Poslovni broj: Us I-2770/2024-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa opunomoćenica Marina Sabljić, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-224-02/21-01/5013, URBROJ: 511-01-203-24-6, od 21. ožujka 2024.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove presude i povrata spisa, donese novu odluku po zahtjevu tužiteljice.

III. Nalaže se tuženiku Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, da u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti odluke o troškovima ovog upravnog spora, tužiteljici naknadi troškove u iznosu od 3.000,00 Eura (tritisuće eura).

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo, uz obrazloženje tuženika kako tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju nije dokazano da je podnositeljica zahtjeva pripadnica hrvatskog naroda, jer tijekom ranijih razdoblja njenog života, tu pripadnost nije deklarirala u pravnom prometu.

2. Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tužiteljica, u svojoj tužbi, prvenstveno ukazuje kako je tuženik potpuno pogrešno, odnosno nepotpuno, utvrdio činjenično stanje u dijelu u kojem zaključuje o njenoj nacionalnoj pripadnosti. Ističe kako je zahtjev podnijela temeljem članka 5. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019. godine te smatra da ulazi u krug osoba koji temeljem takvog određenja mogu steći hrvatsko državljanstvo. Navodi kako se iz Republike Srbije, gdje je ranije živjela, iselila nakon Domovinskog rata u zemlje istočne Afrike te da je tek 2010. godine stekla mogućnost da se u pravnom prometu izjasni o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Stoga je 2010. godine svoju narodnu pripadnost jasno navela prilikom osnivanja obiteljskog društva, u kojem su se aktu cijela njena obitelj pa i ona, izjasnila kao hrvati. Ovom dodaje kako je njen otac ZS bio hrvat katoličke vjeroispovijesti, a koju vjeroispovijest je nastavno prihvatila i njena majka, iz kojeg razloga ju je njena obitelj odgajala u duhu pripadnosti hrvatskom narodu. Dodaje i da se 1988. godine udala za ČS koji je hrvatske narodnosti i s kojim ima troje djece koji su svi hrvati. Upravo iz razloga što su u Domovinskom ratu živjeli u [adresa], bili su kao hrvati proganjani i maltretirani, iz kojeg razloga su se i iz te države iselili prvotno u Ugandu, a kasnije u Keniju u kojoj i danas žive. Ukazuje kako je točno da se 1988. i 1990. godine, prilikom rođenja njene starije djece, izjasnila kao jugoslovenka, dok se kod rođenja njenog mlađeg sina 1995. godine, nije nacionalno izjasnila. Mišljenja je kako takve okolnosti treba promatrati u skladu s vremenom u kojem su se dogodile te da izostanak nacionalnog izjašnjavanja prilikom rođenja njenog najmlađeg djeteta treba upravo promatrati u skladu s nastankom njenog osjećaja hrvatske nacionalne pripadnosti. Ovom dodaje kako je pomagala u radu hrvatskih misionara u Republici Keniji, a što se može smatrati hrvatskim nacionalnim interesom te posebno da je cijela njena obitelj konačno i primljena u hrvatsko državljanstvo, jer je utvrđeno kako pripadaju hrvatskom narodu. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U – III – 4851/2019, od 22. prosinca 2020., navodi kako upravo takvu okolnost tuženik i sudovi, moraju posebno vrjednovati. Ovom dodaje kako tuženik pogrešno smatra da „nationality“ znači državljanstvo, a ne narodnost, što se uostalom može provjeriti i običnim uvidom u hrvatsko engleski rječnik. Predlaže Sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev te poništi osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik, u svom odgovoru, navodi kako članak 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje uvjete stjecanja državljanstva isključivo onih osoba koje su rođene nakon stupanja na snagu Zakona, iz kojeg razloga na tužiteljicu nije primjenjiv. Ovom dodaje i kako se ranije uspostavljeni članak 30. stavak 1. Zakona nije mijenjao, iz kojeg razloga predlaže Sudu da odbije tužbu iz razloga sadržanih u obrazloženju osporenog rješenja.

4. Sud je 22. siječnja 2025. i 24. rujna 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti tužiteljice osobno, u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i u prisutnosti opunomoćenice tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24,), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika i priložene isprave, nakon čega je izvršio uvid u spise predmeta ovog suda, poslovni broj UsI – 278/20, UsI - 654/17 i UsI - 3525/16.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U svom iskazu evidentiranom u raspravnom zapisniku ovog suda 24. rujna 2025. (list 30-33 spisa), tužiteljica je iskazala kako je osjećaj nacionalne pripadnosti razvila 1991. godine, nakon što je Republika Hrvatska proglasila svoju neovisnost. S tim u svezi navela je da je u to vrijeme živjela na teritoriju današnje Republike Srbije, gdje je bilo teško priznati hrvatsku nacionalnu pripadnost, a što je logično posljedica Domovinskog rata. Iskazala je kako je tada počela proživljavati uvrede radi svog djevojačkog prezimena te da je njen otac preminuo 1994. godine, iz kojih razloga se u ukupnosti sa svojom obitelji odselila sa teritorija današnje Republike Srbije u centralnu Afriku. Nastavno je navela kako se u [adresa] kratko vratila 1995. godine, radi lakšeg poroda najmlađeg djeteta, a kada je rat u Republici Hrvatskoj bio u kulminaciji te smatra logičnim da se u tom vremenu i u takvom okruženju, nije htjela nacionalno izjašnjavati kao hrvatica. Dodaje kako u Keniji nema hrvatskih predstavništava iz kojeg razloga na tom području i nema mogućnosti nacionalnog izjašnjavanja, kao i da s obzirom na mjesto gdje živi, kao i s obzirom na njene životne okolnosti, nema nikakav imovinski interes za stjecanjem hrvatskog državljanstva već isključivo interes da svoj status državljanstva izjednači sa stvarnim činjenicama s statusom njene obitelji. Odgovarajući na upite suda i opunomoćenika stranaka tužiteljica je iskazala kako je točno da se 1988. i 1990. godine izjašnjavala kao jugoslovenka, dok da se 1995. godine nije nacionalno izjašnjavala te da je upravo njen iskaz i korespondentan tim činjenicama, budući da je nacionalnu pripadnost razvila početkom rata, dok je strah od proganjanja bio razlogom nacionalnog neopredjeljenja 1995. godine. Pojašnjavajući razloge promjene nacionalnog opredjeljenja tužiteljica je iskazala kako je rođena i odrasla u sredini u kojoj je bilo mnogo mješovitih brakova te se nacionalna pripadnost nije učestalo iskazivala. S tim u vezi navodi i kako je radi nacionalne pripadnosti nitko nije proganjao te da dok je bila mlađa osoba posebnu nacionalnu pripadnost nije osjećala. Ipak s početkom rata, počeli su proganjati njenu obitelj radi hrvatske narodne pripadnosti te su njenog oca čak radi istog i fizički napali, a što je ona doživjela kao jaku nepravdu koju je željela razriješiti. Ukazuje kako je školska izvješća njene djece u 2003. godini ona osobno popunjavala te da je kao narodnost njene djece upisala hrvati, a što ne bi učinila da ih takvim, kao uostalom i sebe nije smatrala. Ističe i kako je iz istog razloga upravo ona inicirala postupke u kojima je njenoj djeci priznato hrvatsko državljanstvo te da se ona osobno kao hrvatica izjasnila i u pisanim dokumentima 2010. godine prilikom osnivanja obiteljskog društva.

8. Spisu tuženika prileži Zahtjev tužiteljice za stjecanjem hrvatskog državljanstva od 23. rujna 2015. utemeljenog na činjenici njene pripadnosti hrvatskom narodu, kao i zahtjev od 20. rujna 2021. utemeljen na članku 5. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu, a sukladno kojem proizlazi kako je otac tužiteljice hrvat, dok je njena majka M. U ovom predmetu nadalje nije sporno ni kako se tužiteljica u dva navrata 1988. i 1990., dakle u životnoj dobi od 23. i 25 godina izjasnila kao jugoslovenka, dok se 1995. nije nacionalno opredijelila. Nije sporno ni da su djeca tužiteljice, kao i njen muž hrvati, a koja okolnost je utvrđena u zasebnim upravnim postupcima koji su se s tim u vezi vodili.

9. Člankom 16. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 70/91., 28/92., 4/94., 130/11., 110/15. i 102/19. – u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u [adresa], može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

10. Člankom 16. stavkom 2. Zakona određeno je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

11. Sud ukazuje kako je pred upravnim sudovima i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, već utvrđivana nacionalna pripadnost tužiteljice te je s tim u vezi Ustavni sud Republike Hrvatske, u svojoj presudi poslovni broj U – III - 4851/2019, od 22. prosinca 2020., jasno naveo da su nadležna upravna tijela u postupku utvrđenja hrvatskog državljanstva za tužiteljicu, neosnovano ograničavala dokaznu građu samo na pisanu, čime su ograničili mogućnost utvrđivanja relevantnih činjenica na temelju načela materijalne istine, što pak upućuje na zaključak o mogućoj arbitrarnosti. Slijedom ove okolnosti Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio da u konkretnom slučaju izostanak navođenja hrvatske narodnosti u pojedinim podnositeljičinim ispravama nije odlučan, jer se kao dokazna sredstva ne trebaju primjenjivati samo isprave, iz kojeg razloga MUP i Upravni sudovi nisu proveli postupak, donijeli odluke i obrazložili svoja pravna stajališta na način koji bi u objektivnoj, ustavnopravno prihvatljivoj mjeri otklonio sumnju u arbitrarnost njihovog postupanja i odlučivanja. Konačno odlukom ustavnog suda navedeno je i kako su podnositeljičin suprug i dva sina dobili hrvatsko državljanstvo, dok je kćer u postupku primitka, a koju okolnost tada u nastavnom postupanju treba ocijeniti.

12. Uvodno Sud zauzima stav kako je svaki predmet stjecanja hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu potrebno pojedinačno razmatrati, izbjegavajući potpuno formalna tumačenja i pokušavajući relevantne okolnosti stavljati u prostorno vremenske okvire u kojima se one događaju.

13. S tim u vezi, promatrajući konkretan slučaj i stavljajući ga u realan vremenski i prostorni okvir, Sud uočava kako je tužiteljica rođena **.**.1965. te da je živjela u [adresa] u sredini u kojoj je bilo dosta miješanih brakova, a u kakvom braku je rođena i ona. Stoga Sud potpuno životnim i točnim uzima da se u to vrijeme tužiteljica nije osjećala posebno nacionalno opredijeljenom, odnosno da se u konotacijama vremena i prostora u kojem je živjela očekivano mogla izjašnjavati kao jugoslovenka. Upravo s tim u vezi Sud smatra kako je životno očekivati da se osjećaj nacionalne pripadnosti razvija s vremenom te da uostalom može biti razvijen uslijed nekog događaja. Stoga okolnost što se tužiteljica prije Domovinskog rata na teritoriju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije izjašnjavala jugoslovenkom, nema utjecaja na njenu nacionalnu opredijeljenost nakon tog razdoblja.

14. Isto tako notorno je kako se u vrijeme 1991. – 1995. godine vodio Domovinski rat te da je znatno vjerojatno kako je u [adresa] tog vremena, Srpska većina proganjala hrvatsku manjinu, dakle tužiteljičinog oca pa i samu tužiteljicu. Upravo se ova okolnost i logično može povezati s naknadim razvojem osjećaja hrvatske nacionalne opredijeljenosti kod tužiteljice. Stoga i činjenica da se tužiteljica 1995. u [adresa] više nije željela izjašnjavati kao jugoslavenka takav stav potvrđuje. Logično, Sud nalazi i kako je razlog preseljenja tužiteljice i cijele njene hrvatske obitelji iz Republike Srbije posljedica naprijed opisanog.

15. Nadalje i upravo u odnosu na „ranije deklariranje pripadnosti hrvatskom narodu u pravnom prometu“, Sud smatra kako se Ugovor o osnivanju i Društveni ugovor društva Five in one consultatnt limited iz 2010. godine, a u kojem ugovoru je kao nacionalnost tužiteljice jasno navedeno hrvatica, može smatrati deklariranjem narodne pripadnosti u pravnom prometu. U odnosu na prigovor tuženika kako se navod hrvatica treba cijeniti kao iskaz državljanstva, a ne iskaz nacionalne pripadnosti, Sud navodi kako u vrijeme sklapanja društvenog ugovora, a koji se nastavno i unosi u sudske registre, čime postaje dio pravnog prometa, tužiteljica nije imala hrvatsko državljanstvo, kao uostalom ni danas te se stoga riječ hrvatsko i može jedino razumjeti kao iskaz narodne pripadnosti, a ne kao iskaz državljanstva kojeg tužiteljica ni nema. Konačno s ovim u svezi Sud ukazuje i kako tužiteljica od 2015. godine opetovano vodi postupke za primitak u hrvatsko državljanstvo pa je i dugotrajno iskazivanje narodne pripadnosti u takvim postupanjima svojevrstan iskaz u pravnom prometu.

16. Dodatno ovaj Sud u cijelosti poklanja vjeru dijelu iskaza tužiteljice u kojem navodi kako je upravo ona inicirala postupke u kojima je njenoj djeci priznato hrvatsko državljanstvo, kao i da je sastavljala dokumentaciju u kojoj je njenoj djeci upisivala hrvatsku nacionalnu pripadnost. Ovakvo uvjerenje, osim iz opće vjerodostojnosti tužiteljičinog iskaza, Sud nalazi i imajući na umu dugotrajnosti postupaka i brojnost zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, a koje je obitelj tužiteljice i ona sama, vodila preko deset godina i to potpuno bez utvrđenja ikakvog materijalnog ili trećeg interesa takvog stjecanja, osim pretpostavljeno stvarnog osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu. Stoga se i ovakvo deklariranje, a cijeneći cjelokupan vremensko prostorni okvir slučaja, može smatrati deklaracijom nacionalne pripadnosti tužiteljice.

17. Slijedom navedenog Sud zaključuje kako je tuženik pogrešno ocijenio činjenično stanje i na tako utvrđeno stanje posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo, a što je u konačnici rezultiralo nezakonitim rješenjem na štetu tužiteljice. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

18. Člankom 26. stavkom 2. Zakona propisano je da Ministarstvo unutarnjih poslova može odbiti zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva iako su ispunjene pretpostavke, ako ocijeni da postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih se zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva treba odbiti.

19. Budući da je naprijed citirano određenje sadržajno diskreciona ocjena po kojoj tuženik može, zbog najsvrsishodnijeg rješavanja upravne stvari, samostalno i usprkos postojanju svih ispunjenih pretpostavki odbiti zahtjev za stjecanje državljanstva, kao i imajući na umu da ovaj Sud, temeljem članka 4. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, ne može voditi spor o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

20. U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora specificiranog na ročišnom zapisniku od 24. rujna 2025. (list 33 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 23 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužiteljica je na temelju tbr. 23. točka 1. Tarife, podnijela zahtjev za sastav tužbe od 13. lipnja 2024., u iznosu od 500 bodova, na temelju tbr. 23. točka 2. Tarife, podnijela zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročišta održana 22. siječnja 2025. i 24. rujna 2025., u iznosu od po 500 bodova, a što ukupno iznosi 3.000,00 Eura.

21. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

22. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

23. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je kao nezakonito poništeno rješenje tuženika, Sud zaključuje kako je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelj potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

24. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev za naknadu troškova sastava tužbe, a kojom je iniciran spor koji je po tužiteljicu povoljno okončan, odnosno naknadu troškova pristupa na ročište po pozivu Suda, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki III izreke ove odluke.

Zagreb, 26. rujna 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Marina Sabljić, [adresa],

2. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada

Vukovara 33,

3. U spis