Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-159/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I  R J E Š E NJE

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Gordani Šibenik, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, N. Jurišića 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 12. kolovoza 3. studenog 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Gordane Šibenik, odvjetnika u Županji, te u odsutnosti tuženika, a koja presuda je donesena i objavljena 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 600533 od 11. lipnja 2007., ovjeren od javnog bilježnika Nade Kemec u Slavonskom Brodu 11. lipnja 2007. pod brojem OV-8865/07, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste koji Ugovor je zaključen između tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 600533 od 11. lipnja 2007., ovjeren od javnog bilježnika Nade Kemec u Slavonskom Brodu 11. lipnja 2007. pod brojem OV-8865/07, kojima se navodi otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), na dan dospijeća odnosno dan plaćanja, koji Ugovor je zaključen između tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati novčani iznos od 860,96 eura (slovima: osam stotina šezdeset eura i devedeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 5,15 eura počev od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 2. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 2. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 3. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 5,15 eura počev od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 2. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 2. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura počev od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 3. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura počev od 2. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 13,90 eura počev od 1. lipnja 2014. do isplate,

po kamatnim stopama do 31. prosinca 2007. uređenoj sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate, Uredbama o visini stope zatezne kamate i Zakonu o kamatama, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stopa HNB-a uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2024., a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 4.954,55 eura (slovima: četiri tisuće devet stotina pedeset četiri eura i pedeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 0,62 eura počev od 1. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 3,69 eura počev od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 7,34 eura počev od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 10,85 eura počev od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,56 eura počev od 2. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,12 eura počev od 2. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,41 eura počev od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,48 eura počev od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 24,41 eura počev od 3. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 9,05 eura počev od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 26,52 eura počev od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 28,87 eura počev od 2. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 30,06 eura počev od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 27,24 eura počev od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 26,84 eura počev od 2. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 22,42 eura počev od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,54 eura počev od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 19,90 eura počev od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 22,78 eura počev od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 21,47 eura počev od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 19,85 eura počev od 2. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 23,58 eura počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 27,12 eura počev od 2. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,84 eura počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 29,86 eura počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 36,13 eura počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 34,51 eura počev od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 37,67 eura počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 55,42 eura počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 51,38 eura počev od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 66,53 eura počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 58,54 eura počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 52,53 eura počev od 2. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 70,81 eura počev od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 82,12 eura počev od 3. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 73,92 eura počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 75,12 eura počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 69,23 eura počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 71,05 eura počev od 2. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,07 eura počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 93,88 eura počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 116,03 eura počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 107,99 eura počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 95,46 eura počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 95,13 eura počev od 2. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 93,76 eura počev od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 98,31 eura počev od 2. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,32 eura počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 103,47 eura počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 100,32 eura počev od 2. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 101,60 eura počev od 2. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,48 eura počev od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 101,45 eura počev od 2. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 101,63 eura počev od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 99,76 eura počev od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 96,30 eura počev od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 100,52 eura počev od 2. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 102,05 eura počev od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 101,44 eura počev od 2. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 95,28 eura počev od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 99,55 eura počev od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 100,53 eura počev od 2. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 98,61 eura počev od 2. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 92,94 eura počev od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 89,42 eura počev od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 92,54 eura počev od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 94,69 eura počev od 2. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 100,18 eura počev od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 97,16 eura počev od 2. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 98,51 eura počev od 2. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 99,62 eura počev od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 101,73 eura počev od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 103,94 eura počev od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 102,81 eura počev od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 100,60 eura počev od 2. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 100,09 eura počev od 1. lipnja 2014. do isplate,

po kamatnim stopama do 31. prosinca 2007. uređenoj sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate, Uredbama o visini stope zatezne kamate i Zakonu o kamatama, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stopa HNB-a uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2024., a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.561,60 eura (slovima: tisuću pet stotina šezdeset jedan euro i šezdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. rujna 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 1.667,85 eura.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika.

II. Utvrđuje se da je tužitelj podneskom od 15. siječnja 2025. (list 94 do 98 spisa) povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu preko ukupnog iznosa od 5.815,51 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je on kao korisnik kredita zaključio 11. lipnja 2007. sa pravnim prednikom tužene Banke kao kreditorom Ugovora o kreditu broj: 600533 od 11. lipnja 2007., ovjeren od javnog bilježnika Nade Kemec u Slavonskom Brodu 11. lipnja 2007. pod brojem OV-8865/07, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim tuženik daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.924,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Da je Volksbank d.d. Zagreb počeo je 18. siječnja 2013. poslovati pod imenom Sberbank d.d., a kasnije pod imenom Nova Hrvatska banka d.d., tako da je pravni sljednik banke gdje je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu zapravo tužena Nova Hrvatska banka d.d. Smatra da je stvarno i mjesno nadležan sud u ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Županji temeljem čl. 19.l. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015). Da je odredbom čl. 11.3. za eventualne sporove iz ugovora nadležan sud prema sjedištu kreditora tuženika, da se odredba o nadležnosti suda koja je uglavljena u osporavani ugovor ima promatrati kao ništetna, ovo stoga što se o istom nije pregovaralo, niti je netko od djelatnika Banke prilikom sklapanja ugovora objasnio što to znači u slučaju da dođe do spora, zbog toga tužitelj smatra da je i odredba ugovora kojom je regulirana nadležnost suda ništetna i ne proizvodi nikakve pravne učinke. Slijedom navedenog proizlazi da nije sklopljen valjani sporazum o mjesnoj nadležnosti drugog suda sukladno članku 70. ZPP-a. Isto tako, kad bi se uzelo da je sporazum o mjesnoj nadležnosti između parničnih stranaka sklopljen, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, sukladno člancima 49. st. 2. i članku 50. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Da je navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 27.924,00 CHF u protuvrijednosti kn po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca, a na kredit se zaračunavaju kamate 5,30% godišnje, da se kredit odobrava u jednakim mjesečnim anuitetima, u iznosu od CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB, a prvi anuitet dospijeva 1. srpnja 2007., a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svako prvog dana u mjesecu. Da je predmetnim Ugovorom (čl. 2.1.) ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Da je tužena banka u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, ali u odnosu na koju odredbu se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj ističe da Ugovor o kreditu sadržava odredbe (čl. 2.1.) kojima je ugovoreno da tuženik ima pravo sam, jednostrano promijeniti visinu kamatne stope nakon sklapanja ugovora. Da prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nije uručena nikakva dokumentacija u vidu Općih uvjeta banke ili Odluke o načinu obračuna, izračuna kamatne stop, niti mu je objašnjen mehanizam promijene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Slijedom toga navedeni uglavci o promjenjivosti kamatne stope su protivni kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, tako za vrijeme njegova izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). Da je tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste, a niti su tužitelju razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene-povećanja kamatne stope, nego je naprotiv tužitelju slana samo jednostrana obavijest banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko joj je zbog toga iznosi nova - veća visina anuiteta otplate kredita. Osim toga smatra kako su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, čime je nametnuta znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Tužitelj tvrdi da su navedene ugovorne odredbe protivne članku 388. Zakona obveznim odnosima, kojim je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije, niti ugovorena. Smatra da je navedenim odredbama Ugovora uspostavljena neravnoteža među ugovornim strankama, pa je odredba nepoštena u smislu članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 79/09, 78/12, 56/13), i time ništetna - u smislu čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 79/09, 78/12, 56/13 ). Navodi kako je kamata, kao cijena ugovorena u visini od 5,30% godišnje (čl. 2.1.), ista se tada ima primijeniti na cjelokupni rok otplate kredita. Obzirom da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope ništetne, odnosno bez pravnog učinka, a tužitelj je isplaćivao tuženiku rate kredita prema kamatnim stopama koje su veće od prvobitno ugovorene, to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve iznose koje je platio temeljem ništetnih odredbi, odnosno odredbi bez pravnog učinka. Kako među strankama uopće nije bilo pregovora o metodi obračuna kamata, tada se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 79/09, 78/12, 56/13) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 79/09, 78/12, 56/13), koje odredbe, u smislu čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 79/09, 78/12, 56/13) za posljedicu imaju ništetnost obračuna ugovornih kamata po proporcionalnoj metodi. Stoga smatra da je isključiva krivnja za sklapanje ugovora koji sadržava ništave odredbe na strani tuženika, jer je pokazao osobitu nepažnju u gospodarskom poslovanju prilikom sačinjavanja sadržaja ugovora, koji je sam sastavio, bez ikakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj. Temeljem čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, pa kako je sadržaj ugovora određivao sam tuženik, bez ikakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj, to je tuženik odgovoran naknaditi štetu u smislu članka 172. Zakona o obveznim odnosima. Za tužitelja je šteta, u smislu čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je platio tuženiku na temelju ništavih odredbi, pa temeljem čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 1089. i 1090. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom izloženog smatra da svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, protivno čl. 1111. i dr. čl. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi primjene i čl. 26. i niza drugih odrednica Zakona o obveznim odnosima. Ujedno se tužitelj poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kao i presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14, od 9. travnja 2015. i Odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-II-2521/15, od 13. prosinca 2016., kojim odlukama se bankama nalaže prekinuti sa korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojim im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće. Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Tužitelj nadalje ističe da je "valutna klauzula" sadržana u čl. 8. Ugovora, kojima je ugovoreno da se obveze ispunjavanju u protuvrijednosti valute CHF, u konkretnom slučaju protivna čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a čl. 322. u vezi sa čl. 324. Zakona o obveznim odnosima "valutna klauzula" je protivna čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, zbog toga što je ugovoreno da se obveze iz Ugovora ispunjavaju u protuvrijednosti valute CHF prema tečaju čiji visinu određuje sam tuženik. Stoga, tužitelj ističe da "valutna klauzula" - kako je u ugovoru određena na način da tuženik sam određuje visinu tečaja - zapravo ugovaranje određivanja cijene samo na volju jednoj ugovornoj strani, a što je protivno čl. 388. Zakona o obveznim odnosima koji se primjenjuje temeljem čl. 14. Zakona o obveznim odnosima, pa se stoga smatra kao da nije, ni ugovorena, ali je istovremeno i zlouporaba prava protivna čl. 6. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tužitelj se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a potvrđenu presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i za propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a Zakona o parničnom postupku, dok je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Također treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 , a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, su obvezujuća u pojedinačnim individualnim sporovima, pa su stoga odredbe iz prethodnog ugovora ništetne i nepoštene, jer u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82., i 90.a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik - kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obaveza na štetu potrošača. Isto tako presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima je i Sberbanka d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82., i 90.a od 7. kolovoza 2007.god. do prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br.79/07, 125/07,75/09, 79709, 89/09 i 139/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima: u točki 8. Izreke, u dijelu točke 9. Izreke koja glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“ i točki 10. izreke. Istom presudom Visoki trgovački sud RH poslovni broj 43 Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena Sberbanka d.d.) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time tužene poslovne banke (i Sberbank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82.,90.a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. - 8. Izreke ). Istom pravomoćnom presudom naloženo je da poslovne banke ( i Sberbanka d.d.) prekinu s nepoštenim postupanjem. Sukladno navedenom smatra da je tužitelj i aktivno legitimiran i ima pravni interes potraživati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora, kao i od tuženika tražiti povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredi o kamatnoj stopi i tzv. „valutnoj klauzuli“, za koje smatra kako su nepoštene te stoga ništetne, te je potrebno utvrditi postoji li ili ne preplata po ugovoru o kreditu radi čega se predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje I. stupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Radi svega navedenog predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništenim čl. 2. citiranog Ugovora u kreditu koji se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu, te čl. 8. citiranog Ugovora koji se odnosi na ugovorenu valutu u CHF, te da naloži tuženiku da tužitelju na ime preplate temeljem tako ništetnih odredbi isplati ukupni iznos od 5.834,97 eura (na ime preplate vezane za ništetne odredbe o kamatnoj stopi iznos od 959,79 eura, na ime preplate vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.975,15 eura), sve sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa preplate do isplate, kao i da naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga, jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu. Zakon o parničnom postupku u čl. 70. dozvoljava ugovornim stranama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik smatra da ugovor o prorogaciji odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti je u jedno i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti, te da je identično pravno shvaćanje zauzeto i u sudskoj praksi i izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti, te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje, smatra da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže Općinskom sudu u Vinkovcima, Stalna služba u Županji da se oglasi mjesno nenadležnom za suđenje u ovom predmetu, te da predmet dostavi na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik smatra kako je ista u cijelosti neosnovana, zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnom, tužba i tužbeni zahtjev po stavu tuženika su neosnovani zbog toga što: je potraživanje tužitelja u zastari; utvrđenja iz parnice "potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz parnice "potrošač" bila primjenjiva, ugovorne odredbe o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u parnici "potrošač"; tužitelj nije, niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o parničnom postupku). Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Obzirom na datum pokretanja parničnog postupka, tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Smatra da ukoliko bi se zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, da bi tada zastarni rok iznosio pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a s obzirom da je Ugovor zaključen 11. lipnja 2007., a parnični postupak je pokrenuo tek 12. travnja 2023., to je po tuženiku nastupila zastara za potraživanje tužitelja. Ukoliko bi se postupak i zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik smatra da bi se tada trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koju propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a svakom slučaju za pet godina. Po tuženiku je protekao kako trogodišnji tako i petogodišnji rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa koje tužitelj zahtijeva. Nadalje, ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta tada bi se po tuženiku trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osim naprijed navedenog prigovora zastare tuženik ističe da utvrđenja iz parnice "potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi se ista presuda koja je donesena u kolektivnom sporu primjenjivala, da, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Smatra da tužitelj nije, niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Također tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i nepoštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Posebno se tuženik protivio metodi i načinu temeljem koje tužitelj postavlja svoj zahtjev za isplatu. Razlog zašto tuženik smatra da ne postoji mogućnost automatske primjene utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača je u tome jer je istom presudom utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već u svakom pojedinačnom postupku po tuženiku treba dokazati da li su utvrđenja iz parnice "potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Smatra da tužitelj u svojoj tužbi nije, niti pokušao dokazati da se u pogledu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik smatra da tužitelj nije ponudio, niti jedan dokaz kako bi se moglo utvrditi da su ispunjene gore naprijed potrebne pretpostavke, pa stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima, a koje reguliraju stjecanje bez osnove. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i nije suglasan sa anticipiranom metodom izračuna visine tužbenog zahtjeva, samo visinu tužbenog zahtjeva ne osporava, te smatra da je stoga nesvrsishodno provoditi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Nadalje smatra da sama činjenica eventualno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nikako ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, jer da je tuženik htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu to bi učinio već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Radi svega naprijed navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti i obveže tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

4. Nesporno je između parničnih stranaka da je Ugovorom o kreditu broj: 600533 od 11. lipnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Zagrebu, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

5. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu, odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

7. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

8. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

9. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da je tužitelj, imao prebivalište u [adresa](što je vidljivo i iz samog ugovora o kreditu), što je na području Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji.

10. Ovaj spor pokrenut je radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema pravnom slijedniku tužitelja, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz ugovora pred sudom.

11. Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj102/15 i 52/16; dalje: ZPK) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

12. Slijedom navedenoga u predmetnom parničnom postupku za određivanje mjesne nadležnosti primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, točnije odredba čl. 19.l. st. 1. toga Zakona.

13. Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK-u propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

14. Radi navedenoga, kada je tužitelj, kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Vinkovcima, Staloj službi u Županji kao sudu prebivališta potrošača, postupljeno je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. ZPK-a (ovakav stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 72 Gž-2018/21-2 od 15. ožujka 2022.), pa je imajući u vidu sve navedeno valjalo odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

15. Upravo iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

16. Tužitelj je tužbom na ime preplate vezane za ništetne odredbe o kamatnoj stopi potraživao ukupni iznos od 860,96 eura, dok je na ime preplate vezane za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 4.954,55 eura.

17. Podneskom od 15. siječnja 2025. (list 94 do 98 spisa) tužitelj je uskladio tužbu sa dopunom nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na način da je tužbeni zahtjev, kako u ukupnim iznosima, tako i u pojedinačnim iznosima osim u kunama izrazio i u eurima, na način kako je to navedeno u točki III. I IV. izreke ove presude.

18. Podneskom od 15. siječnja 2025. (list 94 do 98 spisa), a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev vezan za preplaćeni iznos temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli na način kako je to označeno u točki III. i IV. izreke ove presude, tako da umjesto ukupnog iznosa preplate od 5.834,97 eura, kako je to bilo traženo u tužbi, sada potražuje ukupni iznos od 5.815,51 eura. Ovaj podnesak čini smanjenje tužbenog zahtjeva, budući da je tužitelj tužbom na ime ukupne preplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi potraživao ukupni iznos od 5.834,97 eura (i to na ime ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu iznos od 4.975,18 eura, a na ime ništetnih odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu iznos od 859,79 eura), dok podneskom od 15. siječnja 2025. potražuje po obje osnove ukupni iznos od 5.815,51 eura (i to na ime ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu iznos od 4.954,55 eura, a na ime ništetnih odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu iznos od 860,96 eura).

19. Budući da je tužitelj tužbom potraživao ukupni iznos od 5.834,97 eura, a podneskom od 15. siječnja 2025. (list 94 do 98) postavio tužbeni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 5.815,51 eura, taj podnesak se smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, kojem se tuženik nije izričito protivio, pa je sukladno čl. 193. st.2. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

20. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: ugovor o kreditu broj 600533 od 11. lipnja 2007. s lista 13 do 19 spisa, prometnu karticu po kreditu s lista 20 do 28, plan otplate kredita s lista 29 do 33, te je saslušan financijsko- knjigovodstveni vještak PG i tužitelj kao parnična stranka, dok drugih dokaza nije bilo.

21. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: 600533 od 11. lipnja 2007., nesporno je utvrđeno da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika tada Volksbank d.d. zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 27.924,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate, a da je čl. 8. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 398,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, a da je čl. 2. točka 1. ugovorena redovna kamata od 5,30% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

22. Nesporno je da je tužitelj podigao kredit kod Volksbanke d.d. Zagreb; da je pravni slijednik Volksbanke d.d. Zagreb bila Sberbank d.d. Zagreb; da je pravni slijednik Sberbanke d.d. Zagreb bila Sberbank d.d. u sanaciji Zagreb; da je pravni slijednik Sberbank d.d. u sanaciji Zagreb bila Nova hrvatska banka d.d. Zagreb.; da je pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d. Zagreb sada Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, te da je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

23. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 84 mjeseca, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,30% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 398,63 CHF u protuvrijednosti kuna, a što je utvrđeno uvidom u Ugovor o kreditu (list 13 do 19 spisa), te prometnu karticu po kreditu (list 20 do 28 spisa).

24. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju koje uključuje i vrijeme davanja spornog kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

25. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju koje uključuje i vrijeme davanja spornog kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18, od 3. rujna 2019.

26. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to čl. 8., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, te čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke o kamatama i naknadi kreditora.

27. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

28. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 11. lipnja 2007.

29. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

31. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

32. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Dakle, u postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovarao.

33. Ovo stoga, jer je odredba o promijeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

34. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

35. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredbe članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

36. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16 i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj: P-141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to dijela čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća.

37. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao parnična stranka.

38. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj UIII-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

39. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu izmjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), a koji se u ovom predmetu primjenjuje s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa među parničnim strankama, i to sve temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

40. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da, dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu, dakle tuženik je ovako ugovorio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku, pa je zbog tog razloga stav je suda da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

41. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

42. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razlika korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

43. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to čl. 8. u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF po tečaju HNB za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za valutu ugovora na dan dospijeća, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu).

44. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c ZPP-a, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

45. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao stranka, a na okolnosti koje su prethodile zaključenju ugovora o kreditu.

46. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

47. Iako iz odluke Vrhovnog suda RH (presuda poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.) nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br.U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu.

48. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje su dane i dobivene prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinite i uvjerljive, odnosno da je tužitelj kao zainteresirana osoba za podizanje kredita nije upoznat, niti sa generalnim uvjetima zaključenja svake pojedine vrste kredita, da nije upoznat, ni sa pojmom značenja promjenjive kamatne stope, ni sa pojmom valutne klauzule, a pogotovo stoga što je tužitelj naveo u svom iskazu da vezano za sklapanje spornog ugovora o kreditu uopće nije išao u banku, nego ih je nakon što su dogovorili kupovinu automobila ugovor o kreditu čekao "gotov" u Auto kući Zubak. Iz iskaza tužitelja očito je da je tužitelju od strane tuženika nije objašnjen, niti opći pojam značenja valutne klauzule i promjenjive kamate, jer mu je ugovor o kreditu predan u auto-kući od koje je kupio automobil na kredit, a potom je isti ugovor nosio na ovjeru javnom bilježniku, da je ugovor bio sačinjen na unaprijed pripremljenom obrascu, pretpostavlja od strane tuženika, te da nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj istog.

49. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da isti nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF. Iz iskaza tužitelja također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj, niti je u dovoljnoj mjeri informiran o spornim odredbama vezanim za valutnu klauzulu u CHF i za promjenjivu kamatnu stopu.

50. Kako su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 1111. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

51. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku PG.

52. Iako je tuženik naveo da se ne protivi visini tužbenog zahtjeva, no da on nije suglasan sa metodom izračuna visine tužbenog zahtjeva. Ovakvo njegovo protivljenje je dvosmisleno. Radi razjašnjenja ove dvosmislenosti, sud je pozvao tuženika da dostavi pisano očitovanje da li je suglasan sa visinom tužbenog zahtjeva kako je to postavljeno u tužbi, kako po pitanju ukupnog iznosa kondemnatornog tužbenog zahtjeva, tako i po pitanju pojedinačnih iznosa kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a i po pitanju dospijeća pojedinih iznosa, o čemu se tuženik nije posebno očitovao. Imajući u vidu da je tuženik na dvosmislen način naveo da se ne protivi postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, osporavajući pri tom metodu izračuna visine istog i ne očitujući se pri tome, na poziv suda radi detaljnog razjašnjena ovoga pitanja, stoga je sud smatrao da je u ovom ipak bilo potrebno provesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje, a sve kako bi se utvrdila visina pojedinačnih iznosa preplate, ukupnih iznosa preplate, kao i datuma dospijeća pojedinačnih iznosa preplate, a što se u konačnici ukazalo i opravdanim, jer je vještak utvrdio da postoji manji iznos pretplate od onoga kako ga je tužitelj izračunao u tužbi.

53. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka i očitovanja vještaka vidljivo je da je u razdoblju od isplate kredita tužitelju pa sve do konačne otplate kredita tuženik mijenjao visinu kamatne stope i to sa početnih 5,30% na 6,10% od 1. travnja 2008., od 1. siječnja 2009. na 6,70% i od 01. listopada 2009. na 7,40%, zbog čega se anuitete povećao, kao i da se mijenjao tečaj CHF, odnosno da je isti rastao. Razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na promjene kamatnih stopa vještak utvrđuje na iznosu od 860,96 eura, a u odnosu na kretanje tečaja CHF, a uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate kredita i sve naknade izmjene tečaja, vještak utvrđuje u iznosu od 4.954,55 eura. Vještak je vezano za utvrđivanje preplate po osnovi ništenih odredbi vezanih za valutnu klauzulu utvrdio osim naprijed utvrđenih tzv. pozitivnih razlika utvrdio i tzv. negativne razlike (kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni), te je tako utvrđene pozitivne razlike umanjio za negativne razlike.

54. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije bilo primjedbi.

55. Na raspravnom ročištu od 12. kolovoza 2025. u usmenom očitovanju financijsko-knjigovodstveni vještak je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja po podnesku od 15. siječnja 2025. u cijelosti sa njegovim pisanim nalazom i mišljenjem od 3. siječnja 2025. Dodao je da tzv. negativnih razlika u dijelu promjene kamatne stope nije bilo, dok je tužitelj potraživao o samo tzv. pozitivne razlike u dijelu promjene tečaja, a bilo je i negativnih. U cijelosti je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 3. siječnja 2025.

56. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, budući je prilikom izrade tog nalaza i mišljenja vještak u cijelosti postupio sukladno nalogu o određivanju vještačenja, a pogotovo stoga što parnične stranke na njega nisu imale primjedbi.

57. Uzimajući u obzir nesporne razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene kamatne stope i tečaja CHF za utuženo razdoblje, kako je to utvrdio financijsko- knjigovodstveni vještak, sud je utvrdio da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama preplatio tuženiku iznos od 860,96 eura, a po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 4.954,55 eura.

58. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način primjene redovne kamate i valute odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO-a, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

59. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,30%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,30%, sve dotle dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

60. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 5,30%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

61. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača od 2003., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

62. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 5,30% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

63. Identično se odnosi i na utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je sud uzeo u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu u vrijeme isplate kredita kao jedini poznati parametar.

64. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati utvrđena ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe.

65. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a uvažavajući nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, odlučeno je kao u točki III. I IV. izreke presude i tuženik je obvezan temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a isplatiti tužitelju iznos od 860,96 eura na ime razlika u promjenama tečaja CHF, te iznos od 4.954,55 eura na ime promjene kamatne stope, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

66. U ovom predmetu tuženik, ne postavlja zahtjev za isplatu, protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja vezano za tzv. negativne razlike, niti prigovora visini tražbine, niti ističe prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog što je egzistiralo u vrijeme zaključena ugovora stoga i kada je kamata bila niža od početno ugovorene.

67. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022- 2 od 8. ožujka 2023. pravni stav je da bi valjalo bi umanjiti tzv. pozitivne razlike za tzv. negativne razlike i stoga odbiti tužitelja koji je potraživao samo pozitivne razlike, jer nije pravilno pravno shvaćanje da tuženik svoje pravo može ostvariti samo, ako istakne zahtjev za isplatu, protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja, nego da je dovoljno da tuženik u toj situaciji prigovori visini tražbine, ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja od onoga koji je egzistirao u vrijeme zaključenja ugovora, a analogno tome i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, a prema kojima je utvrđena u postupku obveza tuženika, jer tuženik ne potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog, nije niti primio, pa nije, niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti, te da zato valja umanjiti tzv. pozitivne razlike na ime tečaja CHF ( analogno i na ime promjene kamatne stope) za tzv. negativne razlike.

68. U vezi isplate iznosa koji se odnosi na odredbe vezane za pretplatu temeljem ništetnih odredbi veznih za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. valjalo bi umanjiti tzv. pozitivne razlike za tzv. negativne razlike i stoga odbiti tužitelja koji je potraživao samo pozitivne razlike sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini iznosa tzv. negativnih razlika, jer je nesporno da je u ovom postupku utvrđeno da je u određenom periodu povoljniji tečaj CHF i kamatna stopa bila za tužitelja kao primatelja kredita i da je zbog toga u određenim periodima, koje je utvrdio vještak tužitelj zbog toga plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF i kamatne stope koji su bili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. No, u pogledu ovih razlika tuženik nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, niti je tijekom postupka istakao prigovor da je prilikom obračuna više primljenog, zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule i promjene kamatne stope potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženik dakle u ovoj parnici ne postavlja zahtjev za isplatu, niti prigovora visini tražbine, niti ističuće prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži(povoljniji za tužitelja) i kada je kamata bila niža od početno ugovorene od onog što je egzistiralo u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženog. Dakle, imajući u vidu da u ovom predmetu tuženik, ne ističe prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog što je egzistiralo u vrijeme zaključena ugovora stoga i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, u tom slučaju, nema bilo kakve osnove za umanjivanje tužiteljeve tražbine za tzv. negativne razlike na ime tečaja CHF i na ime promjene kamatne stope, te je stoga sud uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, u cijelosti prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao pod točkom III. izreke ove presude.

68. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 1142. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. za potraživanja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

70. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj osnovu ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule temelji na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjene kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, te tužbom koju podnosi u ovome postupku 12. travnja 2023. zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa temeljem tako ništetnih odredbi i to zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počevši od 1. rujna 2007., a na ime ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope od 1. travnja 2008.

71. Međutim, kako je u odnosu na tužbenu Sberbank d.d. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to kako na utvrđenje ništetnosti koje se odnosi na način promjene kamatne stope, tako i u odnosu na valutnu klauzulu, postala pravomoćna tek donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to onda proizlazi da u odnosu na tuženika od tog datuma počinje ponovno teći zastara i to kako u odnosu na restitucijske zahtjeve koji se temelje na ništetnoj odredbi o načinu promjene kamatne stope, tako i na zahtjeve koji se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno primjenom naprijed navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH zastara istog zahtjeva nastupila bi tek 14. lipnja 2023., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. travnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 1126. ZOO-a, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

72. Sud prihvaća izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz njegove odluke poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., iz kojeg proizlazi da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 1142. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle u odnosu na tuženika od 13. lipnja 2018., kako u odnosu na zahtjeve za preplatu zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, tako i u odnosu na zahtjeve za preplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te da zastarni rok iznosi pet godina, a sve to iz razloga, jer je već u naprijed navedenim presudama koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatnih stopa i valutne klauzule, a koje identične odredbe sadrži i ugovor o kreditu tužitelja iz ovog postupka, dakle ništetnost takvih odredbi ustanovljena je u naprijed navedenoj presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe.

73. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

74. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a i određeno je da iste teku od dana kada je tuženik zaduživao i prihvaćao uplate svakog pojedinog anuiteta, a koji datum tuženik nije osporio, kao dan dospijeća, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

75. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT).

76. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT, sastav 2 obrazložena podneska od 7. lipnja 2023. i 15. siječnja 2025. prema Tbr. 8. točka 1. OT), na ime zastupanja tužitelja na 3 ročišta prema Tbr. 9. točka 1. OT-a (ročišta od 4. rujna 2024., 3. prosinca 2024. i 12. kolovoza 2025.), svaka radnja po 100 bodova, iznos od 25 bodova na ime zastupanja tužitelja na odgođenom ročištu od 6. lipnja 2025. prema Tbr. 9. točka 2. u vezi sa Tbr. 7. točka 1. OT, odnosno ukupno 625 bodova, a što imajući u vidu visinu vrijednosti odvjetničkog boda od 1,99 eura iznosi 1.243,75 eura. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstveno vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 eura, te iznos od 52,40 eura na ime sudske pristojbe na tužbu.

Na ime ukupnog troška tužitelju je priznat iznos od 1.561,60 eura.

77. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadu ove kamate.

78. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 100,00 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e- oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP-a i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT-a na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e- oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT-a naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji 26. rujna 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Gordani Šibenik, odvjetniku u Županji.

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4.