REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-246/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja KG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz odvjetnik, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 21. kolovoza 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. rujna 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba iz čl.2. Ugovora o kreditu broj 3213395817 (kreditna partija: 7104203793) od dana 29. svibnja 2008.g. sklopljenog između tužitelja ŠG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Korisnika kredita, i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao Kreditora, u dijelu u kojim se navodi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, ŠG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude isplatiti iznos od 421,69 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 13. lipnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz dijela čl. 22. t. D) Ugovora o kreditu broj 3213395817 (kreditna partija: 7104203793) od dana 29. svibnja 2008.g. sklopljen između tužitelja ŠG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Korisnika kredita, i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao Kreditora, u dijelu u kojim se navodi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, ŠG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke III ove presude isplatiti iznos od 693,79 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. studenog 2010.g. pa do pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, ŠG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 339,82 EUR-a s zakonskim zateznim kamatama tekućimm od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadom troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 07. ožujka 2025. navodi da je s tuženikom sklopio dana 29. svibnja 2008.g. ugovor o kreditu broj 3213395817 (kreditna partija: 7104203793), da je Ugovorom tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 78.300,00 EUR obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, i to na rok otplate kredita od 15 godina i 00 mjeseci. Člankom 2. predmetnog Ugovora propisano je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik je tužitelju za tu „uslugu“ dana 12. lipnja 2008.g. naplatio iznos od 3.177,22 kn (421,69 EUR). Odredbe troškova naknade obrade kreditnog zahtjeva, kao i visinu istih, odnosno predmetnu Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tuženik nije prezentirao tužitelju, niti mu je objasnio na što se odnose troškovi naknade iz navedene odredbe u Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora te stranke o istoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, što je protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, a što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe. Ovo posebno stoga što niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih ugovora o kreditu na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Prema tome ova ugovorna odredba nije niti jasna, niti određena, a niti odrediva. Obzirom na navedeno tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

Člankom 22. t. D predmetnog Ugovora propisano je kako Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

Tužitelj je dana 22. studenog 2010.g. tuženiku na ime ove naknade za prijevremenu isplatu kredita isplatio iznos od 5.227,36 kn (693,79 EUR). Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je de facto određena obveza plaćanja naknade za prijevremenu isplatu istoga kredita su po tužiteljevom, ali što je važnije i po mišljenju sudske prakse ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa naknade za prijevremenu isplatu kredita. Tužitelj uopće nije bio upoznat s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora tuženika niti mu je uopće i bilo jasno o kakvim bi se troškovima radilo kada je potpisivao Ugovor o kreditu (ugovor je bio unaprijed pripremljen na standardiziranom obrascu), a niti mu je prilikom zatvaranja tj. prijevremene isplate pojašnjeno na što se uopće odnosi plaćanje ove naknade, te je takva ugovorna odredba ništetna i kao takva se ne može ugovarati.

Mišljenje je tužitelja kako bi tuženik imao pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. I konačno, ovako je stajalište potvrdila i sudska praksa, a pogotovo odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-3231/2022 od dana 13. srpnja 2023.g., a što je tuženiku vrlo dobro poznato.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. O naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade.

Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput

-operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

-povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale 7 ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 12.06.2008.godine, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena dana 22.11.2010. godine.

Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćenih naknada ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izvršeno 12.06.2008. godine, dok je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita izvršeno 22.11.2010., to je od dana plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 17 godina, odnosno, od dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita proteklo je više od 10 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 13.06.2008. s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te od dana 23.11.2010. godine s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Ističe da tuženik nije bio nepošten pa se tužitelju ni ne može odrediti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana kada je izvršeno plaćanje. Pri tom se poziva na članak 214. ZOO-a.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Potvrdu tuženika od 21. veljače 2025. (list 4), Ugovor o kreditu (str. 6-12), akt tuženika-II. obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 73-74) te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 93).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Naodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja prijepornih odredaba Ugovora o kreditu, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5) te Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje odmah treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 2 Ugovora o kreditu od 29. svibnja 2008. sklopljenog između stranaka u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora i članak 22. t.D u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate te s tim u vezi vraćanje onoga što je stečeno na osnovi osnove koja je utvrđena ništetnom.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 29. svibnja 2008. navedeni Ugovor, te da je ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 78.300,00 EUR-a po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

8. Člankom 2. Ugovora korisnik kredita obvezao se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a člankom 22. točkom D Ugovora je ugovoreno da korisnik kredita plaća naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Iz potvrde tuženika od 21. veljače 2025. proizlazi da je tužitelju dana 12. lpnja 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.177,22 HRK, a dana 22. studenoga 2010. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 5.227,36 HRK.

9. Tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva već su prigovori tuženika usmjereni na legitimaciju tužitelja za potraživanje osnovu tužiteljevog potraživanja.

10. Među strankama je prijeporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, ima li tužitelj status potrošača, te jesu li predmetne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene a time i ništetne, te je li tužitelj tužbenim zahtjevom pravilno zatražio tijek zakonskih zateznih kamata.

11. U odnosu na navod tuženika da tužitelj nema status potrošača člankom 3. stavku 1. ZZP/07 propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit dizao radi stambene namjene, a što je i po članku 6. Ugovora bila namjena kredita, da se radi o manjem stanu koji su koristili unutar obitelji, a da danas u tom stanu živi njegova kćer. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (stambena namjena), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti to tužitelj prema ocjeni suda ima status potrošača. Tuženik u postupku nije ni nudio dokaze kojima bi dokazivao suprotno, niti je prilikom tužiteljevog iskaza postavljao dodatna pitanja na navedenu okolnost.

13. U odnosu na prigovor zastare; sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

28. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela naprijed navedenih članaka Ugovora o kreditu.

U odnosu na zahtjev kojim tužitelj traži isplatu (točka II i IV tužbenog zahtjeva) radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi (o čemu će sud nastavno detaljno elaborirati) to se tuženikovi prigovori o nastanku zastare potraživanja tužitelja ocjenjuju neosnovanima.

14. U odnosu na prigovor tuženika da se u ovom postupku ne može primijeniti odluka donesena u kolektivnom sporu, ovdje treba navesti da se tužitelj ni u tužbi ni tijekom postupka nije pozivao na učinke presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj: P- 1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipna 2014., broj: Pž-7129/13-4 jer se ista ni ne primjenjuje u ovoj pravnoj situaciji.

15. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv ulaznu naknadu tužitelj je iskazao da je dobio ugovor koji je trebao potpisati što je i učinio, da Ugovor nije čitao, a da Ugovor nije čitan ni kod javnog bilježnika. Prilikom zatvaranja kredita tzv izlazna naknada također mu je dano da nešto potpiše što je i učinio te mu nije pojašnjeno što sve plaća pri prijevremenoj otplati kredita. Jedino na čemu je inzistirao pri prijevremenoj otplati kredita je to da dobije brisovno očitovanje kako bi mogao izbrisati hipoteku iz zemljišnih knjiga.

16. Ovaj sud iskaz tužitelja ocjenjuje jasnim i uvjerljivim te ga u cijelosti prihvaća. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je prilikom dizanja kredita predočen Ugovor, a pri prijevremenoj otplati kredita drugo pismeno i to radi potpisa a da je on i potpisao ono što mu je predočeno. Navedeno upućuje na zaključak da nisu vođeni razgovori i pregovori prije zaključenja Ugovora i u postupku prijevremene otplate kredita kojima bi djelatnik tuženika upoznao i obrazložio tužitelju što sve plaća iznosima na ime ulazne i izlazne naknade. Iz okolnosti što je tužitelj bez pregovaranja potpisao ono što mu je djelatnik banke dao na potpis (pri dobivanju kredita odnosno njegove prijevremene otplate) prema shvaćanju ovog suda proizlazi da tužitelj nije mislio ni očekivao da o iznosima na ime naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita uopće može pregovarati već da ih je dužan platiti kako bi uopće zasnovao kreditni ugovorni odnos s tuženikom odnosno kako bi prestao kreditni ugovorni odnos između njega i tuženika. Navedeno govori u prilog tomu da su okolnosti pri sklapanju pravnog posla i prijevremenoj otplati kredita bili postavljen po principu "uzmi ili ostavi". Iz navedenoga sud zaključuje da tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu nije dobio jasnu, adekvatnu i provjerljivu informaciju o tome koje usluge banke plaća naknadom za obradu kredita te zbog čega trošak te naknade iznosi upravo 3.177,22 HRK odnosno 421,69 EUR-a. Jednako tako sud zaključuje da tužitelj ni pri prijevremenoj otplati kredita nije dobio jasnu, adekvatnu i provjerljivu informaciju o tome što plaća naknadom za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 5.227,36 HRK (odnosno 693,79 EUR-a). Drugim riječima tužitelj nije mogao provjeriti ni visinu tog troška ni strukturu tog troška ni je li uopće tuženik imao troškove za usluge koje mu naplaćuje.

17. Člankom 57. stavak 2. ZZP/07 propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke iz članka 58.- 61. ZZP-a, odnosno podatke koje potrošač treba platiti za uslugu, uključujući poreze, pristojbe naknade i ostale troškove, a kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

18. Člankom 96. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

18. Iz navedenoga proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao ni o visini naknade koju je dužan platiti zbog prijevremene otplate kredita. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Naime, tuženik na okolnost da se upravo s tužiteljem pojedinačno pregovaralo nije ni predlagao dokaze (npr saslušanje djelatnika banke i sl.).

19. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno prema općim uvjetima poslovanja banke. Kako tužitelj kao potrošač nema nikakav utjecaj na donošenja akata tuženika to ne može utjecati ni na način niti na strukturu naknada koje naplaćuje tuženik a što dodatno upućuje na zaključak da tuženik o visini konkretnih naknada iz ovog spora nije ni moglo pregovarati.

20. Nadalje time što je tuženik u prijepornim ugovornim odredbama ove naknade odredio tako da se samo pozvao na plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade i opće uvjete poslovanja upravo te ugovorne odredbe čini nejasnima, neodređenima i neodredivima. Time je tuženik kao visoko specijalizirana financijska ustanova prebacio na tužitelja kao potrošača prekomjeran teret koji se odnosi na kontinuirano informiranje o općim aktima i odlukama koje tuženik autonomno donosi i na koje tužitelj kao potrošač nema nikakav utjecaj, a koje akte i njihovo vremensko važenje također određuje samo i isključivo tuženik.

21. Stoga ovdje prijeporne odredbe Ugovora kojima je određena obveza plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i čija visina se određuje aktom Kreditora tužitelju nije mogla biti jasna ni razumljiva te svakako ne daje potrošaču adekvatne informacije zbog čega te naknade treba platiti i što takvim naknadom stvarno plaća ili nadoknađuje tuženiku.

22. Stoga je radi donošenja odluke o ovoj stvari trebalo ispitati poštenost predmetne odredbe Ugovora u smislu članka 96. ZZP/07 te ispitati je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača.

23. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužitelja proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosno ovdje prijepornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužitelju pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

24. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita ili ukupan iznos preostale vrijednosti kredita koju treba otplatiti u omjer s visinom naknade za prijevremeno zatvaranje kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

Osim toga što tužitelju pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno njegovoj prijevremenoj otplati nije pojašnjeno što sve plača naknadama za obradu i zatvaranje kredita niti iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev članka 58-61 ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu ni sami po sebi razumljivi. Ovo i s toga jer troškovi koje navodi tuženi u odgovoru na tužbu tzv. administrativni troškovi (trošak uredskog materijala i sl.) ne bi trebali ovisiti o visini kredita niti o preostaloj glavnici za otplatu kredita jer bi trebali biti jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Ne mogu se prihvatiti ni navodi tuženika da se ti troškovi odnose na trošak rada djelatnika banke, jer djelatnici banke kao zaposlenici tuženika za svoj rad u radnom vremenu dobivaju plaću pa stoga tuženiku zbog obrade zahtjeva i prijevremene otplate kredita nije mogao nastati pojačani trošak s osnove izdataka za primanja djelatnik koji je za tuženika radio navedene poslove.

25. Dakle tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne "ulazne" niti "izlazne" naknade uz sve detaljno naprijed navedeno (okolnosti da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Ovdje sud smatra potrebnim napomenuti da iako se to u izlaznoj naknadi koju je tužitelj platio za trošak ranijeg zatvaranja kredita ne navodi (uostalom kako ni ništa drugo što čini tu naknadu) da je u smislu članka 1024 stavak 4. ZOO-a, zabranjeno tuženiku naplatiti gubitak kamate koju bi ostvario da nije bilo prijevremene otplate kredita.

27. Stoga ovaj Sud na temelju članka 95. i 96. ZZP ocjenjuje da su ugovorne odredbe članka 2. i 24. D Ugovora u dijelu koji se odnosi na navedene naknade ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbe unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužitelj nije bila adekvatno informiran na što se odnose naknade niti šta tim naknadama podmiruje niti je na sadržaj tipskih odredbi sastavljene po tuženiku mogao utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke.

25. Kako su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom.

28. Iz potvrde tuženika koji tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je tužitelju dana 12. lipnja 2008. jednokratno naplaćena naknada za obradu kredita od 3.177,22 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije[1] iznosi 421,69 EUR-a, a koji iznos tužitelj i potražuje točkom II tužbenog zahtjeva pa je stoga tuženiku naloženo da tužitelju isplati navedeni iznos a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2008. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

29. Jednako tako iz potvrde koju je izdao upravo tuženik vidljivo je da je tužitelju naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 5.227,36 HRK (a što prema tečaju konverzije) iznosi 693,79 EUR-a naplaćena dana 22.studenoga 2010. pa je stoga tuženiku naloženo da tužitelju vrat iznos od 693,79 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. studenoga 2010. do isplate također određene na temelju članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade te što je isključivo odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

1 euro=7,53450 HRK

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 21. kolovoza 2025. i prema vrijednosti predmeta spora.

31. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR- a prema Tbr 7.1. OT te trošak pristupa na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu 21. kolovoza 2025., u iznosu od 150,00 EURA (Tbr 9.2. OT), i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i pristojbe presudu u iznosu od 19,91 EUR- a (umanjenje od 50% zbog korištenje e-komunikacije). Stoga je ukupni opravdani trošak ovog parničnog postupka koji je trebalo dosuditi tužiteljici 339,82 EUR-a. Tužitelju nije dosuđen trošak za sastav podneska od 10. lipnja 2025. jer tužitelj nije tražio niti imao odobrenje suda za taj podnesak niti ga je sud pozvao na dodatno očitovanje, a niti je taj podnesak imao utjecaj na ishod spora (299a ZPP).

32. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 26. rujna 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

RJEŠENJE

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika

-tuženiku putem punomoćnika

II/Kal 30 dana