Poslovni broj: Us I-2553/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PVR, rođenog **.**.1997., u mjestu Matanzasu, Republika Kuba, državljanina Republike Kube, smještenog u Prihvatilištu za tražitelja međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41, kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, u Zagrebu, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja međunarodne zaštite, 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1196, URBROJ: 511-01-212-25-7, od 1. srpnja 2025.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu, Ilica 335, OIB: 36162371878, da odvjetnici Ivani Sedlar u Zagrebu, Tratinska ulica 62, isplati iznos od 1.250,00 Eura (tisućudvijestotinepedeset eura) u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem odbačen je zahtjev tužitelja za odobrenjem međunarodne zaštite na teritoriju Republike Hrvatske i određen njegov transfer u Portugalsku Republiku, uz obrazloženje tuženika kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju, utvrđeno da je temeljem Dublinskog sporazuma ta država nadležna za odluku o zahtjevu tužitelja, a imajući na umu kako mu je ona i izdala Schengensku vizu.

2. Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je on izričito tražio da Republika Hrvatska, a ne neka druga država, odluči o njegovom zahtjevu. Navodi kako je točno da ima vizu Portugalske Republike, ali ukazuje kako istu nikad nije koristio, niti je ikad u Portugal uopće otputovao. Ovom dodaje kako ima informacije da su uvjeti tražitelja međunarodne zaštite u Portugalu nehumani, a koja okolnost znači kršenje temeljnih prava takvim podnositeljima, dok Republika Hrvatska u takvoj situaciji i po diskrecionoj ocjeni, može odlučiti preuzeti konkretno postupanje. Mišljenja je i kako je tužitelju trebalo biti omogućeno očitovanje o odlučnim okolnostima, a što je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju propušteno učiniti, iz kojeg razloga takvo postupanje smatra nezakonitim. Smatra kako je postupanje tuženika u konkretnom u suprotnosti s člankom 4. Direktive, koja pretpostavlja što jednostavnije postupanje. Predlaže Sudu da poništiti osporeno rješenje i odobri mu besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu.

3. Tuženik u svom odgovoru navodi kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju ocijenio sve dokaze relevantne za primjenu prava u konkretnom slučaju. Dodaje kako je osporeno rješenje utemeljeno na članku 12. stavku 4. Uredbe (EU) 604/2013., a kojom je propisano da kada podnositelj posjeduje dokument o boravku jedne države članice ta država postaje nadležna za odluku o međunarodnoj zaštiti. Ukazuje kako je stoga od Portugalske Republike zatražio preuzimanje odgovornosti za ispitivanje zahtjeva, a što je 6. svibnja 2025. i prihvaćeno, iz kojeg razloga smatra da je na opisano stanje valjano primijenio članak 12. stavak 4. Uredbe. Suprotno navodima tužbe dodaje i kako je proveo intervju povodom zahtjeva podnositelja i to na jeziku kojeg je podnositelj u potpunosti razumio. Posebno ističe da se u provedenom postupku nije ni odlučivalo o meritumu, a budući da je Uredbom jasno propisano kako zahtjev razmatra samo jedna država i to ona koja je navedena kao odgovorna. Ističe kako je Republika Hrvatska dužna postupati sukladno hijerarhiji koju propisuje Uredba te da je odgovornost Portugalske Republike za postupanje po zahtjevu tužitelja nesporna, kao da ni ne postoji niti jedan pokazatelj koji bi ukazivao da bi tužitelj, u Portugalskoj Republici na bilo koji način bio u lošijoj poziciji no što bi to bio u Republici Hrvatskoj. Konačno navodi kako je točno da članak 3. Uredbe omogućuje da država razmotri zahtjev i ukoliko isti nije njena odgovornost, ali ističe da se takva mogućnosti primjenjuje samo iznimno, primjerice u slučajevima bolesti, maloljetnih tražitelja ili spajanja obitelji, a što u konkretnom nije slučaj. Predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporeno rješenje.

4. Sud je 24. rujna 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti tužitelja osobno, u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, u prisutnosti opunomoćenice tuženika, kao i u prisutnosti tumača za španjolski jezik, čime je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je ispitao tužitelja osobno na okolnosti koje je svojom tužbom naveo, nakon čega je izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Uvodno se utvrđuje da u ovom predmetu nije sporno kako je tužitelj ishodio portugalsku visu, broj 030951987 s rokom važenja do 22. veljače 2025. Isto tako u ovom predmetu nije sporno ni da je Republika Portugal svoju odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnom zaštitom prihvatila odlukom broj 572 25 HR od 6. svibnja 2025.

8. Spornim se ukazuje da li bi usprkos naprijed navedenim nespornim činjenicama Republika Hrvatska trebala prihvatiti odlučivanje o zahtjevu temeljem članka 17. Dublin III Uredbe, kao i s obzirom da su po tvrdnji tužitelja uvjeti prihvata tražitelja međunarodne zaštite u Portugalu nehumani.

9. U svom iskazu, evidentiranom raspravnim zapisnikom od 24. rujna 2025. tužitelj je naveo kako je točno da je ishodio visu Portugalske Republike, međutim da tamo nikad nije otputovao, već da je iz Republike Španjolske odletio u Republiku Njemačku i nedugo nakon toga došao u Republiku Hrvatsku. Navodi kako bi za njega bilo otegotno da o njegovom zahtjevu odlučuje Republika Portugal, jer je u Republici Hrvatskoj započeo društveni život te i iz razloga jer smatra da ga je okolina prihvatila, dok se on osobno u toj zajednici osjeća potpuno integrirano.

10. Člankom 12. stavkom 4. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i vijeća od 26. lipnja 2013., o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (u daljnjem tekstu Uredba), propisano je kada podnositelj zahtjeva posjeduje samo jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije manje od dviju godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije manje od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice, za vrijeme koje podnositelj zahtjeva ne napušta državno područje država članica, primjenjuju se stavci 1., 2. i 3.

11. Člankom 12. stavkom 2. Uredbe određeno je kada podnositelj zahtjeva ima važeću vizu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala vizu, osim ako je viza izdana u ime druge države članice u skladu s rješenjem o zastupanju kako je određeno u članku 8. Uredbe (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama ( 1 ). U tom slučaju zastupana država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

12. U konkretnom tužitelj posjeduje visu Portugalske Republike, broj 030951987 s rokom važenja do 22. veljače 2025., iz kojeg razloga je, sukladno naprijed citiranom članku Uredbe, primijeniv naprijed citirani stavak 2. Uredbe, a sukladno kojem je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna država članica koja je izdala vizu, dakle Portugalska Republika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I izreke ovog rješenja.

13. Člankom 17. stavkom 1. Uredbe određeno je da iznimno od članka 3. stavka 1. svaka država članica može odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz ove Uredbe.

14. Navedeni kriteriji propisani su točkom 17. uvodnog dijela Uredbe, a kojim je propisano da bi svakoj državi članici trebalo dopustiti odstupanje od kriterija odgovornosti, posebno iz humanitarnih razloga i suosjećanja, da se omogući spajanje s članovima obitelji, rođacima ili kojim drugim rodbinskim odnosima te razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koja je podnesena u toj državi članici ili u drugoj državi članici i u slučaju kada to razmatranje nije u području njezine odgovornosti prema obvezujućim kriterijima utvrđenim ovom Uredbom.

15. U odnosu na prigovore navedene u tužbi, Sud ukazuje kako je naprijed citirana odredba, dopušteno odstupanje od kriterija odgovornosti, međutim i da to odstupanje mora biti utemeljeno na takvim životnim okolnostima koje kod tužitelja ne postoje. Tako Sud ne nalazi posebne razloge humanosti i suosjećanja, primjerice da bi tužitelj bio teško bolesna, nemoćna ili maloljetna osoba, a koji razlozi bi omogućili takvo odstupanje. Isto tako i s tim u svezi Sud ne nalazi ni razloge za spajanje tužitelja s članovima njegove obitelji, ili eventualno s njegovim rođacima.

16. Nadalje razmatrajući prigovore tužitelja Sud ukazuje da ne nalazi dokaz da bi uvjeti prihvata tražitelja međunarodne zaštite u Portugalskoj Republici bili nehumani, niti tužitelj u tom smislu predlaže izvođenje dokaza, iz kojeg razloga Sud takvu tvrdnju smatra nedokazanom.

17. Konačno Sud ukazuje kako je u ovom sporu pune jurisdikcije omogućio tužitelju sudjelovanje uz prisutnost tumača na jezik koji razumije, a čime je tužitelj upoznat o svim relevantnim okolnostima ovog predmeta i odlučnim razlozima ove odluke, i čime je u konačnici ovom sudu omogućeno da donese odluku o meritumu.

18. Budući da ni ostali prigovori sadržani u tužbi ne utječu na odluku u ovom upravnom sporu, Sud zaključuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

19. Stoga je, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

20. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15 i 155/22. – u daljnjem tekstu Pravilnik).

21. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Ivani Sedlar točkom III. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 Eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.). Odvjetniku je primjenom Pravilnika priznat trošak pristupa na ročište po pozivu suda, kao i sastava tužbe u ovom sporu, a što ukupno uz uvećanje pripadajućim porezom na dodanu vrijednost iznosi 1.250,00 Eura. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

Zagreb, 26. rujna 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Ivana Sedlar, Zagreb, Tratinska ulica 62,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335,

3. U spis