Poslovni broj: P-4904/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Denis Meczner, odvjetniku u Samoboru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 26. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I.
Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-2941918 potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba, poslovni broj OU-662/05, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, a koji glasi cit: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, tužitelju ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti iznos od 630,30 eura (šestotrideset eura i trideset centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 13. srpnja 2005. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, tužitelju ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti na ime parničnih troškova iznos od 266,36 eura (dvjestošezdsetšest eura i tridesešest centi), uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 26. rujna 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 12.07.2005., kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu br. 029-50-2941918 potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba, poslovni broj OU- 662/05. Vrijednost kredita izražena je u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.652,21 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, a rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca. Dan isplate kredita je bio 13.07.2005. kada je srednji tečaj Kreditora iznosio za 1 CHF = 4,69490 hrk, stoga je iznos kredita u valuti hrvatske kune iznosio 143.909,06 hrk.
Odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, a koja u konkretnom slučaju iznosi 4.748,98 hrk/630,30 eur je ništetna.
Navedena naknada je ugovarana na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužitelj kao potrošač nikada nije zaprimio troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili dali bilo kakav temelj tužitelju kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni je li mu povoljnije uzeti kredit upravo kod tuženika kao trgovca. Banka je navedenu naknadu obračunala odmah po isplati kredita i na taj način tužitelju kao potrošaču ustegnula iznos od 630,30 EUR, stoga tužitelj potražuje navedeni iznos zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 13.07.2005. Pravni temelj navedene ništetnosti tužitelj crpi u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19.
Naime procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno, u obzir se uzima čimbenik solidarnosti među korisnicima i to na način da se mora upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi jer to predstavlja uvjet o dobroj vjeri. Prodavatelj robe ili pružatelj usluga ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa. Tako prilikom donošenja procjene o dobroj vjeri, posebnu pozornost treba posvetiti: jačini polazišta pregovaračkih strana, zatim je li potrošač bio naveden da prihvati odredbu i je li roba ili usluga prodana ili pružena na temelju posebne narudžbe potrošača.
Sukladno članku 4. stavak 2. Direktive 93/13 procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Sukladno gore citiranoj presudi suda Europske Unije, provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška. Sud EU je navedenim presudama presudio da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” moraju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju odredba o naknadama kredita, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Sud EU je u predmetu C-224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost sporne odredbe i naložiti predmetni iznos.
2. Tuženiku je 4. kolovoza 2025. uredno dostavljena tužba s prilozima (dostavnica iza l. 13. spisa) s pozivom da dostavi sudu u roku 30 dana odgovor na tužbu, sukladno čl. 285. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje; ZPP-a). Ujedno je tuženik upozoren da ukoliko u određenom roku ne dostavi pisani odgovor na tužbu da će se donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev i to presuda zbog ogluhe, ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331. b. st. 1. toč. 1.-3. ZPP-a.
3. Sukladno čl. 331. b. st. 1. ZPP-a, određeno je da ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate, te ukoliko ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.
4. Sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to Ugovor o kreditu (l. 5.-11. spisa) i podatke kontrolnog ispisa unosa korištenja (l. 12. spisa) te utvrdio da iz istih proizlazi osnovanost činjeničnih navoda tužbe.
5. Kako je tuženik uredno zaprimio tužbu, te nije u određenom roku dostavio pisani odgovor na tužbu, te kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev su u suglasju s dokazima koje je priložio uz tužbu, te kako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je sud utvrdio da je udovoljeno uvjetima za donošenje presude zbog ogluhe, pa je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I. izreke.
6. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a te su isti odmjereni u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora od 1.957,53 eura, zahtjevom za naknadu troška i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarife) sukladno Tbr. 52. toč. 3. Tarife, uzimajući u obzir da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.
Stoga je tužitelju valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebne za vođenje postupka, koji se sastoje od odvjetničkog troška nagrade za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), što iznosi 200,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura, što ukupno iznosi 266,36 eura.
7. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate i to u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
U Zagrebu, 26. rujna 2025.
Sutkinja:
Natalija Horvatić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku, uz Rj. o pristojbi na tužbu
2. Tuženiku
