REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1562/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Lukšiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, koga zastupa punomoćnica ĐH, Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (vps: 291,61 eur), nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 12. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, s objavom dana 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja

1. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 514000607-5101992373, sklopljenog između korisnika kredita ZH i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 od dana 23.7.2004. godine., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 291,61 eur sa zateznom kamatom koja teče od dana 24.7.2004. g. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak 403,905 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 53,515 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od dana 18. srpnja 2024. je pokrenuo parnični postupak i predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbene zahtjeve tužitelja, i donese presudu kojom se utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 514000607-5101992373, od dana 23. srpnja 2004., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, pa slijedom toga isplati tužitelju iznos od 291,61 eur sa zateznom kamatom koja teče od dana 24. srpnja 2004. do isplate, tuženika obveže na plaćanje troškova postupka.

2. U obrazloženju tužbe tužitelj je naveo da je tuženik 23. srpnja 2004. sklopio s korisnikom kredita ZH Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 514000607-5101992373 (dalje: 'Ugovor o kreditu'), da je tužitelj 8. lipnja 2023. s korisnikom kredita ZH sklopio Ugovor o cesiji, broj: OV-2178/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, time da je tužitelj o izvršenoj cesiji obavijestio tuženik dopisom od dana 8. lipnja 2023., te zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku.

3. Isto tako, tužitelj je u tužbi naveo da je čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita, time da tužitelj smatra da je citirana odredba Ugovora o kreditu ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita, da je tužitelj je uputio tuženiku prijedlog za mirno rješenje ovoga spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio, time da tužitelj smatra da je tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke.

4. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj se pozvao na odredbu čl. 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima koja određuje da u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila, a u konkretnom slučaju, tužitelj je naveo da je tuženik sa osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 2.197,15 kn, sada 291,61 eur, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, slijedom čega tužitelj smatra da je tuženik dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 291,61 eur, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva, time da je u svom očitovanju tuženik naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

6. Prije svega, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da se, prema navodima tužitelj, u odnosu na ustupljenu tražbinu radi o tražbini potrošača, koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega, tužitelj kao pravna osoba ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače, u cijelosti osporio navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, naveo da citirana ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te je tuženik istaknuo prigovor zastare, obzirom da je sporna naknada naplaćena dana 24. srpnja 2004. pa bi u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev pod toč I. na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, te priložio sudsku praksu, odnosno odluke za koje smatra da potvrđuju njegove navode.

7. Isto tako, tuženik je u svom očitovanju naveo da osporava i dio potraživanja tužitelja koji se odnosi na zakonske zatezne kamate u visini zakonskih zateznih kamata koje se primjenjuju na odnose iz trgovačkih ugovora, obzirom da se u predmetnom slučaju ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, te se u ovom predmetu može raditi jedino o institutu stjecanja bez osnove, a na koji se također ne primjenjuje stopa zakonske zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora.

8. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u svom očitovanju od dana 27. kolovoza 2024. osporio navode iz tuženikovog odgovora na tužbu, time da su stranke na održanim ročištima samo obrazlagale stavove iznesene u tužbi i odgovoru na tužbu.

9. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, odnosno da li je ustupom mogao steći tražbinu korisnika kredita kao potrošača po osnovi plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu. Sporno je da li je predmetna ugovorna odredba ništetna kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati njezina ništetnost, time da je tuženik istaknuo i prigovor zastare kao i tijek zateznih kamata kamate.

10. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju su stranke dostavile, i to kopiju ugovora o ustupu tražbine (list 8-12 spisa), kopiju Obavijesti o ustupu tražbine od 8. lipnja 2023. (list 13 spisa), kopiju Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 8. lipnja 2023. (list 14 spisa), kopiju Ugovora o kreditu (list 15-18 spisa), kopiju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 28. srpnja 2004. (list 19-22 spisa), kopiju Obračuna naknade za bankarske usluge (1%) (list 23 spisa), kopiju presude Županijskog sud u Zagrebu br. Gž-2047/2022-4 od 8. studenog 2022. (list 25-30 spisa), kopiju presude Županijskog sud u Splitu, u presudi poslovnog broja Gž-617//2022-4 od 25. svibnja 2022 (list 31-34 spisa), presuda Županijskog sud u Zagrebu br. Gž-4090/2022-4 od 6. prosinca 2022. (list 35-38 spisa), kopiju presude VSRH br. Rev 673/2023 od dana 13. veljače 2024. (list 39-44 spisa), kopiju odluke iz spojenih predmeta C-84/19, C-222/19 i C-252/19 (list 45-66 spisa), kopiju Akcijskih uvjeta stambenih kredita 1. travnja 2004.-31. prosinca 2004. (list 88-92 spisa), kopiju odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. (list 94-109 spisa), kopiju Zapisnika sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05. ožujka 2004. (list 110 spisa), kopiju presude Županijskog sud u Zagrebu br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. (list 111-115 spisa), kopiju odluke Suda EU C-621/17 (list 116-124 spisa), kopiju presude VSRH br. Rev 2781/ od dana 16. lipnja 2015. (list 125127 spisa), kopiju presude presuda Županijskog sud u Zagrebu br. Gž-1562/2021-2 od 5. listopada 2021. (list 128-132 spisa), kopiju Procesa obrade (list 133-134 spisa), kopiju presude VSRH br. Rev 141/06 od dana 22. veljače 2006. (list 135-136 spisa), kopiju presude Županijskog sud u Zagrebu br. Gž-1748/2021-4 od 27. svibnja 2021. (list 137-144 spisa) kopiju presude VSRH br. Rev 170/2006 od dana 28. veljače 2006. (list 145 147 spisa), kopiju presude VSRH br. Rev-x 1125/13 od dana 25. veljače 2014. (list 148-149 spisa), izvršio uvid u Znanstveni rad dr.sc. FH “ Stjecanje bez osnove (list 154-197 spisa), time da je tijekom dokaznog postupka izveden dokaz saslušanjem svjedoka svjedoka ZH korisnika kredita (list 212-213 spisa) i svjedokinje IH, djelatnice tuženika (list 228-229 spisa).

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 514000607-5101992373, sklopljenog između korisnika kredita ZH i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 od dana 23.7.2004. godine., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“, pa slijedom toga zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 291,61 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 24. srpnja 2024., a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita VH.

12. Sud smatra da nije sporno da je tuženik je dana 23. srpnja 2004. sklopio s korisnikom kredita ZH Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 514000607-5101992373, iznos kredita: 45.774, 00 chf, protuvrijednost u kutunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, namjena kredita stambeni, kredit za kupovnu nekretnine, rok korištenja 02. kolovoza 2004. do isplate kredita u cijelosti, rok 240 mjeseci, iznos anuiteta 314,62 chf, time da je u kreditu navedena odredba koja se odnosi na naknadu, prema kojoj je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, računate s datumom Ugovora (list 16 spisa).

13. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine od dana 8. lipnja 2023. ugovorne strane su utvrdile da je Ustupitelj kao korisnik kredita dana 23. srpnja 2004. sa Erste&Steiermarkische banka d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 51400607- 5101992373, kojim ugovorom se Erste&Steiermarkische banka d.d. obvezala staviti na raspolaganje Ustupitelju iznos od 45.774,00 CHF po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi Erste&Steiermarkische banka d.d. važeće na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu"), a Ustupitelj se obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu koji je prilog ovom ugovoru o ustupu tražbine i čini sastavni dio istog, da Ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema Erste&Steiermarkische banka d.d. ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, da Ustupitelj nije pokrenuo nikakav postupak pred sudom s ciljem ostvarenja tražbine iz prethodne alineje ovog članka.

14. Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama, slijedom čega sud smatra da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17. Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetne ugovorne odredbe izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ZH korisnika kredita (list 212-213 spisa) i svjedokinje IH, djelatnice tuženika (list 228- 229 spisa).

18. Iz iskaza svjedoka ZH, korisnika kredita (list 212-213 spisa) proizlazi da prilikom potpisa ugovora nije bilo rasprave o naknadi, da je bio upoznat jedino sa obvezom plaćanja predmetnog iznosa li ne i sa sadržajem same naknade, da su pregovori tekli po principu uzmi ili ostavi, kao i da nije imao mogućnost pregovora.

19. U odnosu na svrhu odobrenja kredita svjedok je iskazao da se radilo o stambenom kreditu, kao i da je sklopio ugovor s tuženikom jer je postojala mogućnost sklapanja ugovora bez jamaca.

20. Prilikom donošenja odluke sud je iskaz saslušanog svjedoka ocijenio neposredno uvjerljivim i prihvatio ga kao valjan dokaz jer ne proturječi ostalim izvedenim dokazima, odnosno dostavljenoj dokumentaciji, time da navedeni svjedok ima neposredno saznanje o tijeku pregovora i plaćanju naknade.

21. Iz iskaza svjedokinje IH proizlazi da je svjedokinja u svom iskazu navela da je uobičajena procedura p bila da se ugovaratelj informira o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kako usmeno tako i putem letka i obrasca, da letak sadrži kratak informativni materijal, dok se prilikom sklapanja ugovora popunjava i potpisuje i obrazac koji sadrži dodatke o naknadi, da nije propisana posebna standardna procedura vezano za naknadu, već je naknada uključena u informiranje klijenta o uvjetima ugovora, kao i da se ne sjeća klijenta klijenta ZH i trenutka sklapanja ugovora sa njim.

22. Sud je prihvatio iskaz saslušane svjedokinje, obzirom da je navela da su korisnicima kredita predavani letci i obrasci, slijedom čega sud smatra da se prilikom sklapanja ugovora nije pregovaralo radi usuglašavanja volje stranaka prije potpisa ugovora, već da je korisniku kredita nametnuta sporna odredba, iz čega proizlazi da se spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

23. Osim toga, opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi koja se odnosi na plaćanje naknade.

24. Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, a drugih isprava s tim u vezi stranke nisu dostavile, nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je određena baš u visini 1% od iznosa kredita kredita.

25. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale. Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka da nikakva pojašnjena vezana uz predmetnu naknadu nije dobio. Dakle, utvrđeno je da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.

26. S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (3,30% od iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu od 3,30% od iznosa kredita i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetna naknada odnosi i koje troškove tuženik njome namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezan uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.

27. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

29. S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, zaposlen u radnom odnosu, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

30. Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

31. Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetne ugovorne. Nisu stoga osnovani prigovori tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, vezani uz tijek zatezne kamate s obzirom na podnošenje zahtjeva za povrat stečenog bez osnove nakon većeg broja godina, jer je predmetna njegova obveza plaćanja zatezne kamate od stjecanja pripisana zakonom pa nije protivna načelu pravne sigurnosti.

32. U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pogrešno je shvaćanje tuženika da se navedeno pravno shvaćanje u konkretnom slučaju ne bi moglo primijeniti. Naime, od utjecaja na početak tijeka zastare prema izloženom pravnom shvaćanju nisu okolnosti na koje tuženik ukazuje, jer na početak tijeka zastare nije od utjecaja da se radi o djelomičnoj, a ne ništetnosti cijelog ugovora, dok su navodi o zabrani manjeg značaja svakako neosnovani.

33. S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan.

34. Konačno, pogrešno je shvaćanje tuženika da bi, s obzirom na izloženo shvaćanje o početku tijeka zastare, tužiteljeva tražbina radi povrata stečenog bez osnove do pravomoćnog utvrđenja ništetnosti bila nedospjela, s posljedicom nedopuštenosti tužbe kao preuranjene. Naime, radi se o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

35. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

36. Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. , 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

37. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odnosno na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), kao i temeljem savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i očitovanih dispozicija stranaka u parnici uz primjenu navedenih pravila o teretu dokazivanja sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti, slijedom čega je odlučeno kao pod toč.

38. Temeljem odredbe čl. 154. i 155. st 1. ZPP-a( "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.) odlučeno je o zahtjevu tužitelja za platež troškova postupka, te je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od dana 17. srpnja 2024. (Tbr.7. toč. 1.) 50,00 eur, trošak sastava podneska od 27. kolovoza 2024. kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1.) 50,00 eur, trošak pristupa na ročište dana 10. prosinca 2024. (Tbr. 9. toč.1.) 50,00 eur, trošak pristupa na ročište dana 23. siječnja 2025. na kojem je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ZH, korisnika kredita ( Tbr. 9. toč.1. ) 50,00 eur, trošak pristupa na ročište dana 21. veljače 2025. (Tbr. 9. toč.1.) 12.50 eur, trošak pristupa na ročište dana 18. lipnja 2025. na kojem je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje IH (Tbr. 9. toč.1.) 50,00 eur, trošak pristupa na ročište dana 12. rujna 2025. (Tbr. 9. toč.1.) 312,50 eur, uvećano za pripadajući PDV 25%, odnosno 78,125 eur, ukupno 390,625 eur, uvećano za sudske pristojbe u iznosu od 13,28 eur (pristojba na na tužbu 6,64 eur + pristojba na presudu 6,64 eur), odnosno sveukupno 403,905 eur (390,625 eur + 13,28 eur), slijedom čega je odlučeno kao pod toč. 3 odluke.

39. Odluka o visini sudskih pristoji donesena je u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi "Narodne novine" br. 53/2019., 92/2021., 37/2023).

40. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška u vidu pristojbe za presudu u ukupnom iznosu od 6,64 eur, koliko je tražio tužitelj u svom troškovniku iz razloga što tužitelj je u obvezi plaćanja i sudske pristojbe za presudu u istom iznosu koji je platio za tužbu (jednu polovinu pristojbe) imajući u vidu da je u tužitelj sustavu e-komunikacije slijedom čega je u obvezi platiti sudsku pristojbu u iznosu polovice propisanog iznosa pristojbe u rok od 3 dana od zaprimanja odluke suda (presude). Ukoliko u navedenom roku ne plati dužnu sudsku pristojbu u navedenom iznosu, naplatit će mu se puni iznos pristojbe u kojem slučaju je sam skrivio nastanak mu troška razlike od polovine do punog iznosa pristojbe, slijedom čega je odbijen na navedeni iznos pristojbe.

41. Isto tako, odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova pristupa na ročište dana 21. veljače 2025. (Tbr. 9 toč. 5.) u visini od 37,50 eur, uvećano za pripadajući PDV 25%, odnosno 9,38 eur, ukupno 46,88 eur, odnosno sveukupno za iznos od 53,515 eur, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. II izreke.

U Zagrebu, 26. rujna 2025.

Sudac

Hrvoje Lukšić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda (elektronički, putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda, ako su podnositelji odvjetnici i pravne osobe, a fizičkom predajom podneska putem pošte ili u sudskoj pisarnici ako su podnositelji fizičke osobe).

DNA

1. Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 po odvjetnici Doroteji Jurčić Nižić, uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu 2. ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 po odvjetniku Damiru Metelku