Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-182/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogiću, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po pun. Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 10. rujna 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu br. 9012092996 sklopljenog 15.11.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16.11.2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU-2321/06 i to u:

- čl. 11.st.3. koji glasi “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima:jedanposto) od iznosa kredita… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."

- čl. 9. st. 2. koji glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj prema aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate."

II. N a l a ž e s e tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju DR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 123,62 € (stodvadesettrieuraišezdeset- dvacenta) na ime naknade za obradu zahtjeva kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.11.2006. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kao i iznos od 165,02 € (stošezdesetpeteuraidvacenta) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.12.2011. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

289,82 € (dvjestoosamdesetdeveteuraiosamdesetdvacenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 26. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 941,36 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 15. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 9012092996 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod br. OU-2321/06 dana 16. studenog 2006., a prema kojem mu je tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.254,85 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 11. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,00% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik mu je prilikom isplate kredita 17.11.2006. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 931,39 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 123,62 €.

1.2. Navodi da je odredbom čl. 9. st.2. predmetnog Ugovora ugovoreno da se može izvršiti prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik mu je 05.12.2011. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.243,37 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 165,02 €.

1.3. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji ona kao potrošač nije imala utjecaja. Nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i ističe prigovor zastare i prigovor tijeka kamata, osporavajući tužitelju status potrošača. Osim toga, prigovara i naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 123,62 € te iznosa od 165,02 €, a tužitelj u tužbi označava VPS u iznosu od 1.340,50 EUR. Zakon o parničnom postupku određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, pa ukoliko isti glasi na isplatu, radi se o vrijednosti koja se traži isplatom. Budući da tužitelj potražuje isplatu od sveukupno 288,64 € to bi sukladno ZPP-u trebala biti i naznačena vrijednost spora.

2.1. Ističe da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012092996 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama.

2.2. Osim toga, sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Isto tako nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 11.3, kao i odredba članka 9.2. predmetnog Ugovora o kreditu imale smatrati nepoštenima.

2.3. Ističe da troškovi obrade kreditnog zahtjeva predstavljaju operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.4. Navodi da je u ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetnih naknada, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za te naknade (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknade su određene fiksno i nepromjenjivo.

2.5. Stoga predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tužitelj se u podnesku od 02. travnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Ističe da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti). Po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” (toč.67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.) i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Stoga, sukladno stajalištu Suda EU, u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita ili prijevremeno zatvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. Stoga, činjenica da je trošak ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje kako istim naknadama nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju / zatvaranju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog zatvaranja kredita već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženiku “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita.

3.2. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak s neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu. Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu navedeni banci može dugovati isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je takova uopće postojala), a ne i izmaklu dobit.

3.3. Kako ni sam tuženik u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao, ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a njoj je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njezino zakonsko pravo.

3.4. Ističe kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu radi solemnizacije ugovora, kako je isti formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

3.5. U odnosu na prigovore zastare potraživanja ističe da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja (VSHR br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.g. Županijski sud u Puli).

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu dok nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik ne prijepori visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj DR, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2006. pronašao osobni automobil Peugeot 207 u auto kući Viola u Osijeku u vrijednosti od oko 20.000 CHF u protuvrijednosti od oko 90.000,00 kn. Djelatnici auto kuće su ga uputili da ostvari kredit kod tuženika, a što je i učinio te je otišao u poslovnicu tuženika u Osijeku, a inače nije njegov klijent. Razgovarao je s djelatnikom banke koji mu je ponudio kredit u CHF i nije mu nudio neki drugi kredit. Prije toga je podizao još jedan braniteljski kredit. Djelatnik banke mu nije govorio rizike vezane za kredite u CHF. Banka je sačinila ugovor o kreditu po svojim uvjetima i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Kada je dobio pripremljene ugovore, ugovor je pročitao i nije ga posve razumio. U ugovoru mu je bilo najvažnije vidjeti iznos kredita, visinu rate, rok otplate. Nije djelatnika banke pitao vezano za sporne odredbe u odnosu na obradu kredita kao i ev. izlaznu naknadu. Odnio je ugovore na ovjeru kod javnog bilježnika i javni bilježnik mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora već ga je samo ovjerio. Ovjerene ugovore vratio je u banku i kredit mu je ubrzo odobren i novac je, ne zna u kojoj valuti, izravno prenijet auto kući. U tom trenutku nije znao kolika je naknada za obradu kredita od strane banke naplaćena. Nitko mu od djelatnika banke nije objašnjavao koji parametri i troškovi čine 1% naknade za obradu kredita. Automobil je kupio kao fizička osoba i preuzeo ga je u auto kući i uredno otplaćivao rate kredita. Rate su kredita postepeno rasle zbog promjene tečaja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a na televiziji je vidio razloge povećanja rata kredita podignutih u CHF. Ne sjeća se da li je dobivao od banke obavijesti o razlozima povećanja rata. Kako su rate bile povećavane, odlučio je isplatiti kredit ranije, a kredit je podigao na rok od 7 godina. Raspitao se u banci radi ranije otplate kredita i rekli su mu da može izvršiti raniju otplatu kredita i naplaćena mu je tzv. izlazna naknada. Nitko mu od djelatnika banke nije objašnjavao koji parametri i koji troškovi čine izlaznu naknadu već mu je rečeno koji iznos mora uplatiti. Automobil je poslije prodao i nije ga koristio za obavljanje trgovačke djelatnosti već isključivo za osobne potrebe i on ga je isključivo koristio. Vozilo nikome nikada nije iznajmljivao niti posuđivao. Nikada nije imao otvoren obrt niti je ikada bio vlasnik nekog trgovačkog društva. Oko sklapanja ugovora za kupnju vozila u banci je bio samo jedanput. Javni bilježnik mu nije čitao pojedine odredbe ugovora niti ih je pojašnjavao već ga je samo ovjerio i naplatio javnobilježničku pristojbu, a on nije pitao javnog bilježnika da mu pojašnjava pojedine odredbe ugovora. Kada je ostvario naknadu povodom podignute tužbe i presude za kamatu i valutu za isti kredit, doznao je da bi imao pravo i zahtijevati povrat ulazne i izlazne naknade budući su po njegovom mišljenju i te odredbe također ništetne.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužitelj sklopili 15.11.2006. Ugovor o kreditu br. 9012092996 potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU-2321/06;

- da je čl. 11. Ugovora ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a koja iznosi 1,0 % jednokratno, unaprijed;

- da je čl. 9. st. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke;

- da je 17.11.2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 123,62 €, dok je 05.12.2011. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 165,02 €.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 11. i čl. 9.st.2. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 11. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,00 % unaprijed kao i odredba čl. 9. st.2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno poslovnoj politici banke.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,00 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Isto tako nije mogao pregovarati ni oko naknade za prijevremenu otplatu kredita. Banka je te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju automobila pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,00 % te u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 11. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Osim toga, sud prihvaća navode tužitelja da tuženik, kao banka, ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Stoga se tužitelj ispravno poziva na zajedničku presudu Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

20. Kako su ništetne odredbe i to čl. 11. i čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj u svom iskazu naveo da je ugovor sklopio kao fizička osoba za kupnju automobila za osobne potrebe, razvidno je da tužitelj ima status potrošača. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 123,62 €, a koja je naplaćena 17.11.2006. kao i na isplatu naknade na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja kredita u iznosu od 165,02 € koja je naplaćena 05.12.2011. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

21. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetne naknade te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja iste.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. S obzirom na prigovor tuženika na označeni VPS od 1.340,50 €, na pripremnom ročištu održanom 16. lipnja 2025. sud je utvrdio VPS u iznosu od 288,64 € (Vrhovni sud Republike Hrvatske - Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x- 155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge).

24. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

25. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Tužitelj, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.231,18 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 289,82 € koji se sastoje i to: iznosa od 50,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 50,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 02.04.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 16.06.2025. i 10.09.2025., iznosa od 50,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 200,00 € te iznosa od 26,55 € na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu kao i iznosa od 13,27 € na ime pristojbe na presudu.

27. S obzirom da je sud utvrdio VPS u iznosu od 288,64 €, a tužitelj zahtijeva troškove prema VPS od 1.340,50 €, sud je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 941,36 € odbio. Sud nije tužitelju priznao trošak dolaska punomoćnika na objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife jer na objavu nije pristupio.

29. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 26. rujna 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika