Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-350/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku JK Irisi Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. rujna 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-60010465403/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 13.11.2006.g., po javnom bilježniku Lidija Perić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-2428/06, zaključenog između tužitelja TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 980,06 EUR-a (devestoosamdeseteura-šestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 10. srpnja 2017. pa do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 581,38 EUR-a (petstoosamdesetjedaneuro-tridesetosamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 08. studenog 2006. sklopila Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006., sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je potvrđen dana 13. studenog 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-2428/06, a kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 79.500,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan korištenja kredita, dok se navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica ističe da je odredba kojom je predviđena mogućnost banke da naplaćuje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetna, apstraktna i nejasne svrhe i pravne naravi. O toj se odredbi, ističe, nije pojedinačno pregovaralo, te nikada nije dobila tarife banke iz kojih proizlazi naplaćeni iznos niti je u vrijeme potpisivanja ugovora bila upoznata sa visinom naknade. Budući da se u konkretnoj situaciji radi o tipskom ugovoru u kojem se tuženik prema njoj postavio sa stavom „uzmi ili ostavi“, to je riječ o odredbi kredita o kojoj se uopće nije moglo raspravljati. Sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, navodi, je u protivnosti sa čl. 1024. st.2. i 3. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnoj situaciji, ističe, riječ je o vrsti ugovorne kazne, a ugovorna kazna se ne može ugovarati za novčane obveze, prema čl. 350. st. 3. ZOO-a, te navodi da opravdano drži da je sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje, kao potrošača, pa je ista ništetna u smislu čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da je sporna odredba ništetna i u smislu čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica navodi da je iz sadržaja sklopljenog ugovora razvidno da je isti tipski ugovor sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, tako da je zapravo dostavljeni ugovor sklopila na način da se sa tuženikom uopće nije bilo moguće raspravljati o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadnu imovinsku korist, navedeni je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu je dužan vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Budući da zakonski propisi iz čl. 81., 83. , 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ne dopuštaju tuženiku obračun naknade za prijevremenu otplatu kredita, očigledno je, ističe, da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Nadalje, ističe da je predmetna odredba ništetna zato što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju, kao potrošač, nije imala utjecaja, ista je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu.

1.1. Tijekom postupka, tužiteljica u podnesku od 17. travnja 2025. navodi da je primila odgovor na tužbu te se očituje na navode iz istog koji se odnose na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog, navodi, nameće se zaključak da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle, kao naknadu neostvarenih kamata ( izmaklu dobit). Uvidom u predmetni ugovor, navodi, jasno se može zaključiti, da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom ( tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane Banke, kao i da u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračuna visine te naknade. Odredbom čl. 323. ZOO- a, navodi, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, pa s obzirom da je dana 10. srpnja 2017. izvršila uplatu iznosa od 980,06 EUR- a, kao naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita, što proizlazi iz potvrde tuženika od 04. prosinca 2024.g., navodi, tuženik joj je kao nesavjesni stjecatelj u obvezi vratiti navedeni iznos sa zateznim kamatama od dana stjecanja, sve temeljem odredbi čl. 1111. i 1115. u vezi sa čl. 29.st.1. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, predložila je sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te da obveže tuženika da joj naknadi troškove postupka. Dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost da je tuženik trpio štetu zbog prijevremene otplate kredita nije odlučan za rješenje spora jer je ovdje tužitelj stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na visinu za koju se ne može zaključiti niti kako se određuje, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom, pa je stoga ovdje tuženik posljedično dužan vratiti predmetni iznos naknade na temelju odredbe čl.1111. ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da čini nespornim da je tužitelju 10. srpnja 2017. naplaćen iznos od 7.384,26 kn s osnova ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Nadalje, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama prijevremene otplate kredita kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. Tuženik na okolnost utvrđenja administrativnih troškova koji mu nastaju uslijed prijevremene otplate kredita predlaže i pročitati izjavu svjedokinje ĐK, voditeljice administracije kredita tuženika. Sve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.

2.1. Tijekom postupka tuženik navodi da je tužiteljica svjesno, svojevoljno i samoinicijativno izvršila prijevremenu otplatu kredita, znajući kako će u trenutku prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu koja je ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, slijedom čega ne može biti govora o znatnoj neravnoteži i nesavjesnom postupanju među strankama. Nadalje, navodi da je potrebno provođene financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po zadatku tuženika, a na okolnost nastanka i visine štete koja je nastala tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita, proizlazi iz činjenice da bi se navedenim vještačenjem utvrdile odlučujuće okolnosti bitne za donošenje odluke o ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Nadalje, navodi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, dok je iznos štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita definiran unaprijed.

3. Na ročištu održanom dana 17. rujna 2025. sud je odredio da je vrijednost predmeta spora 980,06 EUR-a, a sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a, a koja visina predstavlja zbroj kondemnatornih zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ i III/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu bez depozita (list spisa 8-16), Potvrda banke (list spisa 18), Pregled prometa za klijenta (list spisa 18), Isplatni nalog (list spisa 19), Ovjereni prijevod sa engleskog jezika - Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu i Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (list spisa 31-96), Simulacija otplate - iznos kamate u EUR do ugovorenog datuma dospijeća za Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010465403/2006. korisnice kredita SK (list spisa 97-99), Odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (list spisa 100-127), Trošak financiranja za 2018. i Trošak financiranja za 2019. (list spisa 128-132), Izjava PK (list spisa 133-135), Trošak financiranja u razdoblju od 2011. do 2017. (list spisa 136-145), Izjava ĐK (list spisa 146- 149) te je saslušao tužiteljicu.

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita. Naime, utvrđivanje visine štete koju je, prema navodima tuženika, tuženik pretrpio, nije odlučno za ovu pravnu stvar, jer je tužitelj morao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće nije mogao utjecati u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a osobito nije mogao utjecati na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita za koju nije mogao niti zaključiti kako se ista određuje, a što je stvorilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što ju čini ništetnom (tako i u odluci Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 952/2024-4 od 21. srpnja 2025.).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 980,06 EUR-a, koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kao i da je platila dana 10. srpnja 2017. naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9. Iz Ugovora o kreditu bez depozita (list spisa 8-16) proizlazi da su tužitelj i tuženik člankom 9. ugovorili: "U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

10. Iz Potvrde banke (list spisa 18) od 4. prosinca 2024. i pregleda prometa za klijenta (list spisa 18) proizlazi da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 10. srpnja 2017. u iznosu od 7.384,26 kn.

11. Iz izjave PK (list spisa 133) proizlazi da je kod banke zaposlen od 1. travnja 2004. a od 1. siječnja 2022. do danas obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga. Napominje da nije sudjelovao u sklapanju ugovora s korisnicima kredita. Izjavu daje u vezi troškova i štete koja nastaje banci u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita. Navodi da su banci za poslovanje potrebna određena sredstva, do kojih dolazi primanjem depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, zaduživanjem na međunarodnom tržištu i slično. U svim slučajevima banka na tako osigurani novac plaća kamate svojim zajmodavcima. Prijevremeni povrati mogu remetiti plan u određenom dijelu, sa aspekta smanjenog prihoda i povećanja likvidnosti u datom trenutku. Prijevremenom otplatom kredita, banka ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate nije očekivala. U slučaju prijevremene otplate kredita banka nema mogućnost prijevremeno vratiti novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

12. Iz izjava ĐK (list spisa 146) proizlazi da je zaposlena kod tuženika od 2000., te da nije sudjelovala u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu koje je banka sklopila s korisnicima kredita, te da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sadržana u tekstu ugovora o kreditu i iskazivala se u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita ili je upućivana na Odluku o naknadama Banke. Prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, banci nastaju troškovi koji su vezani za dodatne aktivnosti banke.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka, a isti ugovor joj nisu dali na čitanje, rekli su joj samo da je kredit odobren i da će kasnije dobiti izlistanje – plan otplate. Nije joj obrazlagana niti jedna odredba ugovora o kreditu, pa tako niti odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Da moram platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita saznala je kada je htjela 2017. zatvoriti kredit. Kada je sklapala ugovor o kreditu bilo joj je samo rečeno da je uvjet da bi se dobio kredit da ga sklopi u valuti CHF i da mora položiti depozit, a ništa više joj nije pojašnjavano niti objašnjavano. Ne sjeća se je li tražila da joj se objasne odredbe ugovora o kreditu. Kada je htjela zatvoriti kredit rekli su joj da moram platiti 3% jer drugačije neće moći zatvoriti kredit. Za odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije joj ništa rečeno prilikom sklapanja kredita, a da je za istu znala ne znam je li bi tražila izmijene. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu.

Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

14. Tuženik je tijekom postupka u spis dostavio Izjavu svjedoka BK i ĐK. Sud je navedene izjave ocijenio kao nevjerodostojne jer OK i ĐK nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

15. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio sudu a kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu (Trošak likvidnosti) ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

15.1. Kao što je već prethodno obrazloženo (pod toč. 4.1. obrazloženja), ovaj sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita jer utvrđivanje visine štete koju je, prema navodima tuženika, tuženik pretrpio, nije odlučno za ovu pravnu stvar. Naime, tužitelj je morao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće nije mogao utjecati u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a osobito nije mogao utjecati na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita za koju nije mogao niti zaključiti kako se ista određuje, a što je stvorilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što ju čini ništetnom.

16. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.

16.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

17. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao niti o iznosu navede naknade. Navedena odredbe o prijevremenoj djelomičnu otplati kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulazi u spornu naknadu radi. Banka je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedena odredba za tužiteljicu je bile nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

19. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

21. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stambenog objekta, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala u svom vlasništvu trgovačko društvo, OPG, niti obrt. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojemu je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj, bio potrošač.

22. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, te o visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogao izračunati naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita.

23. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

25. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

26. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

27. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za kupnju stana, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Tužiteljica (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, a djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).

28. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom djelomičnom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene djelomične otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

28.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu bez depozita, u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“ Stoga, sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a navedena odredba čl. 9. Ugovora o kreditu je nepoštena, te su ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

29. Budući da je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna u navedenom dijelu u primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita je naplaćena 10. srpnja 2017. u iznosu od 7,384,26kn /980,06 EUR-a.

29.1. Na navedeni iznos od 980,06 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za prijevremenu kredita naplaćena10. srpnja 2017. u iznosu od 980,06 EUR-a pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

30. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

31. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

32. Ovaj sud je na pripremnom ročištu, a sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u visini zbroja kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 980,06 EUR-a.

33. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 17. rujna 2025. u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 17. travnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 450,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 525,00 EUR-a, uvećano za sudsku pristojbu u iznosu 56,38 EUR-a, što sveukupno iznosi 581,38 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

35. Tužiteljici nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela, a nije priznat niti trošak sastava podneska od 30. travnja 2025., 12. lipnja 2025. i 16. lipnja 2025. jer nisu bili potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a navode iz podnesaka tužiteljica je mogla iznijeti na ročištu.

36. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 26. rujna 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženik