoj ispravi jer inače nije moguće utvrditi je li obveza koju je preuzeo jamac platac sadržajno ista s izjavom dužnika. Naime, prema čl. 183.st.2. Ovršnog zakona (“Narodne novine”,br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na odredbu čl. 338.st.2.Ovršnog zakona, preuzimanje obveze kao jamac platac daje se na izjavi dužnika ili dodatnoj ispravi uz dužnikovu ispravu, a izjava jamca platca mora biti sadržajno ista s izjavom dužnika. Bez da se priloži dužnikova izjava nije moguće utvrditi kakvu je obvezu preuzeo jamac platac i je li ona sadržajno ista s izjavom dužnika. Stoga smatra da tužiteljica nije niti preuzela obveze jer nije bila dužnik. Tužiteljica ukazuje da su u svim do sada provedenim ovršnim postupcima, u pogledu procjene vrijednosti nekretnine provedene u predmetu Ovr- 578/10, Ovr-372/15, nekretnine nerealno nisko procijenjene, prvo na iznos od 626.497,95 kuna pa potom na iznos od 7.273.702,20 kuna iako vrijede između 26.700.000,00 kuna – 35.000.000,00 kuna, a što ukazuje na očitu zloporabu ovršnog postupka kao načina stjecanja vrijednih nekretnina tužiteljice za mizerno malu, nerealno nisu vrijednost od strane tužene banke, uslijed čega tužiteljica navodi da svrha provođenja naprijed navedenih ovršnih postupaka očito nije bila namirenje duga tužene banke nego stjecanje nekretnina tužiteljice za nerealno nisku cijenu, iskorištavanjem stanja nužde u kojem su se našla trgovačka društva koja su ishodila kredite te iskorištavajući neukost tužiteljice prilikom stavljanja bjanko potpisa na poslovne knjige javne bilježnice kod koje nije potpisala, kao što nije potpisala niti sporne Izjave o zapljenama, koji su spornog sadržaja , a kojima tužiteljica jamči cijelom njezinom imovinom za namirenje duga trgovačkih društava G.P. VRHOVEC d.o.o. i t.d. STAGRA d.o.o. Tužiteljica nikada nije sa tuženikom sudjelovala u sklapanju pravnih poslova na način da bi osobno jamčila za dugove t.d. STAGRA d.o.o. ili t.d. G.P. VRHOVEC d.o.o., obzirom nikada nije osobno pristupila dugu kojega su stvarni dužnici t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. G.P. VRHOVEC d.o.o., imali prema tuženoj banci. Ističe da banka tijekom svih do sada vođenih ovršnih i parničnih postupka, nikada nije na potpuno transparentan način prikazala svoj poslovni odnos sa navedenim društvima t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. G.P. VRHOVEC d.o.o., nikada nije dostavila kompletnu dokumentaciju koja se tiče spornih ugovora o kreditu te spornih ugovora o davanju akreditiva odnosno bankarskih garancija na način da bi prikazao dinamiku odobravanja spornih kredita, isprave temeljem kojih je odobravao sporne kredite, način isplate spornih kredita odnosno podatke što je kasnije odobrenim kreditima zatvarano, način na koji su sporni krediti zatvarani, obračun zakonskih zateznih kamata, obračun ugovornih kamata odnosno drugih kamata koje je tužena banka obračunavala i zatvarala pojedinim uplatama, odnosno namirenjem u raznim ovršnim i drugim postupcima, kao i prikaz troškova koje je obračunavala i odmah naplaćivala od t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. GP VRHOVEC d.o.o., na ime izdavanja bankarskih garancija, ugovora o akreditivima te ugovora o kratkoročnim i dugoročnim kreditima. Naime, u predmetu posl.br. Ovr-372/15 koji je u tijeku, dana 12.01.2022.g. tužena banka je dostavila podatak da bi dug tužiteljice prema tuženoj banci iznosio 8.395.083,34 kune, iako je tužena banka preuzela nekretnine pod dug koje vrijede barem 20 puta više od dužnog iznosa koje su trgovačka društva STAGRA d.o.o. i t.d. GP VRHOVEC d.o.o., imala prema tuženoj banci. Pred javnom bilježnicom Radojkom Galić, na zahtjev ovdje tužene banke, provedeni su postupci namirenja na nekretninama na kojima je tužena banka imala upisano fiducijarno vlasništvo, i to kako slijedi: dana 29.12.2011.g. prodane su nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] za ukupan iznos od 2.276.876,60 kuna, temeljem potvrde OU-46/2010 od dana 10.07.2012.g. tužena banka je preuzela slijedeće nekretnine za iznos od 2.208.743,90 kuna (a koje su tada vrijedile barem 17.459.550,00 kuna), i to nekretnine, kako slijedi k. č. br. [katastarska čestica], oranica površine 145 659 čm, upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] za iznos od 1.480.866,66 kuna – koja nekretnina je dana 20.07.2008.g. procijenjena od strane Željka Erića na iznos od 1.436.360,00 EUR- dakle na iznos od 10.772.700,00 kuna- dakle tužena banka ju je preuzela za iznos koji 7,27 puta manji od stvarne tržišne vrijednosti nekretnine suvlasnički dio 165/1000 dijela k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada br.2. i dvorište Novi Goljak površine 919 čm, etaža br. 11, upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], višesobni stambeni prostor ukupne površine 147,10 kuna, i suvlasnički dio 83/1000 dijela k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada br.2. i dvorište Novi Goljak površine 919 čm, etaža br. 13, upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], višesobni stambeni prostor ukupne površine 88,50 kuna, za iznos od 460.325,00 kuna, te za 267.552,33 kuna, ukupno 727.877,33 kuna koja nekretnina je dana 22.07.2007.g. procijenjena od strane Željka Erića na iznos od 891.580 EUR- dakle na iznos od 6.686.850,00 kuna- dakle tužena banka ju je preuzela za iznos koji 9,18 puta manji od stvarne tržišne vrijednosti nekretnine, dana 09.10.2013.g. je tužena banka preuzela poslovni prostor u Zagrebu, Međimurska ulica 21/I, u ranijem vlasništvu t.d. STAGRA d.o.o., kao poseban dio zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to poslovni prostori označeni brojevima 1,2,3,4,5,6,7,8 i 9, ukupne površine 152,86 čm, sa korištenjem zajedničkog hodnika i sanitarnog čvora te garažno mjesto broj 57 površine 15,15 čm, za iznos od 2.772.244,00 kuna, pred Općinskim sudomu Ivanić-Gradu, u predmetu posl.br. Ovr-1128/15 prodane su nekretnine kčbr. [katastarska čestica] za iznos od 2.500.000,00 kuna a koje nekretnine stvarno vrijede 26.700.000,00 kuna, dakle za iznos od 10,68 puta manji iznos je tužena banka preuzela predmetne nekretnine; pred Općinskim sudom u Crikvenici, u predmetu posl.br. Ovr-495/10 prodana je nekretnina kčbr. [katastarska čestica]. u naravi kuća i dvor površine 127 čhv-a, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zajedno sa svim pripadnostima i služnostima za iznos od 879.400,00 kuna, dok ista nekretnina stvarno vrijedi barem duplo više. Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužena banka na ime obveza t.d. Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o., preuzimanjem nekretnina i provođenjem ovršnih postupaka ukupno do sada naplatila 10.637.264,00 kuna a preuzela nekretnine ukupne vrijednosti od 64.894.787,00 kuna, dakle nekretnine koje vrijede 6,10 puta više od navodno procijenjene vrijednosti! Navedeni iznos od 10.637.264,00 kuna se odnosi na iznos dobiven preuzimanjem odnosno prodajom nekretnina, no povrh toga je tužena banka naplatila dio tražbine ovrhom na novčanim sredstvima tužiteljice te prijašnjih odgovornih osoba t.d, Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o., kao i ustezanjem novčanih sredstava sa računa navedenih društava prije blokade žiro-računa! Tužena banka je naplatila 3-4 puta dug koji je sa svim nezakonito obračunatim kamatama (jer su pripisivane glavnici), nepotrebnim troškova raznih plasmana kojima se je banka odmah izravno naplaćivala za troškove plasmana i po 100.000,00 kuna, da bi u ovom konkretnom sporu tužena banka tvrdila da dug tužiteljice ne bi bio namiren jer da je tužiteljica i nadalje dužna tuženoj banci platiti iznos od 8.395.083,34 kuna na dan 12.01.2022.g.! Tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, O protiv Hrvatske, Zahtjev: 58630/11 od 20.12.2016.g. u kojem je ESLJP utvrdio povredu ljudskih prava na štetu podnositelja zbog provedenog ovršnog postupka u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da je njegova kuća prodana u ovršnom postupku za manje od jedne petine njezine vrijednosti. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu kao stručnjak pravne karakterizacije činjenica predmeta je utvrdio da taj prigovor, uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi, na primjer, predmete Kanala protiv Slovačke, br. 57239/00, 10. srpnja 2007., Zehentner protiv Austrije, br. 20082/02, odlomci 33. i 70. -79., 16. srpnja 2009., i Rousk protiv Švedske, br. 27183/04, 25. srpnja 2013.) valja ispitati na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Kada Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu procjenjuje je li u određenom predmetu došlo do povrede ljudskih prava na štetu podnositelja zahtjeva, isti procjenjuje da li je odluka domaćih sudova da se proda nekretnina podnositelja zahtjeva bila u skladu s domaćim zakonom i, ako je, da li je bila proizvoljna ili očigledno nerazumna. Poziva se i rješenje br. Rev 701/14-2 od 04.studenoga 2014.godine u kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje kako je predmetna odredba bila „po svojoj naravi protivna javnom moralu i kao takva društveno neprihvatljiva”, te da je, bez obzira na činjenicu da je bila na snazi „ista suštinski bila nemoralni pravni institut, zbog čega i kupoprodaja utemeljena na takvom nemoralnom institutu ima za posljedicu njezinu ništavost". Primjenjujući stavove ESLJP zauzete u predmetu O, tužiteljica tvrdi da je uslijed postupanja domaćih sudova u naprijed opisanim predmetima vođenim pred Općinskim sudom u Ivanić- Gradu, posl.br. Ovr-578/10, kasnije Općinskim sudom u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, posl.br. Ovr-1128/15 pa potom posl.br. Ovr-372/15, te pred Općinskim sudom u Crikvenici, posl.br. Ovr-495/10, potom Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, posl.br. Pu Ovr-251/2015, potom Pu Ovr-800/2019, pa potom i u postupku namirenja pred javnom bilježnicom Radojkom Galić, pretrpjela značajnu štetu, prije svega iz razloga jer nekretnine koje su bile predmetom ovrhe nisu bile pravilno procijenjene, a drugo, jer su preuzete od tužene banke za iznose koji su preko 7 puta manji (čak i preko 10 puta) manji od stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina. Stoga tužiteljica traži od suda da u ovom postupku, prije svega utvrdi ništetnost spornih isprava temeljem kojih su ovrhe provedene od strane tužene banke, a potom i da utvrdi nevaljanost obračuna dužnog iznosa kojega tužena banka od tužiteljice potražuje. Stoga tužiteljica, radi potpunog razumijevanja konkretnog predmeta, pravilnog utvrđivanja pravno odlučnih činjenica u ovom predmetu, predlaže sudu da od tuženika zatraži da dostavi kompletnu prateću dokumentaciju po svim odobrenim kreditima za oba, naprijed navedena trgovačka društva, uključujući sve obračune zakonskih zateznih kamata, obračune redovnih kamata te svih drugih tražbina koje je tužena banka obračunavala. Tužiteljica slijedom svega naprijed navedenoga ističe, a obzirom je odredbom čl.323.st.1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, dok je odredbom st.2. istog članka propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora - odgovoran - svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužena banka je kriva za sklapanje ništetnih pravnih poslova. Tužena banka odgovara tužiteljici za štetu koju je pretrpjela i koju još uvijek trpi zbog provođenja ovršnih postupaka, zbog toga jer su vrijedne nekretnine tužiteljice prodane u ovršnim postupcima daleko ispod tržišne vrijednosti nekretnina, s time da niti u jednom ovršnom postupku nije utvrđena tržišna vrijednost nekretnina na ispravan način te se poziva na odredbu iz članka 323. ZOO- a. Naprijed opisanim radnjama tužena banka je, prema navodima tužiteljice, postupila protivno odredbi čl. 22. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, koja određuje da je čovjekova osobnost nepovrediva te je tužiteljici nanijela štetu u vidu povrede prava osobnosti. Sukladno odredbi čl.19.st.1. Zakona o obveznim odnosima, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, dok se pod pravima osobnosti razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., sukladno st.2. navedenog članka. Sukladno odredbi čl.1100. st.1. i 2.ZOO-a, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. U pogledu jakosti pretrpljenih duševnih boli zbog povreda prava osobnosti, u proteklom periodu od preko 14 godina u kojem se tužiteljica našla zbog toga jer je tužena banka otkazala ugovore o kreditu trgovačkim društvima STAGRA d.o.o. i GP VRHOVERC d.o.o. sa namjerom stjecanja vrijednih nekretnina tužiteljice, a ne radi namirenja svojih dospjelih potraživanja, a da je tomu tako najbolje svjedoči okolnost da nekretnine koje je tužena banka stekla u ovršnom postupku za 2.500.000,00 kuna sada prodaje za iznos od 16.500.000,00 EUR-a, odnosno 115.750.000,00 kuna, stoga se uvažavajući ovaj očiti nesrazmjer u vrednovanju vrijednosti nečije nekretnine očito radi o zlouporabi ovršnog postupka, posebno imajući u vidu da tužena banka i nadalje tvrdi da joj je tužiteljica dužna namiriti daljnji iznos od preko 8.000.000,00 kuna. Ističe da je opisanim postupanjem je tužena banka dovela tužiteljicu u stanje potpune neizvjesnosti i nemogućnosti da ista prehrani svoju djecu, od kojih je jedno dijete sa posebnim potrebama, te da tužiteljica sa svojom djecom uopće opstane, odnosno doslovce prežive unatoč činjenici da im je tužena banka zaplijenila svu njihovu imovinu, dovevši tužiteljicu u stanje potpune neimaštine, slijedom čega ista ističe kako je intenzitet pretrpljenih duševnih bolova bio takvog stupnja i trajanja kroz proteklih 14 godina da opravdava dosuđenje naknade u novcu imajući u vidu da je svrha i cilj naknade duševna zadovoljština, pri čemu čast i ugled čovjeka spadaju u red najviših vrednota našeg pravnog sustava. Stoga tužiteljica moli i predlaže da sud utvrdi povredu prava osobnosti na strani tužiteljice, temeljem slobodne ocjene, te dosudi pravičnu novčanu naknadu, vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada: na ime pretrpljenog straha za svaku godinu provedenu u neizvjesnosti iznos od 70.000,00 kuna x 14 godina= 980.000,00 kuna, na ime povrede prava na duševno zdravlje iznos od 500.000,00 kuna, na ime povrede prava na dostojanstvo, čast i ugled iznos od 150.000,00 kuna; UKUPNO: 1.630.000,00 kuna. Nadalje, tužiteljica predlaže da sud utvrdi koje je nekretnine tužena banka provedbom ovrhe temeljem ništetnih pravnih poslova provela te za koje nekretnine nije moguće da tužena banka tužiteljici izvrši povrat, slijedom čega tužiteljica umjesto povrata nekretnina traži odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a temeljem provedenog građevinskog odnosno financijskog vještačenja, kako je tužiteljica naprijed i predložila.

1.2. Dana 20. travnja 2022. zaprimljena je kod Općinskog suda u Velikoj Gorici tužba tužiteljice protiv tuženika pod brojem P-163/22 (svežanj II; iza l. 345, krivo obrojčano 1-11), koji spis je spojen na spis P-351/22 rješenjem od 26. rujna 2023. godine. U toj tužbi se navodi da je rješenjem suda u ovosudnom postupku posl.br. Ovr- 372/2015 od dana 17.01.2022.g. tužiteljica upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga jer ovrhovoditelj, ovdje tužena banka, nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave prema čl. 46.st.1.t.7. Ovršnog zakona. Protiv navedenog rješenja od dana 17.01.2022.g. tužena banka je dana 26.01.2022.g. podnijela žalbu koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Splitu, posl.br. Gž Ovr-85/2022 od dana 14.03.2022.g. koje rješenje je tužiteljica zaprimila dana 06.04.2022.g. Tužena banka je protiv tužiteljice pokrenula postupke ovrhe na nekretninama tužiteljice, a povodom kojih postupaka su izdana rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-578/10 od dana 14.07.2010.g., te posl.br. Ovr-885/11 od dana 20.09.2011.g. koji postupci su kasnije vođeni pod posl.br. Ovr-1128/15 te posl.br. Ovr-372/15, uvažavajući okolnost da pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva a da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost isprava odnosno pravnog posla koji je osnova za predlaganje odnosno određivanje ovrhe, a što je sud u svim do sada pokrenutim i vođenim ovršnim postupcima koje je tužena banka pokrenula protiv tužiteljice propustio učiniti. Tužiteljica posebno ukazuje kako je Vrhovni sud RH dana 24. studenoga 2021.g. zauzeo pravno shvaćanje u revizijskom predmetu posl.br. Rev- 3375/2018 da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu), procjenjivati ništetnost pravnog posla na temelju kojeg je određena ovrha. Prema navedenom shvaćanju VSRH pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da se ništetnost pravnog posla na temelju kojega je određena ovrha, može ocjenjivati samo u posebnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti, ali ne i u parnici radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena. To su u konkretnom slučaju, u svim naprijed navedenim ovršnim postupcima, sudovi propustili učiniti. Tužiteljica ima pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti svih naprijed navedenih isprava obzirom se sve navedene isprave vežu jedna na drugu, a i jer će sud, nakon provedenih svih dokaza koje tužiteljica predlaže, utvrditi kako tužena banka nije isplatila novčana sredstva naznačena u svim naprijed navedenim ispravama te da iznos tražbine koje je tužena banka navela u spornim prijedlozima za ovrhu, (kao i iznos tražbine koji je tužena banka prijavila u stečajnu masu) nije ispravan, nije istinit i nije osnovan. Tužiteljica ističe da su sporne isprave temeljem kojih je tužena banka predložila provođenje ovrhe na nekretninama tužiteljice, a sudovi usvojili prijedlog tužene banke i proveli ovršne postupke na nekretninama tužiteljice i to:

-Izjave o zaplijeni OV-830/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) koja izjava je ništetan pravni posao,

-Izjave o zaplijeni OV-833/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) koja izjava je ništetan pravni posao,

-Izjave o zaplijeni OV-65/09 od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g.) koja izjava je ništetan pravni posao.

Sporne Izjave o zaplijeni su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Sporne isprave su ništetne jer je tužiteljica TČ je isključivo u svojstvu fiducijarnog dužnika (a ne osobnog dužnika- čitavom svojom imovinom), pristupila pregovorima sa Imex bankom radi reprograma postojećih obveza t.d. Stagra i GP Vrhovec- koje obveze su na dan 18.03.2009.g. iznosile 17.767.047,95 kuna, TČ nije stranka niti jednog ugovora o kreditu niti je osobno jamčila za dugove navedenih trgovačkih društava. Tužiteljica nikada nije pojedinačno pregovarala sa tuženom bankom u smislu osobnog obvezivanja, a posebno nije sa tuženom bankom postigla sporazum da bi ista jamčila svom svojom osobnom imovinom za dugove t.d. Stagra d.o.o. i t.d. GP Vrhovec d.o.o., niti je sporne izjave potpisala u namjeri osobne odgovornosti za dugove navedenih trgovačkih društava. U vrijeme sklapanja spornih izjava i ostalih pravnih poslova t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. GP VRHOVEC d.o.o. su bili klijenti tužene banke koji su koristili kreditna sredstva za svoje poslovanje u koju svrhu su odgovorne osobe za zastupanje društva, potpisivale raznu dokumentaciju i ovjeravale svoje potpise, prvo kod javnog bilježnika Branka Jakića kod kojeg je kao prisjednica radila Željka Picukarić, a kasnije, dolaskom KČ na mjesto osobe ovlaštene za zatsupanje tuženika, sva poslovna dokumentacija se ovjeravala kod javne bilježnice Radojke Galić, dok su samo neki dokumenti ovjeravani kod javne bilježnice Željke Picukarić koja je sestrična KČ, dakle u njezinom je bliskom krvnom srodstvu. Dakle, u vrijeme potpisivanja i ovjere spornih izjava, brojna dokumentacija se ovjeravala u tek novootvorenom javnobilježničkom uredu Željke Picukarić, pa je tako dana 27.10.2008.g. u kasnim popodnevnim satima iza 18:00 sati u javanobilježnički ured Željke Picukarić pristupio ĆČ, FČ, DČ i TČ, dok je KČ kasnila, da bi ista javila telefonom nakon nekoliko minuta da na žalost neće stići na potpisivanje Sporazuma, nakon čega je javna bilježnica rekla nazočnima da oni potpišu pripremljene isprave koji su stajali unaprijed pripremljeni na stolu na kupovima, a da će gospođa KČ kasnije potpisati sve potrebne isprave. Sporno potpisivanje Sporazuma (ne i Izjava od dana 21.10.2008.g. koja je navodno ovjerena dana 27.10.2008.g., je trajalo sve do iza 19,00 sati, na način da su 4 nazočne osobe ĆČ, FČ, DČ i TČ potpisivali i parafirali svaku stranicu od svih dokumenata koje im je bilježnica dodavala, a nakon što su isti potpisali isprave, bilježnica je neuvezane isprave ostavila na stolu da ih kasnije potpiše KČ koja nije stigla u ured bilježnice niti iza 19,00 sati. Knjigu javnobilježničku u koju se klijenti potpisuju nakon ovjere odnosno solemnizacije isprava su potpisivali svi 4 ĆČ, FČ, DČ i TČ, na bjanko prazne stranice na način da im je bilježnica govorila na koje mjesto se ima koji od nazočnih osoba potpisati. Tužiteljica nikada prije, sve dok nije dobila rješenja o ovrsi, nije preuzela svoje primjerke solemniziranih isprava odnosno ovjerenih isprava, obzirom je iste isključivo potpisivala u svojstvu fiducijarnog dužnika obzirom je tužiteljica osobno bila vlasnica nekretnine u Ivanić Gradu koja se nalazi između dvije nekretnine koje su dane kao dva kolaterala tuženoj banci koja je na istima imala upisanu fiduciju, dakle u svojstvu fiducijarnog dužnika za čest. zem. [katastarska čestica], ukupne površine 145659 čm, upisen u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a ne da bi tužiteljica sobno jamčila cijelom svojom imovinom za obveze navedenih trgovačkih društava. Dakle, nikada nije bilo govora o tome da bi tužiteljica na bilo koji način osobno jamčila za obveze trgovačkih društava STAGRA d.o.o. te GP VRHOVEC d.o.o., pa su sporne Izjave o zaplijeni ništetne a tužiteljica niti ne može objasniti drugačije nego da ih je tužena banka istoj podmetnula na potpisivanje bez da su o tome vođeni pregovori sa tuženom bankom, a najmanje da bi se tužiteljica obvezala, niti je za tim bilo potrebe, privatnom imovinom obvezivati za dugove trgovačkih društava. Radi se o nepoštenoj praksi tužene banke koja je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva jer je navedeno postupanje tužene banke prijevarno. Nadalje, dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g. broj OV-842/08) je sklopljen Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu

– dužnika, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- sudužnika, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke. Navedenim Sporazumom tužena banka koja je sastavljala sporni sporazum te sve sporne ugovore o kreditu, u odredbi članka 9. na stranici 5. Sporazuma utvrđuje:….“budući vrijednost opisanih nekretnina u točkama…a na kojima je već prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina na vjerovnika…p r e m a š u j u vrijednost osiguranih novčanih potraživanja vjerovnika….. Navedenim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužniku t.d. STAGRA d.o.o. postoji temeljem:

-Ugovora o kratkoročnom kreditu br.: 507-0100-5070001562 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 153.230,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika,

-Ugovora o dugoročnom kreditu br.: 503-0100-5030010038 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 698.000,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika,

-Ugovora o otvaranju akreditiva br.: 066/2008/DEV od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 162.240,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja akreditiva, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika).

Navedenim Sporazumom od dana 21.10.2008.g., koji je ovjeren dana 27.10.2008.g. niti jednom jedinom odredbom nije ugovoreno da će tužiteljica u svojstvu fiducijarnog dužnika dati odnosno potpisati posebnu Izjavu o zaplijeni temeljem odredbe članka 183. Ovršnog zakona, već je odredbom članka 16. navedenog Sporazuma ugovoreno da su dužnik i sudužnik suglasni da se radi naplate osiguranih tražbina vjerovnika, neposredno temeljem navedenog sporazuma zaplijene svi njihovi računi kod svih banaka, dakle nisu radi naplate tražbine tužene banke stranke sporazuma uopće predvidjele potpisivanje Izjave o zaplijeni u smislu odredbe čl. 183. Ovršnog zakona – i fiducijarnog dužnika, odnosno tužiteljice niti je tužena banka sa tužiteljicom o tome pregovarala a još manje je sa tužiteljicom postigla suglasnost da se plijene svi tužiteljičini računi odnosno da ista odgovara svom njezinom imovinom za obveze dužnika t.sd. STAGRA d.o.o. Tužiteljica nije stranka spornih ugovora o kreditu niti je stranka spornih ugovora o otvaranju akreditiva, niti itko ikoga može obvezati na bilo kakvu činidbu pravnim poslom kojega nije stranka. Slijedom navedenog su sporne Izjave o zaplijeni OV-830/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) i Izjave o zaplijeni OV-833/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.) te navodi da su to ništetni pravni poslovi! Naglašava da sporni Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g. broj OV-842/08), koji je uvezan tužiteljica dobila tek naknadno, godinama poslije sklapanja, sadrži slijedeće nedostatke:

Sporazum od dana 21.10.2008.g. je parafiran na svakoj stranici, nakon 9. stranice na stranici broj se nalazi solemnizacija javne bilježnice Željke Picukarić, iza toga je uvezan Ugovor o kratkoročnom kreditu br.: 507-0100-5070001562 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 153.230,00 EUR-a (ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika), koji nije parafiran niti na jednoj stranici, nije ovjeren od bilježnika, zadnja stranica 5. Ugovora je potpisana od strane KČ u ime tužene banke, te od strane FČ u ime t.d. STAGRA d.o.o. te ŠČ u ime GP VRHOVEC d.o.o., s time da je UČ, u svom iskazu kojeg je dao u sporu koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici, posl.br. P-308/2016, te nebrojeno puta do danas izjavio da nikada nije bilo govora između tužene banke i navedenih trgovačkih društava da bi ugovarala osobna odgovornost tužiteljice za obveze trgovačkih društava STAGRA d.o.o. te GP VRHOVEC d.o.o., stoga su odredbe navedenog ugovora u članku 9. kojima tužena banka, navodno sa t.d. STAGRA d.o.o. te t.d. GP VRHOVEC d.o.o., u g o v a r a da će navedena društva dostaviti Izjave o zaplijeni računa na ime TČ i DČ te ĆČ, ništetne jer nisu rezultat postizanja suglasnosti navedenih osoba sa tuženom bankom, a koje nadalje osobe nisu uopće niti stranke navedenih ugovora; nadalje, naprijed navedeni Sporazum od dana 21.10.2008.g. je parafiran na svakoj stranici, nakon 9. Stranice, i nakon očito ništetnog ugovora o kratkoročnom kreditu, sadrži neobrojčan i neparafiran Ugovor o dugoročnom kreditu br.: 503-0100-5030010038 od dana 21.10.2008.g. u iznosu od 698.000,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika, te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika), koji pak sadrži članak 10. kojim tužena banka, navodno sa t.d. STAGRA d.o.o. te t.d. GP VRHOVEC d.o.o., u g o v a r a da će navedena društva dostaviti Izjave o zaplijeni računa na ime TČ i DČ te ĆČ, ništetne jer nisu rezultat postizanja suglasnosti navedenih osoba sa tuženom bankom, a koje nadalje osobe nisu uopće niti stranke navedenih ugovora, niti itko može u bilo čije ime ugovoriti osiguranje plaćanja a da osoba koja daje osiguranje nije na to pristala; nadalje, naprijed navedeni Sporazum od dana 21.10.2008.g. je parafiran na svakoj stranici, nakon 9. Stranice, i nakon očito ništetnog ugovora o kratkoročnom kreditu, i neobrojčanom i neparafiranom Ugovoru o dugoročnom kreditu br.: 503-0100- 5030010038 od dana 21.10.2008.g., sadrži neparafiran Ugovor o otvaranju akreditiva br. 066/2008/DEV, u iznosu od 162.240,00 EUR-a ( ugovor je sklopljen između tužene banke, i t.d. STAGRA d.o.o., kao nalogodavca te GP VRHOVEC d.o.o. kao sudužnika), nakon toga Sporazum od dana 21.10.2008.g. je parafiran na svakoj stranici, nakon 9. stranice nije sve do punomoći kojim tužena banka opunomoćuje GČ i KČ za sklapanje navedenih pravnih poslova, koja punomoć je parafirana od strane svih nazočnih osoba, izvatci iz zemljišne knjige su parafirani na svim stranicama, pa je, u najmanju ruku neobično, da bi javna bilježnica uputila stranke solemnizacije da parafiraju punomoć tužene banke i izvatke iz zemljišne knjige a da ne bi parafirali ugovore o kreditu, a kojim ugovorima se, osobe koje nisu stranke ugovora navodno obvezuju dati privatno osiguranje plaćanja kredita trgovačkim društvimna i dozvoliti naplatu tužene banke na cjelokupnoj imovini tih osoba koje uopće nisu sklopile navedeni pravni posao. Iz svega naprijed navedenog je potpuno evidentno da su navedene isprave umetnute u navedeni sporazum od dana 21.10.2008.g. koji nije rezultat pregovora sa tuženom bankom niti je rezultat postizanja suglasnosti ugovornih strana oko bitnih sastojaka navedenih pravnih poslova, slijedom čega svi naprijed navedeni pravni poslovi ne proizvode pravne učinke jer su rezultat nepoštene poslovne prakse tužene banke. Dana 04.09.2009.g. (datum ovjere 09.09.2009.g. broj OV-1216/09) je sklopljen Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu- dužnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu – sudužnika, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke. Navedenim Sporazumom tužena banka koja je sastavljala sporni sporazum te sve sporne ugovore o kreditu, u odredbi članka 9. na stranici 4. Sporazuma utvrđuje:….“budući vrijednost opisanih nekretnina u točkama…a na kojima je već prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina na vjerovnika premašuju vrijednost osiguranih novčanih potraživanja vjerovnika….. Navedenim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužniku t.d. GP VRHOVEC d.o.o. postoji temeljem Ugovora o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora br.: 449-0100-4490016707 od dana 01.09.2009.g. u iznosu od 532.169,06 kuna ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja garancije i t.d. GP VRHOVEC d.o.o. kao nalogodavca, te t.d. STAGRA d.o.o., kao sudužnika). Navedenim Sporazumom od dana 04.09.2009.g., koji je ovjeren dana 09.09.2009.g. niti jednom jedinom odredbom nije ugovoreno da će tužiteljica u svojstvu fiducijarnog dužnika dati odnosno potpisati posebnu Izjavu o zaplijeni temeljem odredbe članka 183. Ovršnog zakona, već je odredbom članka 16. navedenog Sporazuma ugovoreno da su dužnik i sudužnik suglasni da se radi naplate osiguranih tražbina vjerovnika, neposredno temeljem navedenog sporazuma zapolijene svi njihovi računi kod svih banaka, dakle nisu radi naplate tražbine tužene banke stranke sporazuma uopće predvidjele potpisivanje Izjave o zaplijeni u smislu odredbe čl. 183. Ovršnog zakona – i fiducujarnog dužnika, odnosno tužiteljice niti je tužena banka sa tužiteljicom o tome pregovarala a još manje je sa tužiteljicom postigla suglasnost da se plijene svi tužiteljičini računi odnosno da ista odgovara svom njezinom imovinom za obveze dužnika t.sd. STAGRA d.o.o. Tužiteljica nije stranka spornih ugovora o izdavanju garancije, niti itko ikoga može obvezati na bilo kakvu činidbu pravnim poslom kojega nije stranka. Dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g. broj OV-63/09) je sklopljen Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, između tužene banke kao vjerovnika, t.d. STAGRA d.o.o. u svojstvu

– dužnika I-sudužnika dužnika II, t.d. GP VRHOVEC d.o.o. u svojstvu-dužnika II, sudužnika dužnika I, tužiteljice TČ u svojstvu – fiducijarnog dužnika, te DČ kao – sudjelujuće stranke. Sporni sporazum je sklapan pod identničnim uvjetima kao i ranije isprave, isti sporazum je ništtean pravni posao koji ne proizvodi pravne učinke jer nije rezultat pregovora sa tuženom bankom niti je rezultat postizanja suglasnosti ugovornih strana oko bitnih sastojaka navedenih pravnih poslova, slijedom čega svi naprijed navedeni pravni poslovi ne proizvode pravne učinke jer su rezultat nepoštene poslovne prakse tužene banke. Navedenim Sporazumom tužena banka koja je sastavljala sporni sporazum te sve sporne ugovore o kreditu, u odredbi članka 11. na stranici 5. Sporazuma utvrđuje:….“budući vrijednost opisanih nekretnina u točkama…a na kojima je već prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina na vjerovnika premašuju vrijednost osiguranih novčanih potraživanja vjerovnika….. Navedenim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužnikuI-sudužniku dužnika II t.d. STAGRA d.o.o., postoji temeljem Ugovora o kratkoročnom kreditu br.: 507-0100-5070001860 od dana 15.01.2008.g. u iznosu od 180.480,00 USD-a ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja kredita, i t.d. STAGRA d.o.o., kao korisnika kredita, dužnika I., te GP VRHOVEC d.o.o. kao dužnika II. Navedenim sporazumom je utvrđeno da tada tražbina tužene banke prema dužnikuI-sudužniku dužnika II t.d. GP VRHOVEC d.o.o., postoji temeljem Ugovora o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora br.: 449-0100-4490015896 od dana 19.12.2008.g. u iznosu od 532.169,06 kuna ( ugovor je sklopljen između tuženika kao davatelja garancije i t.d. GP VRHOVEC d.o.o. kao nalogodavca, te t.d. STAGRA d.o.o., kao sudužnika). Navedenim Sporazumom od dana 15.01.2009.g., koji je ovjeren dana 15.01.2009.g., broj Ov-63/09, niti jednom jedinom odredbom nije ugovoreno da će tužiteljica u svojstvu fiducijarnog dužnika dati odnosno potpisati posebnu Izjavu o zaplijeni temeljem odredbe članka 183. Ovršnog zakona, već je odredbom članka 16. navedenog Sporazuma ugovoreno da su dužnik i sudužnik suglasni da se radi naplate osiguranih tražbina vjerovnika, neposredno temeljem navedenog sporazuma zapolijene svi njihovi računi kod svih banaka, dakle nisu radi naplate tražbine tužene banke stranke sporazuma uopće predvidjele potpisivanje Izjave o zaplijeni u smislu odredbe čl. 183. Ovršnog zakona – i fiducijarnog dužnika, odnosno tužiteljice niti je tužena banka sa tužiteljicom o tome pregovarala a još manje je sa tužiteljicom postigla suglasnost da se plijene svi tužiteljičini računi odnosno da ista odgovara svom njezinom imovinom za obveze dužnika t.d. STAGRA d.o.o. Tužiteljica nije stranka spornih ugovora o kreditu niti je stranka spornih ugovora o otvaranju akreditiva, niti itko ikoga može obvezati na bilo kakvu činidbu pravnim poslom kojega nije stranka. Slijedom navedenog je sporna Izjava o zaplijeni OV-65/09 od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g.) je ništetan pravni posao kao i Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g. broj OV-63/09). Dakle, niti jednim jedinim pravnim poslom u kojem bi tužiteljica sudjelovala kao stranka nije ugovorena osobna odgovornost tužiteljice za obveze navedenih društava niti je tužiteljica ikada sa tuženom bankom pregovarala o njezinoj osobnoj odgovornosti, u smislu da tužena banka može za obveze navedenih društava plijeniti cjelokupnu imovinu tužiteljice! Radi se o prijevarnom i nepoštenom postupanju tužene banke prema tužiteljici koja je u odnosu na tuženu banku – potrošač, nije naime tužiteljice trgovačko društvo da bi u ime i za račun pravne osobe dogovarala ishođenje kreditnih plasmana već je tužiteljica isključivo u svojstvu fiducijarnog dužnika sudjelovala u sklapanju pravnih spolova dok sporne Izjave o zaplijeni je tužena banka ishodila na prijevaran način a da o tome nije sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala. Tužiteljica ističe kako je do sada tužena banka prekomjerno naplatila svoju tražbinu. Očito je kako je cilj sklapanja spornih, ništetnih isprava tužene banke bio da se u provedenim ovršnim postupcima domogne vrijednih nekretnina tužiteljice, njezina bivšeg supruga DČ, te imovine t.d. Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o.- ne samo u prekomjerno i višestruko većim iznosima od iznosa duga – već puno, puno više od toga. Nadalje, tužiteljica ističe kako je tužena banka u ovršnim postupcima vođenim pred Naslovnim sudom predložila promjenu predmeta i sredstava ovrhe temeljem ništetnih Izjava OV-833/08 i OV-65/09 koje je sudu dostavila u preslikama a ne u izvornicima, temeljem čega sud uopće nije imao uvjeta odrediti ovrhu na nekretninama tužiteljice jer sud može osnovano odrediti ovrhu na drugom predmetu odnosno sredstvu ako ovrhovoditelj (tužena banka) prethodno dokaže da je ovrhu pokušala provesti na drugom predmetu (ako u ovom ovršnom predmetu traži promjenu predmeta i sredstava ovrhe), primjerice novčanim sredstvima, te da ovrhu nije mogla provesti. Osim toga je i pred Općinskim sudom u Crikvenici također tražila promjenu predmeta i sredstava ovrhe, radi namirenja iste tražbine protiv istoga ovršenika, a da niti jednim jednim pravnim poslom nije ugovoreno da će tužiteljica Izjavom o zaplijeni jamčiti cijelom svojom imovinom za obveze trgovačkih društava prema tuženoj banci. Tako tvrdi i Županijski sud u Bjelovaru, u rješidbi posl.br. Gž-219/97-2, od 13. II. 1997.g., naime, ovrhovoditelj može radi namirenja istovjetne tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe, samo ako se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti i u tom slučaju sud će nastaviti s ovrhom (st. 4. čl. 5. Ovršnog zakona). “Prema čl.5.st. 4. OZ-a, ako se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja istovjetne tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom slučaju sud će nastaviti s ovrhom. S obzirom da se već vodi postupak izvršenja u predmetu br. I-203/96 radi namirenja istovjetne tražbine kao i u ovom predmetu br. I-798/96, te se iz onog predmeta ne može zaključiti da se na određenom predmetu ili sredstvu izvršenja ne može provesti, pravilno je postupio sud prvog stupnja kad je prijedlog za ovo odbacio.” Osim toga, postojećom sudskom praksom je već davno zauzet stav da se temeljem ovjerene preslika zadužnice ne može odrediti ovrha na temelju ovršne isprave - zadužnice koja je dostavljena u preslici i ovjerena kod javnog bilježnika jer zadužnica u pravnom prometu može pravno djelovati samo u izvorniku! Dakle, sudska praksa je zauzela stav da se niti preslike zadužnica (pa makar bile potvrđene po javnom bilježniku) ne bi mogle smatrati valjanim ovršnim ispravama na temelju kojih bi se mogla tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca na drugim predmetima ovrhe. Jednako tako, Županijski sud u Zagrebu, Gžovr-3291/10-2, od 31. XI. 2010. Zadužnica kao ovršna isprava (Čl. 183. Ovršnog zakona - “Narodne novine”, br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08). Ovjerena preslika zadužnice ne smatra se valjanom ovršnom ispravom na temelju koje bi se mogla tražiti ovrha protiv dužnika na drugim predmetima ovrhe u smislu odredbe čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona zato što svojstvo ovršne isprave ima samo izvornik (original) zadužnice. Nikako dakle sud nije mogao odrediti ovrhu na nekretnini ovdje tužiteljice temeljem preslike – čak i ovjerene preslike zadužnice nego samo izvornika zadužnice koja nikada od ovrhovoditelja, ovdje tuženika nije dostavljena na spis predmeta. Opisanim postupanjem, Naslovni je sud na štetu tužiteljice povrijedio ustavno jamstvo iz članka 14. Ustava RH koji jamči svima da su svi pred zakonom jednaki. Istovremeno, temeljem istih preslika ništetnih isprava je ovdje tužena banka predložila i provela ovrhu na drugim nekretninama ovdje tužiteljice pred Općinskim sudom u Crikvenici, posl.br. Ovr-495/10, kasnije kasnije pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici posl.br. Pu Ovr- 251/15, da bi sada postupak bio vođen pod posl.br. Pu Ovr-800/19. Nadalje, sudska praksa zauzima stav da ovrha na temelju izjave jamca platca – podrazumijeva i obvezu prilaganja i izjave dužnika (Čl. 183. st. 2. Ovršnog zakona - “Narodne novine”, br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08). Uz prijedlog za ovrhu na temelju izjave jamca platca mora se priložiti i izjava dužnika kad te izjave nisu dane u istoj ispravi jer inače nije moguće utvrditi je li obveza koju je preuzeo jamac platac sadržajno ista s izjavom dužnika. Naime, prema čl. 183.st.2. Ovršnog zakona (“Narodne novine”,br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na odredbu čl. 338.st.2.Ovršnog zakona, preuzimanje obveze kao jamac platac daje se na izjavi dužnika ili dodatnoj ispravi uz dužnikovu ispravu, a izjava jamca platca mora biti sadržajno ista s izjavom dužnika. Bez da se priloži dužnikova izjava nije moguće utvrditi kakvu je obvezu preuzeo jamac platac i je li ona sadržajno ista s izjavom dužnika. Nadalje, tužiteljica ukazuje da su u svim do sada provedenim ovršnim postupcima, u pogledu procjene vrijednosti nekretnine provedene u predmetu Ovr-578/10, Ovr-885/11, Ovr-1128/15 i Ovr-372/15, nekretnine nerealno nisko procijenjene, prvo na iznos od 626.497,95 kuna pa potom na iznos od 7.273.702,20 kuna iako vrijede između 26.700.000,00 kuna – 35.000.000,00 kuna! Sve naprijed ukazuje na očitu zloporabu ovršnog postupka kao načina stjecanja vrijednih nekretnina tužiteljice za mizerno malu, nerealno nisu vrijednost od strane tužene banke, uslijed čega tužiteljica navodi da svrha provođenja naprijed navedenih ovršnih postupaka očito nije bila namirenje duga tužene banke nego stjecanje nekretnina tužiteljice za nerealno nisku cijenu, iskorištavanjem stanja nužde u kojem su se našla trgovačka društva koja su ishodila kredite te iskorištavajući neukost tužiteljice prilikom stavljanja bjanko potpisa na poslovne knjige javne bilježnice kod koje nije potpisala, kao što nije potpisala niti sporne Izjave o zapljenama, koji su spornog sadržaja , a kojima tužiteljica jamči cijelom njezinom imovinom za namirenje duga trgovačkih društava G.P. VRHOVEC d.o.o. i t.d. STAGRA d.o.o. Opisano postupanje tužene banke je stoga protivno moralu društva. Tužiteljica nikada nije sa tuženikom sudjelovala u sklapanju pravnih poslova na način da bi osobno jamčila za dugove t.d. STAGRA d.o.o. ili t.d. G.P. VRHOVEC d.o.o., obzirom nikada nije osobno pristupila dugu kojega su stvarni dužnici t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. G.P. VRHOVEC d.o.o., imali prema tuženoj banci. Osim te pravno odlučne činjenice, vrlo je važno za istaknuti kako tužena banka tijekom svih do sada vođenih ovršnih i parničnih postupka, nikada nije na potpuno transparentan način prikazala svoj poslovni odnos sa navedenim društvima t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. G.P. VRHOVEC d.o.o. Ovo stoga jer tužena banka nikada nije dostavila kompletnu dokumentaciju koja se tiče spornih ugovora o kreditu te spornih ugovora o davanju akreditiva odnosno bankarskih garancija na način da bi prikazao dinamiku odobravanja spornih kredita, isprave temeljem kojih je odobravao sporne kredite, način isplate spornih kredita odnosno podatke što je kasnije odobrenim kreditima zatvarano, način na koji su sporni krediti zatvarani, obračun zakonskih zateznih kamata, obračun ugovornih kamata odnosno drugih kamata koje je tužena banka obračunavala i zatvarala pojedinim uplatama, odnosno namirenjem u raznim ovršnim i drugim postupcima, kao i prikaz troškova koje je obračunavala i odmah naplaćivala od t.d. STAGRA d.o.o. i t.d. GP VRHOVEC d.o.o., na ime izdavanja bankarskih garancija, ugovora o akreditivima te ugovora o kratkoročnim i dugoročnim kreditima. Naime, u predmetu posl.br. Ovr-372/15 koji je u tijeku pred Naslovnim sudom dana 12.01.2022.g. tužena banka je dostavila podatak da bi dug tužiteljice prema tuženoj banci iznosio 8.395.083,34 kune, iako je tužena banka preuzela nekretnine pod dug koje vrijede barem 20 puta više od dužnog iznosa koje su trgovačka društva STAGRA d.o.o. i t.d. GP VRHOVEC d.o.o., imala prema tuženoj banci. Pred javnom bilježnicom Radojkom Galić, na zahtjev ovdje tužene banke, provedeni su postupci namirenja na nekretninama na kojima je tužena banka imala upisano fiducijarno vlasništvo, i to kako slijedi:

1. dana 29.12.2011.g. prodane su nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] za ukupan iznos od 2.276.876,60 kuna. Predmetne nekretnine su procijenjene od strane Željka Erića dana 18.07.2008.g. na iznos od 1.637.582,00 EUR i na iznos od 553.783,00 EUR-a, ukupno 2.191.365,00 EUR-a ili 16.435.237,00 kuna, pa je razvidno da je tužena banka preuzela navedene nekretnine za iznos koji je 7,21 puta manji od stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina.

2.temeljem potvrde OU-46/2010 od dana 10.07.2012.g. tužena banka je preuzela slijedeće nekretnine za iznos od 2.208.743,90 kuna (a koje su tada vrijedile barem 17.459.550,00 kuna), i to nekretnine, kako slijedi:

- k. č. br. [katastarska čestica], oranica površine 145 659 čm, upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] za iznos od 1.480.866,66 kuna – koja nekretnina je dana 20.07.2008.g. procijenja od strane Željka Erića na iznos od 1.436.360,00 EUR- dakle na iznos od 10.772.700,00 kuna- dakle tužena banka ju je preuzela za iznos koji 7,27 puta manji od stvarne tržišne vrijednosti nekretnine

-suvlasnički dio 165/1000 dijela k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada br.2. i dvorište Novi Goljak površine 919 čm, etaža br. 11, upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], višesobni stambeni prostor ukupne površine 147,10 kuna, i suvlasnički dio 83/1000 dijela k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada br.2. i dvorište Novi Goljak površine 919 čm, etaža br. 13, upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], višesobni stambeni prostor ukupne površine 88,50 kuna, za iznos od 460.325,00 kuna, te za 267.552,33 kuna, ukupno 727.877,33 kuna koja nekretnina je dana 22.07.2007.g. procijenjena od strane Željka Erića na iznos od 891.580 EUR- dakle na iznos od 6.686.850,00 kuna- dakle tužena banka ju je preuzela za iznos koji 9,18 puta manji od stvarne tržišne vrijednosti nekretnine.

3. dana 09.10.2013.g. je tužena banka preuzela poslovni prostor u Zagrebu, Međimurska ulica 21/I, u ranijem vlasništvu t.d. STAGRA d.o.o., kao poseban dio zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to poslovni prostori označeni brojevima 1,2,3,4,5,6,7,8 i 9, ukupne površine 152,86 čm, sa korištenjem zajedničkog hodnika i sanitarnog čvora te garažno mjesto broj 57 površine 15,15 čm, za iznos od 2.772.244,00 kuna

4. pred Općinskim sudomu Ivanić-Gradu, u predmetu posl.br. Ovr-1128/15 prodane su nekretnine:

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 58 564 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 11 436 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi put površine 1 906 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi put površine 4 048 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 21 296 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 21 296 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi put površine 2 605 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 40 000 čm,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica površine 40 000 čm, za iznos od 2.500.000,00 kuna a koje nekretnine stvarno vrijede 26.700.000,00 kuna, dakle za iznos od 10,68 puta manji iznos je tužena banka preuzela predmetne nekretnine.

5. Pred Općinskim sudomu Crikvenici, u predmetu posl.br. Ovr-495/10 prodana je nekretnina:

- čest. zem. [katastarska čestica]. u naravi kuća i dvor površine 127 čhv-a, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zajedno sa svim pripadnostima i služnostima za iznos od 879.400,00 kuna, dok ista nekretnina stvarno vrijedi barem duplo više.

Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužena banka na ime obveza t.d. Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o., preuzimanjem nekretnina i provođenjem ovršnih postupaka ukupno do sada naplatila 10.637.264,00 kuna a preuzela nekretnine ukupne vrijednosti od 64.894.787,00 kuna, dakle nekretnine koje vrijede 6,10 puta više od navodno procijenjene vrijednosti! Navedeni iznos od 10.637.264,00 kuna se odnosi na iznos dobiven preuzimanjem odnosno prodajom nekretnina, no povrh toga je tužena banka naplatila dio tražbine ovrhom na novčanim sredstvima tužiteljice te prijašnjih odgovornih osoba t.d, Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o., kao i ustezanjem novčanih sredstava sa računa navedenih društava prije blokade žiro-računa! Tužena banka je naplatila 3-4 puta dug koji je sa svim nezakonito obračunatim kamatama (jer su pripisivane glavnici), nepotrebnim troškova raznih plasmana kojima se je banka odmah izravno naplaćivala za troškove plasmana i po 100.000,00 kuna, da bi u ovom konkretnom sporu tužena banka tvrdila da dug tužiteljice ne bi bio namiren jer da je tužiteljica i nadalje dužna tuženoj banci platiti iznos od 8.395.083,34 kuna na dan 12.01.2022.g.! Tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, O protiv Hrvatske, Zahtjev: 58630/11 od 20.12.2016.g. u kojem je ESLJP utvrdio povredu ljudskih prava na štetu podnositelja zbog provedenog ovršnog postupka u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da je njegova kuća prodana u ovršnom postupku za manje od jedne petine njezine vrijednosti. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu kao stručnjak pravne karakterizacije činjenica predmeta je utvrdio da taj prigovor, uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi, na primjer, predmete Kanala protiv Slovačke, br. 57239/00, 10. srpnja 2007., Zehentner protiv Austrije, br. 20082/02, odlomci 33. i 70.-79., 16. srpnja 2009., i Rousk protiv Švedske, br. 27183/04, 25. srpnja 2013.) valja ispitati na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Za razliku od predmeta O protiv Hrvatske, u kojem je bilo riječ o građanskopravnom sporu između privatnih stranaka, u ovom konkretnom predmetu je riječ o građanskopravnom sporu između privatne stranke i banke. Tim više su domaći sudovi pred kojima su vođeni ovršni postupci za koje je tužiteljica tražila od Naslovnog suda proglašenje nedopuštenima, morali tužiteljici omogući jednakost oružja, morali su tužiteljici usvojiti prigovore koje je isticala od početka vođenja ovršnih postupaka, za koje se sada evidentno može utvrditi kako svrha vođenja svih ovršnih postupaka protiv tužiteljice nije bila namirenje duga tužene banke, koja se mogla namiriti prodajom nekretnina slobodnom prodajom, kupcu kojeg je tužiteljica imala prije pokretanja ovršnih postupaka, no to nije bila svrha svih radnji koje je tužena banka poduzimala, svrha radnji tužene banke je bila da se domogne vrijednih nekretnina od gotovo 65.000.000,00 kuna za dug za koji je tužena banka u svom pismu namjere 18.03.2009.g. izjavila da iznosi 17.767.047,95 kuna- no upitno je da li je taj dug osnovan, obzirom je tužena banka na dospjele obveze t.d. Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o. obračunavala kamate koje je pribrajala glavnici, pa je, plasiranjem „novih“ plasmana te iznose koji su predstavljali glavnicu sa kamatama, prezentirala kao dug glavnice, kojim postupanjem je višestruko više obračunavala kamate – a što je protivno zakonu, protivno je zakonskoj zabrani anatocizma! Kada Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu procjenjuje je li u određenom predmetu došlo do povrede ljudskih prava na štetu podnositelja zahtjeva, isti procjenjuje da li je odluka domaćih sudova da se proda nekretnina podnositelja zahtjeva bila u skladu s domaćim zakonom i, ako je, da li je bila proizvoljna ili očigledno nerazumna. U predmetu O protiv Hrvatske ESLJP je primijetio da su u velikom broju predmeta Ustavni sud Republike Hrvatske i Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazili mišljenje da je mehanička primjena odredaba Ovršnog zakona i prodaja nekretnine ovršenika za simboličnu cijenu, a koja nije dovoljna za namirenje tražbine ovrhovoditelja, bila u suprotnosti s Ustavom i zakonom. Štoviše, u svojem rješenju br. Rev 701/14-2 od 04.studenoga 2014.godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je čak otišao tako daleko da zaključi kako je predmetna odredba bila „po svojoj naravi protivna javnom moralu i kao takva društveno neprihvatljiva”, te da je, bez obzira na činjenicu da je bila na snazi „ista suštinski bila nemoralni pravni institut, zbog čega i kupoprodaja utemeljena na takvom nemoralnom institutu ima za posljedicu njezinu ništavost” Sud nadalje ponavlja da načelo zakonitosti također pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni (vidi, na primjer, predmet Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, odlomak 187., ESLJP 2012). Konkretno, pravilo je „predvidivo” kada osoba može – ako je to potrebno uz odgovarajući savjet – predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje njegovo ponašanje može uzrokovati i kada pruža mjeru zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih tijela. U predmetu podnositelja zahtjeva O tu nepredvidivost prikazuje činjenica da je Županijski sud u Sisku najprije, u svojem rješenju od 01. travnja 2009. godine, smatrao da je prodaja njegove kuće, u vrijednosti od 384.197 HRK, za 50.000 HRK, protivna zakonu dok je oko godine i pol dana kasnije, u svojem rješenju od 20.prosinca 2010.godine, isti sud smatrao prihvatljivim prodaju te nekretnine za 70.000 HRK. Pri tome taj sud nije uspio objasniti kako se prodaja nekretnine podnositelja zahtjeva za dodatnih 20.000 HRK riješila zabrinutost izraženu u njegovom ranijem rješenju. Prethodna razmatranja su dovoljna da omoguće Sudu da zaključi da, zbog toga što je zakonodavstvu primjenjivom u mjerodavno vrijeme nedostajala potrebnu zaštitu od proizvoljnog miješanja javnih tijela odluka domaćih sudova da se proda kuća podnositelja zahtjeva za manje od jedne trećine vrijednost, nije bila zakonita u danim okolnostima. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, odnosno, došlo je povrede prava vlasništva podnositelja. Primjenjujući stavove ESLJP zauzete u predmetu O, tužiteljica tvrdi da je uslijed postupanja domaćih sudova u naprijed opisanim predmetima vođenim pred Općinskim sudom u Ivanić-Gradu, posl.br. Ovr-578/10, kasnije Općinskim sudom u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić- Gradu, posl.br. Ovr-1128/15 pa potom posl.br. Ovr-372/15, te pred Općinskim sudom u Crikvenici, posl.br. Ovr-495/10, potom Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, posl.br. Pu Ovr-251/2015, potom Pu Ovr-800/2019, pa potom I u postupku namirenja pred javnom bilježnicom Radojkom Galić, pretrpjela značajnu štetu, prije svega iz razloga jer nekeretnine koje su bile predmetom ovrhe nisu bile pravilno procijenjene, a drugo, jer su preuzete od tužene banke za iznose koji su preko 7 puta manji (čak i preko 10 puta) manji od stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina. Stoga tužiteljica traži od suda da u ovom postupku, prije svega utvrdi ništetnost spornih isprava temeljem kojih su ovrhe provedene od strabne tužene banke, a potom i da utvrdi nevaljanost obračuna dužnog iznosa kojega tužena banka od tužiteljice potražuje.

1.2.a. Podneskom od 11. prosinca 2023. (l. 583-590) tužiteljica je predložila spajanje postupaka te provođenje jedinstvenog postupka i da se donese jedinstvena odluka, obzirom su dokazni prijedlozi i tužiteljice i tuženika u svim navedenim predmetima identični. Nastavno na sve naprijed navedeno, tužiteljica ukazuje kako je iz svih spisa predmeta koje je Naslovni sud do sada priklopio, razvidno, da je tužiteljica do sada pretrpjela nenadoknadivu štetu uslijed nezakonitog i nedopuštenog postupanja tužene banke, koja očito nije pokretala sve ovršne postupke radi namirenja svoje tražbine već je očito svrha tužene banke bila da se domogne vrijednih nekretnina tužiteljice, vrijednih nekretnina obitelji tužiteljice te vrijednih nekretnina t.d. GP Vrhovec d.o.o. i t.d. STAGRA d.o.o. koje su služile na ime osiguranja plaćanja kredita navedenih društava, no, obzirom je tužena banka imala upisana založna prava na istima, iste nekretnine su preuzete od tužene banke ispod svake razumne vrijednosti, a da tužena banka n i k a d a u navedenim postupcima nije dostavila d o k a z e kada je i koliko novčanih sredstava zapravo plasirala, isplatila svakom od naprijed navedenih trgovačkih društava, kojim kasnijim kreditom je „prebijala“ dužne iznose, na koji način je u tim trenucima vršila obračun „duga“, na koji način je vršila obračune kamata, je li to tužena banka činila zakonito – tužiteljica tvrdi da nije, jer, osim što je tužena banka dostavila „popis“ kredita, ista nikada nije dostavila dokaze koliko je zapravo novčanih sredstava i po kojem pravnom poslu, stvarno i s p l a t i l a, kome i kada, kako bi se sa sigurnošću moglo utvrdit da li je tražbina tužene banke, u trenutku otkaza ugovora o kreditu bila stvarno tolika koliko je tužna banka navodila, a tužiteljica tvrdi da nije, niti je tužena banka na zakonit način uračunavala uplaćene iznose koje su navedena društva uplaćivala, jer dostaviti podatak o stanju duga i dostaviti transparentan obračun uračunavanja visine duga nije isto. Tužiteljica nikada do sada n i j e od tužene banke dobila na uvid t r a n p a r e n t a n o b r a č u n tražbine tužene banke, nikada nije dobila na uvid točan i transparentan dokaz koliko je to, kada i kome tužena banka isplatila novčanih sredstava koja navodi u svojim obračunima iz kojih ništa nije vidljivo, tako da tužiteljica ukazuje kako se bez financijsko-knjigovodstvenog vještačenja ovaj predmet i svi spojeni predmeti ne mogu riješiti jer ista ima pravo znati sve navedene podatke i ima pravo od suda tražiti da tuženoj banci naloži dostavu svih isprava i točnih podataka kako bi se utvrdile sve pravno odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari. Tužena banka je do sada skrivala navedene podatke od tužiteljice, a da je tome tako ukazuje jednostavna činjenica, za navodni „dug“ - za koji je tužena banka u svom pismu namjere 18.03.2009.g. izjavila da iznosi 17.767.047,95 kuna (no upitno je da li je taj dug osnovan, obzirom je tužena banka na dospjele obveze t.d. Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o. obračunavala kamate koje je pribrajala glavnici, pa je, plasiranjem „novih“ plasmana te iznose koji su predstavljali glavnicu s kamatama, prezentirala kao dug glavnice, kojim postupanjem je višestruko više obračunavala kamate – a što je protivno zakonu, protivno je zakonskoj zabrani anatocizma)- tužena banka je do sada preuzela nekretnina koje vrijede barem 20.000.000,00 (dvadeset miliona eura), pa već taj podatak predstavlja dovoljan razlog sudu da odmah odredi provođenje dokaza financijskim vještačenjem pa tek onda provodi ostale dokaze, jer sukladno europskoj pravnoj stečevini, posebno presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, O protiv Hrvatske, Zahtjev: 58630/11 od 20.12.2016.g. u kojem je ESLJP utvrdio povredu ljudskih prava na štetu podnositelja zbog provedenog ovršnog postupka u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da je njegova kuća prodana u ovršnom postupku za manje od jedne petine njezine vrijednosti, jednako kao i uzimajući u obzir sudsku praksu ESLJP (vidi, na primjer, predmete Kanala protiv Slovačke, br. 57239/00, 10. srpnja 2007., Zehentner protiv Austrije, br. 20082/02, odlomci 33. i 70. -79., 16. srpnja 2009., i Rousk protiv Švedske, br. 27183/04, 25. srpnja 2013.), Sud je naveo kako u pogledu navedenih prigovora valja ispitati na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi: „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije biti lišen svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni popise koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.” Za razliku od predmeta O protiv Hrvatske, u kojem je bilo riječ o građanskopravnom sporu između privatnih stranaka, u ovom konkretnom predmetu je riječ o građanskopravnom sporu između privatne stranke i banke. Tim više je Naslovni sud kao domaći sud pred kojim je tužiteljica postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti isprava temeljem kojih su vođeni ovršni postupci za koje tužiteljica traži od Naslovnog suda proglašenje nedopuštenima, dužan tužiteljici omogućiti jednakost oružja, obzirom prigovore koje je tužiteljica isticala od početka vođenja ovršnih postupaka, o kojima do sada niti u jednom predmetu nije odlučeno, a za koje prigovore se već sada evidentno može utvrditi kako svrha vođenja svih ovršnih postupaka protiv tužiteljice nije bila namirenje duga tužene banke, koja se mogla namiriti prodajom jedne ili dvije nekretnine slobodnom prodajom, kupcu kojeg je tužiteljica imala prije pokretanja ovršnih postupaka, no, tužena banka je nepoštenom poslovnom praksom i nepošteno vođenim postupcima dovela tužiteljicu u stanje da je ostala bez svih njezinih nekretnina koje tužena banka prodaje za cca 20 miliona eura i još tužena banka u ovršnom postupku posl.br. Ovr-372/2015 “tvrdi” da joj tužiteljica duguje 10 miliona kuna u eur protuvrijednosti, a ta činjenica predstavlja nedvojben dokaz nezakonitog postupanja tužene banke jer je svrha svih radnji koje tužena banka poduzima protiv tužiteljice – da se domogne vrijednih nekretnina za dug koji je netransparentno obračunala tužiteljici, a koji je značajno manji od vrijednosti imovine koju je do sada oduzela tužiteljici i naprijed navedenim trgovačkim društvima. Slijedom svega naprijed navedenog, tužiteljica sukladno raspravnom rješenju kojim je odredio spajanje predmeta usklađuje postavljeni tužbeni zahtjev iz ovosudnih predmeta posl.br. P- 40/2022 te OS VG P-308/16, sada P-426/2023, predmetu broj gornji, te postavlja jedan, usklađeni tužbeni zahtjev.

1.3. Iz tužbe tužiteljice zaprimljene 13. lipnja 2016.(l.743-744) proizlazi da je kod ovog suda 14. srpnja 2010. godine rješenjem o ovrsi poslovni broj u 578/10 doneseno rješenje o ovrsi na nekretninama ovršenice, a temeljem izjave o zapljeni računa broj Ovr-833/08 od 27. 10. 2008.. Nadalje se navodi da je također 20. rujna 2011. godine doneseno rješenje o ovrsi na nekretninama broj Ovr -885/11, temeljem ovjerene preslike velikim izjave o zapljeni računa broj Ovr-65/09 Od 15. siječnja 2009. godine. Nadalje sve opisuje da je zaključkom od 13. svibnja 2013. godine u spisu broj Ovr- 578/10 sud odlučio da se tražbine ovrhovoditelja, a koje je kasnije određena na istoj nekretnini pod brojem Ovr-885/11, stupa u već pokrenuti postupak Ovr-578/10 a koji postupak se ranije vodio kod ovog suda pod brojem Ovr-578/, a sada se vodi pod poslovnim brojem Ovr-1128/15. Nadalje se ističe da je protiv svih rješenja o ovrsi na nekretninama ovdje tužiteljica podnijela žalbu a iz razloga što je glavno potraživanje ovrši ovrhovoditelja, ovdje tuženika već namjerno. Stoga je kod ovog suda doneseno rješenje pod brojem Ovr-1128/15 od 20 svibnja 2016. godine kojim je uputio tužiteljicu da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu lakše proglašenja nedopustivosti ovrhe. Tužiteljica ponovno ističe da izjava o zapljeni računa broj Ovr-833/08 od 27. listopada 2008. godine temeljem koje je sud donio rješenje o ovrsi na nekretninama broj Ovr-578/10 od 14. srpnja 2010. godine je samo 1 od instrumenta osiguranja ugovora o dugoročnom kreditu broj 503-0100-5030010038 od 21./2008. godine. Nastavno ističe da je isto tako izjava o zapljeni računa broj Ovr-6 i 65/09 od 15. siječnja 2009. godine na temelju koje je sud donio rješenje o ovrsi na ovrsi na nekretninama broj Ovr-885/11 od 20. rujna 2011. godine također bila samo 1 od instrumenata osiguranja ugovora o kratkoročnom kreditu broj 507-0100- 507070001860 od 15. siječnja 2009. godine. Ističe kako je taj kredit bio osiguran sredstvima osiguranja trgovačkih društava STAGRA d.o.o. i trgovačkog društva GP VRHOVEC d.o.o. na način da su zaplijenjeni svih 14 računa, akceptirana su naime bjanko mjenice s klauzulom bez protesta uz mjeničnu izjavu uz suglasnošću dužnika trgovačkog društva, izjavom DČ, izjavom ŠČ te mnogim nekretninama na brojnim u čl. 10. ugovora od dugoročnom kreditu. Tužiteljica ističe da je pregledom je izvadaka za nekretnine pobrojane u tom ugovoru utvrdila da je na njima već bilo uknjiženo pravo vlasništva za korist ondje tuženice, što znači da je barem dio duga po tom namiren. Također je utvrdila da je društvo STAGRA d.o.o. i nadalje uknjižena kao vlasnik u k.o. grad Zagreb z. k. uložak [broj ZK uloška] etaža 5 PA nije jasno zašto se tuženik nije namirio izravno od tog društva. Osim toga se ističe da je u međuvremenu nad društvom STAGRA d.o.o. U međuvremenu proveden stečajni postupak te je ondje tužena banka kao stečajni vjerovnik prijavila svoju tražbinu i to kao razlučni vjerovnik te se u tom postupku i namirio. Ističe da je ovdje tuženik kroz kupoprodaju nekretnina koje su bile predmet osiguranja uz to Mario naplatu tj. naplatio ukupno 1.480.86 6,66 kn. Nasuprot tome, ovdje tuženik je u ovršnim postupcima držao sud u uvjerenju kako njegova tražbina i dalje postoji u cijelosti tj. da nije namjera. Pored navedenog tuženik je vodio ovrhu radi naplate istog potraživanja pred Općinskim sudom u Crikvenici, a također još u tijeku postupak izvanredne ovrhe pred finom temeljem tuženikova zahtjeva za naplatu po zadužnici Ovr-65/09, a koja je služila za osiguranje upravo po ugovoru o kreatoru kratkoročnom kreditu od 507-0100-5070001860. Također ističe i u ovoj tužbi da se sva poslovna dokumentacija nalaze kod nalazi kod tuženika stoga istom ne raspolaže i predlaže sudu da tuženiku naloži pribavljanje sve navedene poslovne dokumentacije tj. utvrđivanje ukoliko ukupnog potraživanja tuženika u ovršnim i stečajnim postupcima odnosno utvrđivanje iznosa ukoliko je potraživanje namireno naime tužiteljica ističe kako smatra da je potraživanje tuženika prestalo ispunjenjem T da je njegovo potraživanje preplaćeno. Stoga predlaže donijeti presudu kojom se proglašava nedopuštenom ovrha u predmetu ovog suda odnosno stalne službe u Ivanić Gradu broj OVR-118/15 Određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-578/10 od 14. srpnja 2010. I-885/11 od 21. rujna 2011. godine. Osim toga predlaže da se naloži tuženiku naknaditi tužiteljici na ime naknade štete iznos koji će se utvrditi nakon provedenog financijskog i građevinskog vještačenja. Nadalje se utvrđuje da je tužiteljica podneskom od 14. rujna 2020. godine ( list 1387-1397)"uredila" tužbu i postavila i postavila tužbeni zahtjev na način kojim se nalaže tuženiku da vrati tužiteljici sve ono što je neosnovano stekao ovrhama pred ovim sudom kao i pred Općinskim sudom u Crikvenici te da tužiteljici naknadi štetu koju je zbog toga pretrpjela pritom ističe da je tuženik kod ovog suda 12. srpnja 2010. godine podnio prijedlog za promjenu sredstava ovrhe navodno ovršne isprave taj je sud odredio ovrhu na nekretninama tužiteljice upisanim u katastarsku općinu šaram po z. k. uložak [broj ZK uloška] radi namirenja tražbine u ukupnom iznosu od 859.98 7,50 EUR koje se sastoji od glavnice u iznosu od 698.0 0,00 EUR te dospjelih kamata na dan 10. srpnja 2010. godine ponovno ističe da je tužiteljica bila isključivo ni dužnik a ne osobni dužnik čitavom svom imovinom te ističe da se je banka tj. tuženik u provedenim ovršnim postupcima domogla vrijednih nekretnina tužiteljica, njezina bivšeg supruga te imovine trgovačkih društava na način da je prekomjerno i višestruko naplatila iznose duga. Smatra da je Neosnovano proveden postupak u odnosu na tužiteljicu jer tužiteljica nije bila stranka ugovora zaključenih između trgovačkih društava i banke, nije sudjelovala u sklapanju navedenih ugovora, nije osobno preuzimala bilo kakva prava ili obveze po unaprijed sklopljenom pravnom poslu. Osim toga ističe kako je u ovršnim postupcima koji su se vodili kod ovog suda i kod stalne službe u Crikvenici došlo do povrede prava na pravično suđenje na njezinu štetu zajamčenog čl. 29., devetim st. 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbom čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinih ustavnih prava određenih temeljem čl. mu čl. 14. st. 2. čl. 35. čl. 48. iz čl. 49. Ustava. Ponovno naglašava da sve nekretnine koje su bile predmet ovršnih postupaka su nerealno procijenjene u od strane procjenitelja s, ističe da je tužena banka dobila u vlasništvo navedene nekretnine za iznos 7, 2 puta manji od stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina. Ističe da je banka naplatila od trgovačkih društava provođenjem ovršnih postupaka u iznosu od 10.637.26 4,00 kn, a preuzete nekretnine pišu vrijednosti 64.987.787,00 kn. Ponovno naglašava da je tužena banka naplatila dug 3-4 puta nezakonito i je nezakonito pripisivao kamate glavnici, nepotrebno je iskazivao troškove raznih plasmana tvrdeći i nadalje da je ovdje tužiteljica dužna platiti banci tuženici iznos od oko 10.000.000,00 kn. Tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava broj 58630/11 od 20. prosinca 2016. godine u kojem je europski sud utvrdilo povredu ljudskih prava na štetu podnositelja zbog provedenog ovršnog postupka koji se vodio na nekretninama ovršenika. Također se poziva D presudom broj 57239/00 od 2007. godine. Osim toga poziva se i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr. 701/14-2 u kojem je naznačeno da je odredba OZ protivna javnom moralu i društva neprihvatljivo te bez obzira da li je bila na snazi, ista je suštinski bila nemoralni čin nemoralni pravni institut zbog čega je kupoprodaja utemeljena na takvom nemoralnom institutu ništavost. Osim toga poziva se i na presudu europskog suda za ljudska prava broj 38433/09 s, kao i sudsku praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske ponovno opisuje otići iz drugih tužbi tj. da ugovorne stranke koje su potpisale sporazum i ugovore nisu imali mogućnosti pročitati što potpisuju niti u ime spomenutog protumačeno te da tužiteljica nikada nije sa tuženom bankom prego pregovarala o odredbama spomenutih isprava, niti je dala svoju suglasnost stoga ističe da Su nepoštene odredbe isprava koje je ista na taj način potpisala.

1.4. Uvidom u spis broj P - 308/16-78 Utvrđuje sve da je 18. siječnja 2000 1921. godine donesena presuda kojim se odbija tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice i, a kojim je odlučeno samo preinačenoj tužbi odnosno u uređenoj tužbi kako to navodi tužiteljica tužbenom zahtjevu od 14. rujna 2000 1920. godine. Spomenuta presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-268/2021-7 od 11. rujna 2000 1923. godine iz kojeg proizlazi da je doista prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica upravo tražila da se proglasi nedopuštenom ovrha u predmetu broj Ovr-1128/15, sada broj Ovr-372/15 a na koju parnicu je bila upućena rješenjem 20. svibnja 2016. godine. Nadalje se u drugostupanjskoj odluci utvrđuje da se je tuženica protivila preinačenju tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nije rješenjem odlučio dozvoljavali preinaku tužbe i nije obrazložio iz kojeg razloga odlučuje se o preinačenom tužbenom zahtjevu. Stoga je prvostupanjski sud upućen utvrditi da li je dovršen ovršni postupak iz kojeg je tužiteljica upućena parnicu te je sud ovisno o tome dužan odlučiti dozvoljavali preinaku tužbe. Ujedno se upućuje sudu provesti financijsko vještačenje kao i ocijeniti prigovor ništavosti pravnog posla iz kojeg potječe ovršna isprava jer sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Također treba obrazložiti i okolnosti povlačenja ove tužbe jer da se povlačenje tužbe ne može presumira ti, već povlačenje mora biti jasno izneseno na rad u pisanom obliku.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 8. siječnja 2022. (l. 204-225) ističe kako se protivi I. tužbenom zahtjevu u cijelosti nadalje tuženik prije svega ističe prigovor litispendencije navodeći da je tužiteljica protiv tuženika pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici Velikoj Gorici podnijela tužbu po istoj činjeničnoj i u pravnoj osnovi, u koju je istakla tužbeni zahtjev radi povrata svega što je tuženik neosnovano stekao ovrhama pred oči Općinskim sudom u Ivanić Gradu da je pred Općinskim sudom u Crikvenici, ništetnosti ovršnih isprava na temelju kojih je ovrha određena, kao i da tužiteljici naknadi štetu koju je zbog toga pretrpjela. Nadalje tuženik ističe i prigovor nedopuštenosti tužbe jer je tuženica bila dužna u ovršnom postupku i u parnici pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici broj - 308/16 isticati prigovor ništetnosti zadužnica na temelju kojih je ovrha određena jer je tuženik sve stekao u zakonito provedenom postupku na temelju rješenja o ovrsi, rješenje o dosudi i rješenja o namirenju. Nadalje ističe da tužiteljica nema niti pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da se ovrha u stalnoj službi u Ivanić Gradu još uvijek vodi tj. da nije dovršena te s obzirom da je ovrha u stalnoj službi u crkvenom moćno dovršena a tužiteljica, kao ovršenica u tom predmetu, nije podnijela tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pa zbog toga ne postoje zakonske pretpostavke za vođenje ovog postupka pa je tužba u odnosu na nedovršenu ovrhu preuranjena, a u odnosu na dovršenu nedopuštena. Pored navedenog opt. tuženik je isticao nedopuštenosti predložene privremene mjere, ali sud spomenutu privremenu mjeru nije niti donosio tj. o istoj odlučivao. Nadalje tuženik ističe prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije jer tužiteljica nema nikakvu tražbinu prema tuženiku, stoga tuženik ne može biti pasivno legitimiran jer tužiteljici nije prouzročio nikakvu štetu. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te osporava njezine navode da bi sporne v o zapljeni bile protivne Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima i moralu društva tvrdeći da tužiteljica spomenutim ispravama nije pristupila samo u svojstvu fiducijarnog dužnika, već je i osobno jamčila za dugove navedenih trgovačkih društava kao jamac platac i potpis i to potpisivanjem i ovjerom dvaju izjava o zapljeni. Također ističe da se tužiteljica u poslovnom odnosu pojavljivala i u svojstvu vlasnika vlasnice i članice uprave trgovačkog društva stagnira daju i prokurist je t.d. Vrhovec d.o.o., za čije kredite je osobno jamčila kao jamac platac stoga nije bilo mogla biti nepoznata pravno funkcija i priroda zadužnice kao ovršne isprave i pravomoćnog rješenja o ovrsi. Dakle tuženik osporava kao neistinite navode da bi u pregovorima vezanu uz reprogramiranje postojećih obveza trgovačkih društava prije pokretanja stečaja i ovrhe, sudjelovala isključivo u svojstvu fiducijarnog dužnika, i jamca - platca. Nadalje navodi da je tužen tužiteljica potpisala zadužnice koje su služile kao instrument osiguranja povrata navedenih kredita i svoj potpis ovjerila kod javnog bilježnika. Osim toga više puta ovjeravala izjave i anekse kao i sve sporazume i ugovore. Netočno jer da bi tuženik postupao prijevarno ili podmetao tužiteljici potpisati bilo što prethodno nije bilo dogovoreno. Ističe da su svi uvjeti tužiteljici bili pročitani kod javnog bilježnika kao sudioniku navedenih isprava, a koje uvjete je ona potvrdila svojim potpisom. Tuženik osporava stoga da bi izjave o zapljeni broj Ovr-830/08 i Ovr-933/08 kod javnog bilježnika bile ništetne zbog toga što tužiteljica nije bila stranka spornih ugovora navodeći da lije kao vlasnici i članici uprave te prokuristice navedenih trgovačkih društava moralo biti poznato o kakvim ispravama se radi također se osporava da bi navedeni ugovori bili naknadno umetnuti u pojedine sporazume. Tuženik osporava i tužiteljičine navode da ona nikada nije pregovarala s tuženikom u smislu osobnog obvezivanja tj. da bi osobno jamčila svojom imovinom i to u svom za dugove društava. Nadalje tuženik tvrdi da su svi navodi tužiteljice u suprotnosti s s ispravama koje sama dostavila uz spis a na kojim isprva su njezini potpisi ovjereni kod javnog bilježnika. Tuženik osporio kao neosnovanim tužiteljičine navode da bi ugovori o krediti po kreditu bili umetnuti u sporazum od 21. listopada 2008. godine koji nije rezultat pregovora s tuženikom te da stoga spomenuto nije ništavo. Ističe da je upravo suprotno zaključivanje i potpisivanje ugovora iz sporazuma bio rezultat višednevnih pregovora na kojima je tužiteljica sudjelovala u svojstvu vlasnice jednog od trgovačkih društava i u svojstvu fiducijarni dužnik. Nadalje tvrdi da je za obveze društva tužiteljica jamčila osobnim zadužnicama koje je solemnizirala i svoje potpise na njima ovjerila u uredu javnog bilježnika. Novi tuženik osporava i navode da bi tužiteljica u odnosu na tuženika imala svojstvo potrošača jer je svojim osobnim zadužnicama jamčila za povrat kredita pravnim osobama, založila je svoje nekretnine za osiguranje plasmana trgovačkih društava i pregovarala s tuženikom oko reprogramiranja i odobravanja novčanih sredstava trgovačkim društvima i otoka uprave i prokuristica trgovačkih društava. Nadalje tuženik ističe kako nije postojala obveza tuženika ili javnog bilježnika objasniti tužiteljici smisao izdavanja zadužnice i obveze koja proizlazi izdavanjem zadužnice. Ponovno ističe da tužiteljica nije bila potrošaču u tim ugovornim odnosima u smislu Odredaba zaključkom o kreditiranju. Ističe da je tužiteljica kao vlasnica pravne osobe dužnika u više navrata sudjelovala u pregovorima. Nadalje tuženik smatra da je tužiteljica bila sudionik sporazuma, kao član uprave. Nadalje tuženik osporava tužiteljičine navode da bi optuženik do sada prekomjerno i višestruko naplatio svoju tražbinu koji je imao od trgovačkih društava. Pritom ističe da su nekretnine prodane putem javnih dražbi u vrijednosti utvrđenoj po sudskim vještacima u ovršnim javnobilježničkim postupcima. Također se osporava navod iz tužbe da sud nije mogao odrediti ovrhu na temelju ovjerenih preslika zadužnice tj. izjava o zapljeni ako ista nije zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske. Također tuženik osporava kao neosnovane tužiteljičine navode da sud na temelju izjava o zapljeni nije mogao odrediti ovrhu nad drugom predmetu ovrhe jer je to u suprotnosti s pravnom prirodom zadužnice i tada važećim članom 183. sedmi OZ. Naime spomenutim je propisano da vjerovnik mora prvo trebaš biti tražiti ovrhu na račun vjerovnika, odnosno jamca platca a nije propisano ograničenje da se ovrha nad drugom predmetu ovrhe može tražiti samo ako ovrha na računima dužnika odnosno jamca platca ne uspije. Također tuženik ističe da svi navedeni prigovori ne mogu biti razlog ništetnosti izjava o zapljeni te ih je sud već pravomoćno odbio u ovršnim postupcima pada stoga navedeno tužiteljica ne može isticati u ovom sporu pozivajući se na institut res iudicata. Ponovno sve očituje na okolnosti navode tužbe da su nekretnine koje su bile izložene prodaji u ovršnim po nerealno procijenjene, smatra neosnovanim tužiteljičine navode o očitoj zlouporabi ovršnog postupka, ističe da društva imovina koja je bila predmet ovrhe nisu bile u stanju nužde nego ostati Su neispunjenja ugovornih obveza iz stečaja, osporava navode da tuženik nikada nije dostavio kompletnu dokumentaciju koja se tiče spornih ugovora odnosno svih potraživanja, u sporu navode da bi tuženik preuzeo nekretnine koje vrijede 20 puta K više nego na tržištu ponavljajući da su iste procijenjen procijenjene u javnobilježničkim postupcima i o ovrsi s, ističe da je u odnosu na neke pod neka potraživanja tuženika nastupila zastara pak tuženik više ne može pokretati nove ovršne postupke. U sporu kao neosnovane tužiteljičine navode da bi se nekom na konkretan slučaj mogla primijeniti praksa europskog suda za ljudska prava navodi ''potrošač'', budući da je procijenjena vrijednost nekretnina nije prelazila ukupni iznos duga po kreditu. Ističe kako se radilo o nekretninama i poljoprivrednom zemljištu koja nisu nužna za stanovanje i ostvarivanje prihoda tužiteljica te iste nisu prodane za iznos manji od jedne petine ili jedne trećine utvrđene vrijednosti. Također osporava tužiteljičine navode prema kojima bi tuženik o sadržaju isprava trebao pojedinačno pregovarati s tužiteljicom kao potrošačem tvrdeći da ista nije potrošač u tom pravnom poslu jer je tuženik pregovarao s tužiteljicom kao vlasnicom odnosno članicom uprave, jamcem placem trgovački društava. Pritom napominje da je bila član uprave jednog društva i prokurist drugog. Smatra da je nepomirljiv nepojmljivo da osoba s takvim profesionalnim iskustvom ne pročita ugovor o kreditu za koji jamči svojim nekretninama i svojom zadužnicom kao i da potpiše ju ovjeri potpis na zadužnici a da ne pročita što potpisuje i na kojoj ispravi ovjerava potpis. Stoga osporava navode tužiteljice da su nepošteni uvjeti odredba ugovora o kreditu. Smatra da je jedini krivac za zaključenje navedenih bila tužiteljica koja je bila član uprave društva prokurist drugog društva i vlasnik jednog društva. Ističe da su svi sudionici na strani tuženika postupali s dužnom pažnjom savjesno pošteno a ukoliko jer tužiteljica posumnjala na bilo što, mogle odmah odbiti potpisivanje joj je ravnanje ovdje osporenih isprava. Stoga smatra kako se ne može nakon 10 godina tražiti da su spomenute isprave ništavne. Nadalje tuženik tvrdi kako je neosnovano da bi tužiteljica pretrpjela i da još uvijek trpi štetu zbog provođenja ovrha na nekretninama. Tvrdi i da to zato ne može biti odgovoran tuženik. Čak i ukoliko bi se utvrdilo da se da su pojedine odredbe prava ništetne, tuženik ne bi mogao odgovarati za štetu jer je tužiteljica morala znati za postojanje razloga ništetnosti ako ih je bilo pa je pristankom na njih i prihvatila sve pravne učinke ugovora. Stoga je neosnovan i pravno neutemeljen tužbeni zahtjev za povrat svega onoga što je temeljem niše putnih isprava tuženik stekao, kao i da je neutemeljen tužbeni zahtjev za izgled za isplatu nematerijalne štete po osnovi povrede prava osobnosti. Kako je namjera tuženika bila naplata dospjelih tražbina prema trgovačkim društvima, a ne stjecanje nekretnina vlasništvo tužiteljice. Tuženik osporava i navode da bi provođenjem ovršnih postupaka doveo tužiteljicu u stanje neimaštine tvrdeći da su postupci ovrhe trajali i traju više od 14 godina a tužiteljica je kao vlasnica, članica uprave i prokuristica trgovačkog društva Gruž bila dužnik i sudužnik te potpisivanjem isprava bilo s pravnim učincima i posljedicama. Također ističe da je tužiteljica učestalim žalbama nakon proteka roka sama odugovlačila ovršne postupke.

2.2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13. lipnja 2016., a koji odgovor je zaprimljen 16. kolovoza 2016. navodi da se protivi tužbi je tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava navod tužiteljice da se tuženik morao prvo namiriti prodajom nekretnine u vlasništvu tvrtke opisane u katastarsku općinu grad Zagreb z. k. uložak [broj ZK uloška] etaža 5 jer predmetna nekretnina nije služila kao osiguranje povrata kredita niti je tuženik na njoj imao razlučno pravo. Ističe da tuženiku nisu poznati razlozi zbog kojih stečajni upravitelj je sud nisu obavljanje naprijed opisane nekretnine izvršili namirenje prijavljenih tražbina. Ističe se da je tužiteljica kao osnivač vlasnik trgovačkog društva radi osiguranja povrata kredita predala vlastite zadužnice čime je pristupila dugu glavnog dužnika po velikim ugovorima o kreditu kao solidarni dužnik a slijedom čega je tuženik mogao tražiti ispunjenje tražbine bilo od jamca - placa, bilo od glavnog dužnika ili istodobno od 1 i drugog. Naime da je nad trgovačkim društvom STAGRA d.o.o. bio otvoren stečajni postupak u kojem je tužitelj pri prijavio svoju tražbinu u iznosu od 21.676.182,55 kn. Nastavno tuženik navodi da je ukupan iznos dospjelih tražbina prema trgovačkom društvu iznosio 13.416.649,06 kn. Nadalje sve tuženik referira da je netočan navod tužiteljice da se je tuženik na namirio od prodaje nekretnina stečajnog dužnika u postupku kod javne bilježnice Radojke Galić te da je u tom postupku namirio samo dio svojih ukupnih potraživanja dok je preostali iznos potraživanja ostao nenamireni ponovno ističe da zadužnica tužiteljice odvest 1. 10. 2008. nije predmet ove ovrhe te da je navedeni kredit u cijelosti zatvoren prodajem naprijed navedenih nekretnina. S obzirom na sve naprijed iz iznesenog ističe da je potpuno netočan navod tužiteljice da su utužene tražbine tuženika namirene jer je u zapisniku o namirenja vjerovnika javne bilježnice razlike Galić od 9. 10. 2013. utvrđena samo tražbina tuženika na ugovoru o dugoročnom kreditu i ugovoru o kratkoročnom kreditu u iznosu od 9.19 tjedan. 64 8,33 kn. Ističe kako su potpuno irelevantni navodi tužiteljice da je tuženik namirio dio svojih potraživanja temeljem ovršnih isprava i ovrha koji se vodi kod stalne službe u Crikvenici i pred finom navodeći da ovrhovoditelj može radi naplate istog potraživanja tražiti ovrhu na više predmeta iz sredstava ovrhe. Opreza radi ističe da su u ovršnom postupku kod ovog suda broj Ovrv-1128/15 nekretnina koje su bile predmet ovrhe prodane za iznos od 2.500.0 0,00 kn kod Općinskog suda u Crikvenici je vrijednost nekretnina bila 1.318.19 9 0,50 kn. Iz navedenog jasno proizlazi da tuženik provedbom očiju druge ovrhe neće biti u cijelosti namiren. Nadalje tuženik u cijelosti osporava tužiteljičine navode o navodnoj preplati utuženih tražbina koje su predmet ove parnice te smatra da je tužbeni zahtjev u ovoj parnici nedopušten. Ističe da još uvijek nije provedena nikakva ovrha pa je nije mogla nastati niti šteta s obzirom na sve dostavljene isprave i tražbine tuženika utvrđene u stečajnom postupku protivi se financijskom vještačenju i nalog da se tuženiku na naloži dostavljanje svih isprava vezano uz spomenute dugove. Također se protivi prijedlogu da se po građevinskom vještaku ponovno provode vještačenja nekretnina.

2.2.a. Podneskom od 5. lipnja 2024 (l. 617-628) tuženik tuženik i dalje ustraje u svemu navedenome u podnescima od 18. 12. 2023. g. (poglavito: u prigovoru nedopuštenosti ulaganja tužiteljičina podneska od 09. 12. 2023. g., u protivljenju preinaci tužbe, u protivljenju presumiranog povlačenja dijela tužbenih zahtjeva koji nisu obuhvaćeni u uređenom tužbenom zahtjevu, prigovoru litispendencije, u traženju pismenog otpravka raspravnog rješenja i drume što je tamo navedeno), te se uz pridržaj prava po tako iznijetim prigovorima, tuženik očituje kako to slijedi. Nadalje, tuženik opetovano ističe da je još u odgovoru na tužbu istakao prigovor litispendencije, koji sprječava daljnje vođenje postupka po ovoj tužbi ako se među istim strankama pred sudom vodi spor u istoj pravnoj stvari, kojeg sud uopće nije razmotrio, niti uvidom u spis tog suda br. P-308/16 utvrdio radi li se o litispendenciji, već je suprotno zakonu i načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti nastavio raspravljanje i odredio izvođenje dokaza. Isto tako, tužiteljica na temelju tužbe radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, Sporazuma o osiguranju i Izjava o zapljeni ne može tražiti povrat stečenog na temelju navedenih isprava, jer tuženik nekretnine tužiteljice nije ni stekao na temelju navedenih isprava, već na temelju rješenja o dosudi i zapisnika o dosudi sačinjenih na temelju provedenih javnih dražbi, pa je potpuno neosnovano, neekonomično i nesvrsishodno određivanje bilo kakvog vještačenja. Ističe da je Sud rješenjem na raspravnom ročištu od 14. 12. 2023. g. odredio izvođenje NEMOGUĆEG dokaza kad je odredio vještačenje koliko je bilo financijsko zaduženje, odnosno dug tužiteljice po Ugovorima o kreditu od 01. 08. 2005. g. do 28. 08. 2008. g., te koliki iznosi od tih kredita su isplaćeni tužiteljici, odnosno društvima i po kojim ugovorima…, jer zbog proteka vremena - 14 godina od zatvaranja navedenih Ugovora o kreditu i okončanja navedenih kreditnih odnosa - više ne postoji mogućnost da se navedeno vještačenje provede s obzirom da tuženik više ne raspolaže niti Ugovorima, a niti podacima o isplatama i uplatama po predmetnim Ugovorima o kreditu. Naime, prema čl. 160., st. 2., točka 1. i 3., u svezi sa st. 3. i 4. Zakona o kreditnim institucijama (dalje: ZKI) kreditna institucija ima obvezu čuvati predmetne isprave (podatke o evidentiranju promjena o stanju na računima te ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa) najmanje jedanaest godina od isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao, pa s obzirom da su navedeni poslovni odnosi prestali najkasnije s danom 01. 01. 2009. g., to tuženik s navedenom dokumentacijom i podacima više ne raspolaže, a niti ih je u mogućnosti pribaviti i staviti na raspolaganje vještaku, jer su mu navedeni podaci odavno nedostupni zbog prelaske na nove programe, te isteka licenci, zastarjelosti tehnologije i nemogućnosti pristupa podacima eventualno pohranjenim u ranije korištenim programima. Dakle, tužiteljica podnošenjem tužbe 14 godina nakon odobrenja i isplate kredita koji su predmet ove parnice očito ima cilj samo obijesnog parničenja. Opreza radi, a ukoliko bi Sud ipak uzeo u obzir osporeni Podnesak tužiteljice od 09. 12. 2023.g. (što bi, prema pravnom stavu tuženika, imalo za posljedicu apsolutno bitnu postupovnu povredu prekoračenje tužbe!), a prije upuštanja u raspravljanje po predmetnom podnesku, tuženik se protivio tužiteljičinom preinaci tužbe i to prije svega jer je prethodno Sud bio dužan odlučiti o litispendenciji i dopuštenju raspravljanja o preinačenoj tužbi, čime je Sud provedbom dokaznog postupka također postupio protivno zakonu, načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti. Slijedom svega naprijed iznijetog, tuženik predlaže da sud odbaci tužiteljičinu tužbu zbog litispendencije, nedopuštenosti, nepravodobnosti, preuranjenosti, odnosno, da odbije tužbene zahtjeve i prijedlog za određivanje privremene mjere, te obveže tužiteljicu na snašanje parničnog troška tuženiku s kamatama od presuđenja do isplate.

2.3. U odgovoru na tužbu III. od 16.8.2016. (list 767) te dopunu tužbe od 14.9.2020. (list 1404) tuženik u cijelosti ponavlja sve navode koji su do sada izneseni te ističe kako se radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a ne dopuni tužbe te se protivi preinaci.

2.4. Odlučujući prije svega o procesnim prigovorima tuženika koje valja raspraviti prije upuštanja u meritum, sud je našao utvrđenim da je tužiteljica podnijela tužbeni zahtjev koji je zaprimljen 4. veljače 2022. (list 1-13) kod ovog suda pod brojem P- 351/2022, koji je neznatno ispravljen, samo u omaškom upisanom broju jednog ugovora podneskom od 17. veljače 2022. (list 178-183). Nadalje se utvrđuje da je tužiteljica u sjedištu suda podnijela tužbu koja je zaprimljena 20. travnja 2022. i zaprimljena pod brojem P-163/2022, nalazi se uvezana iza lista 345. Analizirajući obje tužbe, a koji spisi su spojeni radi ekonomičnosti, utvrđuje se da je tužba zaprimljena od 20. travnja 2022. istovjetna s tužbom od 4. veljače 2022. koja je zaprimljena kod ovog suda pa je u pravu tuženik koji ističe prigovor litispendencije. Naime, dok teče parnica, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama. Analizirajući obje tužbe utvrđeno je da su ispunjeni kumulativni uvjeti, tj. postoji subjektivni identitet, odnosno iste su stranke i objektivni identitet, odnosno isti je predmet spora zahtjeva te činjeničnih osnova. Analizirajući spomenuto utvrđeno je da su u obje parnice istaknuti suštinski isti tužbeni zahtjevi. Stoga je odlučeno da se temeljem čl. 194. st. 3. ZPP odbacuje tužba zaprimljena 20. travnja 2022. Nadalje se utvrđuje da je tužiteljica podneskom od 11. prosinca 2023. (list 583- 590) sadržajno i suštinski precizirala tužbu i tužbeni zahtjev koja je zaprimljena 4. veljače 2022.. Sud nije usvojio zahtjev tužiteljice za donošenje jedinstvene odluke u odnosu na prethodne dvije zaprimljene tužbe kako to neosnovano predlaže tužiteljica, već je utvrdio kako je spomenutim podneskom doista i isključivo precizirana tužba od 4. veljače 2022. i o kojoj je meritorno odlučivao. Nadalje se ističe kako je neosnovan prigovor tuženika na spomenuti podnesak od 5. lipnja 2024. (list 617-628) u kojem isti prigovara nedopustivost preinake. Odlučujući o navedenom, sud je utvrdio da spomenutim preciziranjem tužbenog zahtjeva tužiteljica nije preinačila pravnu osnovu tužbenog zahtjeva jer nije mijenjala činjenice koje su bitne za donošenje odluke o glavnoj stvari. Dakle, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je suštinski tužba ostala identična onoj prvotnoj od 4. veljače 2022. obzirom da je spomenutim podneskom tužiteljica u principu ispravila pojedine navode, ali pravna osnova tužbenog zahtjeva ostala je neizmijenjena.

Nadalje se utvrđuje vezano uz tužbu tužiteljice od 13. lipnja 2016. (list 743-744) da je o spomenutom tužbenom zahtjevu prilikom donošenja presude prvostupanjski sud o spomenutom propustio odlučiti, već je samo odlučio o dopuni tužbe od 14. rujna 2020. (list 1387-1397), a koju presuda je ukinuta odlukom Županijskog suda. Analizirajući odgovore na tužbu tuženika i to osobito onu od 18. rujna 2020. (list 1404) ovaj sud utvrđuje kako tužiteljica niti jednim navodom ili podneskom nije povukla tužbu od 13. lipnja 2016. pa je ovaj sud dužan o tom tužbenom zahtjevu odlučiti. Pritom se ističe okolnost kako ne postoji institut tzv. presumiranog povlačenja tužbe, već u slučaju povlačenja tužbe u ovom procesnom stadiju to tužiteljica mora izričito napisati i tražiti suglasnost tuženika; a što u konkretnom predmetu nije slučaj i nije utvrđeno. Dakle, ovaj sud utvrđuje da nema presumiranog povlačenja te da tužba od 13. lipnja 2016. nije povučena pa je o njoj stoga meritorno odlučivano. Pritom se ističe kako je tužba podnesena pravodobno i procesno valjana, a iz razloga što je tužiteljica za podnošenje ove tužbe upućena iz ovršnog postupka broj Ovr-1128/2015-26 od 20. svibnja 2016., a radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određenom rješenjima o ovrsi broj Ovr-578/10 od 14.7.2010. i Ovr-885/11 od 20. rujna 2011.

Nasuprot tome sud je utvrdio kako je tužiteljica dopunila spomenutu tužbu od 13. lipnja 2016. podneskom od 14. rujna 2020. (list 1387-1397), a čemu se je tuženik protivio. Odlučujući o navedenoj dopuni tužbe, utvrđuje se da se u konkretnom slučaju radi o proširenju tužbenog zahtjeva, a za koji tuženik nije dao suglasnost. Stoga je sud donio odluku da se odbija preinaka tužbenog zahtjeva, odnosno dopuna istog jer je uz već postojeći tužbeni zahtjev tužiteljica dodala i novu pravnu osnovu. Osim toga utvrđuje se kako je pravilan prigovor tuženika da je i spomenuti tužbeni zahtjev preuranjen jer doista ovršni postupci nisu završeni u vezi kojeg je uopće podnesen tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrha nedopuštenim od 13. lipnja 2016. Analizirajući obje naprijed navedene okolnosti, sud je utvrdio, dakle, da se o dopuni tužbe od 14. rujna 2020. uopće ne može raspravljati budući da su ovrhe još u tijeku, da je stoga zahtjev za naknadu štete koja bi eventualno nastala u ovršnim postupcima preuranjen te je stoga odlučeno da navedeno treba odbaciti; a sve iz razloga kako tužiteljica nakon završetka ovršnih postupaka ne bi bila prekludirana u eventualnom ponovnom podnošenju spomenutog tužbenog zahtjeva.

3.1. U toku dokaznog postupka je izvršen uvid i pročitan je Ovr-372/15 ranije Ovr-578/10, Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g. broj OV- 842/08), Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 04.09.2009.g. (datum ovjere 09.09.2009.g. broj OV- 1216/09), Sporazum da se na već prenijetim nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina zabilježi da je vlasništvo na nekretninama preneseno i radi osiguranja novih novčanih tražbina, od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g. broj OV-63/09), Izjavu o zaplijeni OV-830/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.), Izjavu o zaplijeni OV-833/08 od dana 21.10.2008.g. (datum ovjere 27.10.2008.g.), Izjavu o zaplijeni OV-65/09 od dana 15.01.2009.g. (datum ovjere 15.01.2009.g.),

- iz spisa OS u Crikvenici broj Pu Ovr-800/2019 izvršen je uvid u prijedlog za ovrhu (list 1-2,2a) od 14.10.2010., izjave o zapljeni i ugovor o kreditu (list 3,4 i 6b, 9d- 15), rješenje o ovrsi (list 18,18a), rješenje o ovrsi od 16.2.2012. (list 58), rješenje ŽS od 28.11.2012. (list 68-71), rješenje o dosudi od 24.11.2016. (list 247-248), rješenje ŽS od 18.5.2017. i 4.6.2017. (list 288,291, 294,295), rješenje o namirenju od 12.12.2017. (list 322-323), rješenje ŽS od 1.6.2018. (list 332-334), zaključak (list 339);

- iz spisa OS Ivanić-Grad te Stalne službe Ivanić-Grad broj Ovr-372/2015, rješenje o ovrsi od 12.7.2010. (list 1-2), izjava o zaplijeni, otkaz ugovora, ugovor o dugoročnom kreditu (list 3-8 spisa), zapisnik od 13.5.2013. (list 148), rješenje ŽS u Velikoj Gorici od 8.1.2014. i od 2.9.2015. (list 321-322) i (390-391), rješenje o dosudi od 19.5.2016. (list 446-467), rješenje o upućivanju u parnicu od 20.5.2015. (list 468-469), rješenja ŽS od 23.1.2018., 24.5.2021. i 14.3.2022. (list 477-479), (772-774) i (821-822), rješenje o namirenju od 18.7.2022. (list 846-847), rješenje ŽS od 11.5.2023. (list 875-876),

-iz spisa Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-361/09 izvršen je uvid u prijedlog za otvaranje stečaja od 2.12.2009. (list 1-2), rješenje o otvaranju stečajnog postupka od 1.10.2010. (list 141-142), rješenje o utvrđivanju tražbina od 16.12.2010. (list 376- 385), tablica stečajnog upravitelja od 19.5.2011. (list 547), rješenje od 19.5.2011. (list 562-564), dražba i podnesci provedeni kod javnog bilježnika (list 593-598), zapisnik o namirenju vjerovnika (list 779-781), podnesak javnog bilježnika o provedenoj dražbi (list 798-1033), izvješće stečajnog upravitelja od 26.2.2013. (list 1074-1080), rješenje o dosudi od 16.10.2013. (list 1122-1123), zapisnik od 9.5.2014. (list 1180-1182), zapisnik sa sjednice odbora vjerovnika (list 1198-1200), rješenje o obustavi i zaključenju stečaja od 12.6.2014. (list 1219-1230), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku knjigovodstvene struke Tomi Dlaka te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

3.2. Stalni sudski vještak knjigovodstvene struke Tomo Dlaka u svojem pismenom nalazu i mišljenju od 30.12.2024. (list 1732-1787) te Očitovanje od 23. svibnja 2025. (list 1918-1923) navodi navodi da je rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu od 26. srpnja 2024. godine određeno je provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom predmetu, a vještak je dužan temeljem dokumentacije u spisima predmeta i uvida u raspoloživu dokumentaciju tužiteljice i tuženika utvrditi činjenice o kreditnim plasmanima tuženika zbog kojih se vodi ovaj spor, rokovima i isplaćenim iznosima po sklopljenim ugovorima, tijeku obveza, plaćanju obveza, obračunima kamata i stanju dugova. Da bi se moglo utvrditi sve tražene činjenice potrebno je raspolagati potpunom i vjerodostojnom dokumentacijom. Pregledom svih raspoloživih dokumenata u spisima predmeta utvrđeno je da isti ne pružaju dovoljnu dokumentarnu osnovu za izračune koje vještak treba obaviti. Temeljni nedostaci raspoložive dokumentacije su slijedeći. Relevantne činjenice u cijelosti su (trebale bi biti) sadržane u poslovnim knjigama tuženika. Tuženik je bio kreditor, isplaćivao je sredstva po sklopljenim ugovorima, u poslovnim knjigama evidentirao je isplate i dospijeća obveza po kreditima te uplate/namirenja, pokretao je ovrhe i tim postupcima naplaćivao obveze. Tijek obveza načelno utvrđen ugovorima detaljnije je definiran planovima otplate, a može se mijenjati dodacima ugovoru, promjenama kamatne stope, moratorijima i na razne druge načine. U dokumentaciji nisu pronađeni planovi otplate, odluke o promjenama kamatne stope, dodaci ugovorima niti druga dokumentacija koja bi omogućila da se obave izračuni traženi rješenjem o vještačenju. Ugovori sadrže navod da je korisnik kredita/sudužnik „upoznat s efektivnim kamatnom stopom i da im je uručena otplatna tablica“. Ugovor o okvirnom revolving kreditu 44 958/2005 od 1.8.2005. godine također sadrži navod da „korisnik kredita ujedno potvrđuje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom, te da mu je uručena otplatna tablica, iako za taj ugovor u trenutku potpisivanja otplatna tablica nije mogla postojati jer je ugovoreno da će korištenje kredita biti višekratno. Pregledani su dokumenti ISPISA KARTICA RAČUNA U DEVIZI OD 01.01.2005. DO 23.01.2020. koji bi (po svojem nazivu) trebali u cijelosti dati dokumentarnu osnovu za odgovore na postavljena pitanja (o isplatama sredstava, stanju dugova, iznosima namirenja...) međutim isti ne sadrže vjerodostojne podatke. To je utvrđeno usporedbom raznih dokumenata u spisima predmeta s evidentiranim podacima u poslovnim knjigama tuženika tj. Ispisu kartica računa. Ispis kartica računa ne sadrži podatke (poveznicu) između onoga što je evidentirano na karticama i podatka na koji konkretni kredit (ili kredite, ili druge ugovorne aranžmane) se pojedina kartica/račun odnosi. Bez tog podatka nije moguć uvid u poslovne knjige tuženika na način koji bi bio svrhovit u ovom vještačenju. „Prepoznavanjem“ brojki koje točno odgovaraju iznosima ugovorenih kredita, a evidentirane su na Ispisu kartica računa opisano je odstupanje podataka u Ispisu kartica računa od podataka koji su iskazani u drugim dokumentima. Kada je u postupku vještačenja utvrđeno da raspoloživa dokumentacija ne pruža osnovu za odgovore na sva postavljena pitanja, sukladno rješenju Suda kojim su tužiteljica i tuženik pozvani da omoguće vještaku uvid u svu raspoloživu dokumentaciju i dostave vještaku istu na njegov zahtjev, tuženiku je e-mailom poslan zahtjev (koji je ponovljen 31. listopada 2024. godine) slijedećeg sadržaja: Radi pribavljanja svih podatka potrebnih za odgovore na postavljena pitanja, moli tuženika da dostavi dokumentaciju iz koje se mogu utvrditi sve relevantne činjenice u ovom postupku vještačenja. Moli očitavanje i dokumentaciju u vezi s slijedećim: - koji iznosi su po ugovorima o kreditima od 1.8.2005., 28.8.2006., 18.7.2007., 17.3.2008. , 28.8.2008., 21.10.2008. i 15.1.2009. doista isplaćeni na račun tužiteljice i trgovačkih društava i po kojim ugovorima, a koji iznosi su služili za pokriće ranije zaključenih ugovora o kreditu i zatvaranja istih te o kojim zatvorenim kreditima se radilo, s podacima o datumima i iznosima izvršenih isplata, - koji iznosi su isplaćeni temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu od 15.1.2008. i ugovoru o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora od 19.12.2008., kojim su trgovačkim društvima ili trećim osobama isplaćeni, kada su isplate izvršene, - koliko je sredstava vraćeno tuženiku i kada (uplatom od strane trgovačkih društava te provođenjem ovrha i stečajnog postupka na imovini trgovačkih društava), - na koji način i koliki iznos je banka obračunala svoje potraživanje (kako su za to potraživanje obračunate kamate ili eventualno drugi elementi potraživanja) u ovršnim postupcima kod OS Velika Gorica, OS Crikvenica, Trgovačkog suda u Zagrebu, Javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba, - koliki iznos je banka naplatila od tužiteljice i trgovačkih društava do određivanja vještačenja ili do dana podnošenja očitovanja po ovom zahtjevu, - postoje li otplatni planovi za ugovorene kredite, - da li se mijenjala stopa redovne kamate po kreditima. Odgovor tuženika primljen je 5. studenog 2024. godine: 45 “Ovime Vas izvješćujem da Imex banka d.d., kao tuženik, pribavlja zatraženu dokumentaciju za provođenje vještačenja te će Vam ona biti dostavljena kroz par dana, a s obzirom na obimnost zatražene dokumentacije i s obzirom da je za pristup pojedino zatraženoj dokumentaciji potrebno pretražiti arhivu kao i više različitih programa, s obzirom da se radi o kreditima iz 2005. do 2010.g.” Zbog činjenice da je obavljanje vještačenja naloženo Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu od 26. srpnja 2024. godine, kojim rješenjem je za obavljanje vještačenja određen rok od 60 dana, te da je požurnicom od 4. prosinca 2024. Sud zatražio dostavu nalaza i mišljenja u roku od 15 dana, bilo je nužno završiti vještačenje temeljem raspoložive dokumentacije. Sukladno činjenicama koje su opisane u Nalazu, u odnosu na pitanja postavljena Rješenjem od 26. srpnja 2024. godine, vještak se očituje kako slijedi. Ad 1. koliko je doista bilo financijsko zaduženje odnosno dug trgovačkih društava Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o. po ugovorima o kreditima od 1.8.2005., 28.8.2006., 18.7.2007., 17.3.2008., 28.8.2008., 21.10.2008. i 15.1.2009. (taksativno nabrojeni na stranici drugoj zapisnika od 15.5.2023. na listu 280 spisa) na dan otvaranja stečajnog postupka nad spomenutim društvima Stečajni postupak nad dužnikom STAGRA d.o.o. za građenje, trgovinu i promidžbu, iz Zagreba, Međimurska 21/1, MBS 080444506, OIB 46931459615 otvoren je Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-361/09 od 1. listopada 2010. Istim rješenjem pozvani su vjerovnici viših isplatnih redova da stečajnom upravitelju prijave tražbine. Razlučni vjerovnici pozvani su da stečajnog upravitelja obavijeste o svom razlučnom pravu. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2010. godine utvrđene su tražbine I. Višeg isplatnog reda i II. Višeg isplatnog reda. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 19. svibnja 2011. godine koje je u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom STAGRA d.o.o. u stečaju doneseno na posebnom ispitnom ročištu povodom naknadno pristiglih prijava potraživanja utvrđene su tražbine I. Višeg isplatnog reda i II. Višeg isplatnog reda. Među priznatim tražbinama II. Višeg isplatnog reda na rednom broju 2. je tražbina IMEX BANKE d.d. iz Splita, Tolstojeva 6, u iznosu od 15.692.908,00 kn. Slijedi rekapitulacija iskazanih potraživanja IMEX BANKE d.d., na dan 1.10.2010. koja potraživanja je IMEX BANKA d.d. iskazala podneskom od 12.11.2010. u postupku St- 361/09 Trgovačkog suda u Zagrebu: 46 47 RB Osnova potraživanja Dug Glavnica Red. kamata Zatezna kam Naknada 1 Ugovor o okvirnom revolving kreditu br. 958/2005 od 01.08.2005. 1.837.323,63 1.462.358,34 106.084,91 268.880,38 2 Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 507-0100 5070001562, od 21.10.2008. 1.394.478,02 1.113.324,89 102.258,56 178.894,57 Ugovora o dugoročnom kreditu br. 503-0100 5030010038, od 21.10.2008. 6.470.934,72 5.090.426,05 265.559,50 1.114.949,09 3 Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 507-0100 5070001860, od 15.01.2009. 1.211.112,09 964.120,91 49.608,05 197.383,13 4 Ugovor o dugoročnom kreditu br. 1359/2006, od 28.08.2006. 2.645.654,65 2.135.544,44 290.461,10 219.597,91 51,20 5 Ugovor o dugoročnom kreditu br. 1828/2007 od 18.07.2007. 4.703.033,99 3.822.985,37 590.676,93 289.320,49 51,20 6 Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 502- 0100 5020010761, od 17.03.2008. 2.429.825,32 1.824.213,10 44.217,79 561.343,23 51,20 7 Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 507-0100 5070001193, od 28.08.2008. 406.333,45 311.373,78 2.290,08 92.669,59 8 Ugovor o izdavanju garancije za dobro izvršenje Ugovora br. 449-0100-4490015896 od 19.12.2008 6.652,12 9 Ugovor o izdavanju garancije za dobro izvršenje Ugovora br. 449-0100-4490016127 od 25.3.2009. 6.652,12 10 Ugovor o izdavanju garancije za dobro izvršenje Ugovora br. 449-0100-4490016707 od 1.9.2009. 6.652,12 11 Ugovor o izdavanju garancije za dobro izvršenje Ugovora br. 449-0100-4490017172 od 2.11.2009. 538.821,18 12 Naknada za vođenje računa 18.709,14 1-12 21.676.182,55 U postupku vještačenja nije bila dostupna potpuna knjigovodstvena dokumentacije (pregled prometa po partijama kredita i ostalim osnovama obveza, podaci o datumima isplata sredstava po ugovorima, obračuni kamata...) temeljem koje je moguće potvrditi točnost iskazanih podataka o stanju duga na dan otvaranja stečajnog postupak nad društvom STAGRA d.o.o. U podnesku IMEX BANKE d.d. Trgovačkom sudu iskazane su obveze po ugovorima u kojima je STAGRA d.o.o. bila korisnik sredstava i po ugovorima u kojima je korisnik bilo društvo GP VRHOVEC, a STAGRA je bila sudužnik. Od ukupnih potraživanja koja je u stečajnom postupku nad društvom STAGRA iskazala IMEX BANKA d.d., na ugovore koji su taksativno navedeni na listu 280 spisa (zapisnik od 15.5.2023.) odnosi se dio potraživanja u iznosu od 21.098.695,87 kn od čega je po kreditima korisnika STAGRA d.o.o. 10.913.848,46 kn, a po kreditima korisnika GP VRHOVEC 10.184.847,41 kn. Podneskom od 24.12.2010. godine, na traženje stečajnog upravitelja, vjerovnik IMEX BANKA d.d. iskazala je iznos potraživanja za koji smatra da neće biti namiren iz iznosa postignute cijene ostvarene u postupku prodaje nekretnina na kojima postoji razlučno pravo, a koji postupak se vodi kod javnog bilježnika Radojke Galić. Iznos potraživanja za koji stečajni vjerovnik predviđa da neće biti namiren od prodaje nekretnina na kojima postoji razlučno pravo jest 15.692.908,00 kn. Povodom naknadno pristiglih prijava potraživanja Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu 22 St 361/09 od 19. svibnja 2011. godine riješeno je o tražbinama I. Višeg isplatnog reda i II. Višeg isplatnog reda na način da je u tražbine II. Višeg isplatnog reda uključena prijavljena tražbina IMEX BANKE d.d. Split u iznosu od 15.692.908,00 kn, koja je priznata u cijelosti. U sudskom registru nema podataka o stečaju društva GP Vrhovec d.o.o. tj. nema podataka da je nad tim društvom pokrenut stečaj. Trgovački sud u Zagrebu u registarskom postupku brisanja iz sudskog registra subjekta upisa GP VRHOVEC d.o.o. za graditeljstvo, turizam, trgovinu i marketing MBS [matični broj subjekta], OIB 70899134320 iz Zagreb, Novi Goljak 2, pokrenutog po službenoj dužnosti, na temelju čl. 70. st. 5. Zakona o sudskom registru riješio je da se iz sudskog registra briše subjekt upisa GP VRHOVEC d.o.o. za graditeljstvo, turizam, trgovinu i marketing MBS [matični broj subjekta], OIB 70899134320 iz Zagreb, Novi Goljak 2 jer isti nije tri godine po redu postupio po zakonskoj obvezi da objavi svoja godišnja financijska izvješća s propisanom dokumentacijom. Ad 2. - da li su temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu od 15.1.2008. i ugovoru o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora od 19.12.2008. doista isplaćeni novčani iznosi trgovačkim društvima ili trećim osobama ili nisu 48 49 U raspoloživoj dokumentaciji nisu pronađeni podaci o isplatama sredstava po sklopljenim ugovorima o kreditima, osim za dva ugovora: 1. Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-5070001562 2. Ugovor o dugoročnom kreditu br. 503-0100-5030010038 U dokumentaciji predmeta P-351/2022 je preslika dopisa kojim IMEX BANKA d.d. Split, Podružnica Zagreb, obavještava tvrtku STAGRA d.o.o. Zagreb, Međimurska 21, o rasporedu sredstava iz ugovora o kreditima. Podaci iskazani u navedenom dopisu u skladu s podacima na dokumentima tvrtke STAGRA d.o.o. Kartice partnera iz čega se može zaključiti da je po oba kredita isplaćen iznos od 6.140.225,88 kn, sa slijedećom strukturom korištenja: OPIS IZNOS KN Naknada za odobrenje kredita br. 507-001-5070001562 16.579,54 Naknada za odobrenje kredita br. 503-001-5030010038 75.523,85 Isplata na žiro račun STAGRA d.o.o. 984.465,90 isplata za pokriće ranije zaključenih ugovora STAGRA d.o.o. 2.203.237,08 Isplata za pokriće ranije zaključenih ugovora GP VRHOVEC d.o.o. 2.860.419,51 UKUPNO 6.140.225,88 Prema navedenim podacima, od ukupnog iznosa iz Ugovora o kratkoročnom kreditu br. 507-0100 5070001562 i Ugovora o dugoročnom kreditu br. 503-0100-5030010038 (6.140.225,88 kn) za zatvaranje obveza po prethodno sklopljenim ugovorima raspoređeno je 5.063.656,59 kn, od čega se samo iznos od 3.615,86 kn odnosi na jedan od kredita iz ovog postupka vještačenja (ugovor o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-5070001193 od 28.8.2008.), dok se preostali iznos od 5.060.040,73 kn odnosi na ranije sklopljene ugovore. Na račun društva STAGRA d.o.o. isplaćen je iznos od 984.465,90 kn, a s preostalih 92.103,39 kn naplaćena je bankarska naknada. Ad 3. - da li su temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu od 15.1.2008. (napomena vještaka: Ugovor o kratkoročnom kreditu sklopljen je 15.1.2009.) i ugovoru o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora od 19.12.2008. doista isplaćeni novčani iznosi trgovačkim društvima ili trećim osobama ili nisu U Raspoloživoj dokumentaciji nisu pronađene činjenice temeljem kojih je moguće utvrditi da li su temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu od 15.1.2009. i ugovoru o izdavanju garancije za dobro izvršenje ugovora od 19.12.2008. isplaćeni novčani iznosi trgovačkim društvima ili trećim osobama, ili nisu. Ad 4. - koliko je sredstava vraćeno tuženiku i kada (uplatom od strane trgovačkih društava te provođenjem ovrha i stečajnog postupka na imovini trgovačkih društava), 50 U dokumentaciji pregledanih predmeta o tome nema sistematiziranih podataka pa je preostala mogućnost da se pregledom cjelokupne dostupne dokumentacije koriste pojedinačni dokumenti i posredno navedene činjenice temeljem kojih je sačinjen pregled uplata/namirenja koji daje osnovu za zaključak da su uplate/namirenja izvršene najmanje u tom iznosu. Dokument Obveza za ugovor - kredit Iznos namirenja u kn Izvodi žiro računa 16- 24.12.2008. ovrha žiro računa STAGRA, kredit 958/2005 133.218,56 Izvodi žiro računa 16-24.12.2008. ovrha žiro računa STAGRA, kredit 507-0100-5070001562 13.621,55 Izvodi žiro računa 16-24.12.2008. ovrha žiro računa STAGRA, kredit 503- 0100-5030010038 62.049,12 Zapisnik o namirenju vjerovnika, JB R. Galić, 29.12.2011. kredit 958/2005, kredit 503-0100-5030010038, kredit 507-0100-

5070001562, kredit 507-0100 5070001860, kredit 502-0100-5020010761 2.276.876,60 Zapisnik o namirenju vjerovnika, JB R. Galić, 10.7.2012. kredit 503- 0100-5030010038, kredit 507-0100 5070001562 2.208.743,99 Zapisnik o namirenju vjerovnika, JB R. Galić, 9.10.2013. kredit 1359/2006, kredit 503-0100-5030010038, kredit 507-0100-5070001860, kredit 502-0100 5020010761 2.772.244,00 Rješenje o namirenju, OS u Rijeci, SS u Crikvenici, 12.12.2017. kredit 503-0100-5030010038 874.850,00 Ukupno 1-7 8.341.603,82 Rješenje o namirenju, OS u V. Gorici, SS u Ivanić-Gradu, 29.4.2024. - nepravomoćno kredit 503-0100-5030010038, kredit 507- 0100 5070001860 2.500.000,00 Iz tri zapisnika o namirenju koji su sastavljeni u postupcima javnog bilježnika Radojke Galić može se zaključiti da je u tim postupcima ostvareno namirenje u ukupnom iznosu od 7.257.864,59 kn. Međutim u zapisnicima nema podataka o tome na koju od obveza po sklopljenim ugovorima (ukupno 6 ugovora) se odnosi koji dio od ukupnog iznosa namirenja. Rješenje o namirenju Općinskog suda u Rijeci, Stalne služba u Crikvenici, od 12.12.2017. u postupku Pu Ovr-215/2015 (Pu Ovr-800/2019) u obrazloženju sadrži navod „Prema navodima ovrhovoditelja isti je do sada naplatio iznos od 12.716,18 kuna i to temeljem zadužnice izdane za naplatu kredita iz Ugovora o kratkoročnom kreditu br. 507-0100- 5070001860.“ Iz prethodno navedenih podataka proizlazi zaključak da je mogući iznos namirenja obveza po kreditima 10.854.320,00 kn od kojeg iznosa se 12.716,18 kuna odnosi na (ovdje nedokumentiran) iznos namirenja po zadužnici „prema navodu ovrhovoditelja“ u postupku Pu Ovr-215/2015 Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, a iznos od 2.500.000,00 kn odnosi se na namirenje po (zasad nepravomoćnom) rješenju u postupku Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Ovr-372/2015. Ovi iznosi namirenja odnose se na obveze po slijedećim ugovorima Ugovor o okvirnom revolving kreditu 958/2005 Ugovor o dugoročnom kreditu Ugovor o dugoročnom kreditu Ugovor o kratkoročnom kreditu Ugovor o kratkoročnom kreditu Ugovor o kratkoročnom kreditu Ugovor o dugoročnom kreditu Ugovor o kratkoročnom kreditu 1359/2006 1828/2007 502-0100-5020010761 507-0100-5020001193 507-0100-5070001562 503-0100-5030010038 507-0100- 5070001860 Od ukupnog iznosa namirenja (10.852.320,00 kn) uplatom trgovačkih društava i ovrhom na imovini trgovačkih društava naplaćeno je 7.466.753,82 kn, a preostali iznos od 3.374,850,00 kn odnosi se na namirenje iz imovine ovršenice TČ (u kojem iznosu je sadržano namirenje po nepravomoćnom rješenju u postupku Ovr-372/2015). Ad 5. - koliki je i u kojem trenutku bio stvarni dug s osnova glavnice i ugovorenih kamata tužiteljice i trgovačkih društava na dan podnošenja prijedloga za ovrhu 14.7.2010. godine Prijedlogu za ovrhu, nakon kojeg je 14.7.2010. godine doneseno Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Ivanić-Gradu, priložen je Izvadak iz poslovnih knjiga IMEX BANKE d.d. s podacima o stanju duga po Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-001-5030010038 sklopljenom 21.10.2008. godine:

DOSPJELA GLAVNICA DOSPJELA KAMATA I DRUGE OBVEZE UKUPAN DUG NA DAN 09.07.2010. 698.000,00 EUR 161.987.50 EUR 859.987,50 EUR Po obračunu vještaka obveze na dan 9.7.2010. godine iznosile bi 854.464.66 EUR, što je manje za 5.522,84 EUR u odnosu na obračun Banke. U ovom obračunu vještaka nisu uzeti u obzir podaci iz Ispisa kartica računa u devizi od 01.01.2005. do 23.01.2020. koji u vezi s kreditom po Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-001 5030010038 sklopljenom 21.10.2008. sadrži bitno drukčije podatke od podataka u drugim dokumentima Banke. Ad 6. - koliki je dug iskazala banka u odnosu na stvarni dug s osnova glavnice i kamata te na koji način je obračunala svoje potraživanje, odnosno koliko je ukupno potraživanje banke u ovršnim postupcima kod OSVG, OS Crikvenica, Trgovački sud u Zagrebu, Javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba i utvrditi: a) zbrojeno ukupno potraživanje tuženika, b) da da li je isto potraživanje tuženika sadržano u više ovršnih postupaka i stečajnom postupku (dva ili više puta naplaćeno), 51 c) da li je tuženik uglavničio kamatu odnosno obračunavao kamatu na kamatu protivno propisima o načinu obračunavanja zateznih kamata Potraživanja Banke u pojedinim postupcima, kao što je detaljnije opisano u Nalazu, bila su iskazana kako slijedi. U Općinskom sudu u Crikvenici 4.8.2010. godine zaprimljen je Prijedlog za ovrhu zbog nenamirenih tražbina ovrhovoditelja po Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-0100 50300010038 od 21.10.2008. i priložen Izvadak iz poslovnih knjiga IMEX BANKE d.d. od 9.7.2010. u kojem je navedeno da stanje dospjelog nepodmirenog duga po Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-0100-50300010038 od 21.10.2008., sklopljenim s dužnikom STAGRA d.o.o., 10000 Zagreb, Međimurska 21/1, na dan 9.7.2010. godine: iznosi kako sljedi: dospjela glavnica 698.000,00 eur, dospjela kamata i druge obveze ukupan dug 161.987,50 eur, 859.987,50 eur. U stečajnom postupku nad dužnikom STAGRA d.o.o. za građenje, trgovinu i promidžbu, iz Zagreba, Međimurska 21/1, MBS 080444506, OIB 46931459615 koji je otvoren Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-361/09 od 1. listopada 2010. godine stečajni vjerovnik IMEX BANKA d.d. je iskazala obveze kako je specificirano Ad 1. Naknadno je iznos potraživanja za koji stečajni vjerovnik predviđa da neće biti namiren od prodaje nekretnina na kojima postoji razlučno pravo smanjen na iznos od 15.692.908,00 kn. Nema podataka o namirenju bilo kojeg iznosa duga u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu St 361/09. Rješenjem istog suda od 12. lipnja 2014. godine u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom STAGRA d.o.o. u stečaju riješeno je da se obustavlja i zaključuje stečajni postupak nad stečajnim dužnikom STAGRA d.o.o. u stečaju („nesporno proizlazi da stečajna masa ovog dužnika nije dovoljna ni za pokriće troškova stečajnog postupka, pa je sud na temelju članka 203 SZ-a donio rješenje o obustavi i zaključenju stečajnog postupka“). Zapisnik o namirenju vjerovnika Javnog bilježnika Radojke Galić od 29.12.2011. godine u postupku Poslovni broj: OU-46/2010 navodi se da je vjerovnik priložio obračun tražbina vjerovnika prema kojem su dospjele tražbine, a sve s danom 1.10.2010. godine i to po: - Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-010-5030010038 u iznosu od 6.470,934,72 kuna, - Ugovoru o okvirnom revolving kreditu br. 658/2005, Dodatak br. 5 u iznosu od 244.107,88 kuna, Dodatak br. 5, 6 i 7 u iznosu od 1.837.323,63 kuna, - kuna, - kuna, - Ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 507-0100- 5070001860 u iznosu od 1.211.112,09 Ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 507-0100- 5070001562 u iznosu od 1.394.478,02 Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 502-0100- 5020010761 u iznosu od 2.429.825,32 kuna. Po navedenim ugovorima identične tražbine iskazane su u podnesku vjerovnika Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku St-361/09. 52 U Zapisniku o namirenju vjerovnika Javnog bilježnika Radojke Galić od 10.7.2012. godine u postupku OU-46/2010 navodi se da je vjerovnik priložio obračun tražbina (na dan 26.6.2012.) prema kojem su dospjele tražbine, i to po: a) Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-0100-5030010038 u iznosu od 8.224.198,51 kuna, b) Ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-503001562 u iznosu od 1.777.232,70 kuna. U Zapisniku o namirenju vjerovnika Javnog bilježnika Radojke Galić od 9.10.2013. godine u postupku Poslovni broj: OU-46/2010 navodi se da je vjerovnik priložio obračun prema kojem su dospjele tražbine, i to po: - - kuna, - - kuna, Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 1359/2006 u iznosu od 3.737.215,78 kuna. Ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 507-0100-5070001860 u iznosu od 1.081.034,26 Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-010-5030010038 u iznosu od 9.191.468,33 kuna, Ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 502-0100-5020010761 u iznosu od 3.409.499,00 U predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu Ovr-372/15 uz Prijedlog za promjenu sredstva ovrhe na temelju ovršne isprave od 12.7.2010. godine, po kojem je Rješenje o ovrsi doneseno 14.7.2010 godine dostavljen je Izvadak iz poslovnih knjiga IMEX BANKE d.d. od 9.7.2010. godine s podacima o dospjelom nepodmirenom dugu po Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 503-0100-5030010038 od 21.10.2008. godine, - - dospjela glavnica dospjela kamata i druge obveze 698.000,00 eur, 161.987,50 eur. Nakon spajanja ovršnih predmeta u kojima su donesena pravomoćna rješenja o ovrsi poslovnih brojeva Ovr-578/10 od 14. srpnja 2010. i Ovr- 885/11 od 20. rujna 2011. kojima je određena ovrha radi naplate potraživanja ovrhovoditelja u iznosu od 698.000,00 EUR (prvo navedeno rješenje o ovrsi) odnosno 226.715.87 USD (drugo navedeno rješenje o ovrsi),, u nastavku tog postupka iskazani su novi iznosi obveza, kako slijedi: Izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga 5.5.2016. sadrži podatke da ukupan dug po kreditu br. 503-010-5030010038 iznosi 1.238.919,27 (698.000,00+540.919,27) eur 9.304.962,65 (5.242.362,50+4.062.600,14) HRK Izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga 5.5.2016. sadrži podatke da ukupan dug po kreditu br. 507-0100-5070001860 iznosi 168.011,74 (113.159,86+54.851,88) USD 1.099.181,36 (740.324,51+358.856,85) HRK Potraživanja tuženika iskazana su za istu tražbinu u više predmeta i/ili u istom predmetu u različitim iznosima (za različite datume) zbog čega zbrajanje tih podataka ne bi rezultiralo logičnim podatkom. Potraživanje tuženika za obveze po Ugovoru o kreditu br. 503-0100-5030010038 predmet je više ovršnih postupaka. Prijedlog za ovrhu podnesen je Općinskom sudu u Ivanić-Gradu 12.7.2010 godine, a Rješenje o ovrsi doneseno 14.7.2010. godine. Rješenje o namirenju u iznosu od 2.500,000,00 kn u tom postupku doneseno je ali prema dostupnim podacima još nije pravomoćno. 53 Prijedlog za ovrhu podnesen je Općinskom sudu u Crikvenici 4.8.2010 godine, a Rješenje o ovrsi doneseno 14.10.2010. godine. Namirenje je provedeno (rješenje od 12.12.2017.) u iznosu od 874.850,00 kn. U tri zapisnika o namirenju javnog bilježnika Radojke Galić navedeni su iznosi namirenja koji su ostvareni prodajom nekretnina, ali u sva tri slučaja osim kredita br. 503-0100-5030010038 navedeni su i drugi krediti zbog čega nije razvidno koji iznos namirenja pripada kreditu br. 503 0100-5030010038. O mogućoj višestrukoj naplati istog potraživanja temeljem raspoložive dokumentacije ne može se sa sigurnošću zaključivati, jer poslovne knjige tuženika nisu vođene na način da daju odgovor na to pitanje. Istovremeno su u postupcima ovrhe činjenice o naplati obveza (djelomičnoj!) opisane/dokumentirane na način da se prodajom nekretnine djelomično namiruje obveza po više kredita, bez specifikacije kojim točnim iznosom i što se namiruje. Imajući u vidu prethodno iznesene činjenice da nisu raspoloživi podaci o datumima isplata, promjenama kamatnih stopa, dodacima ugovorima, planovima otplate i sl, nije moguće u postupku vještačenja utvrditi tijek i visinu obveza, iako prema stanju spisa nema dvojbe o tome da obveze prema tuženiku nisu pravovremeno ili nisu uopće plaćene. Tuženikovi obračuni kamata nisu dokumentirani. Spis sadrži podatke o iznosima obveza za kamate, bez detalja obračuna. Nije poznato kada je određena obveza dospjela za plaćanje (nema planova otplate ni drugih podataka) pa nije moguće ni potvrditi ni osporiti točnost tuženikovih obračuna redovnih i zateznih kamata. Navedene manjkavosti dokumentacije razlog su da nije moguće utvrditi da li je tuženik obračunavao kamatu na kamatu protivno propisima o načinu obračunavanja zateznih kamata. Ispis kartice računa ne pruža potrebne podatke zbog ranije opisanih razlika i manjkavosti u odnosu na ostale dokumente u predmetima. Ad 7 - koliki iznos je banka naplatila od tužiteljice i trgovačkih društava do određivanja vještačenja te navedeno staviti u srazmjer sa stvarnim dugom na dan podnošenja prijedloga za ovrhu 14.7.2010. Rješenje o ovrsi od 14.7.2010. godine doneseno je zbog duga po kreditu br. 503-0100 5030010038 koji dug je tuženik dokumentirao Izvatkom iz poslovnih knjiga na dan 9.7.2010. godine u iznosu od 859.987,50 EUR. Vještačenjem je stanje duga obračunato u iznosu od 854.464,566 EUR, što je manje za 5.522,84 EUR. Kao što je prethodno navedeno (Ad 4.) mogući iznos namirenja obveza po kreditima je 10.854.320,00 kn od kojeg iznosa se 12.716,18 kuna odnosi na nedokumentiran iznos namirenja po zadužnici „prema navodu ovrhovoditelja“, a iznos od 2.500.000,00 kn odnosi se na namirenje po (zasad nepravomoćnom) rješenju u postupku Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Ovr-372/2015. Od tog ukupnog iznosa naplate do određivanja vještačenja na kredit br. 503-0100- 5030010038 odnosi se samo namirenje iz ovršnog postupka u Crikvenici 874.850,00 kn i ovrha na žiro računu 54 društva STAGRA d.o.o. 62.049,12 kn u prosincu 2008. godine. Za ostala ovrhom naplaćena sredstva u dokumentima ovršnih postupaka nema konkretnih navoda na koju se od više spomenutih obveza/kredita odnosi koji dio namirenja, a poslovne knjige tuženika također ne daju odgovor na to pitanje. Ad 8 - koliki točno dug je tužiteljice spram tuženika na dan provođenja vještačenja. Pri utvrđivanju činjenica relevantnih za odgovor na ovo pitanje u postupku vještačenja cilj je utvrditi da li u vezi s ugovorima iz kojih je proistekla obveza prema tuženiku postoje neplaćene obveze i koliko iste iznose (bez ulaženja u razmatranje pitanja ništetnosti određenih dokumenata i posljedica eventualne ništetnosti na visinu obveza). Zbog nepotpunosti raspoložive dokumentacije ne postoje pouzdani podaci temeljem kojih je moguće utvrditi postojanje i visinu tih obveza. Ukoliko ne bi postojale manjkavosti u pogledu dokumentiranosti tijeka obveza (datumi isplata, rokovi plaćanja/otplani planovi, kamatne stope, dodaci ugovorima...) bilo bi moguće utvrditi da li su po sklopljenim ugovorima preostale neplaćene obveze. Ovim mišljenjem vještak iznosi zaključke koje je moguće izvesti iz raspoložive dokumentacije, dok bi uvid u urednu knjigovodstvenu dokumentaciju tuženika za razdoblje koje je predmet vještačenja sigurno dao odgovore na sva postavljena pitanja. Mišljenje vještaka je da u konkretnom slučaju odredbe Zakona o kreditnim institucijama obvezuju tuženika da raspolaže dokumentacijom temeljem koje bi bilo moguće utvrditi sve relevantne činjenice za ovo vještačenje i dati odgovore na sva postavljena pitanja Suda. Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013., 19/2015., 102/2015. 15/2018., 70/2019., 47/2020., 146/2020. i 151/2022.) sadrži slijedeće odredbe koje se odnose na poslovne knjige i knjigovodstvene isprave te rokove čuvanja istih: Primjena drugih zakona i standarda Članak 159. (1) Kreditna institucija dužna je voditi poslovne knjige, ostalu poslovnu dokumentaciju i evidencije, vrednovati imovinu i obveze te sastavljati i objavljivati godišnje financijske izvještaje i godišnje izvješće u skladu s važećim propisima i standardima struke. (2) Kreditna institucija dužna je poslovne knjige i ostalu poslovnu dokumentaciju i evidencije voditi na način koji omogućuje, u bilo koje vrijeme, provjeru posluje li kreditna institucija u skladu s važećim propisima i standardima struke. Knjigovodstvene isprave Članak 160. (1) Kreditna institucija dužna je sastavljati, kontrolirati i čuvati knjigovodstvene isprave u skladu s važećim propisima i standardima struke. (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kreditna institucija dužna je najmanje jedanaest godina čuvati: 1) isprave koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita 55 2) isprave o ostalim promjenama koje nisu obuhvaćene točkom 1. ovoga stavka, a na temelju kojih su podaci uneseni u poslovne knjige kreditne institucije te 3) ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa. (3) Pod rokovima iz stavka 2. ovoga članka podrazumijeva se razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u kojoj su knjigovodstvene isprave sastavljene. Ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. (4) Kreditna institucija dužna je poslovne knjige čuvati najmanje jedanaest godina počevši od posljednjeg dana poslovne godine na koju se te poslovne knjige odnose. Dakle, prema članku 160 st. 3. Zakona „tijekom dugoročnih poslova kreditna institucija dužna je isprave čuvati tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao“. Iako su bili osnova za utvrđenja u ovom postupku vještačenja, Nalaz i mišljenje nemaju nikakvu dokumentaciju u prilogu jer su svi ugovori, izvatci iz poslovnih knjiga, izvodi žiro računa, ISPIS KARTICA RAČUNA U DEVIZI OD 01.01.2005. DO 23.01.2020., Sporazumi, Izjave, Izvatci iz zemljišnih knjiga i drugi dokumenti jednom ili višekratno uloženi u spisima predmeta, pa njihovo dodatno prilaganje ne držim potrebnim. Na pitanja pun. tužiteljice da li je utvrdio činjenicu isplate svih navedenih kredita (osam) na račune t.d. s kojima su sklopljeni ugovori o navedenim kreditima odgovara da u spisima predmeta nema konkretnih dokumenata koji bi potvrđivali navedenu činjenicu, osim što je za dva kredita koja su u nalazu i mišljenju detaljno opisana, naveden točan datum isplate i iznos isplate pa čak i raspored sredstava iz tih kredita koja su sredstva najvećim dijelom korištena za zatvaranje ranije dospjelih obveza t.d. kojima su krediti odobreni.

Na daljnje pitanje da li mu je bila dostupna dokumentacija vezano uz njegova utvrđenja, odgovara da ne postoji potpuna uredna dokumentacija tuženika iz koje bi se za svaki navedeni kredit moglo utvrditi datum i iznos isplate i slijed svih ostalih činjenica vezanih uz te kredite, a to su datumi dospijeća anuiteta, iznosi anuiteta, eventualno plaćene obveze po kreditu od strane obveznika kredita, evidentiranje na partijama kredita obračunatih zateznih kamata i ostale činjenice koje mogu biti od značaja za praćenje stanja svakog pojedinog kredita, a potom i provjere vještačenjem tih činjenica. Osim toga, ugovori o kreditima sadržavali su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o pravu kreditora da u slučaju nepravovremenog plaćanja redovnih kamata umjesto osnovne ugovorene stope koja je bila oko 9 ili 10 % zaračuna povećanu kamatnu stopu od 17 ili 15%, a o tom postupanju tuženika nema dokumenata ni podataka iz kojih bi se moglo utvrditi da li je ta odredba ugovora bila korištena, kod kojih kredita i sa kakvim iznosima kamata. Nedostatak potpune dokumentacije faktično je doveo do nemogućnosti da se odgovori na pitanja koja je sud vještaku postavio pa i oni odgovori koji jesu sadržani u nalazu i mišljenju sadržavaju određenu rezervu u pogledu definitivnih stanja stvari. Postoje slučajevi kada je iz izvatka iz poslovnih knjiga vidljivo da je određena glavnica kredita do datuma sastavljanja tog izvatka iz poslovnih knjiga umanjena, što znači da je korisnik kredita izvršio određene uplate dospjelih obveza, a u dokumentaciji spisa predmeta nema podataka ni dokumenata o tome, dakle nije se moglo u postupku vještačenja utvrditi koje iznose je korisnik kredita i kada platio tuženiku, odnosno banci. Na daljnje pitanje odgovara da je mogućnost upotrebe uvećane kamatne stope nedvojbeno ugovorom iskazana, odnosno sadržana u odredbi ugovora. Naime, stranke su potpisale ugovore koji sadrže odredbu o povećanoj stopi redovne kamate u slučajevima nepravovremenog plaćanja dospjelih obveza. Na daljnje pitanje da li je ovako ugovorena kamata za slučaj kašnjenja zapravo ugovorna kazna odgovaram da je to pravno pitanje, to nije bilo predmet vještačenja niti kao vještak imam ingerenciju o tome dati mišljenje. Na pitanje da li je u postupku vještačenja bilo moguće utvrditi visinu obveza po ranije sklopljenim kreditima koje obveze su zatvarane sa korištenjem dvaju kredita što je u nalazu detaljno opisano, navodi i ponavlja da nije raspolagao podacima ni obračunima iz kojih proizlazi da visina obveza po ranijim kreditima za koju su iskorištena sredstva dvaju novoodobrenih kredita. Na pitanje da li je prilikom izrade nalaza i mišljenja u odnosu na svih 8 kredita mogao utvrditi iznos stvarnog duga, odgovara da je za samo određeno razdoblje mogao simulacijom popratiti tijek obračuna za dva kredita za koje mu je bio poznat datum isplate i to korištenjem one kamatne stope, tj. početne kamatne stope koja je bila ugovorena, dok za ostale kredite zbog nemogućnosti utvrđivanja datuma isplate i eventualnih promjena kamatne stope za koje ne zna da li ih je bilo, niti je poznato što su sadržavali podaci ugovora koji se spominju u dokumentaciji, nije bilo moguće vještačenjem doći do konkretnih podataka o slijedu promjena po pojedinoj kreditnoj partiji, a time niti potvrditi iznose u izvatcima iz poslovnih knjiga. Ponovno odgovara na pitanje da su datumi isplate utvrđeni temeljem dokumentacije u spisu za dva kredita, a za ostale nije bilo moguće utvrditi. Na daljnje pitanje odgovara da nije naplaćeno više nego što je trebalo biti naplaćeno prema izvatcima iz poslovnih knjiga u svim ovrhama i stečajevima, a vjerodostojnost poslovnih knjiga sam detaljno opisao u nalazu gdje sam točno naveo na kojim izvatcima je tuženik temeljio ovrhu, a vještačenjem nije utvrđeno da bi bili naplaćeni veći iznosi u ovršnim i stečajnim postupcima. Na ponovno postavljeno pitanje koliko je ukupno banka, tj. tuženik naplatio po ova dva kredita za koje imam nešto više podataka u spisu odgovaram da u odnosu na kredit 958/ 05 i 066/08 se detaljno očitovao na str. 3. (list 1920), 3. i 4. odlomak. Nije raspolagao dokumentacijom temeljem koje bi mogao utvrditi da li je banka naplatila potraživanja po ova dva ugovora. Na pitanje da li je u ovršnom postupku na zapisniku javnog bilježnika od 9.12.2011. i 10.7.2012., a koji ovršni postupak se vodio po prijedlogu ovrhovoditelja IMEX banka protiv t.d. STAGRA I GP VRHOVEC odgovara da iz zapisnika javnog bilježnika o namirenju dužnika od 29.11.2011. vidljivo je da je ovrhom iznosa od 2.276.876,60 kn naplaćivana obveza po više kredita među kojima je i kredit broj 958/2005, dok ni iz jednog zapisnika, tj. ni jednog od tri zapisnika javnog bilježnika nije vidljivo da bi bila naplaćivana obveza po akreditivu. Na postavljeno pitanja navodi da takvih dokumenata u spisu nije bilo, tj. izvatci iz poslovnih knjiga nisu bili priloženi podaci o obračunima kamata; a ako nije bilo obračuna kamata, onda nije bilo niti datuma. U obavijestima u iznosu duga bio je samo napisan datum do kojega je dug obračunat, odnosno kamata. Na postavljeno pitanje o iznosima obračunatih i naplaćenih kamata nakon otvaranja stečajnog postupka odgovara da takve obračune nijeu postupku vještačenja radio, ali je iz podataka iz izvadaka poslovnih knjiga sasvim očito da takvi obračuni jesu vršeni, a što proizlazi iz visine kamata na dan otvaranja stečajnog postupka i drukčijeg većeg iznosa obračunate kamate u izvatcima iz poslovnih knjiga nakon tog datuma. Na postavljeno pitanje odgovara da takve usporedbe visine obveze nisu vršine iz razloga kao što je već ranije navedeno, nisu bili dostupni podaci o datumu isplate većine kredita, nisu bili dostupni podaci o visini redovne kamatne stope koje je banka primijenila eventualnim korištenjem odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, nisu bili dostupni podaci o ugovorima koji su bili sklapani nakon osnovnog ugovora niti podaci o nekim plaćanjima obveza koje su korisnici kredita izvršili. Zbog takvog stanja stvari obračun u postupku vještačenja nije imao bitne pretpostavke, odnosno bitne elemente da bi bio pouzdan. Nadalje odgovara da je razlika u obračunu kamata od dana otvaranja stečajnog postupka od 1.10.2010. godine do 5.5.2016. godine u kojem periodu je banka obračunavala daljnje kamate u iznosu od 2.682.091,98 kn / 351.623,71 EUR (list 1922). Na pitanje da li može utvrditi točan iznos koliko je više tuženik potraživao i da li je uopće tuženik više potraživao na ime kamata od dana otvaranja stečajnog postupka 1.10.2010. godine do zaključenja stečaja odgovara da taj podatak nema i ne može izračunati jer prvo nije bio zadan nalogom suda. Za taj podatak bi trebalo raspolagati egzaktnim polaznim veličinama, tj. trebali bi biti pouzdani početni podaci o visini glavnice, redovnih kamata i zateznih kamata na dan otvaranja stečajnog postupka da bi se daljnjim obračunom moglo utvrditi koliko je daljnjih kamata obračunato i da li je obračunato. Na pitanje da li je u ovršnom postupku Pu Ovr- 800/2019 (OS Crikvenica) prilikom namirenja namirena samo kamata u iznosu od oko 800.00,00 kn, odgovara da je prema obračunu tuženika namirena samo kamata jer je izvadak iz poslovnih knjiga a na dan donošenja rješenja o dosudi od 24. studenog 2016. Na pitanje vezano uz potraživanje predmeta Ovr-372/2015 da li je banka , kao i u postupku Pu Ovr-800/2019 da li može utvrditi vezano uz iznos kamate koji banka potražuje da li se radi o ugovorenoj kamati, povećanoj kamati radi raskida ugovora, kamati koja se odnosi na fizičku osobu ili pravnu osobu, odgovara da nisu bili raspoloživi dokumenti o obračunu kamata tuženika slijedom čega ne može odgovoriti kako su kamate obračunate. Na daljnje pitanje da li je utvrdio po kojim ugovorima banka potražuje ukupan iznos od 859.987,59 EUR u spisima Ovr-372/2015 i Pu Ovr- 800/2019 odgovara da je spomenuto opisano u prijedlozima za ovrhu, a na str. 22. i 23. Nalaza i mišljenja je dao nalaz o spomenutom (list 1753-1754). Na daljnje pitanje da li je u odnosu na ovo potraživanje bilo nekih plaćanja ili napate potraživanja od trgovačkih društava, odgovara da na strani 29 (list 1760) specificirana su plaćanja koja se odnose na obveze t.d. od kojih su prva namirenja bila sa ovrhom sa žiro računa STAGRA d.o.o. u 12. mjesecu 2008. godine nakon čega se ovdje navode zapisnici o namirenju u ovršnim postupcima, a osim toga na prethodnoj stranici vještačenja str. 28. je navedeno namirenje gdje se radilo preknjiženje novoodobrenog kredita na dospjele obveze po ranijim kreditima. Ne može odgovoriti na pitanje da li je ili nije spomenutim isplatama na listu 28. i 29. isplaćena ugovorna obveza obzirom da nije raspolagao dokumentacijom. Ne može odgovoriti na pitanje da li je došlo do namirenja starijih ugovornih obveza, zaključenjem novog kredita, iz razloga jer ja nisam raspolagao potpunom dokumentacijom vezano uz navedeno. Na pitanje da li je i koji iznos naplaćen od t.d. koji su bili dužnici banke nešto prije 12. srpnja 2010. ponovno odgovara da su naplaćeni iznosi sa žiro računa t.d. STAGRA u prosincu 2008. godine str. 29. (list 1760), a tome treba dodati i tzv. preknjiženje sa lista 1759. Ne može odgovoriti na pitanje da li je banka prije pokretanja ovršnih postupaka ovdje tužiteljice u srpnju 2010. godine pokrenula druge instrumente naplate potraživanja, npr. ovrhu na nekretninama t.d. koji su bili glavni dužnici jer to nije bio predmet vještačenja. Na pitanje pun. tuženika o izvatcima iz poslovnih knjiga odgovara da su to uvijek izvatci iz poslovnih knjiga tuženika jer drugom dokumentacijom nisam raspolagao. Nije gledao poslovne knjige, knjigovodstvenu dokumentaciju, izvode iz poslovnih knjiga STAGRA d.o.o. i GP VRHOVEC. Na postavljeno pitanje o eventualnoj netočnosti ili nezakonitosti poslovnih knjiga tužene banke odgovara da ti dokumenti po sadržaju odgovaraju onome što izvadak iz poslovnih knjiga treba sadržavati. No, njegov zadatak je bio utvrditi da li poslovne knjige tuženika stvarno, temeljem vjerodostojne dokumentacije koja je u tim knjigama evidentirana, sadrži podatke o iznosu duga te redovnim kamatama koje su na tim izvatcima iskazane. Na ponovno postavljeno pitanje pun. tuženika je li temeljem raspravne građe koja je bila osnov za nalaz i mišljenje te dopunskog očitovanja utvrdio činjenice, dokaze ili okolnosti koje bi dovodile u pitanje podatke iz izvadaka poslovnih knjiga tuženika, vještak odgovara da nije bio u mogućnosti utvrditi ispravnost niti neispravnost podataka upisanih u izvatke, tj. vjerodostojne isprave.

3.3. Tužiteljica TČ u svom iskazu navodi da je u vrijeme podizanja kredita formalno bila vlasnik T.D. Stagra d.o.o., bila je zaposlena u društvu, ne zna na kojem radnom mjestu, vjerojatno kao knjigovođa, ali je stvarno bila domaćica jer je imala četvero male djece od kojih je jedno dijete s posebnim potrebama, 100% invalid te stalno po bolnicama,a društvu je bio odgovorna osoba DČ te FČ. Dtruštvo se je bavilo građevinskim radovima, tj. građenjem zgrada, a temeljni kapital je bio 4.000.000,00 kn. Temeljni kapital je bio u novcu koji je bio položen na račun. Pojašnjava da je ona bila vlasnica T.D. zato što je otkupila od prethodnog vlasnika RČ ovo T.D. Radi se o okvirno oko 2002. -2004.godini, a krediti su bili podizani negdje 2005. Na pitanja suda odgovara da u vrijeme, odnosno prije podizanja kredita je T.D. bilo vlasnik jednog zemljišta u Ivanić-Gradu, a dva zrmljišta su bila u vlasništvu tužiteljice, jedan poslovni prostor i garaže u strogom centru u Međimurskoj ulici, dva stana i dva parkirna mjesta na Goljaku, građevinsko zemljište u Rakitju. Nadalje odgovaram da je T.D. imalo zaposleno oko 114 ljudi, gradilo se za veće investitore, radila se visokogradnja, tj. velike konstrukcije za investitore. T.D. u vlasništvu imalo 9 krana, jako puno oplata, dva kamiona, možda je bilo osobnih i dostavnih vozila. Osobno je bila sudužnik prilikom podizanja kredita na način da je dala u fiducij nekretninu, odnosno poljoprivredno/građevinsko zemljište u Ivanić-Gradu, a osim ovog zemljišta u Ivanić-Gradu bila je vlasnik ½ kuće na moru u Novom Vinodolskom koja je prodana u ovrsi. Nije znala detalje o poslovanju T.D., osim onoga što joj e o tome pričao suprug jer jemorala kao vlasnik društva morala potpisivati neke dokumente… Osim ugovora o kredit, zna da je morala potpisivati ugovore za leasing za kamione. Na daljnje pitanje suda odgovara da je tuženik IMEX banka bila jedina banka koja je financijski pratila T.D. na način da su se podizali tzv. revolving krediti, a sredstvo osiguranja kod IMEX banke bile su nekretnine koje je navela, osim njezinih nekretnina, tj. ½ kuće na moru i zemljišta u Ivanić-Gradu. Ne zna točno, ali zna da je T.D. podizalo manje revolving kredite na način da bi se jedan zatvorio, a drugi otvorio i to do iznosa od 500.000,00 EUR, a nekretnine koje su bile u vlasništvu firme bili su vrijednosti oko 5.000.00,00 EUR. 2008. godine se pojavio novi kredit koji podiže novo društvo GP Vrhovec d.o.o., vlasnik je bio ZČ šogor od tužiteljice, on je bio i direktor društva, a ona je popstala prokurist tog društva. To društvo bilo je osnovano kao projekt firma, a za izgradnju novih zgrada na Sopnici. To je bilo u dogovoru sa IMEX bankom jer je IMEX banka dala garanciju za taj posao te je direktno cesijom novac išao banci pa je na taj način od naplate novog društva plaćan kredit, odnosno plaćanja starog društva. Pojašnjava da je IMEX banka 2008. godine dala kredit GP Vrhovec, a s tim novcem plaćeni su svi raniji krediti starijeg T.D. Stagra d.o.o. Te 2008. godine uključila se u rad i aktivno počela raditi u Stagri d.o.o. gdje sam i prije bila formalno zaposlena te mi je puno detaljnije poznato što se je događalo jer je željela razvod, isplatiti IMEX banku i osloboditi svoju nekretninu koja je dana u zalog i to nekretninu u Ivanić-Gradu. 2009. godine željela je prodati nekretnine u ivanić-Gradu te je imala kupca i predugovor za prodaju zemljišta u Ivanić-Gradu koje je industrijskoj zoni i to za 5.000.000,00 EUR, ali sve tri čestice, dakle i njezina i one koje su bile u vlasništvu T.D. Stagra, tj. bile su pod fiducijem.Jedini dokumenat koji posjeduje o tome koliko su Stagra d.o.o. i GP Vrhovec d.o.o. dužni tuženiku je pismo namjere tuženika iz 2009. To pismo namjere smo zapravo tražili za kupca koji je bio Izraelski partner, a kako bi on točno znao koliki bi iznos trebao isplatiti IMEX banci. Ovaj kupac je zbog svojih razloga odustao te je našla novog kupca koji je također bio voljan otkupiti dug koji je tada iznosio od oba trgovačka društva oko milijun i nešto eura te želi naglasiti kako je vrijednost nekretnina oba T.D. bila preko 5.000.000,00 EUR prema procjenama vještaka banke. Predmet ove druge kupoprodaje je bilo zemljište isključivo u njezinom vlasništvo koje nije bilo u fiduciju, iznos je bio 2.100.000,00 EUR s kojim bi ja isplatila ukupno potraživanje tuženika te oslobodila sve ostale nekretnine koje su bile pod fiducijem. Banka je znala za sve te pregovore. U to vrijeme T.D. Stagra je bilo u predstečajnom postupku krajem 2009. godine, u pitanju je bio cement, odnosno beton, radilo se o iznosu manjem od 500.000,00 EUR; radilo se o nekoj firmi iz Istre. Oni su prvi podnijeli ovršni prijedlog, a potom je banka, tj. tuženik učinila isto.Taj ovrhovoditelj, tj. betonara bila je spremna povući prijedlog i povukla ga je te je dug podmiren. 2009. bio je taj dogovor sa drugim kupcem s kojim je već bio zaključen ugovor i doneseno porezno rješenje za nekretnine u vlasništvu tužiteljice, o čemu je banka bila obaviještena te joj je banka dostavlja prijedlog ugovora u svibnju 2010. u kojem se objedinjavaju svi ugovori, tj. sva potraživanja banke te u ugovoru piše način isplate svih tih kredita, a koji je ostao samo u nacrtu, ali ga nije potpisala. Vezano za to ima korespodenciju u vidu mailova, dopisa; a nije pristala na ovaj ugovor iz razloga što su u tom nacrtu ugovora bile upisane sve njezine nekretnine za koje su saznali, a nisu bile predmet kupoprodaje. Tom kupoprodajom je htjela isplatiti Imex banku i zatvoriti potraživanje koje je banka imala prema GP Vrhovec i Stagra d.o.o.. U tom slučaju bi nekretnine koje su ostale u vlasništvu trgovačkih društava bile bez fiducija. 2010. godine došlo je do velike ekonomske krize pa i krize u građevinarstvu tako da društva nisu dobro poslovala, a između ostalog je propao i posao na izgradnji velikog poslovnog centra u Vrbanima. T.D. su bila solventna do 2010., osim što su bila dužna banci. 2010. je otvoren stečajni postupak. Ne zna za koji iznos je otvoren stečaj, a otvoren je stečaj, odnosno prvi je prijavio potraživanje jedan kooperant, a banka je kasnije prijavila. Tijekom 2012. zna da je nestalo 2.000.000,00 kn jer je GP Vrhovec imalo u tom iznosu potraživanje od Tehnike, a bilo je dogovoreno da Tehnika direktno plati banci, a tužiteljica ne može doći do podataka da li je banka dobila taj novac, zato traži financijsko vještačenje. Naglašava i to da joj stečajna sutkinja nije dozvolila prisustvovati ročištima kao vlasnici i prokuristici iz razloga što nije odgovorna osoba. Radi toga ne zna što se je događalo s potraživanjima trgovačkih društava, npr. 2.000.000,00 kn za izgradnju, vlasnik firme je bio IČ, kao i što se je dogodilo s kranom koji je vrijednosti cca 50.000,00 EUR…No međutim, 2010. godine, tj. prije otvaranja predstečaja i stečaja, kada je imala kupca za nekretninu u Ivanić-Gradu i kada je već razrezan porez te kad je htjela otplatiti sav dug i obavijestila banku da ću s poslovanjem prijeći u drugu banku, dobila sam rješenje o promjeni sredstava ovrhe ovrhovoditelja Imex banke kojim je određena ovrha na mojim nekretninama u Ivanić- Gradu, a koja je bila predmet kupoprodaje. Prije toga ja nisam dobila rješenje o ovrsi da bih znala na kojim drugim sredstvima je ovrha donesena. Prije toga Imex banka uopće nije željela ovršiti račune, a trebala je dobiti 2.000.000,00 EUR koje nije dobila. Tom ovrhom je opstruirana ova kupoprodaja te nije mogla podmiriti dugove. Na pitanja suda odgovara da ne zna da li je Imex banka i s kojim iznosom namirena u stečajnom postupku jer o tome nju nitko iz stečaja nije obavještavao. Isto tako se smatra žrtvom prijevare iz razloga što nije nikad potpisala izjavu da je jamac platac, a isto tako joj nije jasno zašto je banka prije pokretanja stečajnog postupka ovršila njezine nekretnine, a isto tako su ovršene i ½ nekretnine u Novom Vinodolskom. Prvi put je reagirala kada je pozvana kod javnog bilježnika prilikom prodaje nekretnina koje su u njezinom vlasništvu, a koje je dala u fiducij i to kada je kada je tražila financijsko vještačenje, tj. utvrđivanje koliko je iznosio dug, a koliko vrijede nekretnine koje su bile u fiduciju, a sve temeljem vještaka Željka Erića. Te procjene nekretnina temeljem kojih su pušteni krediti nije nikada vidjela, niti su joj ikad dostavljene. Ne zna za koji iznos ju banka tereti, odnosno koji iznos je dužna po prijedlozima za ovrhu jer uz rješenje dobiva samo izvod. Nema saznanja kako je i što od duga zatvarano banci, kao i u kojem vremenskom periodu. Na pitanje pun. tužiteljice da li je banka obavještavala knjigovodstvo ili odgovornu osobu o visini podignutih kredita, odnosno otplaćenih, odgovara da ona to osobno nije dobivala, bio je zaposlen knjigovođa. Na daljnje pitanje da li je banka, tj. tuženik prije nego je pokrenuta ovrha na nekretninama u mojem vlsništvu pokrenula ovrhu na nekretninama T.D., odgovara da nije. Ne zna temeljem koje isprave je banka protiv nje podnijela prijedlog za promjenu predmeta i sredstava ovrhe i predložila prijedlog za ovrhu, a bez ikakvog priloga i to kod Općinskog suda u Ivanić-Gradu. Otišla je u gruntovnicu i kod javnog bilježnika te potom s dobivenom izjavom, odnosno kopijom koju je „ navodno“ potpisala, pokazala je grafologu u ZK odjelu i kod javnog bilježnika i original tvrdeći da nisam potpisala i on je to potvrdio. Naglašava kako odgovorno tvrdi da su dokumenti koji su potpisani 21. listopada 2008. kod javne bilježnice Picukarić krivotvoreni, isto tako kao i Izjava koju nije potpisala. Naime, kad su tog dana uvečer došli kod javne bilježnice; nju, supruga, šogora i direktora FČ dočekali su na stolu Sprazum, Ugovor o kreditu, Ugovor o akreditivu koji nikad nije realiziran. Prema uputi javne bilježnice trebali su potpisati Sporazum i Ugovor imenom i prezimenom i parafirati na svakoj stranici, a kasnije, tj. 2010. godine kada je došla u gruntovnicu s vještakom ,shvatila je da to što je javna bilježnica dostavila banci, odnosno ZK odjelu je sadržajno drugačiji ugovor o kreditu i to ugovor o dugoročnom i kratkoročnom kreditu jer je umetnut jedan članak da će dati izjavu temeljem čl. 180 Ovršnog zakona… a što zapravo znači da je ona jamac platac, a što nije potpisala. Tada im je javna bilježnica rekla da nova direktorica Imex banke, a koja je ujedno i sestrična javne bilježnice ne može doći odmah potpisati i ostavila isprave za potpisati, te ugovore nijevnikada dobila te je primjerke ugovora dobila tek od stečajnog upravitelja te kasnije u gruntovnici. Ovjere potpisa izvršili su u praznoj javnobilježničkoj knjizi. Dodaje da je 2010. tražila od te javne bilježnice da joj da presliku sporne Izjave i pitala ju kada je tu izjavu potpisala temeljem koje je postala jamac platac iz 2008., a JB joj je rekla da je to potpisala u prostorijama banke, a da je ona samo te večeri izjavu potpisala i ovjerila te mi je javna bilježnica odbila dati prijepis te izjave pa sam nazvala odvjetnicu i uz njezinu sugestiju zatražila od javne bilježnice te mi je ona izdala napismeno da mi odbija dati prijepis sporne izjave iz 2008., a temeljem koje je pokrenut ovaj postupak. Naglašava i to kako je, kada je dobila ovu ovrhu, željela podnijeti i kaznenu prijavu te ju je policijski inspektor upitao kako je takva isprava mogla biti provedena u gruntovnici jer na jednom mjestu piše ugovor o dugoročnom, a na drugom mjestu ugovor o kratkorčnom, broj kredita je od dugoročnog, a potpis je drugačiji od onog na osobnoj iskaznici te nema numeracija stranica ugovora o kreditu niti parafa pa je zato sumnjala na krivotvorinu, ali je iz policije upućena na privatnu tužbu, za što nije imala novaca jer je bila razvedena, suprug nije plaćao alimentaciju. Slični sceanrai dogodio se i sa ugovorom koji se potpisivao u siječnju 2009. kod iste javne bilježnice. Sumnja u krivotvorinu, tj. sigurna jw da su ugovori krivotvoreni u listopadu 2008. i siječnju 2009. iz razloga što su se te 2009. godine svaka tri mjeseca potpisivala produljenja garancije za GP Vrhovec za Tehniku za dobro izvršenje posla te su tim garancijama bile parafirane sve stranice; kao i inače u svim ugovorima. Ugovor u siječnju smatra da je isceniran na način da je pušteno oko 150.000,00 dolara, a još nisu došli ni do ureda, a taj novac je gotovo odmah naplatio mjenicom Gramat…Sve je bilo usmjereno da bi otišli u stečaj. Tijekom svih ovih godina tražila je medijaciju jer još uvijek ima kupce za ovu nekretninu, ali je preduvjet bio da protiv banke povučem sve tužbe te bi tada eventualno došla u obzir medijacija. Nadalje odgovara kako je banka na dražbi kod javnog bilježnika kupila sve nekretnine u vlasništvu trgovačkih društava i te jedne koju dala u fiducij i to za 1/3 procijenjene vrijednosti, odnosno za 530.000,00 EUR; tako piše u dopisu. Dodaje kako su oni ovu nekretninu u Međimurskoj platili 230.000,00 DEM, a vještak Erić nju jedino nije procijenio, a ostale je procjenjivao na način da je nominalni iznos DEM označio kao isti nominalni iznos u EUR te smatra da je procjena nekretnina vlasništvo T.D. bila znatno manja od tržišne vrijednosti. Na daljnje pitanje pun. tužiteljice odgovara da je vrijednost nekretnine koja je predmet ovršnog postupka kod ovog suda najprije bila procijenjena u vrijednosti od 600.000,00 kn, a potom iste godine u rujnu 7.000.000,00 kn, a zaključkom je utvrđena vrijednost od 7.000.000,00 kn, stavljeno je da je sve poljoprivredno zemljište i prodano banci za 1/3. U ovršnom postupku prigovarala je vrijednosti procjene nekretnine, te da je nekretnina procjenjena kao poljoprivredno, a ne građevinsko, kao i visini duga odgovaram da je prigovarala te upućena na parnice i parnice se o tome vode. U ovršnom postupku broj Ovr-375/10 više puta je sudac donosio rješenje o namirenju na koje se je žalila, a to rješenje je ukidano. Do sada sam od 2010. tek drugi puta iskazivala pred sudom. Naglašava da nikad nije provedeno vještačenje kojim bi se utvrdilo potraživanje Imex banke u odnosu na trgovačka društva, a podredno i tužiteljici. Nije imala priliku razgovarati sa direktoricom Imex banke gđom KČ zašto je banka krenula ovrhom na nekretninu za koju je imala zaključen kupoprodajni ugovor i kojim bi riješila dug; nije se javljala. Na pitanje pun. tuženika kada je bio dogovor, gdje i sa kime vezano uz T.D. GP Vrhovec odgovara kako ne zna. Odgovara koji zaposlenici banke su bili obaviješeteni o mogućoj prodaji nekretnine, kojom bi se zatvorio dug banci. U to vrijeme nije bila ovrha na nekretninama. Ponovno odgovara da na nekretninma koje su predmet drugog kupoprodajnog ugovora u vrijeme sastanaka nije bilo ovrhe. Ne zna tko je krivotvorio dokumente kod javne bilježnice. Na pitanje tko ju je prevario odgoavara da netko tko je bio na kasnijim sastancima koje je imala u Imex banci nakon 2012. godine koji je rekao da zna koja je stvarna vrijednost nekretnina te da će doći do tih nekretnina te da se ne zamara pravdom. Ne želi imenovati tu osobu te i dalje želim medijaciju s bankom. Na daljnje pitanje tuženika da li zna da li je netko stavio prigovor, odnosno podnio zahtjev da bude razlučni ili izlučni vjerovnik, odnosno da bi došlo do osporavanja tražbine Imex banke u stečajnom postupku u oba t.d. odgovara da ne zna. Ne zna kako se zove javni bilježnik kod kojega se vodila dražba nekretnina, ali nije bila gđa Picukarić, bilo je u Čikoševoj ulici. Potvrđujem da je to bilježnica Radojka Galić. Ponovno odgovaram da nije podnijela kaznenu prijavu protiv Imex banke. Ne zna odgovoriti na pitanje da li je podnijela tužbu radi poništenja pravnog posla radi mana volje.

4. Sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka brižljivom savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (N/N 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 96/08 57/11, 148/ 11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odlučio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

6. Ocjenjujući provedene dokaze sud je dokaznu snagu istih, cijenio dovodeći ih u međusobnu vezu te uz odlučne činjenice koji je tužitelj, s obzirom na osnovu tužbe, bio dužan dokazati jer o njima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri tome je našao nedvojbeno utvrđenim kako se u potpunosti treba pokloniti vjera iskazu tužiteljice, kao i nalazu i mišljenju vještaka jer vještak potvrđuje navode tužiteljice u cijelosti te se osobito naglašava kako tuženik nije sudu dostavio nikakvu dokumentaciju vezanu uz točan obračun potraživanja prema trgovačkim društvima, odnosno ovdje tužiteljici, kao ni obračun koliko je naplaćeno u svim ostalim postupcima, tj. stečaju i ovršnom. Pritom se osobito ističe kako je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio na tuženiku, a ne tužiteljici, a sve to iz razloga što je tužiteljica bila stavljena u svim ovim postupcima i odnosu s bankom u izuzetno neravnopravni položaj. Odlučujući prije svega o prigovoru zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev ima primijeniti odredba iz čl. 328 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO), a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Nastavno, Sud EU je već presudio da široko tumačenje pojma „potrošač”, u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, omogućuje da se osigura zaštita koju se tom direktivom dodjeljuje, prema potrebi, svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 37. i navedena sudska praksa). 13. Stoga prisilni karakter odredbi sadržanih u Direktivi 93/13 i s njima povezanih posebnih zahtjeva zaštite potrošača zahtijevaju široko tumačenje pojma „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) te direktive kako bi se osigurao njezin koristan učinak (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 38.). 14. U okviru ugovora o kreditu sklopljenog s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, kada se sudužnik nalazi u situaciji sličnoj onoj dužnika u pogledu ugovornih obveza prema tom prodavatelju robe ili pružatelju usluga s kojim su potpisali ugovor, nije potrebno praviti razliku između dužnika i sudužnika u pogledu primjene Direktive 93/13 na taj posebni ugovor. Stoga pojam „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, u okviru takvog ugovora, također obuhvaća fizičku osobu koja se nalazi u položaju sudužnika kada djeluje u svrhe izvan okvira svoje profesionalne djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

7. Nesporno je da je tužiteljica kao sudužnik trgovačkim društvima 21. listopada 2008., a koje su ovjerene 27. listopada 2008. potpisala Izjave o zaplijeni kojima je dala neopozivu suglasnost banci da radi naplate tražbina tvrtke STAGRA d.o.o. i GP VRHOVEC d.o.o. zaplijene svi njezini računi kod svih banaka. Također je nesporno da je jedna od takvih Izjava zaključena 15. siječnja 2009. kao i da je tužiteljica kao fiducijarni dužnik trgovačkih društava STAGRA d.o.o. i GP VRHOVEC d.o.o. potpisala Sporazum s tuženikom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], Zemljišnoknjižni odjel Ivanić-Grad i to dana 27. listopada 2008. Također se utvrđuje da su ova trgovačka društva, u kojima nije bila upisana tužiteljica kao odgovorna osoba, već su to bili FČ i ĆČ, već su zaključile Ugovor o kratkoročnom kreditu i Ugovor o dugoročnom kreditu 21.10.2008. te isti dan Ugovor o otvaranju akreditiva. Nesporno je i to da je tužiteljica kao fiducijarni dužnik potpisala Sporazum tuženiku 15. siječnja 2009., dakle za godinu dana od osiguranja nekretnina, kojim nekretnine koje su bile u fiduciju radi osiguranja tražbine, dozvoljava da se na istima zabilježi da je fiducij prenesen radi osiguranja novih novčanih tražbina trgovačkih društava. Ujedno se utvrđuje da spomenutom prileži Ugovor o kratkoročnom kreditu zaključen između trgovačkih društava i banke od 15. siječnja 2009., kao i Ugovor za izdavanje garancije u kojima nije upisana tužiteljica kao odgovorna osoba, a isti takav Sporazum potpisan je i 4.9.2009. , kao i Ugovor o izdavanju garancije kojega nije potpisala ovdje tužiteljica. Nadalje je nesporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu proveden stečajni postupak pod brojem St-361/09 nad t.d. STAGRA d.o.o., dok je uvidom u Sudski registar za t.d. GP VRHOVEC d.o.o. utvrđeno da je brisan iz sudskog registra jer tri godine zaredom nisu predana financijska izvješća. Nesporno je i to da tužiteljica nikada nije dobila od tuženika točan obračun potraživanja temeljem osporenih Izjava o zaplijeni i osporenog fiducija, odnosno predmeta ovog tužbenog zahtjeva. Nesporno je i to da je tuženik radi naplate potraživanja u neutvrđenim iznosima podnio protiv tuženice brojne ovršne postupke pa je tako kod javnog bilježnika Željke Picukarić vođen postupak broj Ov- 833/08 radi zaplijene svih njezinih računa, kod Stalne službe Ivanić-Grad broj Ovr- 372/2015 ovrha na nekretninama temeljem ovršne isprave, tj. rješenja o ovrsi te javne bilježnice od 27.10.2008., potom kod Općinskog suda u Crikvenici temeljem ovršnih isprava i to Izjava o zaplijeni računa čije odredbe su osporene kao ništave, ovrha broj Ovr-495/10 sada Pu Ovr-800/2019 i to od 4. kolovoza 2010. Napominje se da je ovrha na nekretninama broj Ovr-578/2010 predložena 9.7.2010. godine, dok je nesporno utvrđeno da je stečajni postupak otvoren 1. listopada 2010. Iz svega navedenog nedvojbeno se utvrđuje kako je nesporno da je ovdje tuženik istovremeno, u razmaku od 17 dana pokrenuo stečajni postupak nad t.d. STAGRA d.o.o. koje je bilo glavni dužnik te je istovremeno ovršne postupke protiv ovdje tužiteljice koja je bila jamac platac, odnosno potpisala Izjave o zaplijeni te Sporazum o fiduciju; a sve kao treća osoba, dakle kao osoba koja nije bila odgovorna osoba u trgovačkim društvima. Nadalje se nesporno utvrđuje uvidom u stečajni spis kako je u stečajnom postupku javnog bilježnika Radojke Galić na javnoj dražbi prodana nekretnina stečajnog dužnika STAGRA d.o.o. i to nekretnine u Ivanić-Gradu k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], zgrada u [adresa] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], dvorište u Zagrebačkoj ulici zk. ul. [broj ZK uloška], dvije zgrade i dvorište, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Također je nesporno kako javni bilježnik u rješenju o namirenju i zaključenju stečajnog postupka nije naznačio koliko je točno bilo ukupno potraživanje vjerovnika ovdje tuženika te koji točno iznos ovdje tuženika je namiren u stečajnom postupku. Nadalje analizom priloženih izvoda iz poslovnih knjiga tuženika u ovršnim postupcima koji su pokrenuti protiv ovdje tužiteljice proizlazi da su naznačeni različiti iznosi potraživanja u pojedinim spisima.

8. Sporno je da li tužiteljica ima svojstvo ''potrošača'' u smislu tada važećih i sada važećih propisa te prakse Suda EU. Nadalje je sporno da li je tužiteljica, slijedom naprijed izloženog, u spomenutim društvima za koja je potpisala osporene isprave, bila odgovorna osoba i prokurist pa da se radi toga na nju ne mogu primijeniti odredbe o ništavosti jer da nije bila potrošač. Također je sporno da li su Izjave o zaplijeni koje je tužiteljica potpisala 21.10.2008. ništetni pravni poslovi ili su ništetne samo pojedine odredbe. Sporno je da li je prijenosom fiducija, tj. nekretnina koje su bile predmet osiguranja fiducijem premašena vrijednost osiguranih novčanih potraživanja banke, odnosno da li je banka uopće uzela u obzir spomenute nekretnine i vrijednost istih koje su prenesene u vlasništvo banke prilikom obračuna ukupnog potraživanja u odnosu na trgovačka društva. Sporan je iznos potraživanja banke, odnosno tuženika u svim postupcima na koje se odnose tužbeni zahtjevi tužiteljice o kojima sud odlučuje. Pored navedenog, sporno je da li je banka kao tužiteljica prodajom nekretnina u ovršnim postupcima vlasništvo tužiteljice oštetila tužiteljicu, tj. da li je pretrpjela značajnu štetu jer da su nekretnine prodane po znatno manjoj cijeni od tržišne. Također je sporno da li je tužiteljica pretrpjela povredu prava osobnosti zbog ponašanja banke te ju dovela u stanje neizvjesnosti i nemogućnosti da prehrani svoju djecu te da joj zbog treba dosuditi novčanu naknadu za nematerijalnu štetu.

9.1. Temeljem provedenog dokaznog postupka nedvojbeno se utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice od 4.2.2022. ispravljen 17. veljače 2022. koji se odnosi na utvrđenje ništetnim isprava i to Izjava o zaplijeni od 21.10.2008., ovjerenih 27. listopada 2008. te 15. siječnja 2009., kao i Sporazuma o prijenosu fiducijarnog vlasništva od 21.10.2008. te Sporazuma od 15. siječnja 2009. u cijelosti osnovan te da su pobrojane isprave ništave.

9.2. Nasuprot tome, sud utvrđuje kako je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrde ništavim odredbe Ugovora o kratkoročnom kreditu od 21.10.2008. godine, Ugovora o otvaranju akreditiva od 21.10.2010. te Ugovor o kratkoročnom kreditu od 15. siječnja 2009.; a sve iz razloga što tužiteljica nije ni u kojem svojstvu sudjelovala u zaključenju spomenutih Ugovora te, dakle, nije bila stranka i nema pravni interes na podnošenje tužbe vezano uz navedeno.

9.3. Također je sud odbio tužiteljicu s njezinim zahtjevom da se naloži tuženiku Imex banci da vrati tužiteljici sve što je stekao temeljem ništetnih isprava u ovršnim postupcima, a iz razloga što bi za podnošenje takvih zahtjeva bili nadležni sudovi koji su vodili ovršne postupka te se spomenuto treba zahtijevati unutar instituta tih postupaka, dakle, temeljem odredaba Ovršnog zakona, podredno ZPP-a; podnošenjem prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

9.4. Također je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim ista zahtijeva isplatu neimovinske štete tuženiku vezano uz druge ovršne postupke, a iz razloga što u ovom postupku nije moguće uopće dokazivati spomenute činjenice prije prethodnog utvrđenja, kao što je navedeno u prethodnoj točci, tj. da je tužiteljica trpjela duševne boli zbog brojnih ovrha, da nije mogla uzdržavati svoju djecu, kao i invalidno dijete.

9.5. U odnosu na dio presude kojom se usvaja dio tužbenog zahtjeva tužbe od 4. veljače 2022. ispravljene podneskom od 17. veljače 2022. (list 178-183), broj P- 351/2022 sud prije svega ističe kako je neosnovan prigovor tuženika da se tužiteljica ne može pozivati na svojstvo potrošača ističući kako je ista bila odgovorna osoba t.d. STAGRA d.o.o. i prokurist t.d. GP VRHOVEC d.o.o. Navedeni prigovori nisu istiniti. Naime, na tuženiku je teret dokazivanja spomenutih tvrdnji, a tuženik sudu nije dostavio niti jedan dokaz o tome da bi tužiteljica u Registru trgovačkih sudova bila upisana kao odgovorna osoba, odnosno prokurist. Doduše, sud je po službenoj dužnosti izvršio uvid u povijesni izvadak društva STAGRA d.o.o. te je utvrdio da je ista, doduše, očito samo formalno bila upisana kao odgovorna osoba i direktor t.d. STAGRA d.o.o. i to na način da je 1.9.2008. upisana kao direktor, a 11.9.2008. prestaje biti direktor, dakle, bila je u svojstvu direktora i člana uprave ukupno 10 dana. Spomenuto u cijelosti potvrđuje navode tužiteljice da ona nije ništa znala o poslovanju t.d., da je bila domaćica koja se bavila podizanjem četvero djece od kojih je jedno bilo 100% invalid te sud utvrđuje da je njezin bivši suprug i bivši šogor ĆČ i DČ formalno i iz samo njima poznatih razloga upisao tužiteljicu kao direktora t.d. STAGRA d.o.o. i to u periodu od 10 dana. Pritom se osobito naglašava da je to bilo od 1. do 11. rujna 2008., a da su osporeni, tj. ništavi akti od strane tužiteljice potpisani i ovjereni u listopadu 2008., dok je Sporazum ovjerila i potpisala 15. siječnja 2009., dakle nakon što je brisana sa formalnog mjesta direktora kojemu de facto nije bila direktor niti je na bilo koji način sudjelovala u radu t.d. Stoga sud utvrđuje da je ovdje tužiteljica uvjetno rečeno ''žrtva poslovanja'' svojeg bivšeg supruga koji je bio direktor i odgovorna osoba, kao i njegovog brata koji je bio u tom istom svojstvu i koja je jamčila novčanim sredstvima na svojim računima te fiducijem za dugove t.d. STAGRA d.o.o. prema tuženiku. U konkretnom slučaju sud utvrđuje da ovdje tužiteljicu treba štititi kao osobu na čiju štetu su zaključeni Izjave i Sporazumi jer se je radilo o procesnoj neravnopravnosti stranaka, odnosno tužiteljice u odnosu na banku gdje je tužiteljica potpisala Izjave i Sporazum kao građanin, tj. potrošač bez da se je o spomenutim Izjavama i Sporazumu pojedinačno pregovaralo. Sud utvrđuje da je prilikom zaključenja spomenutih tužiteljica bila dovedena u neravnopravni položaj jer su spomenute Izjave i Sporazum sadržavale nepoštene odredbe u odnosu na istu, tj. protivne članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003). Osobito se pritom ističe kako je Sud EU smatrao da, kada se neka odredba proglasi nepoštenom i ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi. Osobito valja istaći kako u konkretnom slučaju tužiteljica po ovom sudu ima pravo na sudsku zaštitu u svojstvu pojma ''potrošača'', a iz razloga što se potrošač definira definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena Direktiva 93/13/EEZ, ugovore na koje se primjenjuje, određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti, iz čega pak proizlazi kako je taj kriterij u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom 93/13/EEZ (da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja, tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj), slijedom čega je za zaključiti kako je nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru (koji može ulaziti u područje primjene Direktive 93/13/EEZ) dužan, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te Direktive. U konkretnom slučaju sud nalazi nedvojbeno utvrđenim, dakle da je tužiteljica u vrijeme zaključenja osporenih isprava bila domaćica, bavila se djecom te je dovedena kod javnog bilježnika potpisati osporene isprave koje su bile tipski sastavljene od banke, nisu joj prethodno predočene na uvid niti protumačene, nisu joj protumačene posljedice potpisivanja istih, nije joj protumačen pojam fiducija i prijenosa nekretnina, odnosno osiguranja potraživanja pa stoga sud utvrđuje da su spomenute isprave u toj mjeri otegotne za tužiteljicu da su u cijelosti ništetne i da ne proizvode pravne učinke. Pritom je sud uzeo u obzir odredbe Suda EU koji u tumačenju pojma "potrošača" u svojim odlukama navodi:

- "… u skladu s člankom 2. točkom (b) Direktive 93/13, pojam "potrošač" u smislu te direktive znači "svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima [t]om direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije". Pojam "trgovac" definiran je u točki (c) tog članka kao "svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima [t]om direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i[li] profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu" (predmet C- 495/2019, Kancelaria Medius SA protiv RN, točka 28.);

- "… Sud je već utvrdio da se osobu koja nije fizička osoba, koja sklopi ugovor s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, ne može smatrati potrošačem u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 /presuda od 22. studenoga 2001., Cape i Idealservice MN RE, C-541/99 i C-542/99, EU:C:2001:625, t. 16./" (predmet C- 329/2019 Condominio di Milano, via Meda protiv Eurothermo SpA, točka 25.);

- "… Sud je već presudio da je potrebno osobito uzeti u obzir pojam „potrošač“ iz drugih propisa prava Unije kako bi se osiguralo poštovanje ciljeva kojima teži zakonodavac Europske unije u vezi s potrošačkim ugovorima kao i usklađenost prava Unije /presude od 5. prosinca 2013., Vapenik, C-508/12, EU:C:2013:790, t. 25. i od 25. siječnja 2018., Ć, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 28." (predmet C-694/2017 Pillar Securitisation Sarl protiv ŽČ);

"… kako bi se utvrdilo ima li osoba svojstvo potrošača, koncept koji se mora strogo tumačiti, mora upućivati na položaj dotične osobe u određenom ugovoru, s obzirom na prirode i cilja tog ugovora, a ne subjektivnoj situaciji dotične osobe….. ista se osoba može smatrati potrošačem u odnosu na određene transakcije i gospodarskim subjektom u odnosu na druge (predmet C-269/1995 ČČ i Dentalkit Srl, točka 16.);

- "…na temelju sheme pravila o nadležnosti koja je uspostavljena Bruxelleskom konvencijom, kao i obrazloženja posebnih pravila uvedenih odredbama Glave II, odjeljak 4, Sud je zaključio da te odredbe pokrivaju samo privatne krajnje potrošače, a ne koji se bave trgovinom ili profesionalnim aktivnostima, budući da se korist od tih odredbi ne smije proširiti na osobe za koje posebna zaštita nije opravdana /vidjeti u tom smislu, između ostalog, F, stavak 21; OČZ , stavci 19 i 22; ČČ , stavak 15; i Š, stav 39/ (predmet C-464/01Johann U v Bay Wa AG, točka 35.);

- "… Sud je doista više puta smatrao da posebna pravila uvedena odredbama Bruxelleske konvencije o nadležnosti nad potrošačkim ugovorima služe osiguravanju primjerene zaštite potrošača, budući da se stranka smatra ekonomski slabijom i manje iskusnom u pravnim stvarima od druge, trgovačke, strane u ugovoru /vidjeti, između ostalog, U , stavak 34. i predmet C-27/02 G [2005.] ECR I-481, stavak 39./ (spojeni predmeti C-585/2008 i C-144/2019 HČ v Reederei Karl Schlüter GmbH & Co. KG i Hotel Alpenhof GesmbH v Oliver Heller - točka 58.);

- "… Iz teksta članka 6. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 805/2004 proizlazi da je potrošač osoba koja sklapa ugovor za potrebe koje se mogu smatrati izvan opsega njegova poslovanja ili zanimanja. Ta odredba ne propisuje ima li svojstvo poduzetnika ili nedostatak istoga ulogu u svrhu kvalifikacije druge osobe kao "potrošača". Svojstvo druge ugovorne stranke kao potrošača ne proizlazi ni iz drugih odredaba ove uredbe i, u nedostatku navedene odredbe o upućivanju na pravo država članica, treba utvrditi smisao i doseg pojma "potrošača" iz ove iste odredbe u odnosu na kontekst u kojem se ova odredba nalazi i cilj kojem je usmjerena Uredba br. 805/2004." (predmet C- 508/2012 NČ protiv LČ, točka 24.);

- "… U tom pogledu, da bi se osiguralo poštovanje ciljeva kojima teži europski zakonodavac u pogledu ugovora koje sklapaju potrošači kao i koherentnost prava Unije, treba posebice uzeti u obzir pojam "potrošača" iz drugih odredbi prava Unije. Uzevši u obzir komplementaran karakter pravila koja su propisana Uredbom br. 805/2004 s pravilima koja sadrži Uredba br. 44/2001, odredbe ove posljednje pokazuju se posebno važnima…." (predmet C- 508/2012 NČ protiv LČ, točka 25.). Pritom se naglašava kako se radi o ništetnosti isprava koje sud utvrđuje ovom presudom pa je stoga neosnovan prigovor zastare tuženika jer kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

9.6. Osobito se naglašava okolnost kako su ništetne odredbe ne samo Izjava o zaplijeni iz naprijed navedenog razloga, tj. budući da tužiteljica u ovim Izjavama uopće nije mogla pregovarati o sadržaju niti je de facto znala što potpisuje, a isto tako se utvrđuje okolnost kako su sudovi u ovršnom postupku bili dužni provjeriti i izvršiti sudsku kontrolu spomenutih Izjava i Sporazuma koje su zapravo bile javnobilježničke isprave, a što nije učinjeno; tj. sudovi su postupali protivno zaključcima VSRH Građanskog odjela broj Su-IV-87/22. Tome treba dodati i okolnost kako je sud utvrdio, na temelju nalaza i mišljenja vještaka te uvida u ovršne spise, da, osim nepostojeće dokumentacije, uz ove ništave Izjave i Sporazume tuženik nije priložio nikakve obračune potraživanja, odnosno bilo kakve vjerodostojne isprave, kako u vrijeme potpisivanja spomenutih, tako ni naknadno u vrijeme vođenja stečaja i ovršnih postupaka, odnosno isprave koje je prilagao u pojedinim stečajnim postupcima sud utvrđuje da uopće nisu bili međusobno usklađeni, iznosi potraživanja su bili potpuno različiti te se nije uopće moglo utvrditi koji je stvarni iznos potraživanja tuženika, kako spram društva STAGRA d.o.o. tako i u odnosu na ovdje tužiteljicu.

9.7. U odnosu na navode tuženika da je tužiteljica bila prokurist društva GP VRHOVEC d.o.o., na istom je bio teret dokazivanja, spomenuto nisu dostavili sudu pa je stoga sud navedeno uzeo kao netočno. Opreza radi, sud je po službenoj dužnosti izvršio uvid u povijesni izvadak za to društvo te je utvrdio da je spomenutom društvu bio jedini osnivač suprug tužiteljice, radilo se o j.d.o.o. te da je tužiteljica bila prokurist nekoliko mjeseci, a prestala je biti prokurist 6. listopada 2009. iz čega sud utvrđuje kako je njezin bivši suprug i ovdje iskoristio spomenuto svojstvo tužiteljice za određene osobne interese, ali ista de facto nije u vrijeme zaključenja i potpisivanja Izjava bila prokurist tog društva niti je obavila bilo koju radnju prokurista. Naime, prokura je trgovačka punomoć, a sadržaj i opseg punomoći određeni su Zakonom. Daje se u pisanom obliku na način predviđen Izjavom o osnivanju i društvenim ugovorom i nije prenosiva na drugu osobu. Prokurist može sklapati sve ugovore i poduzimati sve pravne radnje u ime i za račun trgovačkog društva i zastupati ga pred upravnim i drugim državnim organima, ustanovama s javnopravnim ovlastima te državnim i izabranim sudovima. Da tužiteljica u vrijeme potpisivanja ništetnih isprava nije bila prokurist proizlazi iz samih Izjavama i Sporazuma jer je u Izjavama o zaplijeni bila upisana kao sudužnik, a u Sporazumima kao fiducijarni dužnik, dok su ostale osobe bile upisani kao direktori i to FČ i ĆČ. Osobito se pritom naglašava da protiv GP VRHOVEC d.o.o. nije proveden čak niti stečaj, dakle ovo društvo nije imalo dugova, već je brisano zbog neaktivnosti, odnosno nepodnošenja financijskih izvještaja, a iz čega se utvrđuje da su ga direktori STAGRE d.o.o. koji su to de facto i bili formalno osnovali za potrebe financijskih transakcija između STAGRE d.o.o., banke i drugih t.d.

9.8. Dakle, slijedom svega naprijed izloženog utvrđuje se da su doista ništetni i ne proizvode pravne učinke Izjave o zaplijeni ovjerene 27.10.2008., Sporazum od 27.10.2008. i Sporazum od 15. siječnja 2009., a koje je potpisala tužiteljica i temeljem kojih je došlo do ovršnih postupaka na novčanim sredstvima i nekretninama tužiteljice. Prethodno je opisano kako je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da se proglasi ništetnim dva Ugovora o kratkoročnom kreditu od 21.10.2008. i otvaranju akreditiva, potom Ugovor od 15.1.2009. i izdavanju garancije od 19.12.2008. jer tužiteljica ni u kom svojstvu nije sudjelovala u zaključivanju i potpisivanju spomenutih isprava.

10. U odnosu na tužbu i tužbeni zahtjev od 13. lipnja 2016. (list 744) broj P- 308/2016 (do sada P-426/2023) napominje se da je u odnosu na dopunu tužbe, o kojoj je suđeno i koja presuda je ukinuta odlučeno prethodno i obrazloženo po prethodnim točkama. No, vezano uz tužbeni zahtjev od 13. lipnja 2016. o kojem nije odlučivao, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan u dijelu kojim se proglašava nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu broj Ovr-1128/2015. Naime, u spomenutom ovršnom postupku ovrhovoditelj je temeljem ovršne isprave i to Izjave o zaplijeni od 27.10.2008. predložio ovrhu na nekretninama ovdje tužiteljice za iznos od 161.987,58 EUR, a kojemu je priložen i prijedlog za ovrhu na temelju Izjave radi naplate tražbine u iznosu od 226.715,87 USD. Uz spomenuto je, ovdje tuženik, dostavio jedino sve naprijed spomenute Ugovore, Izjave i Sporazume bez obračuna potraživanja, bez navođenja da se vodi ovršni postupak na nekretninama temeljem iste osnove kod Općinskog suda u Crikvenici, bez navođenja koliki je dug podmiren od stvarnog dužnika IMEX banke d.d. na novčanim sredstvima s računa i nekretninama; a uvidom u ovršni spis utvrđuje se da je ovdje tužiteljica iz ovrhe upućena na parnicu rješenjem od 20. svibnja 2016., a parnicu je pokrenula 10. lipnja 2016.; dakle tužba je pravodobna.

11.1. Provodeći dokaze u odnosu na navedeno, sud je naložio provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Naglašava se okolnost da tuženik u ovom spisu na opetovano traženje suda, pa i pod prijetnjom novčane kazne, nije sudu dostavio nikakvu poslovnu dokumentaciju niti dokaz o tome koliko je stvarno potraživanje tuženika u odnosu na stvarnog dužnika STAGRA d.o.o. Nadalje je sud izvršio uvid u sve isprave koje je banka dostavila u ovaj spis vezano uz potraživanje te priložene stečajne i ovršne spise te je utvrđeno kako uopće ne postoji nigdje decidirano iskazano potraživanje banke u odnosu na t.d., odnosno ovdje tužiteljicu kao sudužnika. Sud je nesporno utvrdio da je nedopuštena ovrha te ju kao takvom proglašava iz razloga što je analizom datuma pokretanja stečajnog postupka, odnosno donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka, podnošenja prijedloga za ovrhu na nekretninama ovdje tužiteljice kod Općinskog suda u Crikvenici i dva ovršna postupka kod ovog suda; vremenski razmak od nekoliko mjeseci. Iz navedenoga proizlazi, dakle, da je tuženik u vrlo kratkom vremenskom razdoblju za isto potraživanje podnio razne instrumente za naplatu istog u stečajnom postupku gdje je 16.12.2010. utvrđena tražbina ovdje tuženika, 14.10.2010. je podnesen prijedlog za ovrhu na nekretninama kod Općinskog suda u Crikvenici, 12. srpnja 2010. zaprimljen je prijedlog kod Općinskog suda u Ivanić-Gradu, kao i u spisu Ovr-578/2010 od 14. srpnja 2010. U svim tim prijedlozima za ovrhu, kao i prijavi potraživanja u stečajnom postupku gdje je ovdje tuženik utvrđen vjerovnikom drugog višeg isplatnog reda, radi se o istim tražbinama, odnosno istim ispravama kojima se potražuju tražbine identično kako od t.d. STAGRA d.o.o., tako i od sudužnika ovdje tužiteljice. Pritom se osobito naglašava okolnost da je tužiteljica Sporazumom u kojem je bila sudjelujuća stranka omogućila banci da se na banku prenesu nekretnine radi osiguranja novčanih tražbina banke, a radi se o Sporazumu od 21. listopada 2008. koji je tužiteljica potpisala kao fiducijarni dužnik. Uvidom u spomenuti Ugovor utvrđuje se da su brojne nekretnine prenesene u vlasništvo banke i to kako t.d., a radi se o brojnim nekretninama u Zagrebu, tako i vlasništvo tužiteljice upisanim u zk odjel ovog suda. Radi se o prijenosu vlasništva nekretnina za iste ugovore o kratkoročnom kreditu, dugoročnom kreditu te akreditivu 21.10.2008., a na koje se odnose ništave Izjave o zaplijeni od 27.10.2008., 15.1.2009.

11.2. Dakle, nedvojbeno se utvrđuje da je radi naplate potraživanja po spomenutim ugovorima tuženik fiducijom prenio na sebe brojne nekretnine u Gradu Zagrebu i Ivanić-Gradu vlasništvo t.d. i tužiteljice, bez naznake, koji iznos duga je tim prijenosom, tj. fiducijom podmiren, ali je za iste ugovorne odnose istovremeno prijavio potraživanje u stečaj te gotovo za iste iznose podnio ovršne prijedloge na imovini ovdje tužiteljice; u kratkom vremenskom periodu. Radi toga je provedeno financijsko vještačenje, a iz opširnog nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sumarno je utvrđeno da isti ni u jednom spisu nije raspolagao bilo kakvim izvatkom iz poslovnih knjiga banke, tj. ispisom obračuna potraživanja iz kojega bi se moglo utvrditi točno potraživanje tuženika u točno određenom trenutku, a posebice u trenutku podnošenja ovršnih prijedloga protiv ovdje tužiteljice. Jedino što je sud mogao sa sigurnošću utvrditi je činjenica da je tužitelj temeljem ništavog Sporazuma od 29.10.2008., prenio na sebe kao fiducijar brojne nekretnine vlasništvo STAGRE d.o.o. i ovdje tužiteljice i to zgradu i dvorište površine 999m2 u Zagrebu u Zagrebačkoj ulici, nekretninu upisanu u Međimurskoj 21/1, zemljište površine 1038m2 u Zagrebu k. o. [katastarska općina], skladište u Međimurskoj ulici u Zagrebu površine 2506m2 te poslovni prostor u Grahorovoj površine 152,86m2 sa pripadcima, dio stambene zgrade površine 919m2 u Zagrebu, Novi Goljak te oranicu površine 145659m2 u Ivanić-Gradu, k. o. [katastarska općina]. Nakon što je fiducijom prenio spomenuto na sebe, prijavio je još i potraživanje u odnosu na stečajnog dužnika STAGRU d.o.o. kojemu je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 19.5.2011. priznato u iznosu od 15.692.908,00 kn. Nadalje je utvrđeno kako je u namirenjima kod javnog bilježnika Radojke Galić namireno potraživanje u iznosu od 7.257.864,59 kn; ali se i nadalje ne spominje po kojim ugovorima, koje potraživanje, da li je ubrojen fiducij. Nakon što je vještak analizirao potraživanja ovdje tuženika sa naprijed spomenutim u odnosu na potraživanja koje je tuženik tražio protiv ovdje tužiteljice u ovršnim spisima, utvrđeno je po vještaku da je kod Stalne službe u Crikvenici i kod ovog suda u ovršnim postupcima tuženik potraživao potpuno različite iznose dugova te nije prilagao uopće podatke o tome, a niti je dostavio vještaku, koja potraživanja i dugovanja i koliko je u različitim ovršnim, stečajnim postupcima i fiduciju do tada podmirio. Pritom se osobito naglašava kako je stečajni postupak bio formalan te nije uzeo u obzir naprijed navedene okolnosti fiducija, odnosno utvrdio postupka i iznose s kojima se je tuženik u međuvremenu namirivao. Budući da tuženik nije sudu i vještaku dostavio bilo kakvu dokumentaciju o tome da li je i kada samo t.d. i koliko platilo po kreditima, koji iznos je podmiren fiducijom prijenosom nekretnina, koji iznos prodajom nekretnina kod javnog bilježnika, koji je iznos stvarne glavnice, odnosno kamata u pojedinim ovršnim postupcima; sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je potraživanje tužitelja neargumentirano, neobrazloženo, nije potkrijepljeno dokumentacijom, tj. u cijelosti neosnovano. Osobito se ističe okolnost što je vještak u svom nalazu i mišljenju jedino mogao decidirano utvrditi, a to je da je tuženik nezakonito obračunavao kamate od datuma otvaranja stečajnog postupka, tj. od 1.10.2010. do 5.5.2016. u iznosu od 351.623,71 EUR (list 1922), no neovisno o tome obzirom da sudu i vještaku nije bila dostupna knjigovodstvena dokumentacija banke, a logično je da tužiteljica njome ne raspolaže jer nije bila ni u kakvom poslovnom odnosu, vještačenjem nije bilo moguće uopće utvrditi da li još uvijek postoji bilo kakvo potraživanje ovdje tužitelja spram tužiteljice. Obzirom na ovu okolnost te okolnost nezakonito obračunavanih kamata nakon otvaranja stečajnog postupka, a koje su vjerojatno bile sastavni dio ovršnih prijedloga, sud je utvrdio da se u cijelosti proglašava nedopuštenom ovrha po tužbenom zahtjevu tužiteljice od 13. lipnja 2016.

12. Ponovno se ističe kako je u odnosu na dopunu tužbe od 14. rujna 2020., o kojoj je donesena presuda i koja je ukinuta, sud odlučio procesno te je o istom doneseno obrazloženje kako je naprijed naznačeno.

13. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (N/N 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 96/08 57/11, 148/ 11, 25/13 , 2 108/13, 89/14 i 70/19, 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), a isti se sastoje poglavito od troškova zastupanja po stručnom punomoćniku- odvjetniku te su isti troškovi odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, postavljeni zahtjev za nadoknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 - dalje: OT).

14. Slijedom navedenog, budući da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, obzirom na postignuti uspjeh, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

15. Slijedom naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Ivanić-Gradu 26. rujna 2025.

Sudac:

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

1. Presuda nepravomoćna

2. Vidi upisnik P

3. DNA:

- tužiteljici po pun. Ljiljani Maravić-Pirš, odvj. iz Zagreba

- tuženiku po pun. Jošku Biliškovu, odvj. iz Zagreba

4. Sredi spis

5. Kal. 15 dana