Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-476/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KV iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, Ante Starčevića 2, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Matiću odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81 i drugi, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv točke I. i III. izreke, te žalbi tužiteljice protiv točke II. i III. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1348/2023-21 od 20. svibnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1348/2023-21 od 20. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1348/2023-21 od 20. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

III. Odbijaju se zahtjevi tuženika i tužiteljice za naknadu žalbenog troška, kao neosnovani.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (OIB: 14036333877) da tužiteljici KV iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati 62.049,29 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice KV koji glasi: „I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (OIB: 14036333877) da tužiteljici KV iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati:

17,00 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31. srpnja. 2015.g.; od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužiteljici KV iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 € sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 20. svibnja 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužiteljica KV odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tuženik i tužiteljica.

2.1. Tuženik se žali protiv presude u dijelu pod točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama, kao i trošak žalbe uvećan za zakonske zatezne kamate ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 1.562,50 eura.

2.2. Tužiteljica se žali protiv presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da povrh dosuđenog iznosa troškova postupka tužitelju prizna daljnji trošak na koji je ukazano ovom žalbom, odnosno odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 781,25 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno, dok je na žalbu tužiteljice odgovorio tuženik koji osporava osnovanost njenih žalbenih navoda. Tuženik potražuje trošak odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 625,00 eura i to za sastav odgovora na žalbu 500,00 eura i na ime PDV-a od 25 % - 125,00 eura.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP- a.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi članka 338. ZPP-a, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika i tužiteljice, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom utuženog iznosa s osnova razlike obračunatih i plaćenih anuiteta u CFH na dan isplate kredita i stvarno plaćenih i obračunatih anuiteta po promjenjivom tečaju na dan naplate anuiteta.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao banka - kreditor 8. srpnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 152.000,00 CHF, na koji iznos se zaračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, sa dodatkom marže 1,5 %, dekurzivno godišnje, uz rok otplate kredita do 31. srpnja 2039. u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Kredit je otplaćen prijevremeno u cijelosti 27. lipnja 2023.

9. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužiteljica nije prosječni potrošač potrebno je odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno uvidom u sadržaj Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe_Adria bank d.o. i tužiteljice KV broj 306-675/2004 od 8. srpnja 2004., kao i iskaza same tužiteljice KV utvrdio i zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru.

10. Naime, teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. To što u članku 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i KV broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. se tužiteljica KV obvezala da će svakog prvog u mjesecu tijekom cijelog razdoblja kredita uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI-balanced iznos od 112,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize HNB važećem na dan uplate, a koja će se sredstva koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI-balanced, počevši od 1. kolovoza 2004. po prosudbi nema značaj koji mu pripisuje tuženik Addiko Bank d.d. tj. da samim time Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i KV broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. nije potrošački ugovor. Naime, i tu odredbu je ponudila sama banka svojim djelatnicima kako bi oni kroz ostvarene prihode po tom osnovu lakše otplaćivali Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i KV broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. Prema tvrdnjama tužiteljice KV taj investicijski fond je ostvarivao i određene prihode ali daleko manje od onoga što je prethodno tvrdila sama banka. Nije sporno da je u periodu od 2021. do 2023. tužiteljica KV na svom stanu u [adresa], kojeg je kupila na osnovu odobrenog kredita od pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., imala prijavljeno sjedište obrta [obrt] koje se bavilo posredovanjem u prometu nekretninama. Prvostupanjski sud pravilno prihvaća kao uvjerljiv iskaz tužiteljice KV da je to bilo samo iz formalnih razloga dok stvarno u njezinom stanu se nikada nisu obavljale bilo kakve poslovne aktivnosti. Naime, sama djelatnost se faktično obavljala na terenu dok svi administrativni poslovi su se obavljali u sjedištu agencije "Vektor nekretnine" s kojima je ona tad bila u ugovorom odnosu.

11. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004.. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužene banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 - dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa i čl. 502.c ZPP odluka donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Ovaj drugostupanjski sud smatra da, u smislu odredbe članka 138.a ZZP- a, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je i odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

16. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Tužiteljica u ovom sporu može se pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a, u vezi s člankom 502.a stavak 1. ZPP-a.

18. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora, s time da se ističe da je kredit u cijelosti otplaćen 27. lipnja 2023.

19. Člankom 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

20. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnost spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

21. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora t. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnost sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći.

22. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove potraživanja s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 9. ožujka 2023. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom članka 225. ZOO-a, s time da je zastara nastupila u neznatnom iznosu od 17,00 eura budući da je tužba tužiteljice podnesena 11. lipnja 2023. to je njezin zahtjev za povratom novčanog iznosa s osnova ništetne valutne klauzule (osim onih iznosa dospjelih do 4. travnja 2007.) nije u zastari, kako je to pravilno utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud.

23. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužiteljica tuženiku preplatila iznos od ukupno 62.049,29 eura zbog promjene deviznog tečaja.

24. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1115. ZOO-a.

25. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

26. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

29. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovu temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a, tako i po visini troškova temeljem članka 155. ZPP-a. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu, pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznao prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Za svoju odluku o troškovima sud prvog stupnja je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, te ih tužiteljica svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju, kao niti tuženik koji trošak osporava samo oćenito bez bilo kakvih konkretnih razloga.

30. Slijedom iznesenog, valjalo je žalbe tuženika i tužiteljice temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

31. Tuženiku i tužiteljici nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nisu uspjeli sa svojim žalbama (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

32. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu tužiteljice jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Sutkinja:

Tatjana Radaković Bašić