Poslovni broj: Gž-195/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: …, protiv tužene K. K., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnica R. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8188/2021-14 od 11. siječnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8188/2021-14 od 11. siječnja 2023. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8188/2021-14 od 11. siječnja 2023. godine naloženo je tuženoj K. K. iz Z., da tužitelju G. Z. isplati iznos od 65.223,45 eura / 491.426,37 kn[1], sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 26.04.2001. godine do isplate i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.327,23 eura / 10.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (11.01.23.) do isplate, sve te kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži bez navođenja načina rješavanja iste.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je novčana tražbina stečenog bez pravne osnove, odnosno osnove koje je kasnije otpala, u utuženom iznosu od 65.223,45 eura / 491.426,37 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. travnja 2001. godine pa do isplate.

6.) Navedeni tužbeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja ocjenjuje u cijelosti osnovanim i glede glavne i glede sporedne tražbine, i to nakon što na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim slijedeće važne činjenice:

-da je tužena dana 17.02.1995. godine, nadležnom upravnom tijelu tužitelja, podnijela zahtjev za ponovno određivanje naknade za zemljište kč.br. 488, k.o. S., a koje je eksproprirano rješenjem tadašnje Skupštine općine S. dana 08.02.1965. godine;

-da je nakon provedenog upravnog postupka, rješenjem nadležnog upravnog tijela G. Z. – Gradskog ureda za imovinske poslove, Odjela za upravno pravne poslove, koje je doneseno dana 13.03.2001. godine, određena naknada za navedenu nekretninu u iznosu od 481.500,00 kn, a obveznikom plaćanja iste uz obvezu da uz glavnicu plati i kamatu koja teče dana donošenja rješenja do isplate, određen je tužitelj;

 

-da je naknada iz naprijed navedenog rješenja tuženoj isplaćena dana 26.04.2001. godine u uvećanom iznosu za obračunatu zateznu kamatu, pa joj je ukupno isplaćen iznos od 491.426,37 kuna;

 

-da je dana 28.03.2014.godine nadležno upravo tijelo tužitelja donijelo rješenje kojim je poništeno naprijed navedeno upravno rješenje od 13.03.2001. godine,  i podneseni zahtjev tužene za ponovnim određivanjem naknade je odbijen;

 

-da je navedena odluka o poništenju ranije donesenog rješenja donesena nakon što je tužitelj u naknadno pronađenoj dokumentaciji utvrdio da je tuženoj za ekspropriranu nekretninu već, i to 11.03.1965. godine, isplaćena naknada;

 

-da je tužena protiv navedenog upravnog rješenja od 28.03.2014. godine izjavila žalbu koju je Ministarstvo pravosuđa svojim rješenjem od 12.05.2017. godine odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostupanjsko upravno rješenje;

 

-da je tužena protiv navedenog rješenja Ministarstva pravosuđa pokrenula upravni spor, u kojem je nadležni upravni sud donio dana 30.10.2018. godine presudu kojom je odbio zahtjev ovdje tužene za poništavanjem rješenja Ministarstva pravosuđa od dana 12.05.2017. godine;

 

-da je tužena protiv navedene presude izjavila žalbu koju je Visoki upravni sud presudom donesenom dana 26.03.2021. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Upravnog suda.

 

6.1.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja izvodi zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05. i dr. - u daljnjem tekstu: ZOO), jer je pravna osnova stjecanja utuženog iznosa otpala pravomoćnošću rješenje tužitelja donesenog dana 28.03.2014. godine, a čija zakonitost je potvrđena kroz sudske odluke donesene u vođenom upravnom sporu. Pri tome sud prvog stupnja izražava i pravni stav o vezanosti navedenim pravomoćnim i konačnim odlukama iz upravnog postupka i upravnog spora te o pravnoj nemogućnosti preispitivanja njihove pravilnosti i zakonitosti u ovom sudskom postupku, zbog čega je i odbio prijedloge tužene za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost da tuženoj nije isplaćena naknada i provođenjem grafološkog vještačenja na okolnost da ona nije potpisala priznanicu dana 11.03.1965. godine, a iz koje bi proizlazilo da je tuženica primila gotovinski ček na ime naknade za ekspropriranu nekretninu.

 

6.2.) Zbog navedenog stav je suda prvog stupnja da je tužena dužna vratiti tužitelju iznos koji joj je on platio temeljem odluke koja je kasnije poništena, i to sa kamatom od dana stjecanja kao nesavjesni stjecatelj, u skladu sa odredbom čl.1115. ZOO, budući je ista u vrijeme pokretanja postupka za ponovno određivanje naknade znala ili morala znati da joj je naknada već prethodno ranije bila određena i isplaćena.

 

6.3.) O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, obvezujući tuženu da tužitelju naknadi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu.

 

7.) Tužena u žalbi izričito ne navodi koju je to bitnu povredu postupka učinio sud prvog stupnja, no iz njenog obrazloženja, u dijelu u kojem ističe da joj je onemogućeno pravično suđenje jer joj je onemogućeno raspravljanje i iznošenje dokaza, proizlazilo bi da ona žalbom ukazuje ne bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.6. ZPP-a.

 

7.1.) Međutim, navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene. Naime, tuženoj je tijekom postupka bilo omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama na kojima se temelji tužba, kao i mogućnost iznošenje činjenica temeljem kojih se protivi postavljenom zahtjevu te predlaganja dokaza za utvrđivanje tih činjenica. Točne su žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja nije prihvatio dokazne prijedloge tužiteljice (financijsko vještačenje, grafološko vještačenje potpisa na potvrdi o primitku gotovinskog čeka), no pravo je suda da, u skladu sa odredbom čl.7. i čl.220. ZPP-a, ocijeni i odluči koje će od predloženih dokaza izvesti, što znači i da odbije neke od predloženih dokaza. To je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja i učinio, odnosno ocijenio je da navedeni dokazi tužiteljice nisu potrebni za utvrđivanje odlučnih činjenica, što je jasno i navedeno u obrazloženju pobijane presude. Stoga, odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga tužiteljice sud prvog stupnja nije učinio navedenu bitnu povredu postupka, već bi to eventualno moglo imati za posljedicu samo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

8.) Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi postojanje niti bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

9.) U sporenju pobijane prvostupanjske presude zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) i čl.356. (pogrešna primjena materijalnog prava) ZPP-a, tužena žalbenim navodima u bitnome dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost donesenog pravomoćnog i konačnog upravnog rješenja, kojim je ukinuto prethodno doneseno upravno rješenje o priznavanju prava na isplatu naknade za izvlaštenu nekretninu, ukazuje na to da se to novo rješenje koje je doneseno u obnovljenom upravnom postupku ne može temeljiti na dokumentaciji koja je postojala i prilikom donošenja poništenog rješenja a koja zbog pogrešnog ili nesavjesnog rada arhivara nije bila pronađena u arhivi tužitelja, a i nadalje osporava da bi joj bilo kakva naknada za oduzetu nekretninu bila isplaćena  1964. ili 1965. godine te da je slijedom toga sud morao uvažiti njene dokazne prijedloge za provođenje grafološkog vještačenja njenog potpisa na potvrdi kojom potvrđuje primitak gotovinskog čeka, kao i financijskim vještačenjem na okolnost da li je navedeni ček unovčila te da li joj je naknada isplaćena.

 

9.1.) Niti naprijed navedene žalbene tvrdnje o postojanju žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog slijedećih razloga.

10.) Naime, odredbom čl.1111.st.1. ZOO/05 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a odredbom st.3. istog članka i zakona da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

11.) Polazeći od činjenica (t.6. obrazloženja) koje u ovom žalbenom stadiju postupka niti nisu sporne, u predmetnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl.1111. st.3.  u svezi st.1. ZOO/05 – jer nije sporno da je tuženoj utuženi iznos isplaćen temeljem pravomoćnog upravnog rješenja KLASA:UP-I-943-05/95-01/7, URBROJ:251-18-02/801-01-46 od 13. ožujka 2001. godine, kao što nije niti sporno da, nakon što je tužiteljici izvršena isplata temeljem navedenog rješenja, isto je novim rješenjem donesenim u postupku obnove, poništeno novim pravomoćnim i konačnim rješenjem KLASA:UP-I-943-05/2002-01/4, URBROJ:251-14-02/801-14-32 od 28. ožujka 2014. godine. Dakle, u predmetnom slučaju radi se o stjecanju temeljem osnove koja je kasnije otpala.

11.1.) S obzirom da se radi o upravnom rješenju, koje je doneseno u upravnom postupku od strane nadležnog upravnog tijela te koje je steklo svojstvo pravomoćnosti i konačnosti, odnosno o rješenju čija pravilnost i zakonitost je bila preispitivana i u sudskom postupku pred nadležnim upravnim sudom, parnični sud u predmetnom postupku nije mogao, odnosno nije bio ovlašten ispitivati kontrolu njegove ispravnosti i zakonitosti, slijedom čega su sve takve žalbene tvrdnje tužene bespredmetne i pravno neutemeljene. Navedeno pravomoćno i konačno upravno rješenje, kojim je sud u parničnom postupku vezan, temeljilo se je upravo na utvrđenju da je tuženoj utvrđena i isplaćena naknada za oduzetu predmetnu nekretninu, i to još 1964. i 1965. godine, i da joj stoga niti ne pripada pravo na ponovno utvrđivanje naknade za izvlaštenu (ekspropriranu) nekretninu, i upravo zbog toga je i poništeno prethodno doneseno upravno rješenje temeljem kojeg joj je bila isplaćena naknada. Slijedom toga sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da su i dokazni prijedlozi (financijsko i grafološko vještačenje) tužene, na koje se u žalbi ukazuje, nepotrebni jer su usmjereni na preispitivanje pravilnosti i zakonitosti donesenog pobijanog upravnog rješenja, odnosno na utvrđivanje činjenica koje u predmetnoj parnici nisu odlučne.

12.) Prema tome, kako u ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da je tužena utuženi iznos primila temeljem rješenja (osnove) koje je kasnije poništeno novim pravomoćnim rješenjem donesenim u postupku obnove, to je onda sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalnog pravo iz odredbe čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 kada je prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženoj povrat primljenog novčanog iznosa.

12.1.) Pri osporavanju pravilne primjene materijalnog prava tužena se u žalbi neutemeljeno poziva na pravno shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III-2244/2014 (vezano za mirno uživanje prava vlasništva), jer isto na predmetni slučaj nije primjenjivo. To stoga što se poništeno upravno rješenje ne može pripisati isključivo pogrešci upravnog tijela (propust zaposlenika tuženika da u arhivi pronađu dokumentaciju koja je naknadno pronađena) prilikom odlučivanja o zahtjevu tužene. Ovdje treba naglasiti da je navedeni upravni postupak za ponovno određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu pokrenula tužena iako je znala, ili barem morala znati, da je postupak utvrđivanja naknade za predmetnu izvlaštenu česticu već vođen (1964. i 1965.), da je ona u tom postupku sudjelovala (posredstvom supruga kao punomoćnika), da joj je već u tom postupku utvrđena naknada koju je ona prihvatila te da joj je ista i isplaćena budući da postoji potvrda o preuzimanju gotovinskog čeka za isplatu prihvaćene naknade. Iako je o navedenom imala saznanja tužena je sve to prešutjela prilikom pokretanja upravnog postupka, čak što više svjesno je tvrdila da joj naknada nikada nije niti utvrđena niti da joj je ista ikada isplaćena. Zbog navedenih okolnosti ne predmetni slučaj, u kojem se traži povrat primljenog temeljem poništenog upravnog rješenja, ne može se primijeniti niti pravni stav Europskog suda za ljudska prava izražen odluci donesenoj u predmetu Čakarević protiv Republike Hrvatske.

13.) Isto tako, polazeći od naprijed navedenog u prethodnoj točki, pravilan je i stav suda prvog stupnja o tome da je tužena nesavjestan stjecatelj, i da je stoga, u skladu sa odredbom čl.1115. ZOO/05, dužan tužitelju na primljeni iznos platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada joj je naknada po poništenom rješenju bila isplaćena.

14.) Tužena neosnovano prigovara žalbom i odluci o troškovima postupka – jer tuženiku, protivno navodima žalbe, niti nisu dosuđeni troškovi zastupanja po punomoćniku, već mu je dosuđen samo trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu, a na koji trošak tužitelja i ima pravo temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a.

15.) Zbog svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

 

Bjelovar, 14. rujna 2023.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                       Alen Golub v. r.